29.02.2008., petak
Sudbina gradske platane
        U proljeće kad umiru bolesni i stari, priroda pravi krajnju selekciju nakon zime, pa bira i kaže:“Ti ćeš živjeti, a ti ne.“ Smrtovnice, kao crne vrane, osvanu poput skrivene slutnje i daju na sav glas vijest da jednog života više nema, da jedan čovjek, žena ili dijete više neće hodati ulicama našeg grada. Danas se dogodilo nešto čudno i sudbonosno za mjesto na kojem je tijekom proteklih mnogih desetaka godina, zasigurno bilo najviše osmrtnica u gradu. Drvo-oglasni stup, drvo-razglasni pano, drvo-nezaobilazni reklamni prostor, više nije među živima. Zbog gradnje kružnog toka, „platilo je glavom“ kao i brojni ljudi čija smo imena znali na njemu pročitati. Možda je uslišana nečija molitva da mu se ime nikad ne pojavi na tom drvetu, a možda će netko za njim tugovati, pa reći: „E kad sam je tu dočekivao djevojku.“ Oni ne baš emotivnog duha mogli bi reći: „Pa što, natrulo drvo. Bolje da su ga srušili nego da je palo samo od sebe.“ Koliko u zadnje vrijeme ruše drveća po gradu, moglo bi se reći da je isječena cijela jedna šuma. Neki ljudi se bune primjerice zbog breza, a oni koji su alergični na njihov pelud konačno će moći odahnuti. Neki ljudi kažu: „Ove gradske vlasti skroz su poludjele, pa sasjekoše sve živo.“ A drugi misle: „E svaka im čast što imaju viziju novog izgleda grada i novog hortikulturnog uređenja.“ Kao i uvijek istina je negdje između ta dva stava. Razmišljajući o danas srušenoj platani, glavnoj gradskoj podlozi za „parte“, pokušavam dozvati u sjećanje čija sam sve imena naših pokojih sugrađana tu pročitao. I ljudi iz okolnih sela znali bi poslati po nekom smrtovnice i reći „Stavi jednu tamo na uglu kod Gimnazije, tamo svi prolaze , pa će ljudi vidjeti.“ Sve se mijenja, proljeće pravi čistku. Gospodine tko će preživjeti? |
26.02.2008., utorak
Ko živ
    Kad se temperatura zraka naglo popela, temperatura mog tijela se snizila (unormalila). Evo napolju je preko 20 stupnjeva, sve će naglo propupati, izniknuti, Zemlja će se zagrijati i za koji dan rado ćemo zaboraviti hladnoću protekle zime. Digao sam se iz kreveta i počeo raditi, mada se osjećam iscrpljeno. U nedjelju sam sa sinom prošetao po vašaru u Novoj Kapeli (Matijevo). Grozna gužva, a osim ručnih radova simpatičnih bakica i nešto malo alata, nije se imalo što vidjeti na vašaru. Nekad je znalo biti konja, krava, svinja, ovaca, koza, a sada otužno, kao da nismo više u Slavoniji. Pod šatorima se sjeklo meso (prasetina, kotlovina i janjetina), a ja se sjetih kako to nisam jeo niti kao dijete, pa niti sad. Nikada, kao djeca nismo bili zahtjevni i lakomi za jelo, i sve smo dijelili. Kad bi od nekog dobili čokoladu, dijelila se na 4 dijela, i nismo se otimali niti hvala Bogu bili nečega posebno željni. Pitam sina, da li bi možda htio nešto jesti, da mu kupim. On neće, i on je još malo bolestan od viroze, a možda i neće jer štedi naše novce, a i ne voli tako jesti pod šatorom. Sretoh neke poznanike, pozdravljaju me. Oni bi se šalili, a meni glava kao bundeva. U mislima mi razne obveze i brige, od onih poslovnih, do vrta, kuće. Fali mi zdravlja, sreće i novaca. Ono štene (žensko) što sam spominjao u prethodnom postu je progledalo. Debelo je i gotovo nepokretno (nije kao uobičajeni mali štenci živahno nego samo sisa i spava). Evo mi još jedne brige – kud ću s njom kad otfrklja? Po izgledu malo „vuče“ na pit –bula (nekakav sličan crni križanac se muvao oko dvorišta kad se Suny natjerivala), pa nije teško naslutiti tko joj je tata. Novost je i što su mi se na tavan zavukli golubovi (prijatelji). Bilo mi je simpatično kada su me ovih dana jutrom budili capkajući po prozorskom limu, i zagledavajući u sobu pored zavjesa. Kao da su došli vidjeti što je sa mnom. Ja znam što rade na tavanu. Gnijezde se, nesu jaja i uskoro će se izleći mali ptići. Sad će i lastavice (ili one ptice slične njima) početi praviti gnijezda po uglovima kućne fasade. Evo pogledajte malo gdje se skrila Slavonija ( u ručne radove i naša sjećanja). |
23.02.2008., subota
Od groznice do vrućice
 Noć sam proveo razmišljajući o svačemu. Ljulja me boleština. Kratka kronologija: U ponedjeljak počeo osjećati vrlo loše, u utorak na izmaku glasa i snage, u srijedu jeziva groznica (niti dvije deke i jorgan nisu mogle ugrijati). U četvrtak i petak klasično balavljenje i visoka temperatura, a danas sam konačno malo bolje. Nisam imao snage a niti volje pogledati ekran niti TV-a niti PC-a. Tek znao bih sjesti na dvorište i upijati jake zrake Sunca. Kao da sam u temperaturnom bunilu razvlačio paučinu između moje svijesti i podsvijesti. Preminuli su mi se redali u slikama, a vani se zima lomila u proljeće svom žestinom. Pomislih kako sam opet „zreo“ za godišnji jer mi se nakupilo stresa na poslu, opao mi je imunitet i godi mi ne misliti o obavezama nego sjesti na stolac, pogladiti psa po glavi i tako sjediti što duže. Suny je okotila jedno jedino i to crno štene koje još nije progledalo. To je njen prvi okot i mislim da neće dobro završiti. Po Beogradu mitinzi, razbijačina, u svemiru pomrčina, u mom kraju se objesio stariji bolestan čovjek, a neki dan je jedan mladić zapalio kuću, a u Okučanima uhićen čovjek optužen za internetsku pedofiliju. Danas su našeg najboljeg nogometnog strijelca Dudua polomili. I ja sumnjam da je tu zapravo riječ o sportskom terorizmu. Dovoljno je bilo samo naći „krkana“ koji će to bez problema učiniti ( da nije to napravio u prvim minutama, već bi se to odradilo tijekom utakmice ili drugom zgodom). Opet nekakva teorija zavjere? Evo ukratko o čemu sam noćas razmišljao. Kada mislim da je sve crno, zapravo tražim svijetle točke. Kad sam najsretniji, znam da to neće dugo trajati. Kad sam bolestan pomislim kako je lijepo biti zdrav. Kad bih na put negdje daleko rado bih da netko kaže, nemoj, ostani. Govoreći o sestrama i rodbini uviđam koliko smo otuđeni do neprepoznatljivosti. Nezahvalnost, laži i spletke, prema istini koja nikome ne paše. U samoći vidim društvo, u noći dan a u retrovizoru mjesto gdje trebam ići. Hotelske sobe na mojim sadašnjim putovanjima liče mi studentskim domovima u kojima sam boravio godinama. Zagreb, Trgu žrtava fašizma, 5. kat , soba 510. Filigranski Azrini pločnici, džamija, sada ured Delegacije EK, Dom HDZ-a, a nekad od svega važnija fotografija kraj fontane. Kad mislim o prošlosti želim bolju budućnost, umjesto zasluga dobiješ neizvjesnost. Kad smo kod darova, volim si ih sam kupovati. Glazba mi je uvjetovala većinu glavnih događaja u životu, a ja tako volim slušati i upijati tišinu, svim svojim čulima. Razmišljajući o sebi i svom životu igrao sam se kontiranjem asocijacija i na svaku sam odmah našao pravu riječ. Sve mi je u kontradikciji, srećom sve lakše dišem, pa mi i mozak dobiva više kisika, ali boli me u prsima. Razloga je više.Pjesnički rečeno, moju ranu na srcu namjerno potaknu oni kojima naivno dozvolim pristup. Umjesto pouke svi ponavljamo greške. Nemam apetit a htio bih jesti. Zgadili su mi sve. Prekrižim se i zaspem. |
18.02.2008., ponedjeljak
Jednom svane - drugom smrkne
    Jučer Kosovo izglasalo samostalnost, borimo se s gripom i temperaturom, a dva dana ranije sa sjevernim vjetrom i naglim zahlađenjem. Stari poznanik i kolega s kojim sam svirao nekoliko godina pozvao me da opet zajedno „radimo“, pa smo u Sibinju malo razgibali prste. Na poslu nastavljam dva zanimljiva projekta koja sam vrlo uspješno lani realizirao. Danas sam na cjelodnevnom boravku u firmi ( to je meni moja borba dala), pa ću ostaviti traga, a redovno se hraniti neki drugi dan. Razmišljam o politici, o tome kako se tamo negdje ranih 90.-tih kad je bjesnio rat u našem kraju, pričalo kako će i na Kosovu krenuti u borbu za samostalnost ( i tako pomoći da tadašnje srpske snage ne napadaju samo Hrvatsku i ratuju po Bosni nego da se koncentriraju na ono što se kod njih zbiva) no to se nije dogodilo. Tadašnji zagovornici samostalnog Kosova smatrali su da još nije došlo vrijeme. Istini za volju neki su se borili u hrvatskim obrambenim postrojbama tijekom Domovinskog rata. Eto sad su izgleda došli do cilja na drugi način. Kako je krenulo kod njih možda se osamostali i AP Vojvodina, pa Beogradu neće puno preostati. Razmišljam, opet zveckaju ratne babaroge i živimo doista na trusnom području na i oko Balkana, gdje kao da je sve moguće jer se prepliću nacije, vjere, interesi velesila. Sjetio sam se da mojim posjetiteljima bloga (osim onog stada krava iz umjetničke instalacije) nisam pokazao još nekoliko zanimljivih novosadskih fotografija, pa to činim ovom zgodom. Kažu i ondje su neredi ovih dana zbog osamostaljenja Kosova, pa razbijaju Mc Donald's –e i slovenske dućane (ili već nešto slično što ih asocira na SAD, EU i ostale koji su dali potporu Kosovarima). U Novom Sadu su još uvijek itekako frustrirani zbog svojedobnog bombardiranja NATO-vih aviona , koji su između ostalog gađali zgradu TV Vojvodine (najvjerojatnije zbog tadašnje promocije velikosrpskih političkih ideja), no kako kažu ondašnji ljudi, bilo je tu i civilnih ciljeva. Tih dana (lanjskog listopada) kada sam boravio u Novom Sadu, bile su aktivne nevladine udruge za borbu protiv nasilja, pa je grad bio oblijepljen anti-nacističkim parolama (naime nekoliko dana ranije dogodio se incident kojeg su inicirali domaći i inozemni neonacisti). Ostat će mi u sjećanju kafić Đorđa Balaševića, kip Jove Jovanovića, svirka romski svirača u Vinskom podrumu, arhaičan hotel Vojvodina, umjetnička instalacija s kravama, katolička katedrala u centru grada, susret s prijateljem iz djetinjstva, gledanje nastupa hrvatske nogometne reprezentacije u novosadskoj pivnici, tečaj kune, dinara i eura, jeftini taxi, niti kune (dinara) za namirenje putnih troškova. Ispalo je da sam išao, što kažu naši ljudi „da mi guzica vidi puta“, no zapravo bilo je to vrlo korisno iskustvo zbog kojeg mogu bolje razumjeti trenutnu situaciju u Srbiji. |
15.02.2008., petak
Simboli i sjećanja
        Nešto me vuklo jučer na Savu u Pričac, da prođem putovima djetinjstva gdje sam nekad znao s ocem ići u ribolov. Bili smo preteški nas dvojica za mali motorić (kojem su ulegle gume pod našom težinom). Ruksak je vječito mirisao po ribi. Rukama sam se držao ocu za struk, presretan i ponosan, više nego da smo se vozili u najboljem automobilu. Gliste i drugi mamci bili su spremni za male i velike ribe, a tada bi smo jedino nas dvojica nešto mogli i porazgovarati. U proljeće bi Sava izlila i prostor između nasipa i glavnog korita bio bi preplavljen, ljeti bi za niskog vodostaja išli noću na soma, a u jesen kada je već mirisala zima smuđ bi bio naš u rana nedjeljna maglovita jutra. Jučer sam opet čuo tišinu i osjetio prisutnost nečega što je teško opisati. Zamislih kako duž obale čuče ribiči. Otac s cigaretom u ustima i šiljt-kapom, kratkoj jakni i gumenim čizmama, s polu-osmijehom gleda preko i uživa u ljepoti. Ipak sam čovjek, jer me steže u grlu od sjećanja. Spoznaje da više nikome ovo mjesto ne znači ništa, samo meni, čini me jedinstvenim, jer kad mene ne bude, niko se toga više nikada neće sjetiti. Površina rijeke je neobično glatka, možeš vidjeti svoj odraz ako priđeš skroz blizu. Hladnoća, mir, tišina. Gledam skelu koja više ne vozi, sidro koje ju drži da ne ode takva trula islužena i nikakva, da ne potone kad se vode dignu. I brod na obali nasukan od ljudi sa svojim sidrom. Ni njemu ne daju nikud, mada niti ne može nikud pobjeći. Kao da je netko namjerno razbacao simbole moga života. Sutra je godišnjica smrti mog oca. Zapalit ću svijeću i izmoliti za njega Očenaš. Ovaj glavni susret s njim u mojim mislima zbio se jučer oko 16 sati. |
14.02.2008., četvrtak
Valentinovo
 I ljubav ima svoje nepredvidive putove. Velike ljubavi katkada nestanu, rasplinu se, a one manje ili nenadane, pretvore se u sudbinske. Kažu u ljubavi i ratu nema pravila ili sve je dozvoljeno (?). Od onih divnih, čistih i savršenih dječačkih simpatija (ostavljanja čokoladica po čizmicama i poljupca pred svima u razredu) do današnjih „sazrelih“ emotivnih spoznaja prema voljenoj osobi (supruzi), puno se toga promijenilo. Od noći uz gitaru i pisanja pjesama u kupeu vlaka do „interesnih veza“ osuđenih na propast, izredale su se prilike i neprilike. Nema tu mjesta kajanju, usporedbama i razmišljanjima što bi bilo , da je bilo drugačije. I one i mi, ljubav osjećamo, ali na drugačiji način ju živimo i pokazujemo. Trenutci svakodnevne brige, kao da su gurnuli ljubav u drugi plan, pa se ona podrazumijeva, ne naglašava, a onda netko kaže sve je ima manje ili kao da se skrila negdje kao zagubljena vrijedna naušnica po krevetom. Toliko cvjetova za današnje Valentinovo biva isčupano i odrezano (kao da je žrtvovano) tako da je to za njih sudnji dan. Znakovlje, srca, čaše s natpisima „I love you“, plišani medvjedići i jeftine kineske đinđurije, i to je Valentinovo. Dan zaljubljenih dobar je za poticanje i potenciranje ljubavi, a nekome se baš tada dogodi i prvi prisniji tjelesni kontakt ili nešto slično, jače i snažnije nego do tada. One osamljene Valentinovo dakako „baci u bad“, kao što to čine slični dani u godini, kada većina „pošandrca“ i pretvara se u loše glumce kojima ne leže uloge u jeftinim sapunicama. Šoping-holičarima je to divan dan i daje tako dobar povod za dodatno peglanje kartica (bez grižnje savjesti). Cvjećari trljaju ruke, mačo muškarci moraju „pregristi“ pa zakoračiti u ružičaste trgovine prepune mirisa, kremica i svega što je potrebno za dobro za uvijek savršenu „fasadu“ prema okolini. Neću lamentirati o potrošačkom društvu koje potencira te i takve dane, nego ću za kraj samo iznijeti misao da volim velike (prave) ljubavi i na filmu i u životu, a vrlo sam sretan što zajedno sa suprugom i sinom uživam u konzumaciji upravo jedne takve prave ljubavi. Volio bih ostati zaljubljen do kraja života i uvijek žalim što cijela ta „prava priča“ nije počela i ranije. Da i još nešto. Vaša ljubav je vama najvažnija, i to je najbitnije, drugi ljudi prolaze kraj vas, registriraju vas, ali brinu svoje brige (kao paparazzi koji nakon odrađenog posla odlazi kući svojoj ženi). Ne volite da bi to drugi vidjeli, pa je i Valentinovo privatna a ne javna stvar (bar za mene).  |
12.02.2008., utorak
Ljudi smo
      Ponekad se upitam zašto ima dana kada mi ljudi nismo jedni prema drugima srdačni, dobronamjerni, skloni jedan drugom pomoći. Sve manje vremena imamo za ljudski razgovor, za šalu. Sve smo ozbiljniji i proračunatiji. Nekada smo i toliko veliki da se ne volimo „spustiti na nižu razinu“ (pa popričati s nekim tko možda nije toliko obrazovan, stručan ili što ja znam). Što je uvjet da jedni prema drugima budemo ljudi? Evo jedne male galerije pomalo neobičnih likova (mojih poznanika koje ponekad sretnem). Reći ću vam nešto o osobama s fotografija kojima sam zapravo ja jednina zajednička poveznica. Damir – moj omiljeni barmen, uvijek spreman na šalu, (mada bi me mogao opterećivati svojim problemima recimo zašto se ne može skrasiti na nekom bolje plaćenom dobrom poslu, pa da on, njegov sin i supruga budu sretniji). Moca iz Davora –nikada mi neće oprostiti što mi nije bio čajo u svatovima (ja sam mislio da se zafrkava, a on je to svojedobno shvatio ozbiljno). Neobičan, simpatičan, zabavan ali katkada i vrlo ciničan i podrugljiv ali i direktan (sve će ti tvoje mane odmah baciti pod nos kad se najmanje nadaš). Zna biti naporan ali me sjeća na vesele dane i svirke po Davoru. Gospodin Zvonko – ljubazan i fin gradski gospodin, majstor za bicikle koji mi nikada nije htio naplatiti popravak bicikla za mog sina (kaže to je njegov poklon). Vrlo zanimljiv sugovornik (živa monografija, leksikon, vremeplov). Mladen – nije pokvaren i zao već srdačan i druželjubiv. Voli čašicu, ali i onu čašicu-razgovora, voli počastiti i dati društvu a ne tražiti. Podsjeća me na pokojnog djeda za kojeg je baka znala reći „ma dao bi drugom gaće sa sebe, zato ga iskorištavaju“. Dario –je pjesnik iz Davora koji bi se puno bolje snašao da je nekakav gradski dečko nekog europskog velegrada. On je ispred vremena i mjesta u kojem živi, zato je katkada neshvaćen. Rijetko ga viđam ali svaki susret je srdačan i iskren. On meni kaže „ljudino“ što mi neobično godi, a nikada zapravo jedan drugom nismo nešto pomogli u životu, ali jedan o drugom očito imamo dobro mišljenje. Za kraj doktor Tuco – nismo neki prisni obiteljski prijatelji ali se poštujemo. Fascinira me pozitivna energija tog čovjeka, koju oplemenjuje iskren srdačan osmjeh (kao biser iz sretnog djetinjstva). Svaki dan netko umre, pa tako u galeriji snimljenih fotografija vidim osobe koje više nisu fizički prisutne u ovozemaljskom svijetu(ovi su srećom za sad svi živi). Netko će nekog pamtiti po dobru, a netko po zlu. Moramo se više međusobno poštovati za života, a ne se zamjerati i jedni druge činiti nesretnima na razne načine. Ponekad s onim tko mi nije „ni rod ni pomoz' Bog“ mogu srdačnije razgovarati, bolje nego s nekim najvećim rođakom koji me samo izmudruje i gleda korist. Ljudi smo sa svojim prednostima i manama. Zahvaljujem ovim ljudima za svaki osmjeh koji su potakli na mom licu i svaku darovanu „dobru vibraciju“ koju nisu ničim uvjetovali. |
07.02.2008., četvrtak
Volim snaše i tamburaše
    Od jednoličnosti svakodnevice spasi nas neobičan događaj, iznenadna ljepota trenutka. Da volim selo Staru Kapelu dokaz je i to što su mi dali posebnu zahvalnicu, ali papiri su više za WC nego za hvalisanje. Papir je i novac ili rješenje o deložaciji ili smrtna presuda (dobro sam i prošao). Šalu na stranu, evo me među snašama, pa vi procijenite kako mi je bilo. Ne volim fotografirati namještene poze (draži su mi neki neformalni, nenamješteni trenutci). Čovjek treba naći koju sekundu diviti se ljepoti nošnji i istovremeno na tren zahvaljujući toj vizualnoj asocijaciji odlutati (ako može u povijest) pa si zamisliti kako je to nekad bilo (kad nije bilo televizije, ovakvog stresa kao danas i općenito ovakvih „modernih“ briga).Mislim da se tada živjelo skromnije, siromašnije, ali mirnije, pa ako hoćete i poštenije i jednostavnije, u skladu s prirodom. Netko će reći „ma pun mi je kufer te starudije, folklora, običaja, volovski kola, itd., no ne smijemo biti takvi. Ja recimo volim neke stvarčice visoke tehnologije ( digitalne uređaje i slično) ali mi gramofonske ploče još imaju miris po mladenačkim danima, po mojim rođendanima, a gitarska pojačala (lampaši) probude lavinu užitaka za moja slušna osjetila. Cijelu mladost sam „utukao“ na sviranja po zabavama, svatovima, zarukama,.. po tim našim slavonskim selima i gradovima (možete si misliti što sam sve ondje vidio i čuo). Kad još malo više ostarim vjerujem da ću opširnije o tom pisati. Uz ove fotografije, vjerujte dobro ide miris rakije i kruha iz krušne peći i naravno tamburaška glazba i bećarski stihovi. Ovaj post posvećujem virtualnom prijatelju Bać' Ivi ( isto nekadašnjem dobrom svircu), jel' znam koliko on voli Slavoniju i poštuje ovakve trenutke ( i jer u Nimačkoj nema tako lipi snaša ko ovdi) i jer znam da mu to fali i da se rado sića svoje mladosti. Ajd' Baća ti uživaj u vim slikam. |
06.02.2008., srijeda
Mrtva baba i narikače
  Završile su ovogodišnje maškare (džeme) pa je počelo vrijeme korizme, a danas je, ako se ne varam, zapovjedani post i nemrs. U pokladnoj povorci kroz glavnu novogradišku gradsku ulicu bilo je svakakvih maškara, a pravi horor su bile babe narikače koje su pratile „mrtvu babu“. Oko njih su se zafrkavale babe na biciklima. Pomislih kako se mi ljudi znamo bojati smrti, pa joj se katkada želimo i pošteno narugati. Smrt nije nimalo smiješna (kakav zna biti život), no svaki kraj je često katkada i nekakav novi početak. I naše tijelo istrune i nahrani crve, ma koliko mi šutjeli o tom. Pamtim vulgarne pošalice na temu smrti ( kad te grobar lopatom po vriti hiti), a ne zna se što je gore da li kad smrt dođe najavljeno (bolest) ili nenajavljeno (primjerice prometne nesreće). Prema onoj „smrti ne uboja“ što nam vrijedi i bojati se kad će nam se to svakako jednog dana dogoditi. Sviđa mi se što su ljudi izmislili vrijeme maškara kada se mogu slobodno rugati sa sobom i drugima, pa se mogu sprtati s političarima, aktualnom vlašću i drugim autoritetima u društvu. Kažu neki da se nekada (u doba socijalizma) nije baš moglo izrugivati sa svime, ali zato su primjerice tadašnji milicajci znali dobiti batina od maškara, pa su se u te dane ipak malo klonili od svjetine. I danas maškare u tom smislu znaju biti opasne, a neki se drznu i u te dane pljačkati mjenjačnice i banke što stvarno nimalo nije duhovito i naivno. Na smrt me svakodnevno podsjećaju pjesme Toše Proeskog (jedini CD-i u mom autu), pa sam tako i jučer po tko zna koji put slušao njegovu „Zajdi zajdi“. U nesavršenom svijetu u kojem živimo sve vrvi od nepravdi, pa se tu ubraja i nepisani slijed, kada tko s ovog Svijeta ima otići. Jučer se u Orljavi kod Požege utopio šestogodišnji gluhonijemi dječak. To je strašno, takvi događaji me pogode i rastuže, no život ide dalje i mora se živjeti. Ne smijemo se teško razboljeti od boli i nuditi smrti i dozivati ju da dođe po nas. U podsvijesti pomislimo „dobro da nije netko od mojih“, a zapravo znamo da smo kao antilopa koja gleda kako lav proždire jedinku njene vrste. Tu bude po onoj „vidimo se kasnije aligatore“. I na sahranama svećenik kaže „..i pomolimo se za onoga koji će prvi među nama preminuti“. Narodna izreka kaže i onu „nema smrti bez sudnjega dana“. Za kraj ipak vedrija rečenica. Novogradiške narikače nabrajale su „od nemila do nedraga“, u još jednoj „posmrtnoj povorci“ na pogrebnom vijencu je pisalo „posljednji pozdrav od mame i ljubavnice“.  |
05.02.2008., utorak
Male maškare u Starom Petrovom Selu
        Sinoć sam bio na malim maškarama u Starom Petrovom Selu. Najmlađa maškara je imala svega 8 mjeseci, na fotografijama vidite sretne mame (Ivanu Parobek i Martinu Morber i njihovu dječicu, male maškare, te pomalo neobičan voditeljski par (organizatori, predstavnici KUD-a Tamburica). Bilo je lijepo za veselu dječicu, a grupa malih crnaca koji su osvojili glavnu nagradu (televizor) poklonila su ga svojoj dragoj učiteljici koja im je pomogla obući se u maškare. Plesali su onako kako sam im ja svirao ( s razglasa). Bilo je simpatično (moglo je i bolje). Trebalo bi malo to bolje programski osmisliti, no dobro je da s netko i sjetio te drage staropetrovoselske dječice . |
04.02.2008., ponedjeljak
Vrijeme mačkara
        Vrijeme je mačkara i zafrkancije. Prije 5 ili 6 godina baš na zadnji dan maškara prestao sam pušiti (jedna od najboljih životnih odluka) i malo se udebljao. Vratilo mi se osjetilo njuha, pa sad brzo primijetim kad negdje zasmrdi (ili zamiriše). Uz taj njuh i moju alergiju na razne oblike nepravde, imam sve predispozicije pisati kolumne (a to sam i činio na jednom portalu dok me bez objašnjenja nisu ukinuli). S obzirom da je cijela ta priča dan danas volonterska i gratis, izgleda da nitko nikome nije dužan (ispada da smo toliko puni sebe, svojih tekstova i slika da nam i ne trebaju novci). Jučer sam s mojom malom obitelji gledao povorku mačkara iz gradskog naselja Mala prema središnjoj gradskoj pozornosti. Fotografije vam sve govore. Stigao sam skoknuti i do Davora gdje sam se u prepunoj dvorani gužvao gledajući simpatične igrokaze glumaca-amatera (najviše mi se svidio poznanik koji je glumio štrkljastu smotanu balerinu). Davorci su imali svoj „Bles sa zvijezdama“ po uzoru na popularnu TV-emisiju i sve je bilo vrlo simpatično. Dobio sam punu kutiju krofni i podijelio ih s rođakom i njenom djecom, kod kojih smo bili u popodnevnoj posjeti. Pripremili smo bombona i sitnih novčića za male mačkare koje su svratile našoj kući, a po gradu sam vidio dosta razbijenih jaja koja su valjda mačkare pobacale. Mislim si ja, pa jaja nisu nikad bila skuplja (oko 15 do 20 kuna košta 10 komada u veletrgovinama) i izgleda da su mačkare malo obijesne. Danas imam zadatak pomoći feštu malih mačkara u Starom Petrovom Selu. Nadam se da ću pogoditi njihov glazbeni ukus i da će razglas dobro raditi. Imam još nekoliko odličnih fotografija iz mačkara za privatnu obiteljsku zbirku i neke koje ćete vidjeti uz slijedeće postove o raznim temama. |
| < | veljača, 2008 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | ||||
| 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 |
| 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 |
| 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 |
| 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | ||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Opis bloga
Što se to događa u malom gradu daleko od metropole?Da li smo provincija? Da li nam je stalo do glazbe, kulture, umjetnosti, informacija?
Kad će nam biti bolje?
Što je bitak?
"život na sjeveru" na slavonski način
Linkovi
Blog.hrForum.hr
Monitor.hr