03.03.2008., ponedjeljak
Kola, konji, ljudi
    U vremenu brzih i snažnih automobila, kamiona i motocikala, sjesti u zaprežna kola i lagano se provesti selom, gotovo da više nije moguće. U strahu od moguće nezgode i nepredvidivih neugodnosti, bolje je mirovati ili ako je moguće naći neku manje prometnu cestu gdje se to može učiniti onako iz gušta. Takva mjesta su sve rjeđa, no ipak postoje u toj našoj Slavoniji kojom su se nekad dičili (a sada ju spominju samo u kontekstu nezaposlenosti, staračkih obiteljskih gospodarstava i socijalne bijede). Da se razumijemo, ima onih koji itekako imaju, no velika većina živi ispod prosjeka i ne vidi baš perspektivu u životu na selu. Glupo bi bilo savjetovati mlade i nagovarati ih neka ostanu na selu, kad tu nema posla i pametnije im je završiti što više škole, pa se uputiti ondje gdje se bolje da živjeti i zaraditi. Nisam niti slutio da će moja generacija biti među zadnjima koje se još sjećaju starinskih seoskih običaja. Postali smo kao neko afričko pleme koje izumire i kojeg dolaze fotografirati za dokumentaciju. Nije poštovanje Slavonije prežderavanje i lokanje uz tamburaške pjesme, to je nešto puno jače. Kako Dalmatinac voli maslinu ili Istranin šparogu, Zagorac vinovu lozu i štrukle, tako mi Slavonci recimo možemo voljeti hrastove i konje. Volim sresti i poslušati starije didove iz bake iz tih naših sela. Kada uhvatim pogled kroz zamagljene staračke oči i na izbrazdanom licu prepoznam osmjeh ili tugu kod spomena na neke događaje iz starina. Neki dan susret s nepoznatim djedom iz okolnih sela, koji me upitao za ime, a onda počeo priču. „E diko, ta tvoji su bili gazde i poštivao se rod. …Kakve je konje imao tvoj dida. Ja nikad neću zaboravit tvoje koji su nam pomogli kad smo bili velika sirotinja“- govori mi starac gotovo sa strahopoštovanjem spominjući moje pretke, gledajući me ravno u oči. Stari kaput, bijela najlonska vrećica i u njoj neki recepti i lijekovi. Čekao je autobus da ode doktoru. Ja kažem . „Sjedite dida, da vas povezem.“ I otvorio mu vrata od svog auta. I zaplakat će on, i dodirnuti me po ruci sjećajući se tko zna kakvog traumatičnog događaja o kojem ja nemam pojma, a onda nastaviti: „E moj dragi bajo, i ti si meni stao da me povezeš? Malo je takvi ljudi kao što su bili tvoj pokojni dida i tata. Vi mladi učite škole, naše je prošlo. Da ti znaš kako smo mi teško živili dok se vi niste odškolovali. I moji su u Zagrebu, ja i baba smo sami. Čuo sam za tebe, pa mi drago jer znam čiji si.“- reći će mi on dok smo se vozali do Gradiške. I trenutci šutnje su govorili, a ja sam osjećao miris njegove odjeće (koja je bila u naftalinu i vlazi) i rakiju koju je vjerojatno jutrom popio kad je krenuo na put. I djeca su postali ljudi, pa gledaju svoja posla i brige, a starci ne mogu tek tako leći u grob i umrijeti, nego boluju, obilaze doktore i pate se dok ne odu s ovoga svijeta koji više nije onaj iz njihove mladosti. Pomislio sam na trenutak kako bi bilo lijepo da smo se ja i moj slučajni suputnik provezli u konjskim zaprežnim kolima, umjesto u autu. Mislim da bi mu to pomoglo da ozdravi ili da umre sretan. |
| < | ožujak, 2008 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | |||||
| 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 |
| 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 |
| 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 |
| 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 |
| 31 | ||||||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Opis bloga
Što se to događa u malom gradu daleko od metropole?Da li smo provincija? Da li nam je stalo do glazbe, kulture, umjetnosti, informacija?
Kad će nam biti bolje?
Što je bitak?
"život na sjeveru" na slavonski način
Linkovi
Blog.hrForum.hr
Monitor.hr