31.12.2007., ponedjeljak
Sretna vam Nova 2008. godina
      Krupne pahulje prekrivaju moj grad dok se večer spušta posljednji put u ovoj 2007. godini. Pamtit ću ovu godinu po divno vremenu provedenom s obitelji na moru i po niz veselja koje sam doživio u krugu obitelji, ali i s prijateljima i mojim kolegama s kojima me povezuje posao. Bilo me je svugdje ove godine, pa sam tako bio i na Hvaru i u Novom Sadu, Zagrebu,na Sljemenu, u Karlovcu, Vukovaru, Osijeku,…Jedno vrijeme sam se bojao putovanja a sad eto u njima uživam. Puno sam vremena proveo pored PC-a ali priznajem da i u tome uživam kao i komentarima (točnije javljanjima dragih virtualnih prijatelja: Baće, Sirenice, Domoe, Betanije, … i da ne nabrajam ) pa ovim postom, posebno svima koji su svraćali u ovo malu oazu (pa makar i slučajno) želim sve najbolje u 2008. godini. Podijelili smo radost čitajući jedni drugima postove a nema razloga ne nastaviti tako i dalje. Za kraj ove godine želim se pohvaliti da sam sa sinom išao na sanjkanje. Supruga je ostala razgovarati sa svojom prabakom Katom, a nas dvojica smo se uvalili u snijeg i vratili se mokri kao miševi. Evo nudim vam da se s nama spustite niz padine u Blažević Dolu. Razveselili smo baku koja je ovog Božića samovala. Strpali smo ju u auto i do kasno navečer bili smo „na turneji“. Obilazili smo rodbinu, šalili se, pili i jeli pa na kraju rekli da smo mi bolji terapeuti za baku nego njen doktor. Odmah je ozdravila i bila bolje volje. Imam još puno divnih snježnih fotografija, ali neću sve odmah pokazati ( nešto čuvam i za kasnije). I večeras idemo na turneju. Čekat ćemo Novu 2008. na gradskom trgu u Novoj Gradiški, a prije toga idemo na pitzzu (a ponijet ćemo 2 šampanjca, jedan dječji, jedan za odrasle, pa ih načeti kad pukne 12 sati). Sinoć sam malo „zaružio“ s kolegama uz crno vino i teme „sport na razne načine“ i „kako smo se nekad dobro zezali“ pa ću večeras mirovati, jer moram i voziti. Još jednom (već sam dosadan) želim Vam reći. „Sretno Vam i blagoslovljeno novo ljeto, puno zdravlja i ljubavi želim od srca“. |
27.12.2007., četvrtak
Divan Božić
    Gledam danas i gradski golubovi su se sa pročelja gradskih zgrada preselili najvjerojatnije na tavane, jer ih nema za vidjeti, a osim studeni prijete im i poveće ledenice sa oluka. Zima je kakve smo se čak i poželjeli, a bijeli Božić nas je raspametio ljepotom. Pahulje su nas pratile i na polnoćku i poslije. Staze nas običnih smrtnika koje utabamo kao zvijeri ili ih pak zabetoniramo i asfaltiramo, odjednom su postale nevidljive i prekriveni bjelinom. Svi smo odjednom počeli hodati po oblacima, po nekoj drugoj dimenziji, a žurili smo i hrlili, pozvani na radostan događaj. U crkvi je bilo lijepo, manje gužve nego prije, a izbor pjesama neobičniji nego prije. Djeca su dominirala, a tako i treba, kao i poziv svećenika na humanosti i razumijevanje za one koji su u potrebi, samoći, neimaštini ili pak zatočeni, ili u nekoj nevolji. Poslije mise sam kao i prošle godine pokušao uloviti trenutak praska vatrometa. Ovo puta i Nebo se poigralo sa mnom, pa su se pahulje natjecale sa iskrama vatrometa. Uvijek su bile u prvom planu, bliže i brže. Ipak nešto je i ostalo otkinuto od zaborava u slici, u djeliću Svjetla kao nagrade za blagost, za strpljenje, za ljubav. Sin je sa svojom malom ekipom uspio ove godine sa božićnim čestitkama i ukrasima za bor, zaraditi više nego lani, ali je sve do zadnje kune odnio svećeniku uz „pismo upozorenja“ da za taj novac kupi poklone siromašnoj djeci. Župnik je čitao pismo na polnoćki, ali nije htio izreći imena djece koja su se tako angažirala, no ja ću vam ih otkriti, bili su to Matea, Emanuela, Leo i Emanuel. Na taj način je htio valjda učiniti svu djecu ponosnom, pa mu ne zamjeram. To je ipak mala gesta dječje humanosti prema možda daleko vrednijim darovima odraslih imućnih. Ostat će mi u sjećanju sinova rečenica: „Tata jedan čiko nam je prvi dan dao 50 kuna za samo jednu čestitku, a sutradan je za onaj moj ukras za bor isto dao toliko.“ Kad sam ga upitao da mi opiše tog čovjeka, ubrzo sam otkrio da je to jedan moj poznanik koji je gotovo svake nedjelje u crkvi, ima lijepu dječicu i skladan brak, a i dobri smo prijatelji. Mnogi su tako položili ispit humanosti vlastite savjesti, a nagrađeni su dječjim osmjesima i Božjim blagoslovom. Božić je bio predivan. Da li smo ga zaslužili? |
24.12.2007., ponedjeljak
Čestit Vam Božić
 Evo počeo sam primati (a i slati) čestitke za Božić, a kod kuće sam hvala Bogu sve ove godine pripremio na vrijeme (bez posebne žurbe i nerviranja). Zapravo sam još u gužvi, ali ostavio sam sve da bih napisao koju rečenicu. Zajedništvo obitelji, radost djece, blagost prema svima, uvijek mi donese Božić, meni najdraži blagdan. I kad sam bio sam u hladnoći i neizvjesnosti, vjerovao sam i živio za dan kada ću imati svoju obitelj i radovati se sa svojima u vrijeme Božića. I danas volim biti dijete barem na tren, ali sad sam veliko dijete koje ima svoje dijete, pa imam veću odgovornost prema svom, i životima koji ovise od moga rada. Odgovornost nas čini brižnim ljudima. Potajno sam priželjkivao da ne moram jednog dana više svirati, da za Božić i Novu godinu budem sa svojom obitelji, a ne sam u gomili tuđih radosti, glumeći dobro raspoloženje. Ostvarilo mi se i to, pa ću večeras sa sinom na polnoćku, a sa kora će nam pjevati i „ljepša polovica“ (moja supruga), a i za Novu godinu sam kod kuće (mada sam prvog dana slijedeće godine dežurni). Nekad sam i ja pjevao u te dane u crkvi, pa moram reći i da su mi božićne pjesme posebno prirasle srcu i rado ih i danas slušam i pjevam. Prvi dan Božića uživat ćemo u toplini doma i posjetiti supruginu prabaku. Za svetog Stjepana poći ćemo u čestitare, a možda netko pokuca i na naša vrata (rodbina). U mom foto-albumu nedavno sam vidio jednu staru fotografiju snimanu prije puno godina. Nisam znao da me slikaju (sjedio sam među dječicom u crkvi za vrijeme božićnog programa) pa sam „ispao“ prirodno (zamišljeno i odsutno). Drago mi je što sam se promijenio i što sam sad za Božić puno veseliji. Imam razloga biti kod kuće a ne po zadimljenim kafićima ili lunjati okolo tražeći svoju sreću. Ipak razumijem i one koji su sami u vrijeme Božića i koji moraju provoditi vrijeme onako kako doista ne žele. Prošao sam to i znam kako je, pa ću i s mojim prijateljima ( neženjama) popiti koju, jer moramo si čestitati ovog Božića, pa ako treba i prelistati po prošlosti (izvlačeći lijepe uspomene). Samoća je najveća opasnost koju svakako treba izbjeći za Božić. I Isus se rodio da bi živio na ovom svijetu među ljudima. Rođen u štalici među životinjama, a završio na Križu za ljude. Svatko ima svoj Križ i treba ga znati nositi, a mi imamo nadu i nismo besciljne izgubljene zastrašene lutalice. Svako ima u sebi ljubavi i za druge, a nama koji se radujemo Božiću je daleko lakše. Mi trebamo dijeliti radost s drugima i ohrabrivati umorne i potištene te im dati dio svoga mira na poklon bez traženja protu-usluge. Svako je dijete lijepo kad se rodi, a život nas svakog ponaosob fizički poružni, pa na kraju smežurani i sasušeni umiremo. Ljepotu skrivamo u srcu i duši i njoj godine ništa ne mogu. Dragi prijatelji i svi Vi koji možda slučajno ovo pročitate, od srca Vam želim radost i mir u duši i neka Vas barem malo ogrije Svjetlost i milost Božića i lice umije suzom radosnicom, koja će blistati kao sjaj kuglica s bora. I Vašem se rođenju zasigurno barem netko radovao, a Vi ste tek ljudski stvor, a ne Spasitelj. Radujte se i Vi rođenju Njegovom, On je cijelo vrijeme s nama. Emanuel. Motiv s fotografije je s Gospinog polja (pokraj Bilog Briga). |
19.12.2007., srijeda
Bijelo-crni svijet
 Ne može se na svijet gledati crno-bijelo, no mi ljudi iz provincije ( što ne znači nužno i da smo provincijalci) često smo opterećeni predrasudama i nekim ustaljenim običajnim normama. U šali za Slavonce znanju reći da je primjerice za njih pojam ženske ljepote ono „kako je lipa rumena i debela“ pa i u tamburaškom hitu „Mladi kosac“ pjevaju „oplećak joj s ramena pao“ aludirajući i da žena treba biti vrijedna, snažna, a da o majčinstvu, kuhinji i brizi za djecu i ne govorimo. Mislim da je i u našoj katoličkoj vjeri ženama previše namijenjen podređeni položaj (pokorništvo muškarcima „glavama obitelji“). S druge strane stvoren je kult Majke Božje kao posebno zaslužne, a tu su i likovi poput Magdalene, Cecilije, Terezije,…Ipak stječem dojam da se ženama „svituje“ da pretrpe sve muške „mušice“ kako bi po svaku cijenu sačuvale brak (makar katkada trpjele i teško obiteljsko nasilje). U stvarnom svijetu, naravno, nešto je posve suprotno. Niti su žene tako slabo utjecajne u društvu, niti su muškarci toliko „glave obitelji“. U starinskim narodnim pjesmama ima svega, od otvorene i skrivene erotike, pa do preporuka da se treba udavati ili ženiti „za svoje“ misleći tu na osobe iste nacije, vjeroispovijedi (o drugačijoj boji kože nekad se nije moglo niti naslućivati). Bira li srce ili pamet? Takozvani „miješani brakovi“ za bivše države bili su korišteni u smislu da se preporučuju kao dokaz bratstva i jedinstva među narodima i narodnostima (?). Što u tom smislu danas poručuju budućim stvarateljima obitelji političari, vjerski poglavari i drugi moralni autoriteti društva? Da li smo se „odmakli“ po tom pitanju ili smo još na tradicijskim stanovištima? S naše točke gledišta sigurno je puno drugačije nego ako bi smo primjerice živjeli u nekoj multi-etničkoj sredini (primjerice New York), u Kanadi, ili u Parizu, Berlinu, Londonu,… „Neka oženi i Ciganku, samo ne onu koja je promijenila toliko mladića,..“ znale bi reći babe za udavaču koja im nije mila, ili pak .“On ih je toliko prominjio, više nego koliko ima kose na glavi“,-misleći na mladića koji se neumjereno bećerio po šorovima. Tko koga uopće pita kada „se dogodi kemija“? Ljetos sam na Hvaru ugledao zanimljiv par (za kojim su se mnogi okretali). Dvoje lijepih mladih ljudi drugačije boje kože koji su zračili ljubav jedno prema drugome iz svakog pogleda, pokreta. Kao da su oko sebe imali aureolu zaštite prema vanjskom svijetu. Mislim da bi mi bilo potpuno svejedno ako bi se moj sin jednog dana zaljubio u djevojku druge boje kože. Ne lupetam floskule niti glumim kozmopolitski look, nego hoću reći da bih bio oduševljen kad bih mogao doživjeti vidjeti ga sretnog i zaljubljenog kako drži za ruku onu koja ga iskreno voli. Hoću li to doživjeti? |
17.12.2007., ponedjeljak
Moja zimska razglednica
    Ovih dana pravi zimski ugođaj. Drugi put ove godine snijeg je zabijelio. Ovog puta je suh i škripi pod nogama (dok je onaj prvi već poodavno natopio još od ljetos žednu zemlju). Idemo redom kako su složene fotografije. Dakle po odlasku na jutarnje pecivo, uspio sam snimiti krupne pahulje koje su cijeli grad barem na tren pretvorile u naizgled nevino bijelu i čistu oazu (a ona to doista već podugo nije). Pomislih tada na onaj lik u crvenom kaputiću, duge bijele brade (o, ho, ho) koji mi je uljepšao tolike godine djetinjstva, sve dok jednog dana nisam postao njegov sluga ( i financijer). Tako uspijeva opstati ta opsjena i jedna od laži u koju rado kao vjerujemo. Treća fotografija je još jedna iz serijala mojih boravaka u blizini groblja, spomenika i sl. Možda nisam u pravu, ali mislim da sam jedna od rijetkih osoba koja nije svećenik, a toliko je zbog prirode posla morala bit na spomenutim mjestima, (vjerojatno zadnjih 15-tak godina pobijam sve rekorde u odnosu na druge kolege iz struke). Uvijek je mojima nadređenima najlakše mene poslati. Riješe se brige, jer znaju da ću to popratiti kako treba i usput se umjesto njih smrzavati, kisnuti ili već nešto treće. Općenito to nisu zadatci koji se mogu kapitalizirati u smislu osobnog probitka, to je nešto onako ljudski i narodski, za običan puk. Ovog puta vidite djecu iz Zagreba koja su jučer došla zapaliti svijeće i položiti vijence pored spomenika poginulim hrvatskim braniteljima u Mašićkoj i Cerničkoj Šagovini. To je nešto kao sat novije hrvatske povijesti uživo, na mjestima stradavanja na minus x Celzijevih stupnjeva temperature zraka, ali sa toplinom u srcu. I za kraj križ u polju između Vrbove i Komarnice pored kojeg se uvijek prekrižim kad me put tu nanese. Snimak je nastao između dva ovogodišnja snijega. Vrijeme je adventa, ispovijedi i pričesti za Božić, blagosti za Ljude, a ima i onih koji su i u ovo vrijeme zli, opaki i uživaju u izmišljotinama i kreiranju smicalica. Njima želim, da konačno za sebe pronađu mir kako bi mogli uživati u Božiću ili općenito u blagosti zimskih dana koja nas vraćaju u lijepe dane djetinjstva. |
13.12.2007., četvrtak
Vrijeme darivanja
      U očekivanju plaće (Godoa) razmišljam što ću sve kupiti i pokloniti mojim najmilijima ovog Božića i Nove godine. Ovih dana sveti Nikola me mimoišao (zapravo me odavno prestao posjećivati) ali ne zamjeram mu, jer znam da on ima svojih prioriteta (pogledaj fotografije). Lijepo je što ovo vrijeme potakne mnoge ljude na dobrotu (primjerice RTL-ova akacija za pomoć bolesnoj djeci, Caritasova akcija, akcija Crvenog križa, i brojne druge…). Opet mislim kako je tragično koliko su političari spiskali na prošle izbore, te kako se taj novac mogao iskoristiti primjerice za povećanje standarda u liječenju djece. Koliko su mogli kupiti medicinskih aparata i uređaja ili eventualno platiti skupih lijekova i operacija? Mi smo (kao društvo) vrlo cinični, dvolični i što kažu ljudi „jedno mislimo, a drugo govorimo“ (a treće činimo). O tuđoj tragediji najčešće mislimo tek kad se i nama dogodi. Liječnici nam se naprosto obožavaju baviti politikom (to im je nešto kao pitanje međusobnog prestiža u lokalnim sredinama). Bilo bi dobro da se u onu njihovu svečanu liječničku prisegu stavi i klauzula npr: „i obećavam da se neću baviti politikom i strančarenjem,…“. Počeo sam razmišljati kad vidim doktora, u tome u kojoj je stranci? Ako je suprotne političke orijentacije od moje, možda će me „otpiliti na brzinu“ ili me „ofrlje liječiti“? U svakom žitu ima kukolja, pa naravno da ima i liječnika koji su apolitični (u novije vrijeme rijetki su takvi). Ima onih koji su navikli na „nešto žešće“ od Bajadera i viskija , ali i onih koji to što dobiju rado podijele odmah svojim kolegama (medicinskim sestrama i drugima). Među liječnicima imam nekoliko dobrih poznanika, a jedan od njih ne dolazi u moju firmu bez poklona (daje nam ono što on dobije), pa se poslije njegovog dolaska uvijek pitam dva pitanja: zašto mu donose alkohol kad ne pije, te koliko dugo bombonjere kruže dok se netko ne usudi otvoriti ih i pojesti? Od djece možemo svi učiti, pa se tako i prisjetiti kakvi smo bili kad smo bili djeca (nepokvareni, iskreni, ovisni o tuđoj skrbi i pomoći). Mislim da sam pogriješio profesiju, jer sve što sam stariji, sve više mi je stalo do toga da najmlađima treba osigurati bolju zaštitu u ovom gramzljivom i lakomom svijetu u kojem materijalno biva sve više vrijedno od ljudskog. Divim se liječnicima pedijatrima, pogotovo onima koji su specijalizirali liječenje djece oboljele od malignih i drugih teških bolesti. Nema te plaće koju oni zaslužuju, jer svaki njihov radni dan u ljudskom smislu zaslužuje divljenje. Možda sam se trebao baviti pedagogijom ili nečim sličnim? No za kraj ipak nešto vedrije. Ovih dana gledao sam kako se djeca vesele darovima. Recitirali su pjesmice, pjevali, a potom je slijedio pravi „krkljanac“ oko podjele paketića. Nisu zaboravljeni niti oni koji nisu mogli biti na svečanosti ( u bolnicama ). I njih se netko ipak svake godine sjeti, hvala Bogu. |
10.12.2007., ponedjeljak
Di je taj razvikani birc?
     Evo baš danas čitam hvalospjeve o jednom kafiću, pa rekoh ajde da se pohvalim da sam tamo bio. Dakle piše slijedeće:“ Carpe Diem--Stručnjaci New York Timesa kažu da je Dalmacija postala nova Rivijera, a Hvar njezin Saint Tropez: majušno selo ljeti napunjeno jahtama i međunarodnim partijanerima'. Sudeći prema top-listi turističkih destinacija New York Timesa, koji je Hvar postavio na 11. mjesto, odmah nakon Laosa, Lisabona, Tunisa, Mauricijusa, dva resorta u Miamiju, Maldiva, Doline smrti, francuskog "skijaškog sela" Courchevel napučenog ruskim tajkunima te Libije – i sljedećega ćemo se ljeta na plažama "gužvati" s turistima sa Zapada, dok će gospodarstvenici trljati ruke zbog novčanica koje će se zbog toga sliti u državnu, ali i lokalne blagajne privatnika. Središte je noćnog života Carpe Diem, - piše list.“ „Biti u Rimu a ne vidjeti Papu?“- e neće ići. Takav zaključak donijela je moja ekipa (nas trojica) ljetos na Hvaru kad smo bili na 11.-tom HRF-u , pa smo tako odlučili posjetiti taj razvikani „Carpe Diem“ kojeg su veličali po novinama u TV-emisijama kao nezaboravno mjesto za partije nakon plaže. Mi Slavonci za kafiće, barove i slično, volimo reći da su to bircuzi ili birtije (ma koliko mi šutjeli o tome). I došli smo malo prerano (oko 23 sata) zauzeli kraljevske pozicije za šankom i „bacili priču“ sa druželjubivim barmenom. Tip (kojeg vidite na fotkama u prvom planu) vrlo je sposoban (čuda radi s koktelima). Rekao nam je da je porijeklom iz Hrvatske, ali da radi u Njemačkoj gdje živi sa obitelj, ali preko ljeta dopunjava kućni proračun radeći ovdje). Ispričao nam je sve što smo trebali saznati o ovom kultnom mjestu za feštanje, preporučio nam koji koktel treba piti, a naravno da smo mu honorirali ljubaznost (takvi bi trebali biti svi konobari po moru). Oko 1 sati iza ponoći gužva je bila nemoguća pa smo se premjestili na terasu i ispred objekta gdje osvježava zrak s mora gdje smo bili do daljnjeg.. Svega 50-tak metara od ulaza u lokal je vez za jahte (odnosno malo pristanište s vezom). Doslovce sa jahte, direktno sa mora, kojekakve svjetske face silaze na tulum. Ne znaš ti tu tko je bogat, a tko „glumac“, tko je „netko“ a tko anonimac. Pleše se, klima se u ritmu glazbe, a diskretni zaštitari ( u civilu) vode brigu da se netko previše ne „razigra“. Možete razbiti čašu, ali to vam znači kraj boravka na širem području ovog lokala (vidjeli smo kako neke klince udaljavaju). Da bi došao do šanka moraš biti vješt, pa sam tako, tko zna koliko svjetskih faca (pjevača, biznismena, redatelja, bankara,…) ogazio dok nisam ekipi donio cugu. Ljubazno sam se ispričavao na engleskom i usput prikupio pokoji osmjeh. Sve je po sistemu „vidjeti i biti viđen“. Što bi mi Slavonci rekli:“Ma to vam je k'o na kirvaju u Piškorevcima. Srećom nije bilo ko u bećarcu: „Dođoh kući iz tuđega sela, prazna džepa i krvava čela“. Kad smo odlazili pozdravili smo barmene: „Dečki Bog!“. Skužili su da smo Slavonci. Ispratili su nas uz naklone riječima „Nova Gradiška, dečki, svaka Vam čast, dođite nam opet“ ( dobra napojnica čini čuda). Veni vidi vici –birc ko birc. Što bi rekao Štulić: „Odlazimo, zajedno u noć,…“ |
08.12.2007., subota
Na Ravnjašu u suton
        Dobar dio djetinjstva smo proveli zajedno, igrali se kauboja i indijanaca po baščama, a kasnije smo svatko svojim putem. On je vrlo vrijedan, i hobi mu je voćarstvo, poljoprivreda, a probao je uzgajati i prepelice i stotinu drugih čudesa. Nikad neću znati zašto je kao dijete dobio ružnjikav nadimak Gunga. Dobro je igrao nogomet i uvijek inzistirao na pravednosti. Njegovom bratu sam svirao svatove, a njemu ne, jer je eto tko zna zašto ostao neženja. Šteta, moglo bi se reći, jer je dobar čovjek, vrijedan, poštenjačina koja itekako brine o imanju i koliko znam svi ga poštuju, a to su i dokazali prije nekoliko godina kad su ga izabrali za načelnika Općine Nova Kapela. Ima veliko humano srce, ali nije hvalisavac. Namjerno spominjem to sada u ovo predblagdansko vrijeme, jer moram reći kako zdušno pomaže jednu obitelj u kojoj djeca koja su ostala bez roditelja i žive sa svojom starom bakom. Nažalost zbog zdravstvenih problema (s kičmom) morao se zahvaliti na funkciji općinskog načelnika (koju je na vlastito inzistiranje obavljao volonterski a ne profesionalno). On jednostavno nije htio napustiti posao na naplatnim kućicama na autoputu. Kako sam kaže, odlučio je malo „stati na loptu“ i malo se manje sekirati i malo se više brinuti o svom zdravlju. Zašto ga spominjem. Prije nekoliko dana zazvonio mi je mobitel:“Hej Bog, šta radiš?“. „A ti si Mile, pa ništa, evo nosim drva u kuću“. „E, dolazim po tebe za 15 minuta pa te vodim da vidiš što nisi nikad vidio“-kaže on. Ja kažem „Dobro, važi.“. Pomislio sam kako će me opet „drkljačiti“ po okolnim brdima kako bi mi pokazao najnovije arheološke nalaze sa Ravnjaša. Prošli put je našao nekakve dijelove prapovijesnog ribolovnog pribora i keramiku. Nisam pogodio. Već se hvatao mračak, kad me pokupio svojim autom i odvezao u svoj vinograd, kad tamo niknuo kućerak u eko-etno stilu, pomalo kičast ali simpatičan. „Eto to sam ti htio pokazati, što sam radio proteklih mjeseci, sve sam, po malo. Evo da vidiš i gdje mi stoji piće (Vilijamovka rakija, domaće vino i pivo), kad budeš sa sinom i ženom šetao okolo, ako mene nema, slobodno uđite, popite i odmorite“-kaže on i pita me zašto nisam poveo sina. Ja mu kažem da je u školi do 17 sati. On inače ne pije, a to je pripremio očito za goste koji mu eventualno svrate (najčešće lovci ili susjedi vinogradari). Vidim svaku od betonskih kocaka (kojima je popločio stazice oko kućerka) je ručno lijevao i pravio. Pomogao sam mu unijeti i stol iz auta i neke klupe koje je sam pravio. Razgovaramo, a ja cugam pomalo Vilijamovku (sve mi miriši kao da jedem kruške) i fotografiram okolo. Noć se približava i Sunce se igra u krošnjama voćaka i mladih hrastova koje je Mile okolo zasadio. Nekako me taj prizor baca u sjetu. Priča mi on o voćkama kao o svojoj djeci. Kaže da nekad tu svrati i pokoja srna ili zec. Pogledajte list mladog hrasta u sumrak. Još se ne da s grane, mada je požutio i vrijeme mu pomalo ističe. |
06.12.2007., četvrtak
Isus iz trgovačkog centra
   Predblagdansko vrijeme najviše deprimira siromašne, jer onda, gledajući rastrošnost drugih, tek shvate koliko si materijalnih dobara ne mogu priuštiti. Ako trebaš auto, odi ga kupi, ako želiš nešto ukusno pojesti, pokupuj dvostruko više (neka se ima) , ako ti se uživa u blagodatima tehnike i tehnologije, ne škrtari, kupi plazmu na 20 rata, kompjutor na 10, ostavi tri čeka za novu fotelju, daruj i ti druge na kredit, pa nećeš valjda među najgore? Nekad su bile male trgovinice u susjedstvu, pa se znalo kupit i „na knjigu“ ali „veresija ljuta zmija“ pisalo je na požutjelom kartonu iznad šanka u lokalnoj birtijetini, pa su ljudi znali razmisliti, uplašiti se duga, odricati se i prisilno štedjeti. Danas su druga- lizing-vremena. „Pa nemoj bit zadnji šonjo, pa daj kupi si novi namještaj, uplaćuj životno osiguranje, uplati stan i djetetu štednju u banci.“-kao da govori mali crno-crveni „krampus“ koji kao nevidljivi otrovni komarac oblijeće oko moje glave dok šećem kroz blještavilo luksuza trgovačkih centara. Nekad je gazda bio trgovac u selu ili obrtnik u gradu, a danas niti ne znamo tko je zapravo vlasnik svega što gledamo. Da li je to inozemni kapital, multinacionalne kompanije, jesu li to banke,? Tko je ta „siva eminencija“ koja nudi šarenilo svega? Moj tetak umirovljenik kaže: „Ja sve kupim na mojoj tržnici i nisam niti bio niti u „Kauflandu“ niti u „Konzumu“ , niti u „Biloj“, „Getrou“,… ili kako se već zovu.“. Znam ga predobro da u očima ne bih vidio poštenje, skromnost, malo srama, ponos (ili što god poželim). Ne mogu on i teta, sa svojom malom mirovinom sebi gotovo ništa priuštiti, a cijeli život je „crnčio“ u slavonsko-brodskom „Đuri“. Bio je cijenjeni metalski majstor i bio i ostao ljudina. On se čudi današnjem vremenu kada se umjesto žita više isplati sijati beton i montažne zgrade po plodnim slavonskim njivama. Eto jučer vidim jaslice i malog Isusa u novom trgovačkom centru, točnije, pune kutije jaslica uvezenih iz Kine ili tko zna odakle. I Isus je postao roba? Moj sin je ovih dana smislio male šablone u koje lijeva gips, pa nastaju zvjezdice, i razni simboli Božića. Kad se osuši, on to oboji temperama, pa će onda (na moj prijedlog) lakirati sprejem laka za kosu, pa povješati na bor kad ga budemo kitili. Odlučio je sam napraviti i malog Isusa i jaslice (i na crtežima na čestitkama,itd). Moj pokojni otac je rezbario jaslice u duborezu i praveći figurice od drveta. Ja sam znao za Božić svirati i pjevati pred jaslicama meni toliko drage božićne pjesme. Ne može se sve kupiti u trgovačkom centru, a najmanje ljepota Božića i mala kućna veselja koja nastaju jednom u godini. Večeras moramo igrati društvenu igricu koju je sveti Nikola noćas mom sinu ostavio u prozoru. „Pa jel' on normalan, ostavio je paket s poklonima između roletne i prozora?“ (s vanjske strane)- kaže noćas on. „A sad vidim. Prevelik je da bi stao između stakala prozora“ (doda sin uz smiješak). Tek tada smo mogli svi normalno na spavanje, a ja se sjetim Isusa iz trgovačkog centra i sve si nešto mislim da mu tamo nije mjesto, jer ne može valjda i on biti „na akciji“ ili ono „kupiš dva, trećeg dobiješ gratis“. |
04.12.2007., utorak
Banićevac - veselo selo na brdašcu
    Selonačelnik Banićevca Dražen Knežević i načelnik Općine Cernik Nikola (Mića) Jugović (od milja Cigo) bili su glavne zvijezde otvorenja novouređenog doma i preuređene učionice područne škole u tom mjestu (na obroncima Psunja sjeverno od našeg grada). Dječica su naravno bila najljepša, od mladih tamburaša do folkloraša. Ako vas ikad ondje put nanese (kad preko NG idete za Požegu), skrenite u Banićevac i pogledajte taj dom u kojem je sanitarni čvor kao u najboljem hotelu, a interijer dvorane moderan i vrlo znalački uređen (tko bi rekao da je riječ o malom selu negdje u brdima). Tu su ljudi dragi i simpatični i što je najvažnije složni. Mlađe žene nedjeljom igraju nogomet (imaju nekoliko ekipa), svi se poslije mise nalaze u domu gdje igraju muški igraju bilijar, stolni tenis, kartaju se, a često priređuju i zabave, veselice, rođendane, krstitke,… I dok slična sela po Slavoniji izumiru, ovdje se rađa puno djece, ima dosta mladih obitelji, bave se dosta stočarstvom ili rade u požeškom ili novogradiškom kraju (po raznim firmama). Najveća mi je fora kad poslije utakmice ispeku jednog ili dva janjca (onako iz štosa). I mlado i staro se okupi oko stola (nema tu serviranja i prenemaganja, nego „ćapaj“ kruh, luk i meso i ne pitaj nego jedi, a sokovi i pivo su ti na dohvat ruke, pa isto ne pitaj ništa nego uzmi i pij (na kraju ili na početku bude „smetka“, tko ima da, tko nema, dat će drugi put). Mene su pozivali na ovu feštu u nekoliko navrata (nekoliko osoba) i znao sam da bi im se jako zamjerio ako ne bih došao, pa sam si rekao „ostavljam sve i idem u brdo“. Ručak je bio po sistemu „sve po redu“ najprije rakijica, pa juha, kuhana piletina i govedina sa sosom od paradajza, preko sarme do odojaka i janjaca na ražnju. Poslije toga razne pite i kolači, i na kraju kava, i domaće vino. Sjetih se Balaševićeve pjesme „Al se nekad dobro jelo, baš,..“, no da ne mislite da sam se samo prežderavao, tamo sam zapravo najviše razgovarao i šalio se s domaćinima koji me dobro znaju. Ove fotografije i brojne druge (koje sam ovom prigodom snimio) krasit će unutrašnjost njihovog doma. Ta usluga za njih je naravno gratis jer što kažu „ljudi smo i nije sve u novcima“. Sad oko Božića opet ćemo se vidjeti (tradicionalno druženje bez posebnog povoda) da se malo napričamo i popijemo koju. Ne smijem vam ispričati naše šale (da ne bi tko krivo shvatio), no ima tu nešto (dal' je to od vode ili nečeg drugog?) u Banićevcu što utječe na to da su veseli i imaju brojnu dječicu. Jedan čiča namigne pa kaže: „Ma nije ništa, kod nas je oduvik tako“, mi se smijemo pa lamentiramo o klimi, podzemnim vodama, orasima, i drugim glupostima, dok njihove mlade žene služe oko stolova sa smiješkom na licu (umjesto prijekora i mrštenja). na fotografijama vidite Dražena ispred doma, vrijedne domaćice, rasplesanu dječicu i načenika Jugovića kako plaća prvu pjesmu mladim tamburašima. |
03.12.2007., ponedjeljak
Svete sličice
 Moj sin je jedne večeri na tepih u sobi raširio svoje drage svete sličice koje je marljivo nastavio skupljati ( supruga ih čuva od djetinjstva) i ovih dana. Uskoro će, za blagoslov kuća, dobiti i pokoju novu. Neke sličice su vrlo stare ( gotovo stoljeće) pa zasigurno imaju i muzejsku vrijednost. To „blago“ vidjeli su samo rijetki, a neki su i „bacili oko“ na one najvrjednije, no uzalud im želja, mogu samo gledati. Neke sličice su predivne, neke su ručni rad, neke su iz inozemstva i uglavnom svaka ima svoju priču. Inače zapalili smo prvu svijeću na adventskom vjenčiću i već se lagano spremamo za Božić, a to znači da u sobu opet stižu oni simpatični detalji koji asociraju na ljubav, darivanje, obitelj,… Vrijeme Božića mi je nekako najmilije. Svaka čast Uskrsu, i drugim blagdanima, ali Božić je nezamjenljiv. Evo dok ovo pišem, kolegica na poslu pomoću nekakvih šablona i spreja s lažnim snijegom, na staklima oslikava snjegoviće, i razne druge vesele zimsko-božićne motive, a iznad vrata su postavili nekakav kao slavoluk od umjetnih borovih grančica i ukrasa. Pomislih kako nismo nikad tako rano krenuli u ovakve vesele radove. Kao da smo svi malo podjetinjili. Iskreno govoreći, jedva čekam slijedeću plaću, pa da koju večer „zapalimo“ na kakav božićni sajam prepun šarenila, lampica i „o ho ho ho“ igrački s bjelobradim likovima odjenutim u crvene kaputiće. Za blagoslov kuća mi je zapravo uvijek nekako „neugodnjak“ jer kao nešto pričamo i razgovaramo sa svećenikom i njegovom pratnjom, o obitelji i vjeri, a oni tako sa svakim čisto formalno bez neke stvarne zainteresiranosti. U nekoliko sati obiđu desetke kuća, prikupe novčića, ali dobro, to je običaj, pa neka. Uskoro će Sveti Nikola, pa se sin raduje poklonima. Divno mi je bilo gledati sina neku večer kako pažljivo i dugo razgledava svaku od sličica i želi ju komentirati, kako bi čuo što o tim motivima misli mama, a dakako i ja. |
| < | prosinac, 2007 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | |||||
| 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 |
| 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 |
| 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 |
| 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 |
| 31 | ||||||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Opis bloga
Što se to događa u malom gradu daleko od metropole?Da li smo provincija? Da li nam je stalo do glazbe, kulture, umjetnosti, informacija?
Kad će nam biti bolje?
Što je bitak?
"život na sjeveru" na slavonski način
Linkovi
Blog.hrForum.hr
Monitor.hr