Marketing
Banićevac - veselo selo na brdašcu
Selonačelnik Banićevca Dražen Knežević i načelnik Općine Cernik Nikola (Mića) Jugović (od milja Cigo) bili su glavne zvijezde otvorenja novouređenog doma i preuređene učionice područne škole u tom mjestu (na obroncima Psunja sjeverno od našeg grada). Dječica su naravno bila najljepša, od mladih tamburaša do folkloraša. Ako vas ikad ondje put nanese (kad preko NG idete za Požegu), skrenite u Banićevac i pogledajte taj dom u kojem je sanitarni čvor kao u najboljem hotelu, a interijer dvorane moderan i vrlo znalački uređen (tko bi rekao da je riječ o malom selu negdje u brdima). Tu su ljudi dragi i simpatični i što je najvažnije složni. Mlađe žene nedjeljom igraju nogomet (imaju nekoliko ekipa), svi se poslije mise nalaze u domu gdje igraju muški igraju bilijar, stolni tenis, kartaju se, a često priređuju i zabave, veselice, rođendane, krstitke,… I dok slična sela po Slavoniji izumiru, ovdje se rađa puno djece, ima dosta mladih obitelji, bave se dosta stočarstvom ili rade u požeškom ili novogradiškom kraju (po raznim firmama). Najveća mi je fora kad poslije utakmice ispeku jednog ili dva janjca (onako iz štosa). I mlado i staro se okupi oko stola (nema tu serviranja i prenemaganja, nego „ćapaj“ kruh, luk i meso i ne pitaj nego jedi, a sokovi i pivo su ti na dohvat ruke, pa isto ne pitaj ništa nego uzmi i pij (na kraju ili na početku bude „smetka“, tko ima da, tko nema, dat će drugi put). Mene su pozivali na ovu feštu u nekoliko navrata (nekoliko osoba) i znao sam da bi im se jako zamjerio ako ne bih došao, pa sam si rekao „ostavljam sve i idem u brdo“. Ručak je bio po sistemu „sve po redu“ najprije rakijica, pa juha, kuhana piletina i govedina sa sosom od paradajza, preko sarme do odojaka i janjaca na ražnju. Poslije toga razne pite i kolači, i na kraju kava, i domaće vino. Sjetih se Balaševićeve pjesme „Al se nekad dobro jelo, baš,..“, no da ne mislite da sam se samo prežderavao, tamo sam zapravo najviše razgovarao i šalio se s domaćinima koji me dobro znaju. Ove fotografije i brojne druge (koje sam ovom prigodom snimio) krasit će unutrašnjost njihovog doma. Ta usluga za njih je naravno gratis jer što kažu „ljudi smo i nije sve u novcima“. Sad oko Božića opet ćemo se vidjeti (tradicionalno druženje bez posebnog povoda) da se malo napričamo i popijemo koju. Ne smijem vam ispričati naše šale (da ne bi tko krivo shvatio), no ima tu nešto (dal' je to od vode ili nečeg drugog?) u Banićevcu što utječe na to da su veseli i imaju brojnu dječicu. Jedan čiča namigne pa kaže: „Ma nije ništa, kod nas je oduvik tako“, mi se smijemo pa lamentiramo o klimi, podzemnim vodama, orasima, i drugim glupostima, dok njihove mlade žene služe oko stolova sa smiješkom na licu (umjesto prijekora i mrštenja). na fotografijama vidite Dražena ispred doma, vrijedne domaćice, rasplesanu dječicu i načenika Jugovića kako plaća prvu pjesmu mladim tamburašima.
Post je objavljen 04.12.2007. u 14:34 sati.