

Kada kažemo: „Trgovina ljudima.“, možda najprije pomislimo na nekadašnju trgovinu crnim robljem i odvoz tamnoputih ljudi iz Afrike u Ameriku ili još ranije u zemlje koje su provodile kolonizaciju diljem svijeta (Velika Britanija, Španjolska,…), a bilo je toga još i u Indiji ili za vrijeme faraona. Neki pomisle na „bijelo roblje“ i trgovanje uglavnom djecom i mlađim ženama iz zemalja Istočne Europe na Zapad. Najprije krene s obećanjima o zaposlenju i boljem životu, a završi u prisilnoj prostituciji, ovisnosti o drogama i socijalno obespravljenosti. Diljem svijeta i djeca bivaju obespravljena i primjerice korištena kao radna snaga (u Kini, Indiji,…). Sve je to više-manje poznato, no u novije vrijeme „dobra ljudska roba za zaradu“ su i sportaši. I toga je bilo i ranije ( primjerice gladijatori u arenama). Danas je sve poprimilo naizgled uglađeniju i profinjeniju formu, no krajnji efekt je gotovo identičan. Vlasnik robe ( primjerice menadžer nogometaša koji ima pravo realizacije transfera i utvrđivanje cijene) želi zaraditi što više. Pod opravdanjem da zapravo pomažu sportašima u njihovom profesionalnom napredovanju, neki novi „robo-vlasnici“ svojim makinacijama uništavaju talente i postaju kočnica njihovom razvoju.U medijima se čak predstavljaju kao humanisti, uljuđeni pronicljivi svestrani intelektualci, ili već nešto treće, a zapravo su što bi mi Slavonci rekli najobičniji „bajtari“, šverceri, preprodavači ljudi. Medije svakodnevno „hrane“ svojim „mudrolijama“ ali i nemoralnim ponašanjem (raznim tjelesnim i duhovnim striptizima) pa tako i njih koriste kao besplatnu promociju sebe i svoje „robe“. U društvu koje je u moralnom smislu nesređeno, takve se stvari događaju češće i više im se daje medijske pozornosti. Stvaraju se i netočni stereotipi primjerice o nogometašima. Dio medija ih tretira kao da su manje inteligentni, da su rasipnici koji se žene s priglupim manekenkama, da su bliski mafiji, skloni namještaju rezultate utakmica, ne odveć pametni i slično, pa im zapravo i trebaju „nad-ljudi“ kakvi su njihovi bajni menadžeri. To su zapravo njihovi životni mentori, otac i majka. Ne može se generalizirati ništa pa niti život profesionalnih nogometaša. Mnoge sam osobno upoznao i o njima imam vrlo lijepo mišljenje ( izdvojio bih Niku Kranjčara i njegovog oca Zlatka, ali i Dudua, Modrića ili od naših Novogradiščana Gorana Vlaovića, Ivicu Olića, Dinka Bešlića ili Valerija Balaškovića). Sve su to doista po meni vrlo dragi i pristojni ljudi o kojima se može reći sve najbolje. Upoznao sam i neke njihove menadžere za koje ne bih mogao reći isto, ali niti nešto posebno negativno. Dok su jedni nogometaši ostvarili svoj životni cilj i afirmirali se kao sportaši na određenoj visini ljestvice uspjeha, oni drugi čekaju na svoj red. Ljudski je svima poželjeti neka uspiju, ali i neka ostanu prije svega ljudi koji se neće nikada sramiti svojih korijena, pa ma kakvi oni bili. Divim se onima koji na vrhuncu karijere bez srama kažu: „Da ja sam potekao iz sirotinje, iz blata , sa sela, iz provincije, i postigao sam to što sam postigao.“ Takvima svaka čast.
Post je objavljen 17.01.2008. u 11:38 sati.