31.01.2008., četvrtak
Ipak ne zaboravi
    Možda bih se trebao osjećati kao „uvrijeđena mlada“(jer sam opet doživio neke sitne nepravde od nekih bijednika) no baš suprotno, osjećam se jako dobro.Omalovažavanjem moga rada zapravo neki izdižu svoju nemoć. Ima ona“pamti pa vrati“, ali ja nisam osvetoljubiv, mada me kopka podsvijest i kaže „ma doći ćete vi meni“. Uostalom tko su ti koji se usude suditi o drugima i onda ih nagrađivati ili kažnjavati? Neki se vole igrati malih Bogova, a to im baš ne pristaje. Ostali su dosljedni svojoj nedosljednosti svih ovih godina. Budi čovjek pa se izdigni i iznad vlastitih slabosti, a ako je ikako moguće pomogni bližnjemu a nemoj mu odmagati. Toliko (i previše) o tome, a sada pogledajte fotografije. Na Klasijama u Slavonskom Brodu je spomenik poginuloj djeci u Domovinskom ratu. Strah i očaj uspješno dočaran skromnom omalenom skulpturom. Ništa monumentalno, skupo, ali tako značajno. Mali anđeli u teškim mukama izginuli zbog grubih igara odraslih. Zlo se otkinulo kontroli. Tren prije toga snimih čovjeka i dijete pokraj Save. U mirnoj šetnji držeći dijete čvrsto za ruku, sretan roditelj uživa u idili svoga života. Novcima ili bilo čime, nemjerljivo lijep trenutak za kojeg vrijedi živjeti. Događaji u našim životima preslikavaju se u našu psihu kao odraz na vodi koji me uvijek fascinira kad god ga vidim. Naizgled sve je naopačke. Htjeli bi smo jedno, a ono biva posve drugo, no katkada baš onako kako i je u stvarnosti. Ono stvarno je oštro i realno, a ono u sjećanjima pomalo zamućeno (ovisno da li nam je život miran ili buran kao nemirna rijeka). Optička varka ili poruka, putokaz? Čovjek svašta doživi i preživi i opet ne zna što ga još čeka na tom putu gdje i u ravnici rijeke naglo skreću. I dok ljudi oru Zemlju i pate svoje brige, On je poorao Nebo i složio ga u lijepe brazde. Mirnoća popodneva i motiv snimljen pored puta između Dragovaca i Drenovca. Planina je Motajica u Bosni gledana sa slavonskih polja gdje se Orljava zeleni i vrluda omeđena vrbama i alogom. I ona takva mala stalno nekud skreće, pa ju ljudi moraju izravnavati i produbljivati da im ne pravi štetu u proljeće kada navru vode. Zašto su neki naizgled tako veliki, tako plašljivi pa se boje i malih ljudi, malih rijeka a možda i svoje sjene. Svakog će stići sve njegove „zasluge“ u to sam uvjeren i neka tako i bude. |
29.01.2008., utorak
Kifla za golubove i crvena kravata za sreću
    U Slavonskom Brodu zasigurno je specifična, nešto hladnija mikro-klima, pa sam se tako rano jutros nasmrzavao dok sam dolazio na sjednicu Županijske skupštine BPŽ na kojoj su izabrali novog župana, dr.veterine Danijela Marušića (s okučanskog područja). Kažu ima 35 godina i radio je kao veterinar i u Svilaju, a djeca mu prohodala u Oprisavcima, a sad je u Rogoljima kod Okučana. Moja svaja iz Okučana ga nahvali, pa kaže da je svake nedjelje (sa suprugom i dječicom) u crkvi, da je jako pobožan i srdačan. I ja sam stekao dojam da je riječ o simpatičnom i dragom mlađem uspješnom čovjeku, koji se eto zatekao u nešto grubljem društvu „krupnijih zvijeri“. Dal' to pušu novi vjetrovi u hrvatskoj (županijskoj) politici, pa se šansa daje mlađim i još neiskvarenim političarima, ili je i ovo dio nekakve igre, vidjet ćemo uskoro. „Baci ga u duboku vodu, pa nek' pliva“-(rekao je netko) misleći na to da će se već snaći. Drugi bi možda spomenuli „kaljenje“ ili nešto slično, no bilo kako bilo, vrijeme je da se kod nas počne mijenjat opći dojam o političarima kao smutljivcima, kaklkulantima i korumpiranim tipovima, pa neka već jednom dođu ovi obični pošteni ljudi. U svakom slučaju novom županu želim uspjeha (a valjda to isto i on meni želi), a nadam se da i ja nisam možda nekakav tipičan primjerak moje profesije (o njoj mnogi nemaju lijepo mišljenje). Ne volim lešinariti i „igrati za nekog igru“ i svjestan sam činjenice da dobra vijest u mom pozivu baš i nije nešto, nego je uvijek udarnije ono loše, kakva katastrofa ili slično. Želim dodati još nekoliko rečenica o lijepom, sunčanom , hladnom brodskom jutru. Kupio sam dvije slane kifle na kiosku pored autobusnog stajališta kod zgrade županijske uprave (to je nekakav moj jutarnji brodski ritual), i otišao sam ih podijeliti s golubovima kod fontane. Dok su oko mene bili kao čopor dječice, odnekud nam se pridružio vrlo lijep veliki uredan crni pas i jedan manji žućkasti. I oni su dobili po komadić mojih kifli, pa sam otišao do Save obići prijatelje labudove, divlje patke i riječne galebove. Bilo ih je kao u priči. Evo vam u slikama tih golubova koji su nakon slanog peciva i ožednjeli, a među njima je i novi župan koji je izgleda namjerno stavio crvenu kravatu (mada je u HDZ-u a ne SDP-u) kako bi mu mandat bio sretan. Kažu da je to običaj u nekim zemljama, obvezno odjenuti nešto crveno, ako želiš da cijeli događaj sretno završi. Za Novu godinu neki poklanjaju suprugama crveno rublje, a meni su to tek simpatične „vračke“ u koje ne vjerujem. Dok ovo pišem meni je tek pola radnog dana (jer se večeras nešto značajno događa u Novoj Gradiški). Vidim nema pisanih komentara iza zadnjih postova, ali danas sam čuo čak tri usmena komentara mojih fotografija izlazaka i zalazaka Sunca. Ovo što pišem blog zapravo činim zbog sebe, a ne zbog tuđih pohvala ili kritika. Jednostavno svakodnevno mi se puno toga događa što po meni zaslužuje nekakvo malo arhiviranje. Da to ne pišem i ne fotkam, sve bih i sam brzo zaboravio. Ovako ipak sve traje malo duže ;)))). |
28.01.2008., ponedjeljak
Neobično jutro i težak dan
      Jutros mi je sat zvonio u 6 i 30, oko 7 sam od čađi čistio štednjak na drva,a potom od istoka krenuo ka zapadu, prema gradu. Pogled u retrovizor bio je neobičan. Nijanse žarko crvene, pa zlatno žute boje Sunca i izmjena neke čudne jutarnje vedrine i nekakve mistične tame. Poput velikog reflektora Sunce je s istoka, pomaljajući se s obzora odozdola obasjavalo drveće, kuće. Morao sam stati i nekoliko puta škljocnuti aparatom, da pokušam sačuvati te boje. Dopodne je puhao snažan vjetar promjenljivog smjera, a cijeli dan od jutros se doista ne osjećam dobro. Kao nekakav veliki zamor, lijenost. "Ne gledaj u Sunce, oslijepit ćeš."- pamtim upute starijih iz djetinjstva. Nešto je čudno u današnjem danu, pa jedva čekam da prođe. Možda sutra svane jedan vedriji i veseliji dan? Sutra ujutro sam u Brodu, a naveče u Novoj Gradiški. Sutra ujutro (malo za promjenu) idem prema istoku (za razliku od suprotnog svakodnevnog smijera). |
26.01.2008., subota
Kruh naš svagdašnji
    Danas ne šparamo na kruhu, (mada je sve skuplji) a sve više liči na spužvu ili neke kolače (prepun aditiva i tko zna čega sve ne). Roditelji su znali reći da su kruha od pšeničnog brašna nekad bili željni (u vremenu kada se jeo kruh od sitno mljevenog kukuruznog brašna). Jedan doktor nutricionist iz našeg grada kaže da je proja ili prova (kruh od kukuruza) jako zdrav za crijeva i želudac, no starijim ljudima (koji su ga se u djetinjstvu silom prilika iznajedali) se toliko zamjerio da za njega neće ni čuti. Ja volim miris kruha i nekako prema toj hrani imam posebno poštovanje jer sam odgojen u skladu s vjerskim nazorima. Čudno mi je kad netko izbjegava jesti kruh ili se njime rasipa ili prigovara kako je kruh ovakav ili onakav. To mi je pomalo obijesno, no i to je valjda posljedica pomalo konzervativnog odgoja. Ja bez problema jedem i jučerašnji kruh, a kao dijete sam volio i poparu ( jelo od komadića kruha). Ipak najviše volim domaći kruh pečen u krušnoj peći (na kupusnom listu) ili pak ove neke nove vrste kruha sa sjemenkama od integralnog brašna. Iz djetinjstva pamtim dane kada sam pokoji dan ljetnih praznika znao provesti kod rođaka u Magić Maloj ( malo posavsko selo). Jutrom domaći kruh (star nekoliko dana) i svježe podojeno i skuhano kravlje mlijeko. Volio sam i domaće kiselo mlijeko i suhomesnate proizvode, onako direktno iz pušnice (dimljena suha šarana slanina) uz paradajz iz vrta. Tu hranu nosili smo kad smo išli u polje (dida bi upregao konja, a koju godinu kasnije vozi nas i na traktorskoj prikolici). Kad bi smo se pošteno istreskali u kolima i naradili u prirodi, dobro bi ogladnjeli, pa je sve išlo u slast. Danas je kruh iz krušne peći postao tradicijska gurmanska delekatesa, (a to je i dokaz da smo brzo ostarjeli). Kojekakva gospoda (koja vole zatajiti svoje porijeklo sa sela) znaju se prenemagati i čuditi gledajući kako se mijesi i peče kruh. Moj pokojni dida nije volio takva prenemaganja, pa bi za takve znao reći:“Otkud su ti ispali?“ misleći pri tom da smo svi začeti na podjednako „vesel“ način i da smo ugledali svijet najprije prošavši „kroz onu stvar“. Ovo sam sad opisao na najjednostavniji mogući način ( dida bi to potkrijepio s pokojom sočnom psovkom). Odlučio sam s Vama podijeliti lijepe fotografije koje sam ovih dana snimio u Staroj Kapeli. Ova baka što je u četvrtak mijesila kruh pred čelnicima turističkih zajednica iz svih krajeva Hrvatske i brojnim novinarima, odvela me na trenutak u djetinjstvo. I moja je baka pekla fini kruh, a i danas se to itekako radi u našem kraju. Pored svih tih silnih pekara u okolici, jedan dida iz Dragovaca jednom tjedno razvozi domaći kruh svojim „kontama“ (mušterijama) po obližnjim selima, (onaj kojeg peče njegova supruga u krušnoj peći). Kruh iz krušne peći i prova mogu se kupiti i na gradskoj tržnici, pa tko voli nek' izvoli. |
22.01.2008., utorak
Na zapadu Sunce zalazi
    Ima trenutaka kad svatko od nas poželi biti negdje drugdje, no i obrnuto. Baš mi je tako drago što sam ovih dana u našem novogradiškom kraju (kao i što tijekom rata nisam zbrisao u inozemstvo na Zapad). Ovih dana bio sam na dva zanimljiva malonogometna turnira, priveo kraju uređenje sinove nove sobe, cijepio psića Suny i proveo niz lijepih trenutaka kod kuće. Netko će reći da je to sve bez veze, a meni to puno znači. U nedjelju predvečer na periferiji našeg grada Nove Gradiške nagrađen sam ljepotom zalaska Sunca. Odmah sam se sjetio ratnih dana i krvavo crvenog novogradiškog Neba. Dolazeći tada u jutarnjim ili kasno-večernjim satima u grad, pogled u pravcu kojeg vidite na fotografijama izazivao je zebnju, jer uz sliku je išao i zvuk potmulih detonacija s obližnjeg bojišta. Kao da se krv poginulih ljudi razlila po Nebu. Novogradiščani koji su prošli te trenutke (dok su se drugi na vrijeme maknuli i skrasili na sigurnom, što dalje) u glavnom ne zamjeraju onima koji su zbog straha za sebe i svoju obitelj, negdje drugdje potražili utočište. Ipak ne vole kad im baš takvi daju lekcije iz domoljublja, što se katkada zna dogoditi. Igra asocijacija kod svakog od nas (kad život kreira neku dnevnu scenu) otkriva našu osobnost, strahove, radosti, neostvarene ambicije, želje… Ja kad vidim Nebo kao na fotografiji, uvijek budem pomalo sjetan ali i zadivljen, pa i ponosan. Bezizražajno jutro, dan ili večer, mi ništa ne znače, no ljepoti se volim diviti. Neki dan, već je bilo 10 sati, a Sunce je kroz maglu snažno obasjavalo voćnjake i oranice našeg kraja, vidjeh divan i jedinstven prizor svjetla i sjene u sivo-zlatnim nijansama. Ljudi su već naveliko okolo radili, a to vidjeh iz automobila. Bilo mi je neugodno stati i fotografirati da ne kažu: „Kakav je ovo otkačeni fotograf?“ Kasnije mi je bilo žao što nisam stao jer tko zna kad će se to ponoviti. Ja znam da se to nikad više neće ponoviti jer svaki trenutak naših života je jedinstven i neponovljiv. |
19.01.2008., subota
U „Zelengaj“ mnogi „prevolje“ ići (ja ne)
    Ne mogu lagati, pa ću odmah reći da čobanac nikako nije bio po mom ukusu (raskuhano meso a okus nedefiniran). Da su oni jeli teta Micin čobanac onda bi ovi iz „Zelengaja“(restoran kraj Velike Kopanice) znali kako to treba izgledati.To je inače jedna gospođa iz Starog Petrovog Sela koja je jednom je u Okučanima (za krstitke) skuhala po meni najbolji čobanac kojeg sam ikad igdje jeo. Dakle eto falim vam se da nas Šima Župan lipo naranijo i napojio, pa što bi mi Šokci znali u šali reći: „Svaka mu za to dala!“. Šimi bećarini „upala žlica u med“ pa on lipo ode u Sabor, a vi rajo štucajte. Tamburaši „Graničara“ su lipo svirali, a pivo je onaj što je prije pivo u „Patriji“. Uvik Šimu lipo nafale novinari, a katkada i ubodu di ne voli, no sve u svemu to je ljubav prava između novinara i političara ( a onaj tko više ima uvik treba „zavrnuti rundu“, a Šima od tog nije nikad bižo, pa ni sad nije). Novinari jedni druge „prevolje“ što bi rekla jedna baka iz Siča, prevolje se dakako i političari međusobno, a naravno da se ja to malo sprdam i sa sobom. „Sve ti mogu oprostiti samo uspjeh ne“, to je i tu aktualno, ali i ona da ljudi ostaju ljudi (a oni drugi ili plivaju na površini ili potonu). Sjeo tako ja za stol sa dečkima snimateljima, kolegom iz struke i jednom direktoricom, a ona brzo ode za drugi stol ( valjda joj je bilo ispod časti sjediti s nama). Svaka tica svome jatu leti, pa je to normalno. Malo smo se zezali, pa svatko na svoju stranu. Ja sam napravio „grešku u koracima“ kad sam dolazio, pa sam autom zaobadao za Đakovo i to „Slavonikom“ (onim novim cestovnim koridorom), pa sam se morao 25 kilometara vraćati unazad. Sve bi bilo dobro da sam s autoputa ZG-Lipovac sišao kod izlaska za Županju, kad ono ja promašio (uranio skrenut), pa se navozao. „Zelengaj“ me se nije nešto dojmio, pa smo se svi pitali što bi Šimi da nas tu doveo, kad je u Brodu ili Novoj Gradiški, ili negdje bliže, mogao birati prostor. Šima nas je svakog ponaosob dočekao na ulazu, a tu su bile i Beravke u nošnjama. „Ajde me slikaj prijatelju, pa metni to na Internet.“-kaže mi Šima i zahvali što sam povukao put čak iz Nove Gradiške. Sad da' će on to vidjet, i dal' će mu tko reć' da je to tu, ja ne znam. To mi je od svega bilo najljepše i najsimpatičnije, dakle ljepota nošnji, iskreni osmjeh i licitarsko srce. E da, sreo sam i „Divana Skitnje“ (kolegu blogera) kojeg pozdravljam, pa on može potvrditi da vam ne muljam i ne lažem o tome kako je tu bilo. |
17.01.2008., četvrtak
Nogometaši - roba za dobru zaradu?
        Kada kažemo: „Trgovina ljudima.“, možda najprije pomislimo na nekadašnju trgovinu crnim robljem i odvoz tamnoputih ljudi iz Afrike u Ameriku ili još ranije u zemlje koje su provodile kolonizaciju diljem svijeta (Velika Britanija, Španjolska,…), a bilo je toga još i u Indiji ili za vrijeme faraona. Neki pomisle na „bijelo roblje“ i trgovanje uglavnom djecom i mlađim ženama iz zemalja Istočne Europe na Zapad. Najprije krene s obećanjima o zaposlenju i boljem životu, a završi u prisilnoj prostituciji, ovisnosti o drogama i socijalno obespravljenosti. Diljem svijeta i djeca bivaju obespravljena i primjerice korištena kao radna snaga (u Kini, Indiji,…). Sve je to više-manje poznato, no u novije vrijeme „dobra ljudska roba za zaradu“ su i sportaši. I toga je bilo i ranije ( primjerice gladijatori u arenama). Danas je sve poprimilo naizgled uglađeniju i profinjeniju formu, no krajnji efekt je gotovo identičan. Vlasnik robe ( primjerice menadžer nogometaša koji ima pravo realizacije transfera i utvrđivanje cijene) želi zaraditi što više. Pod opravdanjem da zapravo pomažu sportašima u njihovom profesionalnom napredovanju, neki novi „robo-vlasnici“ svojim makinacijama uništavaju talente i postaju kočnica njihovom razvoju.U medijima se čak predstavljaju kao humanisti, uljuđeni pronicljivi svestrani intelektualci, ili već nešto treće, a zapravo su što bi mi Slavonci rekli najobičniji „bajtari“, šverceri, preprodavači ljudi. Medije svakodnevno „hrane“ svojim „mudrolijama“ ali i nemoralnim ponašanjem (raznim tjelesnim i duhovnim striptizima) pa tako i njih koriste kao besplatnu promociju sebe i svoje „robe“. U društvu koje je u moralnom smislu nesređeno, takve se stvari događaju češće i više im se daje medijske pozornosti. Stvaraju se i netočni stereotipi primjerice o nogometašima. Dio medija ih tretira kao da su manje inteligentni, da su rasipnici koji se žene s priglupim manekenkama, da su bliski mafiji, skloni namještaju rezultate utakmica, ne odveć pametni i slično, pa im zapravo i trebaju „nad-ljudi“ kakvi su njihovi bajni menadžeri. To su zapravo njihovi životni mentori, otac i majka. Ne može se generalizirati ništa pa niti život profesionalnih nogometaša. Mnoge sam osobno upoznao i o njima imam vrlo lijepo mišljenje ( izdvojio bih Niku Kranjčara i njegovog oca Zlatka, ali i Dudua, Modrića ili od naših Novogradiščana Gorana Vlaovića, Ivicu Olića, Dinka Bešlića ili Valerija Balaškovića). Sve su to doista po meni vrlo dragi i pristojni ljudi o kojima se može reći sve najbolje. Upoznao sam i neke njihove menadžere za koje ne bih mogao reći isto, ali niti nešto posebno negativno. Dok su jedni nogometaši ostvarili svoj životni cilj i afirmirali se kao sportaši na određenoj visini ljestvice uspjeha, oni drugi čekaju na svoj red. Ljudski je svima poželjeti neka uspiju, ali i neka ostanu prije svega ljudi koji se neće nikada sramiti svojih korijena, pa ma kakvi oni bili. Divim se onima koji na vrhuncu karijere bez srama kažu: „Da ja sam potekao iz sirotinje, iz blata , sa sela, iz provincije, i postigao sam to što sam postigao.“ Takvima svaka čast. |
15.01.2008., utorak
Uskoro maškare
        I dok su ponegdje na moru već započele, kod nas ih tek očekujemo. Naravno riječ je o maškarama i ludim danima kada možemo biti netko drugi, a ne oni koji jesmo. Kako smo se nekad dobro zezali u te dane. Iz ormara sam izvlačio djedovu i očevu odjeću iz Amerike, pa sam bio detektiv, kauboj, otmjeni gospodin, ali i doktor, veterinar, lučki radnik i više se ne sjećam svih svojih preobražaja. Mi bi svi (ili bar većina) htjeli biti zdravi, sretni u obitelji, lijepi, pametni, bogati, ali u maškarama mnogi prvenstveno žele biti originalni te skrenuti na sebe pozornost. Kao i u životu, oni koji su uvijek dobri, pristojni, uobičajeni, zapravo nisu zanimljivi, pa onda ide po sistemu što luđe-to bolje. Znam muškarce koji se u vrijeme maškara gotovo u pravilu vole preobraziti u žene. O tome bi i Freud imao štošta reći. Jedan moj poznanik pretjeruje u tome, pa u vrijeme maškara voli (odjeven u ženu) za šankom štipati i maltretirati muškarce. Očito je duboko u duši teško nemoralan i opscen ili je u nekom bivšem životu radio kao nešto slobodnija animir-dama. Ne volim kad se u maškarama obuku u nekakve rugobe odjevene u maskirne uniforme (iz vojske) pa onda razbijaju po gradu i pijani divljaju. To nisu maškare nego bezvezno primitivno iživljavanje. Treba i znati biti originalan. Neki moji poznanici već se pripremaju za ovogodišnje maškare, a jedva čekam sve to fotografirati. Evo malog prisjećanja na lanjske maškare u Novoj Gradiški. |
09.01.2008., srijeda
Labuđe jutro
      Što se bijeli u gori zelenoj? Il' je snijeg il' su labudovi Da je snijeg već bi okopnio Da su labudovi već bi odletjeli Nit' je snijeg nit' su labudovi Već je šator age Hasan-age. „Hasanaginica“-je bosanska usmena balada nastala najvjerojatnije u 17. stoljeću, a od zaborava ju je „otrgnuo“ talijanski putopisac etnograf Alberto Fortis. Eto baš sam mislio o tome kad sam jučer rano ujutro posjetio Slavonski Brod i zabilježio ove lijepe trenutke. U izmaglici jutra gledao sam kako Sunce teško razaznaje svoj odraz u Savi, kao kad se ja brijem u hladnoj kupaonici i gledam svoje lice u ogledalu koje je zamaglila para od vruće vode iz slavine. Gledam komadić šetališta uz Savu i sjećam se srednjoškolskih zaljubljivanja i riječi tadašnjoj djevojci:“Znaš li da se jednog dana nećemo sjećati ovog divnog trenutka? Rijeka odnosi i živote a kako ne bi sjećanja. Sad kažeš da me voliš a za 10 ili 20 godina nećeš me se niti sjećati.“ Ona mi je rekla nešto kao „Ma daj uvijek fantaziraš.“ Nije važno sada što sam tada bio u pravu. Tu sam se preispitivao i o drugim životnim pitanjima. Tražio sebi odgovore i slutio što će se dogoditi u budućem vremenu. Općenito, kad god me život zdrma ili izgubim neku meni dragu osobu, odem na rijeku i gledam kako voda teče. Dok sam fotografirao nesvjesno sam bio sve bliže vodi, a neki mlađi zagrljeni par i mali žuti pas prošli su pored mene, osvrtali se i smješkali. U prvi mah nisam niti primijetio da su tu i labudovi, a bilo je i divljih pataka. Umjesto da pobjegnu grupirali su se i išli prema meni. Tu ih ljudi vjerojatno hrane, pa se ne boje i ne bježe. Labudove sam sretao više puta, a pamtim i jednom na ribnjaku kako mi je jedan dugo pravio društvo dok sam bio u ribolovu. Tada sam razmišljao zašto su te graciozne ptice često tema u poetskim djelima. Jedne zime sam ih hranio u Mačkovcu (u jednom selu novogradiške Posavine). Moj je otac rezbario labudove od drveta, a te figure su bile najkrhkije, najlakše lomljive, pa sam kao dijete znao pomisliti;“Pa zašto ne pravi nešto što jednostavnije, manje zahtjevno?“ Fotografije mi se sviđaju jer me podsjećaju na akvarele, kakve sam zahvaljujući jutarnjim izmaglicama često uživo viđao na Savi. Jutra bi nas nakon noćnog ribolova dočekala toplinom Sunca. Tada bi smuđ najbolje znao zagristi, a počeli bi smo osjećati prvu jutarnju glad i želju za toplom kavom. Obratiti pozornost na fotkama na pticu u polijetanju i na komad drveta (na zadnjoj fotografiji) koji pluta na površini pored labudova. Tko zna od čega je odvaljen i gdje je sada? |
07.01.2008., ponedjeljak
Ljepota novogradiškog parka (zimi)
      Kao oaza usred pustinje, bilo da ljeti tražiš odmora u hladu ili zimi čistoću bijelila, čeka te novogradiški park da barem jednom kroz njega prođeš dok si u gradu. Nije banka, zgrada gradske uprave , muzej ili crkva u samom centru. U središtu grada je park, a život ljudi se događa na njegovim rubovima. Danas se Sunce igralo u parku i ja sam naišao zabilježiti tu ljepotu. Već sutra sve će izgledati drugačije, puno drugačije, no već smo pomalo navikli na jedinstvene i neponovljive trenutke koje nažalost više nikada nećemo doživjeti. Život je jednostavno prekratak, a ljepota je zapravo svugdje onako na tren, kao da pada s Neba. Razveselilo me Sunce u parku kao da sam našao vrijednu izgubljenu novčanicu koju smijem prisvojiti. Ipak ja ću vas sve počastiti tim „novcem“. |
02.01.2008., srijeda
I golubovi vole ljude :)
| < | siječanj, 2008 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | |
| 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 |
| 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 |
| 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 |
| 28 | 29 | 30 | 31 | |||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Opis bloga
Što se to događa u malom gradu daleko od metropole?Da li smo provincija? Da li nam je stalo do glazbe, kulture, umjetnosti, informacija?
Kad će nam biti bolje?
Što je bitak?
"život na sjeveru" na slavonski način
Linkovi
Blog.hrForum.hr
Monitor.hr