29.03.2008., subota
Velike vode u proljeće
 Što nam život (kao rijeka) donese? Nekad radost, nekad žalost, nekad nas očara ljepotom, a ponekad razočara ružnoćom. I ti ne znaš što će biti sutra, što ti je za očekivati, nego ti ostaje nadati se i vjerovati da ćeš i sam sretno jednog dana privesti ušću ono što nosiš u sebi. Predati se na uvid i stopiti se s nekim Morem u koje se utječe i koje je svemu konačnica. Nije se za igrati sa velikim vodama, kao i sa opasnim vremenima koje zatekne ljude. Ratovi, previranja, lomovi. Pustiti neka te nosi matica ili se držati po strani i nastojati biti svoj? Ponekad se ne može izbjeći udar stabla kojeg nosi bujica, (a ti se nalaziš u svom malom čamcu). Treba li vješto manevrirati i zaploviti namjerno nizvodno da bi udar nanio manje štete ili ići do kraja uzvodno, pa što bude bit će? Heroji su uglavnom mrtvi ljudi, pa i to valja imati na umu. Mlađi ljudi gledaju nizvodno i već vide nove horizonte, a oni stariji pozornije prate ono što je uzvodno. Život nas godinama i nauči očekivati nevolje, a mlađi za to ne mare jer njihova ploča je još neispisana, katkada je i lakovjernost i naivnost njihovo obilježje. Stariji su mudriji ali ne nužno i pametniji. Stariji su skloniji očuvanju pozicija, a mlađi njihovom stjecanju. Stariji su puno toga vidjeli i teško ih je impresionirati. Ona stara fora da je pesimist samo optimist s iskustvom samo je prividno točna. Danas moramo jesti da bi smo preživjeti, a rado bi smo primjerice vodili i ljubav (ako je ikako moguće). Pomislite li kada da su se u vama podigle „proljetne vode“ i da bujice strasti žele ovladati vašim razumom? Jedno je nužnost a drugo želja. Ipak da bi smo svi opstali na ovom svijetu mora biti i onog drugog (a za to je potrebno da čovjek bude mlad a ne star, nemoćan i nezainteresiran). Svaki dan u našim životima je zanimljiv i vrijedan postojanja nas i naših bližnjih. I dok smo živi (mišlju, riječju ili djelom), ne bi smo trebali opterećivati svoje misli konačnim krajem koji negira život i postojanje svega. I u bolesti i velikim životnim problemima valja naći razloga za dalje, a ne sebe oplakivati za života i smišljati scenarije vlastitoga kraja. Proljeće obnavlja život, kao ciklički krugovi obnove pozitivnoga u svemiru. U proljeće dramatično nabujaju rijeke (kao Sava u Slavonskom Brodu ovih dana). Pa i to smo već vidjeli i to nije ništa novo (teško nas je impresionirati). Ipak ljudi dolaze vidjeti, uvjeriti se da je to tako, jer vlastitim čulima najviše vjeruju. Svi smo skeptični i nerijetko nepovjerljivi. Da nismo takvi, već nas poodavno ne bi bilo. |
26.03.2008., srijeda
Poplave
 Jedva čekam da prođe ovaj ožujak koji mi je donio toliko gnjavaže, obveza, problema da mi ga je već preko glave. Netko mora biti kriv, pa neka to bude mjesec u godini. Najnovije sekiracije, poslije letanja po tavanu zbog prokišnjavanja, smrzavanja, vjetra i neloženja, popravaka po kući, frajkanja, gletanja i krečenja (koje još traje), sada nam se i voda zamutila zbog obilja padalina pa moram tražiti kreč u kamenu da ga bacim u bunar( zbog dezinfekcije). Voda čak i smrducka po ilovači pa se nemamo volje u njoj niti prati, a da ne kažem da dovozim i vodu za piće. Ima ona izreka „kud sve zlo nego na sirotinju“, no ja svojima (ludo optimističan) stalno govorim da nismo jedini kojima se to događa i da ima i dalekog gorih problema. Uzaludno mi je druge tješiti kad sam i ja zbog svega već na rubu živaca. Hajde neka već jednom otopli. Sad se smrzavamo, a za koji dan ćemo prokuhati od topline, a na ljeto ćemo biti željni vode. Prolazeći jučer iz Slavonskog Borda prema Novoj Gradiški kroz Lužane, stadoh kraj orljavskog mosta, pa po tom vjetru i hladnoći okinuh nekoliko klikova po fotoaparatu. Evo pogledajte kako Orljava izgleda kod ušća kanala (između dva mosta, onog kod željezničkog mosta i onog u selu). Izgleda kao bijela kava. Pade mi na pamet ona misao „da se u mutnoj vodi „ love najkrupnije ribe. U to sam se i sam uvjerio (dok sam bio ribolovac). Somovi i druga „riječna neman“ baš su mi znali zatresti dubinku kad je takav vodostaj. Doduše to se događalo ljeti, a ne u rano proljeće kad su vode još hladne a riba se nije niti počela mrijestiti. |
24.03.2008., ponedjeljak
Sretan Uskrs i svima Vama
    Sretan Vam Uskrs svima, pa hajmo nešto veselije kad je tema lijepa. Najprije Vam poklanjam maćuhice iz mog dvorišta, kao nježna ljepota proljeća i skromni poklon bez razmetanja. Slijede dva zeca ( ne baš u radosti slobode, no bar su im hrana i smještaj osigurani a i za Uskrs su toliko bili eksploatirani)), a potom i malo golubljeg napuhavanja i šepurenja sada kad se pare i luduju u ljepoti novog života ( na tavanu su mi opet razvalili prozor). Uskrsni je ponedjeljak i eto nakon nekoliko dana jezivo ružnog kišnog, vjetrovitog i hladnog vremena, nikako da zatopli pa da i mene Sunce ogrije (baš sam ga željan). U subotu smo razveselili baku iz Blažević Dola koja je veselo čekala Uskrs (jer zna da će biti posjeta i veselja). Dan ranije tu su pohodili hodočasnici do kapelice svetog Ilije (Križni put), pa onda blagoslov jela i sada Uskrs. Za malo selo u kojem se uglavnom ništa specijalno ne događa, to su velike novosti. Šalili smo se i pričali istinite „crnjake“, kako jedan čovjek služi nepokretnu majku, a ona mu kaže: „E sine a kako ću ja tebi u sprovod ovako bolesna, kad ti jednog dana umreš?“. Još bolja fora bili su (sada obojica preminuli) jedan otac i sin iz Vrbove. Sin (koji je dosta pio, kad mu je ponestalo para) predloži ocu da ga dohrani (obično je suprotno pa sin oca dohranjuje) pa će mu on za života ostaviti svoj dio nasljedstva (kojeg još nije dobio). Baka je „bila u elementu“ pa nam je razvedrila dan, šalu je zbijala čak i na temu uskrsnog poklona iz Crvenog križa. Kaže. „Čujem ja auto i kapiju, kad ono susjed Ivica kaže nekim ljudima da nek' idu jer on će to meni unijeti u kuću. Zna on da će dobiti rakiju, a i malo ćemo popričati“. Eto uskrsni ponedjeljak me zapao kao „radna šihta“ no bilo je krajnje vrijeme da se progibam, jer su mi gledanje televizije i degustacija gurmanskih delicija već dojadili, pa se ne žalim. Posebno zahvaljujem Vama dragi posjetitelji ovog bloga na iskrenim čestitkama, no bojim se čačakati po postavkama mog bloga, pa Vam ne mogu ostaviti čestitku i komentar na Vašim blogovima ( jer se potpisujem kao anonimac a ne kao bloger, a Vi ste u svojim postavkama naštimali da vam mogu komentirati samo blogeri). Prošli put kada sam to htio promijeniti nisam mogao mjesecima ući u blog-editor, pa bolje da ne pokušavam ništa mijenjati. |
21.03.2008., petak
Umrijeti za ljude
 Što ti ljudi rade u šumi? Ukočeni, sklopljenih ruku, ozbiljnih pogleda, u molitvi, s mislima u prošlosti? Otkud spomenik na Brezovom polju, na Psunju, u osami, kraj šumske ceste, na zavoju, daleko od grada, ondje gdje se češće sretnu životinje nego ljudi? To je mjesto pogibije ljudi koji su poslani u rat i rečeno im je da su tu zato da brane svoje obitelji i svoja sela i naš mali grad. Zašto su oni izdahnuli u mukama? Da li njihova smrt bila žrtva? Mi ljudi kalkuliramo sa svojim i tuđim životima i uvijek nađemo razlog za opravdanje. Zašto su djeca ostala bez očeva? Tko je taj koji upire prstom i bira, pa kaže:“Ti ćeš umrijeti sad, a ti ne.“? Niži brkat čovjek prolazi kraj mene, pogleda me i kaže:“Umro mi je na rukama.“. Vidim mu suzu koja otpade s lica i pade u slojeve šumskog lišća. On je bio s njima u njihovim zadnjim trenutcima. Sjećam se pogreba nekih vojnika i scena raskomadanih tijela nakon avionskih napada u rujnu 91. godine ispred novogradiškog Doma kulture. Koliko je samo toga bilo kod nas, ali i drugdje po svijetu? Neki su se mučili prije nego što su izdahnuli, a neke je smrt zbrisala u djeliću sekunde, i kao da nije bilo vremena za bol, za rastanak i svjestan oproštaj s ovim svijetom. Dugo godina zid na uglu kod Gimnazije bio je crven od ljudske krvi koja je u njega bila duboko utisnuta. Kasnije su tu srednjoškolci (po meni vrlo neprimjereno) kotobož nešto kreativno crtali i oslikavali. Danas je Veliki petak. Još kao djetetu taj dan mi je djelovao morbidno, preozbiljno, a opisi mučenja i smrti Isusa Krista, strašni i upečatljivi. Nisam znao što ću vidjeti svojim očima kad odrastem. Volio bih da nikada nisam vidio trenutke umiranja ljudi, a jesam i to pamtim, ali nisam time opterećen. Ljudi ostave uvijek nešto iza sebe u prošlosti, a neki su se za života pobrinuli da nešto ostane i za budućnost. Smrt nam se može dogoditi na putu, u snu. Nekima je ona i fobija a neki se prema njoj odnose bahato i misle da će vječno. Da li je za nas ili zbog nas nekad netko umro, poginuo? Da li smo zaštićeni noću dok spavamo, ili smo na vjetrometini zla koja nas može satrti kad god poželi? Postoje li ljudi koji su zaduženi brinuti se o miru za druge ljude po cijenu vlastitih života? Koja je plaća za takav posao? Da li smo mi spremni žrtvovati se za živote drugih uz najvišu moguću cijenu, a to je život? Za kraj ovog razmišljanja ono što može biti i na početku Isusova smrt (Muka po Ivanu): “Nakon toga, kako je Isus znao da je sve dovršeno, da bi se ispunilo Pismo, reče: "Žedan sam." A ondje je stajala posuda puna octa. I natakoše na izopovu trsku spužvu natopljenu octom pa je primakoše njegovim ustima. Čim Isus uze ocat, reče: "Dovršeno je!" I prignuvši glavu, preda duh.“  |
20.03.2008., četvrtak
Vrijeme ozbiljnosti i promišljanja
 Veliki je četvrtak i ovi dani, i sam Uskrs, vrlo su znakoviti. Treba nama svima katkada razmisliti o nekim „jačim“ pitanjima nego što su ona po sistemu „u se na se i podase“. Vjera je osobna stvar svakog pojedinca pa ju ne valja nametati drugima nego je tu bitan osobni doživljaj. Muslimani, židovi, katolici, pravoslavci, …na temeljima svoje vjere grade i svjetonazore. Slike klanjanja u džamijama, i klečanja u crkvama su slične, no ljudi inzistiraju na različitostima, a vjerske podjele razlog su mnogih događaja koji su mijenjali i mijenjaju svijet na Zemlji. Koliko se samo ratovalo i ratuje zbog vjerskih nesuglasica. Ja sam kršćanin. Što je sve Isus Krist doživio na današnji dan i što je rekao svojim sljedbenicima (uz ostalo i obećanja koja je kasnije ispunio)? Ono što se tek zbilo na sutrašnji dan (Veliki petak) dokazuje da su ljudi nezahvalna i vrlo okrutna bića, a mi smo ti isti, ti i takvi ljudi. „Sišao s Nebesa radi nas ljudi i našeg spasenja,… Ovo je moje tijelo i moja krv…… Oče zašto si me ostavio?“ Obrne li život katkada uloge, pa i mi bivamo u ulozi mučenika koji trpi za druge? Zašto se sjetimo svoga Krista kad smo mu po muci slični, a kad nam je dobro zaboravljamo ga? Sve ono što ne želiš da se tebi dogodi, ne želi drugome. Duga je lista ljudskih mana ali i vrlina, i zapravo smo lako lomljivi i kratkotrajni. Slabiji smo od drveta masline koja žilavo odolijeva buri i soli iz zraka. I male bakterije i virusi nas mogu ubiti, a kamo li ne velike boli i tuge. Mi se napajamo na našim izvorima vjere koji daju nadu i snagu. Što bi smo mi bez toga, da toga nema? Netko se „probudi“ iz besmislenosti, nezainteresiranosti, ravnodušnosti, a nekome je sve svejedno, i gdje živi, i što je bilo prije i što će biti. I odlaze ljudi, putuju na mjesta povijesti kršćanstva kako bi osobno vidjeli (znatiželja i nepovjerenje također su nam svojstveni). Toliko je ljudi diljem svijeta u velikim problemima, pogibelji i zlima. Netko kaže i prije je bilo tako samo nije bilo medija , pa se nije znalo i vidjelo. Sjetim se u ove dane uvijek trenutka kada sam prije više godina pjevao Muku u crkvi. Izašao sam iz kreveta ( gripa ili nešto slično) i uz krajnji napor besprijekorno otpjevao ulogu Isusa Krista, pa se vratio u postelju. I meni je to bilo dojmljivo jer gotovo da nisam vlastiti glas prepoznao, nisam razočarao i iznevjerio društvo s kojim sam marljivo vježbao. Godine prolaze, ali to pamtim kao nešto vrlo značajno. Drugima, normalno to ne znači ništa i nije im bitno. Uvijek smo sami kada treba donijeti važne odluke (ali i kada analiziramo svoja dobra i loša djela). Ako smo sami, ali da li smo ostavljeni od Boga? Naravno da nismo, jer mi nismo bili sami na početku, a nećemo biti niti na kraju. Kraj za jedinku ali ne i za vrstu ( i tako sve ispočetka). S tim se valja pomiriti. Ovu fotografiju postavljam na blog jedanput godišnje ( za Veliki petak). To je križ s novogradiškog groblja gdje se godinama polažu vijenci u raznim prigodama. I dođemo, poklonimo se, pomolimo, ali ga nikad pozorno ne pogledamo. Isus na križu, simbolika i višeznačje. |
18.03.2008., utorak
Traženje
 Crno bijeli filmovi u mojoj glavi i noćašnji zbrkani snovi, koji po običaju daju kratke naznake nekih zbivanja današnjeg dana. Već sam navikao sanjati nešto ili nekoga o čemu ću čuti kad se probudim. Zahladilo je naglo, a ja bih rado nekud otišao, pa se ne vratio jedno mjesec dana ili koju godinu. Istinski mi se mijenja gotovo sve. Dojadilo mi je brinuti iz dana u dan iste brige i bivati neshvaćen i nekako obilježen od onih koji me sve više ne poznaju (a i oni su u mojim očima sve veći stranci i nepoznanice). Kada šutnji uzvratiš šutnjom onda dugo traje tišina. Priznajem da gubim interes za uvjeravanja i objašnjavanja. Želio bih odbaciti uže sa sidrišta na kopnu da bih mogao zaploviti. Ne znam kud bih išao. Znam da vrijeme i trenutak nisu povoljni, jer nevrijeme prijeti (a možda smo i na njega već oguglali i nije nam stalo i sve nam je svejedno jer nismo zadovoljni). Stotinu recepata imaju neki kad nam žele pokvariti dan, apetit, raspoloženje. Da mogu piti, napio bih se pa pokušao tako odgoditi tugu za neki drugi put. Kad sam nervozan tada volim povesti brže, a znam da to nije dobro. Maštam o dugim putovanjima po cestama na kojima drugi ne putuju. Siromašnima duhom ništa ne znači lijepi pejzaž, trenutak umjetnosti. Oni ne žele niti vidjeti niti čuti, a njihova vizija ljepote svodi se naizgled na materijalne probitke. S ničim oni neće biti zadovoljni. To ne shvaćaju jer se odriču svega sada kada imaju više nego što su ikad imali (niti će imati). Unesrećen u hladnoći mašta o toplom kutku, a onaj opržen toplinom želi sjenu i dah vjetra. Danas malo lutam sam. Tražim se i ne nalazim. Gdje sam se ja to od sebe skrio? |
17.03.2008., ponedjeljak
I ja bih na tulum
 Kažu ljudi da s vremena na vrijeme treba „mozak pustiti na pašu“, odbaciti teret briga i obveza i malo se zabaviti (tulumariti). I sam sam se ulovio u klopci ozbiljnosti ( a nekad sam prednjačio u raspoloženju i vedrini). Zli jezici bi rekli: „Eto što brak učini od čovjeka“. Baš kažem sebi:“Nema ti druge nego koju večer zbrisati na kakav tulum, pa se opustiti u nekakvoj neformalnoj atmosferi glazbe i cuge.“ Mi znamo katkad reći „Moramo napraviti Majmunovo ( besmisleno slavlje nekog bezveznog beznačajnog događaja ili datuma). Neki dan sam snimio ovu fotografiju koja je na neki način spoj urbanog i ruralnog, tradicije i novog vremena, mladosti i arhaične prošlosti. Mlade cure, dakako Slavonke, sjedaju u auto i odlaze s nastupa u novogradiškom Domu kulture. Subotom navečer izgledaju potpuno drugačije, no bez obzira na šminku i najmoderniju odjeću i obuću, niti približno ne privlače toliku pozornost, koliko ovako odjevene u našu šokačku rubinu. Neko će reći „Izgledaju kao bakice.“, no meni su baš fora. One se zapravo dobo zezaju, a dakako lijepo i pjevaju i plešu. Meni nošnja stoji „kao piletu sisa“, pa sam oduvijek više za nekakvo sportsko neobavezno odijevanje ( ali nemam ništa protiv elegancije i odjela i kravate). Na tulum bih radije pošao u trapericama, majici i jakni, a preferiram dobru rock glazbu (uživo) i zanimljivo društvo koje „ne davi“ samo o sportu, kladionicama, nego voli popričati i o drugim temama kao što su ribolov, glazba, međuljudski odnosi, politika, međunarodna situacija ( a može i malo filozofiranja čak i o svemiru). Uskoro će Uskrs, pa smo već u pripremama. Jučer na Cvjetnicu malo smo se provozali po okolici, a večeras javljaju nevrijeme, a sutra čak i snijeg. Možda ipak nije pravo vrijeme za tulum? Najbolje vrijeme za tulum je zapravo svako vrijeme (ako je ekipa prava). Kad moj pašo (muž suprugine sestre) konačno dobije rješenje za invalidnost i mirovinu, feštat ćemo uz janjca i potoke pive ( to već čekam toliko da sam se umorio). Morat ću kao ove cure s fotografije, sjest u auto i potražiti moju staru ekipu sviraca. Ipak sam ja s gitarom kao riba u vodi. Za dobro raspoloženje nam malo treba, nešto cuge, pojačala i instrumenti, pa krenemo kao uz pomoć vremeplova od rock-standarda 70.-tih prema današnjem vremenu. Opet maštam, a stvarno sam zreo za jedan dobar tulum. |
14.03.2008., petak
Plovidba
   Mnogi su pjevali o panonskom mornaru, a ja koji živim na dnu nekadašnjeg velikog Mora katkada iz gena izvučem želju za plovidbom po nekim debelim vodama. Sa dna na površinu nije lako, a ploviti u nepoznato, svjestan opasnosti, baš i nije racionalno. Ne živi se vječno i ne treba uvijek „vagati“ i strahovati za sudbinom i kalkulirati. Bit će kako biti mora, no ne treba ni previše „čačkati“ i izazivati. Snovi mi katkada donesu plavetnilo mora i pročiste misli. Moj najduži morski put bio je prošlo ljeto iz Splita do Hvara. Ogromni trajekt omogućio mi je da s visine gledam ljepotu (umjesto da me kapljice morske pjene šibaju po licu). Tada sam baš sebi rekao, to si oduvijek želio i jedan dio tebe je sve to već proživio (ali ne znam kad niti gdje). Nisu ljudi gospodari Mora, nego mušice koje se voze na svojim orahovim ljuskama po Njegovoj površini. Svaki jači vjetar može biti veliki problem ili sreća za napeta jedra. Katkada nas ono nepredvidivo pogurne brže u život i ubrza neke procese koji su nas već uljuljkali u monotoniju. Ribari imaju čamce koji pomažu prehraniti obitelj, drugi imaju jahte kao argument uspješnosti u ljudskoj zajednici. Ni na Moru nismo isti, no u ruletu života to ne mora biti bitno, (pa i tada nam se može dogoditi da pravimo društvo ribama gledajući ih odozdo). Naša podsvijest i mašta neprekidno se puni, pa tako mogu i ja ploviti južnim morima, oploviti vulkanske otoke i biti gdje nikad nitko od ljudi nije bio. „Na koje ćemo more ove godine?“-upitam sina (dok je pisao zadaću) i suprugu (dok je listala neki časopis). Blijedo me pogledaju oboje i kroz osmjeh spuste me na Zemlju riječima: „Samo ti maštaj.“ Evo malo foto varijacija na temu brodova. Jednog sam snimio kod Splita, drugog drži Mirko Cetinski , a trećeg gledam s Hvara. Jednom sam napisao da bih volio velikim (Mack) kamionom jezditi sam kroz američke pustinje i ceste koje stotine kilometara idu samo ravno. Kada je riječ o putovanjem Morem, volio bih na krstarenje velikim prekooceanskim brodom (ploviti toplim Morima prepunim ljepota). Prepotentno ću vam priznati ja sam zapravo tamo već bio i mogu otići kad god poželim ( u mislima). |
10.03.2008., ponedjeljak
Tanka crta
    Kao da me svladao proljetni umor (ili nepreležana gripa), ne osjećam se najbolje. Glavobolja me često pikne uvijek u isto mjesto na glavi iznad desnog oka, pa mislim da mi je stara boljka sa sinusima opet aktualna. Kad se sjetim koliko sam se prehlađivao po hladim dvoranama i nasvirao svatova po šatorima, nije ni čudo, što babe kažu, da me štreca i žiga i išijas i sinusi i stotinu vragova. Neću biti kao Jeremija iz „Alan Forda“, no da mi je otići koji dan na more, da promijenim malo klimu, mislim da bi se preporodio. Eto što čeka stare svirače poput mene, kukanje, boleštine i jadikovke (a nekad smo po tri dana mogli lumpati i skitati, malo odmoriti pa za koji dan sve još žešćim tempom). Nisam ja toliko ni star (tješim se), a fora mi je što moj sin ima averziju prema glazbenim instrumentima. Kuća puna gitara i kojekakvih čudesa, a on ravnodušan (meni se očito ostvaruje želja da se nitko od mojih potomaka ne mora tako maltretirati sa sviranjem kao ja). Dosta kukanja, pogledajte slike. To je Đaka, poznati novogradiški roker s kojim sam svirao nekad davno ( u trojku, Damos, Đaka i moja malenkost). To su bili gušti, a sve ostalo je bila gnjavaža. Đaka je toliko dobar da ne može s nikim svirati (nezgodan karakter). Tome se nije za čuditi jer je od genijalnosti do ludila vrlo tanka crta. Sretnem ga u gradu, pa me „zatuši malo“ s pričama o gitarama, no čini mi se da će s prvim jačim zrakama Sunca on opet zbrisati negdje na more, svirati po trgovima. Ja trenutno ne sviram s nikim ili bolje rečeno sa svima. Što sam stariji, kao da sam po karakteru sve sličniji Đaki, pa sam toliko dobar da ne mogu s nikim. Nije svirka filozofiranje i zarađivanje, treba tu i malo duše, srca. Ako ne možeš dati sebe drugima kroz svirku, nemoj se time niti baviti. Nije to za svakog, ja to stalno govorim, pa se čudim koliko ima loših sviraca i malo dobrih band-ova u ovom mom kraju. Ja ne bih mogao kao Đaka, gitaru i pojačalo u auto, pa kud me noge nose. Ipak sam biljka s nešto jačim korijenjem. Đaku, starog olinjalog svirca ipak poštujem ( na njemu je vrijeme stalo, povuklo kočnicu i reklo: „Bit ćeš vječno mlad“).Danas je blagdan 40 mučenika, pa eto baš sam našao kad ću se sjetiti sviračkih muka. |
03.03.2008., ponedjeljak
Kola, konji, ljudi
    U vremenu brzih i snažnih automobila, kamiona i motocikala, sjesti u zaprežna kola i lagano se provesti selom, gotovo da više nije moguće. U strahu od moguće nezgode i nepredvidivih neugodnosti, bolje je mirovati ili ako je moguće naći neku manje prometnu cestu gdje se to može učiniti onako iz gušta. Takva mjesta su sve rjeđa, no ipak postoje u toj našoj Slavoniji kojom su se nekad dičili (a sada ju spominju samo u kontekstu nezaposlenosti, staračkih obiteljskih gospodarstava i socijalne bijede). Da se razumijemo, ima onih koji itekako imaju, no velika većina živi ispod prosjeka i ne vidi baš perspektivu u životu na selu. Glupo bi bilo savjetovati mlade i nagovarati ih neka ostanu na selu, kad tu nema posla i pametnije im je završiti što više škole, pa se uputiti ondje gdje se bolje da živjeti i zaraditi. Nisam niti slutio da će moja generacija biti među zadnjima koje se još sjećaju starinskih seoskih običaja. Postali smo kao neko afričko pleme koje izumire i kojeg dolaze fotografirati za dokumentaciju. Nije poštovanje Slavonije prežderavanje i lokanje uz tamburaške pjesme, to je nešto puno jače. Kako Dalmatinac voli maslinu ili Istranin šparogu, Zagorac vinovu lozu i štrukle, tako mi Slavonci recimo možemo voljeti hrastove i konje. Volim sresti i poslušati starije didove iz bake iz tih naših sela. Kada uhvatim pogled kroz zamagljene staračke oči i na izbrazdanom licu prepoznam osmjeh ili tugu kod spomena na neke događaje iz starina. Neki dan susret s nepoznatim djedom iz okolnih sela, koji me upitao za ime, a onda počeo priču. „E diko, ta tvoji su bili gazde i poštivao se rod. …Kakve je konje imao tvoj dida. Ja nikad neću zaboravit tvoje koji su nam pomogli kad smo bili velika sirotinja“- govori mi starac gotovo sa strahopoštovanjem spominjući moje pretke, gledajući me ravno u oči. Stari kaput, bijela najlonska vrećica i u njoj neki recepti i lijekovi. Čekao je autobus da ode doktoru. Ja kažem . „Sjedite dida, da vas povezem.“ I otvorio mu vrata od svog auta. I zaplakat će on, i dodirnuti me po ruci sjećajući se tko zna kakvog traumatičnog događaja o kojem ja nemam pojma, a onda nastaviti: „E moj dragi bajo, i ti si meni stao da me povezeš? Malo je takvi ljudi kao što su bili tvoj pokojni dida i tata. Vi mladi učite škole, naše je prošlo. Da ti znaš kako smo mi teško živili dok se vi niste odškolovali. I moji su u Zagrebu, ja i baba smo sami. Čuo sam za tebe, pa mi drago jer znam čiji si.“- reći će mi on dok smo se vozali do Gradiške. I trenutci šutnje su govorili, a ja sam osjećao miris njegove odjeće (koja je bila u naftalinu i vlazi) i rakiju koju je vjerojatno jutrom popio kad je krenuo na put. I djeca su postali ljudi, pa gledaju svoja posla i brige, a starci ne mogu tek tako leći u grob i umrijeti, nego boluju, obilaze doktore i pate se dok ne odu s ovoga svijeta koji više nije onaj iz njihove mladosti. Pomislio sam na trenutak kako bi bilo lijepo da smo se ja i moj slučajni suputnik provezli u konjskim zaprežnim kolima, umjesto u autu. Mislim da bi mu to pomoglo da ozdravi ili da umre sretan. |
| < | ožujak, 2008 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | |||||
| 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 |
| 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 |
| 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 |
| 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 |
| 31 | ||||||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Opis bloga
Što se to događa u malom gradu daleko od metropole?Da li smo provincija? Da li nam je stalo do glazbe, kulture, umjetnosti, informacija?
Kad će nam biti bolje?
Što je bitak?
"život na sjeveru" na slavonski način
Linkovi
Blog.hrForum.hr
Monitor.hr