30.11.2007., petak
Slutnje i put prema gore
   Ovih dana sam si nabavio gotovo sve objavljene snimke pjesama pokojnog Toše Proeskog koji je prije nešto više od 40 dana tragično stradao na autoputu u blizini Nove Gradiške. Supruga mi je rekla da su njegove pjesme toliko tužne da ih nije dobro dugo slušati (nabavio sam ih 60-tak i bilo bi mi drago da ih sakupim sve). Spadam među one koje je pogodila tužna sudbina tog mladog čovjeka koji kao da je predosjećao nesreću, a ljudima slao toliko iskrene poruke o važnosti ljubavi i radosti života. Kad sam sam sa sobom, zahvaljujući njegovom divnom glasu, vrlo lako zaplovim u sjećanja na meni neke drage osobe, ali i vrlo pozitivno počnem razmišljati o ljubavi. Prošlo je 40 dana kako je preminuo, i kako kažu oni koji znaju, njegova duša više ne luta nego je vjerujem našla spokoj gdje zaslužuje. Osjećao sam se grozno kada sam stajao pokraj njegovog lijesa neposredno pred zatvaranje vrata helikoptera koji je njegovo tijelo odvezao u Makedoniju. Tako su mi svježa sjećanja na prošlo ljeto na Hvaru u vrijeme 11.-tog Hrvatskog radijskog festivala. Toliko sam mu puta bio tako blizu, pa ga čak i pozdravio i u više navrata fotografirao, a posebno sjećanje nosim na njegov solistički koncert (koji me kao glazbenika ostavio bez riječi) i samo riječi pohvale imam za taj njegov nastup, za njegov band i sve što se vidjelo i čulo. Sve je bilo tako profesionalno i savršeno. Snimio sam i mali video-klip kojeg ćete nadam se pogledati (ako uspije upload). Pogledajte još i dvije fotografije koje također do sada niste nigdje mogli vidjeti, te komadić našeg slavonskog neba koje me tako po tko zna koji put podsjetilo na Tošu. U razgovoru s prijateljem iz svog rodnog Kruševa dan uoči tragedije rekao mu je „da ide tamo gore (?)“. Evo otišao je gore baš nekako na mjestu gdje je nastala ova fotografija. Na ovom mjestu inače rado fotografiram oblake koji baš ovdje kod nas u ravnici katkada znaju stvarati vrlo neobične slike (koje traju vrlo kratko ili bolje rečeno stalno se pojavljuju u nekim novim zadivljujućim formama). Katkada me i straše, katkada vesele, jer ih ne mogu pohvatati sve. Bježe mi nošeni vjetrom.Vidite, na trenutak su se odjednom razišli i nestali, kako bi mom i Vašem oku napravili čist put prema Visinama (tek malo ranije bilo je puno oblačnije). Netko se igra sa mnom ili si ja to stalno umišljam nekakve simbole? Baš zbog velike ravnice u Slavoniji je Nebo veliko kao rijetko gdje. Na obzoru crna crta zemlje i veliko plavetnilo. Ipak i ta ljepota je nečija crna slutnja, slika iz sna na mjesto s kojeg se nestaje i odlazi „prema gore“.  Pogledajte i moj mali video klip na ovom linku: http://www.youtube.com/watch?v=tNan5--lN_4 |
28.11.2007., srijeda
Što je prepreka?
 U sklopu dogovaranje tko će s kim, tko može (a tko više ne može), navodno predsjednik HSS-a uvjetuje od novog mandatara Hrvatske vlade (ma tko to bio) više novaca za poljoprivredu? Eto baš se zapitah (kao netko tko je odrastao u ovoj Slavoniji u bliskom kontaktu sa zemljom i poljoprivredom) da li je to u redu? Danas dijele poticaje šakom i kapom za ono što se posije ( a možda i ne posije) a ne za ono što se požanje ili pobere. Pa gdje to ima? Stvorili su „elitu poljoprivrednika“ koji su se preko noći obogatili dobivši ili iznajmivši stotine hektara zemlje. Nekima je još malo pa hoće svu držanu zemlju za sebe, pa prosvjeduju. Pa moji preci su desetljećima „crnčili“ po bijelom svijetu da bi zaradili i kupovali zemlju, a oni to hoće „mukte“. Mom didi i pradidi čak su i nacionalizirali imovinu (oteli) i nikad nisu vratili niti komunisti niti ova nova hrvatska vlast (kojima povrat nacionalizirane imovine očito predstavlja sporedno pitanje izuzev povrata crkvenih dobara (?)). Oni koji su bili bliski prijašnjim vlastima ( i onoj bivšoj koalicijskoj i ovoj zadnjoj) nekako kao da su bolje prolazili sa dodjelom zemlje i poticajima i stvorila se (htjeli mi priznati ili ne) „poljoprivredna elita“. Tko se brine o onim malim poljoprivrednicima, o nekom čiči ili didi koji ima jednu kravu, dvije svinje i nešto kokoši ili pura, o onima koji voze stare traktore (to kao da su neki zadnji Mohikanci?)? Po našim selima u novogradiškom kraju gotovo svaka treća kuća je prazna, nema posla, odseljavaju mladi, a ovi stari jadni jedva preživljavaju. Kada je riječ o poljoprivredi, mladi mogu biti samo sluge kod „novih kulaka“, voziti njihove velike traktore ili kombajne (vrijedne po stotinjak tisuća eura), a tvornice su i onako „ustečajene“ pa nema tu puno izbora. Pa prije su ta mala obiteljska gospodarstva ( malo odavde malo odande) ipak nekako „skrpala“ i za djecu na školovanju, i za prehraniti se i za obući se i obuti, i za porez. Oduvijek je bilo velikog ponosa kod nas Šokaca, pa su i naši stari, a i mi, trpjeli i nismo se „falili sa svojom mukom“. Preživjeli smo i ovaj zadnji rat i obranili svoje, a onda se našli u novoj nevolji neimaštine. Dok su jedni ratovali i strahovali, drugi su stjecali i bogatili se. Onda se sjete neki (u predizborno vrijeme) kako će isprofitirati baš na toj činjenici pa su im nudili „spas Slavonije“ ako glasaju za njihove čelnike (koji su uzgred rečeno stalno bili u drugim velikim strankama koje po tom pitanju nisu učinile puno). I što se dogodilo? Netko je nasjeo, a netko ne. Mislim da su Šokci opet „odigrali pametno“ te prepoznali one koji će morati ili trebati učiniti više za Slavoniju. Ja sam za to sa se „pritisne“ na one koji će odlučivati o Slavoniji, te da je stvarno došlo vrijeme da se kod nas investira u nova radna mjesta, u ceste, u infrastrukturu. Pa prođite autom kroz sela od Novske do Vinkovaca, Osijeka ili Vukovara, pa izgled kuća i imanja usporedite s onim što se može vidjeti u Zagorju ili okolici Zagreba. Razlika je Nebo-Zemlja. Pa naravno da treba ubrzati decentralizaciju i poraditi na ravnomjernijoj razvojnoj politici jer nije Hrvatska samo Zagreb i okolica. Da je tako, ne bi niti rezultati ovih izbora bili ovakvi kakvi su sad draga naša politička elito. |
26.11.2007., ponedjeljak
Eto prošlo je
 I dok sam unosio izrezana drva s dvorišta pod krov s ulice urla razglas postavljen na nekakav kombi (umirovljenici pozivaju da se glasa za njihovu stranku). Nije prošlo dugo, paradiraju neki tamburaši s crvenim zastavama (to su Glavaševi). Seljačka stranka i liberali su dijelili kruh i mlijeko prolaznicima (?), na ulazu u mesnicu plakat Vesne Škare Ožbolt (sjeti me na onaj štos s pokojnom novogradiškom legendom Munjom koji je navodno na zidu novogradiške klaonice napisao „Tito je naš“). Pjevač Đuliano je pjevao u novogradiško Domu kulture „ostvari svoj san“ a vidim i u Splitu su prošli katastrofalno. Za HDZ je došla pjevati Vanna, a inače su njihovi predizborni skupovi bili najbolje organizirani i sve je bilo u plavom. Orila se pjesma Žaka Houdeka „HDZ zna“. Od 16 listi za našu 5. izbornu vidim imena stranaka za koje nikad nisam čuo, (hrpa anonimaca koji nam nude svoju borbu za navodno naš zajednički bolji život). Demokracija je pa svatko može slobodno, u skladu s predizbornim pravilima, nuditi svoju opciju. Lokalni stranački simpatizeri ovih dana su se naletali i nadežurali po birtijama (osluškujući bilo naroda) te uživivši se u svoju ulogu „onih bez kojih se ne može“ u ovakvim trenutcima. Neki su se naskidali tuđih i naljepili svojih plakata. Na glavnom gradskom trgu „ukazao se“ i Ivo Sanader, bilo je to u američkom stilu, uz dosta pompe i onako nešto „svjetski“. Toga dana išli su od Lipika do Vukovara i zapravo tek započeli mobilnu kampanju plavim autobusom. Neke stranke (SDP u Batrini (Općina Nova Kapela) i HSP u NG imali su problema organizirati skupove jer u dvoranama ( baš čudno) je nestajalo struje (?). Lokalni drinkeri išli su od skupa do skupa, cugati besplatna pića, pa i nešto pregristi. Gledam sinoć, najprije su se po kafićima napuhavali SDP-ovci, ali kasnije su ih nadglasali oni iz HDZ-a ( gledali se do kasno u noć naTV-u podatci o rezultatima izbora) jer se situacija mijenjala iz sata u sat. O Bože neka je i ta parada završila. Ako bude vladala neka „nategnuta koalicija“, možda nećemo morati čekati čak još 4 godine za još jedno ovakvo događanje. Možda se opet ovako razigraju možda i ranije. Ja bi im na novac za kampanju lupio PDV 22%, a taj novac bih namijenio isključivo za gradnju bolnica i lječilišta za djecu. Ove stranačke čelnike (bez obzira iz koje su stranke) bih sve skupio i odveo u Klaićevu bolnicu u ZG da vide da je sramota što su toliko novaca spiskali na svoje guzice, umjesto da pomognu malim anđelima kojima treba bolja zdravstvena skrb. U realnom svijetu nije dobro biti idealist. Uvijek imaš problem jer razmišljaš drugačije pa tako sam sebi stvaraš problem. Ipak drago mi je što su izbori prošli u demokratskom ozračju bez nekih nemira i zala (kako to zna biti u nekim zemljama). |
22.11.2007., četvrtak
Bravo Hrvatska
 Kao kad glumac ili pjevač izađe pred publiku, tako i sportaši, ogoljeni do gole kože u tim novim gladijatorskim sportskim arenama bivaju suočeni sa sobom i protivnikom kada se pojave pred milijunima gledatelja širom svijeta. Sinoć sam uživao gledati pobjedu Hrvatske reprezentacije nad Englezima usred Londona. Skeptičan, kao i uvijek, sumnjao sam da će biti „kuhinja“ namještanja i sudačkih i drugih podvala, jer smo mi ipak mala država, i ne bi bilo ništa novo da smo doživjeli nepravdu, jer nam to ne bi bilo prvi put. Srčano i pošteno, naši su odigrali, pobijedili, i sada zasluženo uživaju na lovorikama koje su stekli znojem i marljivim radom, a ne smicalicama i kojekakvim zločestoćama. Uvijek me smeta kada netko ima prepotentan ili omalovažavajući pristup prema drugome. Drugo je samouvjerenost i sportska superiornost. Danas čitam Bilićeve intervjue koji potvrđuju moje pretpostavke da Englezi, kao i nedavno Makedonci, nisu baš briljirali u tom gostoprimstvu prema našim igračima. Ipak naši su skromnošću, složnošću i nadasve dostojanstvenim ponašanjem dokazali svoju veličinu. Treba li više poštovati individualne sportske dosege( Janica i Ivica Kostelić, Goran Ivanišević,… ili one kolektivne ( rukometaši, nogometaši, vaterpolisti,..)? Osobno sam u više navrata razgovarao s vrhunskim sportašima; Goranom Vlaovićem, Iviciom Olićem, Zlatkom Kranjčarom, Igorom Štimcem, rukometnim olimpijcima kad su se vratili iz Atlante sa olimpijskim zlatom, i brojnim drugima… Bilo mi je simpatično kad su se primjerice rukometaši skrivali u Davoru iza škole da bi zapalili cigaretu ( treneri i izbornik su to dakako najstrože branili). Bili su kao djeca, a nekoliko dana ranije na najvećem sportskom tronu na svijetu. Olić je jeo sladoled dok smo mi te večeri u jednom simpatičnom društvu uglavnom popili koje pivo. Štimac je bio vrlo srdačan i jednostavan, pa smo u Davoru degustirali i vrlo fino bijelo vino. Vlaović je vrlo pristojan i odgovoran, a s njegovim ocem, kao i ocem Ivice Olića, rado se susretnemo, zafrkavamo i doista to su toliko dragi ljudi da je jednostavno logično da su im sinovi takvi. Zlatku Kranjčaru rado smo jedne večeri osigurali i TV prijemnik, da bi mogao gledati Nikin nastup. Cico je ljudina, to svi znaju, a za sina bi dao sve (kao i sam). I Eduardo i Modrić su baš dragi i simpatični, i vidljive su te njihove ljudske osobine. Pada mi na pamet ona: „u zlu se ne ponizi, u dobru se ne uzvisi“. Hvala i čestitke Hrvatskoj nogometnoj reprezentaciji ( od uprave, trenera, izbornika do igrača). Tako se predstavlja Hrvatska u svijetu, pa da smo i bili poraženi ili da je bilo neriješeno, nema veze. Bito je da ste dokazali da smo časni, a nekakvi pokvarenjaci. Pomislio sam i na to koliko su votke Rusi sinoć popili nazdravljajući nama Hrvatima. Nisam siguran da su nas prije ( samo dan ranije) toliko voljeli. |
21.11.2007., srijeda
Vražja posla
  Jedan moj poznanik, inače svećenik, našalio se rekavši mi izreku: „Gradi se crkva, bit će vražjeg posla.“- misleći na to da ljudi koji rade u medijima ovih dana imaju puno posla zbog promidžbe za parlamentarne izbore. I eto crvenih, crnih, žutih, plavih, zelenih i drugih vragova s rogovima u vreći, punih usta demokracije. Taj pravi „crnjak“, ta poslovica, podsjetila me na skorašnji blagdan Svetog Nikole. Jedne godine bijah nadobudan pa na taj dan osnovah i košarkaški klub, koji što zbog svog imena (Fortuna), što iz drugih razloga, nije imao sreće i nije dugo egzistirao. Htio sam i uspio, darovati djeci klub u kojem će se moći okupljati i igrati košarku u novoj sportskoj dvorani, no u klub su mi se odmah uvukli vragovi koji su sve to za kratko vrijeme rastočili kao crvljivu dasku. Dakle iz vreće poklona darovao sam im igračku koju su brzo uništili. A što im ja mogu? Imali su sreću ali kratko. Nisu znali s njom. To je jedna u niz mojih životnih pouka (pametan se čovjek uči na tuđim, a ja na svojim greškama) da se ne vrijedi previše angažirati u društvenom životu nego čovjek treba gledati ponajprije interes svoje obitelji i sebe, a tek onda nekakve šire društvene zajednice. U ekonomiji je poznata simbolika sa mrkvom i štapom, a svatko od nas ju osjeća na svojoj koži. Toga se isto sjetim oko Svetog Nikole. Jedva čekam da ovi izbori prođu, jer su mi dojadili likovi koji su se uživjeli u svoju „mesijsku ulogu“. Iza priče o globalnim kriju se usko ograničeni osobni interesi. Uvaliti se u Sabor, na državne jasle kad je u pitanju plaća, to ruku na srce uopće nije loše. Doktori, poljodjelci, znani i neznani, odjednom se razumiju u sve i za sve imaju rješenja? Ja sam više za tehnokraciju odnosno da važne stvari u poduzećima, institucijama, državi, obavljaju vrhunski visokostručni pojedinci, koji će se za to obrazovati cijeli život i baviti se samo time, a ne svaštariti. Bit će tu „vražjeg posla“ da se sve dovede u red, jer ima tu i nekih dugova, kamata, socijale, a katkada smo si mi Hrvati sami sebi najveći neprijatelji (naš čuveni jal). Po tome smo i u svijetu poznati. Vragovi se kriju u raznim ljudskim obličjima, a neki su gotovo i neprepoznatljivi. Evo jednog oglednog primjera (sa fotografije) koji u stvarnom životu „ne pije vodu“. Zajedno ćemo poslije izbora dijeliti darove. Netko će dobro proći, netko će se razočarati, a netko se već davnih dana „oladio“ i ništa niti ne iščekuje ni od izbora ni od Svetog Nikole. |
18.11.2007., nedjelja
Snježne radosti
  /> Koja uživancija, snijega kao u priči pa sin, kao i ja nekad, nije mogao odoljeti cijeli dan provesti u snijegu na dvorištu. Sav je bio mokar, ali napravio je tri vesela snjegovića (tatu, mamu i dijete). Ja sam danas najprije dogovarao klanje svinja pa onda i rezanje drva, pa mu nisam pomagao. Njemu pomoćnica bila Suny (naša kujica) koja je na kraju popodne i porušila sve snjegoviće. Primijetio sam da je najkreativniji i vrlo duhovit u izražaju kad mu nitko sa strane ništa ne sugerira, nego ga se pusti na miru. Evo počeo je izrađivati i ovogodišnje božićne čestitke, pa imate prigodu vidjeti ovaj motiv s anđelom. Lani je pokrenuo akciju izrade i prodaje čestitki kako bi pomogli siromašnoj djeci, a ove godine će opet uz pomoć časnih sestara provesti sličnu akciju. Opet će nadrapati bakice iz staračkog doma, koje su i lani pokupovale čestitke. A sav tako prikupljen novac daju župniku da on da za već spomenutu nakanu. Eto malo zimskih motiva iz bjelila kojem se nismo nadali tako rano ove godine. Baš je lijepo i smirujuće, još da pozavršavam sve radove ovih dana, pa da se i ja malo opustim. Danas mi je došlo da se kao klinac slikam u snijegu,raširim ruke i bubnem na leđa u snijeg. |
16.11.2007., petak
Gazi prošlost?
    Supruga mi neki dan čita citat iz neke ženske revije o tome kako je dobro odbacivati stare stvari, predmete, odjeću, namještaj, knjige i časopise, jer u njima zna biti nagomilana negativna energija koja nas stalno sputava i ne da nam naprijed nego nas koči. Smješka mi se jer zna da je meni katkada žao baciti nešto, pogotovo ako me sjeća na djetinjstvo. Kažu da to dođe s godinama i da je to svojstveno ljudima koji u mladosti uglavnom nisu imali i što mi kažemo „natezali i jedva spajali kraj s krajem“. Jednom sam „poludio“ kad sam vidio kako s mojom omiljenom sivom „coca-cola“ majicom briše pod. Uz tu majicu toliko me uspomena vezalo da me to baš pogodilo u živac. Ipak počeli smo praviti pravu „čistku“ po dvorištu, i u kući, pa se rješavamo „drloga“ i naprosto osvajamo prostor za nove sadržaje, pa i za dječju sobu, itd. Treba poštovati prošlost, ali eto i sad u kampanji za ove parlamentarne izbore opet „babaroge“ iz povijesnog i drugog konteksta izvlače se imena ljudi i događaja i umotavaju u celofan pa serviraju kako to nekom odgovara. Ja sam za onu „ne spominji nečije ime uzalud“, a pogotovo ako je to osoba koja se žrtvovala i zavrijedila ljudsko divljenje i poštovanje. Hoću reći da nije sve za bacanje i odricanje, ima i onoga što možda treba izvući iz zaborava i prašine i postaviti na pijedestal i posebno mjesto. Tko cijeli život živi u staroj kući naravno da sanja novu, pa makar i znatno manju. Volim novo mirisno i čisto a zapravo me po tom pitanju oduševljava priroda koja svake jeseni i zime istrune i izmrzne sve što joj ne treba, a na proljeće se temeljito obnovi mladicama, novim životom i novim mirisima, okusima i ljepotama. Ovaj robusni terenac s fotografije kao od šale pređe preko stare Lade, u tome za mene baš ima simbolike, a naravno nije riječ o krivom parkiranju na novogradiškim ulicama već o cirkuskoj predstavi u kojoj nitko nije stradao. Ako se odreknemo starog a nemamo novo, onda nastaje praznina. Ima onih koji za života, stvarajući sebi primjerice karijeru, gaze preko živih ili mrtvih, da bi se domogli cilja. Njima je stil života gaženje i probitak, a to mi se ne sviđa, jer ipak lako je nešto uništiti, a puno teže stvoriti. |
14.11.2007., srijeda
Golublje vijesti
   Vijest objavljena na stranicama HRT-vijesti, 13. studenog New York: Ne hranite "leteće štakore"– Njujorški gradski vijećnik Simcha Felder predložio je zakon kojim bi hranjenje golubova u Velikoj jabuci bilo zabranjeno. Od amonijaka i mokraćnih kiselina iz golubinjeg izmeta hrđa čelik i korodira infrastruktura, rekao je vijećnik. Tako bi hranjenje "letećih štakora", kako ih nazivaju, uskoro moglo pasti u zaborav, a oni koji budu kršili zakon i ipak dali koricu kruha golubu mogli bi biti kažnjeni globom od tisuću dolara, što je nešto manje od pet tisuća kuna. Felder opravdava svoj prijedlog činjenicom da jedan "leteći štakor" na godinu proizvede u prosjeku 11 kg izlučevina. Gradonačelnik Michael Bloomberg nije pozdravio zabranu hranjenja golubova, ali gradske golubove ipak smatra problemom. Kako bi izgledalo kad bi golubovi bili na vlasti i pisali vijesti o ljudima u Hrvatskoj? Možda ovako: Nova Gradiška 14.11.2007.- Ipak hranite ljude. Golub Novogradiščanin predložio je zakon kojim bi hranjenje ljudi u Novoj Gradiški ipak bilo dozvoljeno. Činjenica je ipak da su ljudi proizveli brojna zagađenja. Primjerice zagadili su vode i zrak, a i zemljište i to raznim pesticidima i raznim drugim otrovima. To sustavno čine već dugi niz godina. Iako neki golubovi logično predlažu da se zabrani hranjenje „hodajućih trovača“ kako bi se istrijebili ili barem opametili, pa prestali zagađivanjem okoliša, ipak Novogradiščanin smatra se da bi globa od tisuću zrna pšenice za one golubove koji hrane ljude komadićima kruha, ipak bila preoštra. Svaki čovjek tijekom godine proizvede desetke kilograma fekalija i stotine litara izlučevina, no to je organski otpad i ne smeta prirodi. Najveće je zlo ono što ljudi svojom proizvodnjom otrova i raznih drugih otpada i svojim ponašanjem naštete okolišu. Umjesto da žive u skladu s prirodnim zakonima, ljudi kao da su skloni samouništenju? Gradonačelnica Nove Gradiške Novogradiščanka pozdravila je ovu odluku i smatra da treba ipak biti tolerantan prema ljudima, mada ih ipak smatra problemom. |
10.11.2007., subota
Proći kroz vrata?
 Jedna od najdražih pjesama koju smo u mladost nebrojeno puta svirali po zabavama bila je Dilan-ova „Knocking On Heavens Door“. Volio sam svirati gitarski solo u toj laganici uvijek na drugačiji način, a katkada bi se dogodili i posebno inspirativni trenutci koje teško mogu objasniti. Godilo mi je kad bi rekli poslije toga: „Svaka ti čast, super si to odsvirao i otpjevao“. Katkad sam pomišljao kako doista kucam na ta vrata i čekam da mi se otvore. Općenito moja sanjarska lako zaljubljiva duša razlog je i noćnih nesanica, skladanja pjesama i sviranja gitare u mraku sobe (kada sav normalan svijet spava, a ja „ludujem“). Prošlo me to, smirio sam se ili još gore za reći više se definitivno ne zaljubljujem. Gledam ovih dana, izborna je godina, izborno je vrijeme i mnogi bi se rado vidjeli kako prolaze kroz saborska vrata. Oni već kucaju po njima. Doista kad kroz njih prođeš, što se tiče osobnog probitka, kao da si na nebu, imaš dobru plaća, ugled, status u društvu, netko si (nisi nitko i ništa, običan građanin). Uz pomoć stranaka pojedinci se uspiju plasirati, popeti na društvenoj ljestvici. Lijepa su to vrata, elegantno crna, pozlaćena (nisu neke kineske đinđe-minđe), pomalo decentna ali i pomalo slična ulazu na groblje ili u muzej. Nikad me nije privlačila ta razina uspješnosti u društvu, da bih nešto tako želio. Nisam dovoljno ambiciozan, domoljuban, državotvoran? Nije to, nego na listi životnih prioriteta sve sam posložio niže (dostižnije), a što bi rekla Sirenica ne vrijedi toliko niti planirati u životu, pa treba uživati u trenutcima koje donese slučajnost, nepredvidljiv trenutak. Jedan ugledni gospodin rodom iz našeg grada (gosp. Krsto Cviić) nedavno u Zagrebu na jednom seminaru kojeg sam pratio duhovito reče na početku svog stručnog govora:“Čovjek koji ima vizije više je za bolnicu nego za politiku“. Kako realno i simpatično, da odmah odagna pomisao da tu nije mjesto sanjarima i onima koji misle da mogu činiti čuda. Vizije svi imamo i mnoge su od njih ostvarive, no politika nije za umjetničke duše, romantike, sanjare. Egzaktnost, umjesto fluida i imaginacije. Ja ću i dalje (kad me s vremena na vrijeme uhvati čežnja za glazbom emocijama) kucati na nebeska vrata koja nimalo ne sliče na ova saborska. Ova iz moje vizije ili su zlatna ili (kao na jeftinim kič-slikama kod licitara na seoskom kirvaju) vire iz oblaka. |
09.11.2007., petak
Oblaci i ptice
   Cijepao sam drva pod šupom kad sam čuo graktanje divljih gusaka s neba. Nasmiješih se i pođoh ih pogledati. I stvarno u klin postrojene na nebu kreću put jugo-zapada, tko zna kud. Tuda prelijeću i ždralovi i druge ptice, a ljudi već znaju tumačiti što to znači (kad su krenule) kakva će biti ova zima i čemu se možemo nadati kad je u pitanju studen i vremenske prilike. Neki dan sam po dolasku s posla na nebu zamijetio neobično slaganje oblaka, od onih zastrašujuće sivih, do snježno bijelih. Nikada ih nisam vidio tako nisko, kao da će se svaki čas istresti iznad krovova. Osjećaj nelagode i bojazni da će uskoro nekakva oluja, vjetar. Prošlo je ipak sve dobro (do nekog drugog slučaja). Odlaze guske, i razne druge ptice put toplijih krajeva, kako bi prezimile u boljim uvjetima. Mi ostajemo, kao i toliko zima prije toga i želimo uknjižiti još jednu pobjedu nad hladnoćom. Blaženo ljeto. E da mi je sad biti, kao ljetos pored toplog mora u bogatstvu mirisa i ljepota. E da sam stvarno ptica pa da mogu sa svojim malim jatom pobjeći od zime negdje gdje je ljepše živjeti zimi, pa se opet vratiti kad sve prođe. |
07.11.2007., srijeda
Zvijezda je rođena
 Kada zvijezda pada poželi nešto. Ako želiš biti zvijezda moraš znati da ćeš i ti jednog dana pasti. Možda će netko baš tada poželjeti biti ti. Živiš jedan život a onda nenadano kreneš put zvijezda, postaneš slavan i bogat, zlatom okovan i pomalo nedostižan. Koliko ti je dosta? Vrijeme te troši, stariš, a rado bi bio mlad, kao proljetni cvijet, no nema ti natrag. Kad se spustiš sa svojih visina i klekneš kraj mladosti, bit ćeš bliže ljudima, sjajniji u očima onih koji te vole i vide u tebi i ono što nisi. Komad života kao odvaljen kamen pored stijene koja će i dalje trajati stoljećima cijela bez tebe. Da li te to brine? Kako ostati zvijezda a ne biti dovoljno visoko kako bi te svi vidjeli? Ušao si im u srca, pa što još hoćeš? S pijancem za šankom, s mladencima u prvom plesu, s onima koji su tugovali ili se radovali, bio si svojom pjesmom, osobnom kartom za koju ne vrijede granice. Zaslužuješ nagradu. Njena mladost to još ništa nije doživjela, a u tolikoj je prednosti u utrci života. Kako opisati radost kad čuješ da netko pjeva tvoju pjesmu? Kud su odlutale tvoje misli kada si čuo njen glas? Osmjeh je eksplozija iskrene radosti, kada se grče stotine mišića na signal iz mozga u kojem si sakrio sve svoje tajne. Pohvali, reci, daj nadu i kaži kako je svijet lijep, neka ti vjeruju svi. Ti si velika ptica pjevica koju smo navikli čuti, a ona mali slavujčić u našem gaju. Eto malo sjećanja na lijepi trenutak sa proslave 40 godina novogradiškog radija i fotka male Lane Smičić iz Komarnice i Miroslava Škore. |
06.11.2007., utorak
Studeni slap
 Ujesen navru vode i strminu pretvore u slap. Sitne kapljice lijepe se za lice. Hladno je, znoj navire ispod slojeva odjeće kao nagrada za dugi hod po šumi, na kraju pred odlazak. Zavisi s koje strane stigneš do ljepote. Da li odmah ili na kraju? Izbor je tvoj. Kao da uvijek odaberem duži, teži put. Sanjao sam maglovito tužno jutro puno tišine, iz ptičje perspektive nadlijećem spilje, jezera, gledam ribu ispod srušenog debla u bistroj vodi, gledam oči stranca i zgužvanu odjeću, blatnjave cipele i vojsku na odlasku. U sjeni zabitih kotlina uvijek je mir. Samo sokolovi vide sve, kolutaju oči na sve strane tražeći plijen. Bezbroj puta miš je pretrčao po slojevima trulog lišća da bi prenio žir, no njegov današnji kraj nikoga ne iznenađuje. Tek cijuk umjesto krika? Ma što je to za nas? Mi smo ljudi sila, mi smo na kraju svih hranidbenih lanaca. I jezero i slap bez rijeke moguće je vidjeti u Slavoniji u toj nekadašnjoj šumi punoj divljih zvijeri. Sada gledam zarasle ledine, ljude izmučene ratom, bez mladosti koja odlazi da se nikad ne vrati, uz tužna sjećanja na konje, rubine i pune ambare i guranje za stolom punim vesele čeljadi i dječjeg smijeha. Pitam jutros za tetka, a umjesto odgovora zamjeraju mi je što nisam svratio za kirvaj. „Jesmo li mi sad za tebe presiromašni'“- kao da mi je rekao pogled i optužujuća rečenica; „A bio si, a nisi svratio?“. Koliko se kod nas samo još drži do ljudskosti? Malo srama, ali i ponosa osjetim odjednom. Nisam znao da im je stalo do mene, do nas te da ću ih toliko povrijediti nedolaskom. Starac je zlatnih ruku oživljavao lakoćom konje, srne, jelene, a sada voli slatko, nekad malo popije i samuje u svom selu, ne da mu se nikud, slabo vidi, nije više za ići među ljude. Primio sam poruku da ispravim grešku. Ne znam zapravo što mi je činiti jer ne želim lagati, jer me tome nisu moji učili. I vode prođu slapom kojeg je čovjek stvorio igrajući se Boga. I što se dogodi? Toplina ljeta isušit će zemlju, neće privremeno biti vode za slap. Ne treba paničariti, očajavati. Periodično se sve ponavlja i zapravo ništa nije važno toliko da ne bismo trebali biti i ostati ljudi i primijetiti ljepotu slapa, (mada je voda hladna,a zelena mahovina podsjeća na trulež zemlje na kraj koji će nam svima doći i smjestiti nas ispod, a ne iznad svega). U lijepom novom odjelu možda me i sahrane. |
05.11.2007., ponedjeljak
Plus i minus
  Ime „Plus i minus“ nadjenuli su mu liječnici labinske Hitne. Oni su tog psa viđali pokraj ceste prema Koromačnom, bilo da je vrelo ljeto ili pak hladna zima. Trčkarao je i lajao za automobilima i djelovao neuredno neuhranjeno i mršavo, a izgledalo je da će jednog dana „omastiti cestu“ i završiti pod kotačima. Tek nešto dalje bilo bi neko malo stado ovaca i nekakav pastir koji je vjerojatno bio i vlasnik i psa i ovaca. Tako je bilo godinama. Sada se taj isti pas zove Laki (Lucky) i ima relativno lijep pasji život na ulazu u kuću kod moje sestre i šogora u tom kraju, više je zapravo u kući, timaren je ,opran, cijepljen, podšišane dlake i ugojen, a prijateljuje s brojnim mačkama (pa mu je izgleda jedini problem veliki žuti pas Leo iz susjedstva koji ga baš ne može smisliti). Život mu se korjenito promijenio, no još uvijek zalaje za svakim automobilom koji odnekud naiđe i prođe cestom pored kuće. On zapravo dojavi o svakom kretanju bilo čega i u bilo koje vrijeme, pa kao da se i previše uživio u ulogu kućnog psa čuvara (mada se to od njega niti ne traži). Da li je nekad bio čuvar stada ili obična skitnica? Da li je tek dobar glumac koji je „ušao pod kožu“ umiljatošću, a zapravo je zvijer koja je tko zna što radila po okolnim brdima u ne baš miroljubivoj prirodi (što je jeo, pio)? Možda je svim ljudima iz okolice cijelo vrijeme bio samo test savjesti i ljudskosti. Podsjeća li vas na ljude koji su nekada teško i siromašno živjeli pa su spremni učiniti sve da se nikada ne vrate na dno, na cestu, u glad i hladnoću? Prišao sam mu od prve bez straha i pružio ruku, pogladio ga, a on mi je pružio šapu. „Neće ćuko ćuki ništa„ rekao bi jedan moj poznanik koji za svaku prigodu ima neku izreku. Laki se voli maziti, ali nije dosadan, no voli prisloniti svoje tijelo uz nogu, uz ruku, da osjeti dodir. Netko je rekao da mu je vjerojatno preminuo vlasnik (ako ga je ikad imao). Sestra ga je iscrpljenog i u vrlo lošem stanju pokupila s ceste, malo zaliječila i eto ga sad tu. Ostao je, a tek zbog gostiju (nas ljetnih pridošlica) biva na lancu (a inače je stalno slobodan i neće nikud od kućnog praga). Eto to je bivši „Plus i minus“. Za kraj otkrivam vam još jednu tajnu. Mislio sam večeras pisati post o pokvarenim i prepotentnim likovima koji misle da se mogu igrati sa inteligentnim i stručnim ljudima, kako bi ostvarili neke svoje visoke, a zapravo vrlo prozirne ciljeve. Eto predomislio sam se. Draže mi je ovo. |
03.11.2007., subota
Nekako s jeseni
 Jednom (prije puno godina) su me sa svirke (svatova) odvezli na hitnu, jer mi se vrtjelo uglavi, bio sam iscrpljen a srce mi je lupalo „sto na sat“. Bilo je to u SB, a najžalosnije u cijeloj priči je to što su me kolege iz band-a dovezli i ostavili u bolnici kao psa. Nakon što sam primio injekciju za snižavanje tlaka (i sat vremena dežurao na wc-u) sam sam jedva otišao na željezničku stanicu i negdje pred jutro došao kući. Bilo je to vrijeme nekih mojih velikih razočarenja, da ne kažem životnih promašaja i briga, pa su i tjelesne tegobe bile posljedica psihičke deprimiranosti. Niti sutradan, niti slijedećih dana, nisu pitali za mene. Band kojeg sam ja osnovao i dao mu ime, postao je stjecište nekih novih likova kojima je stalo samo do novca, pa je bilo očito na de će moći dugo opstati. Razočarao sam se i u kolegama s kojima sam godinama svirao. Shvatio sam da sam ih idealizirao i da je ta veza bila ponajprije interesna, a onda sve drugo. Zanimljivo, nije to jedini slučaj. Ljetos na Hvaru na 11.HRF-u u završnoj večeri festivala nije nastupila grupa „Crvena jabuka“ jer navodno netko je malo pretjerao sa cugom, pa nisu bili u mogućnosti. Njihovog pjevača sam ljetos fotografirao uoči nastupa na „NG ljetu“. Kad sam pregledavao fotke, nad ovom sam se dugo zadržao i razmišljao. Oni poznati, a i mi više-manje anonimni svirci, imamo izgleda sličan problem. Sve krene u djetinjstvu kao ljubav prema glazbi, a završi kao posao i obveza koja se sve teže odrađuje. I alkohol i energetski napitci, i cigarete i stotinu drugih stimulansa vremenom sve nam manje pomažu da „ostanemo normalni“ odnosno onakvi kakvima nas očekuju vidjeti i čuti. Tada bi valjalo povući pravi potez i što kažu naši stari , ako je ikako moguće „svega se okaniti“. Uvijek postoji rješenje. Kako sam čuo, jedan drugi popularni pjevač (iz nekadašnje grupe „Tuti fruti Balkan band“) kada je napravio višegodišnju pauzu u pjevanju, radio je na prekooceanskom brodu kao konobar. Moj jedan dobar poznanik (vrhunski gitarist) sada radi u Kanadi u trgovini glazbene opreme. Mogao bih nabrojati još nekoliko primjera. Glazba je doista nešto divno, no njome se baviti nije uvijek baš „zlatan posao“. Usput rečeno uvijek mi je Žerino pjevanje bilo nekako više pričanje i mislim da ima vrlo skromne glasovne mogućnosti, a njegov band mi nije nešto posebno drag. Ipak „kapu im skidam do poda“ jer su koncert koji sam slušao odradili doista profesionalno iako se vidjelo da su poprilično umorni i vjerojatno iscrpljeni od putovanja i tko zna čega. Treba biti majstor sakriti osjećaje pred drugima. Nije to lako, to sam iskusio na vlastitoj koži. |
01.11.2007., četvrtak
Mir im i spokoj
 Svi sveti, a sutra Dan mrtvih. Dalje od oka dalje od srca? Mrtvi koji su još živi i živi koji to nisu poodavno.„Život moj, trganje praznih stranica,…“ jutros na radiju u mom autu. Sjećam se pjevača koji je nedavno tragično stradao u našem kraju, prekrižim se i zaželim njegovoj duši mir. Kažu 40 dana duša preminulih luta tražeći put? Neki dan kad sam putovao za Zagreb, u trenutku gledanja mjesta njegove nesreće na autoputu, na radiju minutu ranije počinje njegova ista pretužna pjesma. Vozim oko 130 na sat. Odjednom u mom novom autu trepti crveni znak STOP i crvena lampica pokazivač ulja. Prenuh se iz nekakve goleme tuge zabrinut, što da radim. Na prvom parkiralištu desno (odmorište NG) stadoh i nazvah servis, kažu mi sačekajte malo i provjerite ulje. Prije mjesec dana sam bio na prvom servisu i sve je u savršenom redu. Silazim neplanski u Okučanima, kontrola ulja pokazuje da je sve OK, iz servisa kažu vozite dalje, vjerojatno se indikator slučajno aktivirao uslijed vlage ili tko zna čega. Kao u strahu nastavljam za ZG. I tamo i natrag nikakvih problema. Da li je sve bila slučajnost? Da se sve to poklopi u istom trenu na istom mjestu? Pisao sam o tom čovjeku lijepo ovih dana jer sam mislio da tako treba, jer je zaslužio svojim životom, i danas ga imam u mislima kad razmišljam i o svojim pokojnima. Da li sam tek podložan medijskom potenciranju cijelog događaja, pa o tome previše mislim? Na mojoj crnoj majici kratkih rukava pisalo je Nova Gradiška, kada sam ga fotografirao na Hvaru. Da li je to bio loš predznak? Čak sam fotografirao i njegov crni automobil (iste marke kao i onaj u kojem je stradao)? Pozornost mi je privuklo ime tog pjevača ispisano na bočnoj strani automobila. Danas eto razmišljam o mrtvima. Sjećam se razgovora s pokojnim djedom nekoliko mjeseci prije smrti kad je predosjećao da će umrijeti. Dugo bi me gledao i rekao u šali ukućanima da mu barem dođemo zapaliti svijeću kad umre inače će nas doći plašiti po noći. Ja sam mu rekao:“Dida ako ima neke šanse da dođeš i tada, ti dođi, ja se tebe nikada neću bojati“. Bilo mu je drago. Baka je umrla kad sam bio u vojsci i nisam mogao biti na sahrani. S ocem sam bio u kolima hitne pomoći kada mu je pozlilo. Nije se vratio kući živ. Ispratio ga je iz dvorišta njegov patak ljubimac. Držao sam ga za ruku, a na hitnoj je u jednom trenutku bio i klinički mrtav ali su ga oživjeli. Danima sam bio van sebe zbog svega što se događalo tih dana. Nažalost nakon mjesec dana bolničkog liječenja je preminuo. Htio je ići kući, ali bez aparata za disanje nije mogao. Ove godine preminuo je moj mladi rođak Goran koji nije dočekao nužnu transplantaciju jetre. Bio je omiljen u svom društvu u Oriovcu i vatreni navijač Dinama. Njega sam čuvao kad je bio dječačić. Uvijek nasmijan i drag širokog srca za druge. Ono što nas čini ljudima ne umire. To nešto nematerijalno što usađujemo u druge koji ostaju iza nas. To ponekad druge motivira i obnavlja se, nasljeđuje, šalje dalje. U misli vraćam slike onih koji nisu više s nama na ovozemaljskim putovima. Oni su sada u nekoj dimenziji bez granica, ili tek na usputnim stanicama na putu prema cilju. Za njih je vrijeme iluzorna kategorija, a nama je presudna. Nas još čeka naš trenutak odlaska. |
| < | studeni, 2007 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | |||
| 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 |
| 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 |
| 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 |
| 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | ||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Opis bloga
Što se to događa u malom gradu daleko od metropole?Da li smo provincija? Da li nam je stalo do glazbe, kulture, umjetnosti, informacija?
Kad će nam biti bolje?
Što je bitak?
"život na sjeveru" na slavonski način
Linkovi
Blog.hrForum.hr
Monitor.hr