
Veliki je četvrtak i ovi dani, i sam Uskrs, vrlo su znakoviti. Treba nama svima katkada razmisliti o nekim „jačim“ pitanjima nego što su ona po sistemu „u se na se i podase“. Vjera je osobna stvar svakog pojedinca pa ju ne valja nametati drugima nego je tu bitan osobni doživljaj. Muslimani, židovi, katolici, pravoslavci, …na temeljima svoje vjere grade i svjetonazore. Slike klanjanja u džamijama, i klečanja u crkvama su slične, no ljudi inzistiraju na različitostima, a vjerske podjele razlog su mnogih događaja koji su mijenjali i mijenjaju svijet na Zemlji. Koliko se samo ratovalo i ratuje zbog vjerskih nesuglasica. Ja sam kršćanin. Što je sve Isus Krist doživio na današnji dan i što je rekao svojim sljedbenicima (uz ostalo i obećanja koja je kasnije ispunio)? Ono što se tek zbilo na sutrašnji dan (Veliki petak) dokazuje da su ljudi nezahvalna i vrlo okrutna bića, a mi smo ti isti, ti i takvi ljudi. „Sišao s Nebesa radi nas ljudi i našeg spasenja,… Ovo je moje tijelo i moja krv…… Oče zašto si me ostavio?“ Obrne li život katkada uloge, pa i mi bivamo u ulozi mučenika koji trpi za druge? Zašto se sjetimo svoga Krista kad smo mu po muci slični, a kad nam je dobro zaboravljamo ga? Sve ono što ne želiš da se tebi dogodi, ne želi drugome. Duga je lista ljudskih mana ali i vrlina, i zapravo smo lako lomljivi i kratkotrajni. Slabiji smo od drveta masline koja žilavo odolijeva buri i soli iz zraka. I male bakterije i virusi nas mogu ubiti, a kamo li ne velike boli i tuge. Mi se napajamo na našim izvorima vjere koji daju nadu i snagu. Što bi smo mi bez toga, da toga nema? Netko se „probudi“ iz besmislenosti, nezainteresiranosti, ravnodušnosti, a nekome je sve svejedno, i gdje živi, i što je bilo prije i što će biti. I odlaze ljudi, putuju na mjesta povijesti kršćanstva kako bi osobno vidjeli (znatiželja i nepovjerenje također su nam svojstveni). Toliko je ljudi diljem svijeta u velikim problemima, pogibelji i zlima. Netko kaže i prije je bilo tako samo nije bilo medija , pa se nije znalo i vidjelo. Sjetim se u ove dane uvijek trenutka kada sam prije više godina pjevao Muku u crkvi. Izašao sam iz kreveta ( gripa ili nešto slično) i uz krajnji napor besprijekorno otpjevao ulogu Isusa Krista, pa se vratio u postelju. I meni je to bilo dojmljivo jer gotovo da nisam vlastiti glas prepoznao, nisam razočarao i iznevjerio društvo s kojim sam marljivo vježbao. Godine prolaze, ali to pamtim kao nešto vrlo značajno. Drugima, normalno to ne znači ništa i nije im bitno. Uvijek smo sami kada treba donijeti važne odluke (ali i kada analiziramo svoja dobra i loša djela). Ako smo sami, ali da li smo ostavljeni od Boga? Naravno da nismo, jer mi nismo bili sami na početku, a nećemo biti niti na kraju. Kraj za jedinku ali ne i za vrstu ( i tako sve ispočetka). S tim se valja pomiriti. Ovu fotografiju postavljam na blog jedanput godišnje ( za Veliki petak). To je križ s novogradiškog groblja gdje se godinama polažu vijenci u raznim prigodama. I dođemo, poklonimo se, pomolimo, ali ga nikad pozorno ne pogledamo. Isus na križu, simbolika i višeznačje.
|