
Od jednoličnosti svakodnevice spasi nas neobičan događaj, iznenadna ljepota trenutka. Da volim selo Staru Kapelu dokaz je i to što su mi dali posebnu zahvalnicu, ali papiri su više za WC nego za hvalisanje. Papir je i novac ili rješenje o deložaciji ili smrtna presuda (dobro sam i prošao). Šalu na stranu, evo me među snašama, pa vi procijenite kako mi je bilo. Ne volim fotografirati namještene poze (draži su mi neki neformalni, nenamješteni trenutci). Čovjek treba naći koju sekundu diviti se ljepoti nošnji i istovremeno na tren zahvaljujući toj vizualnoj asocijaciji odlutati (ako može u povijest) pa si zamisliti kako je to nekad bilo (kad nije bilo televizije, ovakvog stresa kao danas i općenito ovakvih „modernih“ briga).Mislim da se tada živjelo skromnije, siromašnije, ali mirnije, pa ako hoćete i poštenije i jednostavnije, u skladu s prirodom. Netko će reći „ma pun mi je kufer te starudije, folklora, običaja, volovski kola, itd., no ne smijemo biti takvi. Ja recimo volim neke stvarčice visoke tehnologije ( digitalne uređaje i slično) ali mi gramofonske ploče još imaju miris po mladenačkim danima, po mojim rođendanima, a gitarska pojačala (lampaši) probude lavinu užitaka za moja slušna osjetila. Cijelu mladost sam „utukao“ na sviranja po zabavama, svatovima, zarukama,.. po tim našim slavonskim selima i gradovima (možete si misliti što sam sve ondje vidio i čuo). Kad još malo više ostarim vjerujem da ću opširnije o tom pisati. Uz ove fotografije, vjerujte dobro ide miris rakije i kruha iz krušne peći i naravno tamburaška glazba i bećarski stihovi. Ovaj post posvećujem virtualnom prijatelju Bać' Ivi ( isto nekadašnjem dobrom svircu), jel' znam koliko on voli Slavoniju i poštuje ovakve trenutke ( i jer u Nimačkoj nema tako lipi snaša ko ovdi) i jer znam da mu to fali i da se rado sića svoje mladosti. Ajd' Baća ti uživaj u vim slikam.
|