Marketing
Na zapadu Sunce zalazi
Ima trenutaka kad svatko od nas poželi biti negdje drugdje, no i obrnuto. Baš mi je tako drago što sam ovih dana u našem novogradiškom kraju (kao i što tijekom rata nisam zbrisao u inozemstvo na Zapad). Ovih dana bio sam na dva zanimljiva malonogometna turnira, priveo kraju uređenje sinove nove sobe, cijepio psića Suny i proveo niz lijepih trenutaka kod kuće. Netko će reći da je to sve bez veze, a meni to puno znači. U nedjelju predvečer na periferiji našeg grada Nove Gradiške nagrađen sam ljepotom zalaska Sunca. Odmah sam se sjetio ratnih dana i krvavo crvenog novogradiškog Neba. Dolazeći tada u jutarnjim ili kasno-večernjim satima u grad, pogled u pravcu kojeg vidite na fotografijama izazivao je zebnju, jer uz sliku je išao i zvuk potmulih detonacija s obližnjeg bojišta. Kao da se krv poginulih ljudi razlila po Nebu. Novogradiščani koji su prošli te trenutke (dok su se drugi na vrijeme maknuli i skrasili na sigurnom, što dalje) u glavnom ne zamjeraju onima koji su zbog straha za sebe i svoju obitelj, negdje drugdje potražili utočište. Ipak ne vole kad im baš takvi daju lekcije iz domoljublja, što se katkada zna dogoditi. Igra asocijacija kod svakog od nas (kad život kreira neku dnevnu scenu) otkriva našu osobnost, strahove, radosti, neostvarene ambicije, želje… Ja kad vidim Nebo kao na fotografiji, uvijek budem pomalo sjetan ali i zadivljen, pa i ponosan. Bezizražajno jutro, dan ili večer, mi ništa ne znače, no ljepoti se volim diviti. Neki dan, već je bilo 10 sati, a Sunce je kroz maglu snažno obasjavalo voćnjake i oranice našeg kraja, vidjeh divan i jedinstven prizor svjetla i sjene u sivo-zlatnim nijansama. Ljudi su već naveliko okolo radili, a to vidjeh iz automobila. Bilo mi je neugodno stati i fotografirati da ne kažu: „Kakav je ovo otkačeni fotograf?“ Kasnije mi je bilo žao što nisam stao jer tko zna kad će se to ponoviti. Ja znam da se to nikad više neće ponoviti jer svaki trenutak naših života je jedinstven i neponovljiv.
Post je objavljen 22.01.2008. u 15:27 sati.