31.10.2007., srijeda
Ljudske ptice pjevice
   Ako sam ptica onda volim i pjev i glazbu kojom sam inficiran još u mladenačkim danima. Dok su drugi tepli loptu, ja sam radije svirao, pjevao, slušao ploče i sve što mi je došlo pod ruku. Djed je sestri kupio gitaru koja joj nije bila suđena, a u mojim rukama se od drvene mase pretvarala u živo biće, prijateljicu, pa i pomoćno sredstvo za bijeg iz bijede i samoće. Tambure, gitare, limeni instrumenti, bubnjevi, pa čak i violina i sve što je proizvodilo zvuk, bilo mi je milo čuti i isprobati. Počeo sam upoznavati i družiti se sa sviračima, kako sluhistima i samoukim, tako i onim profesionalnim visokostručnim ili pak posebno nadarenim ili onima koji su se samo tako zvali (a zapravo su zalutali u svijet u kojem im nije bilo mjesto). Genetski kod, dar Božji, splet okolnosti, sudbina ili nešto treće, odvedu čovjeka krivudavim smjerom (umjesto da pravocrtno stigne do cilja uspjeha). Počeo sam slagati kockice glazbenog mozaika. Kao lijepa tečna melodija, kao lijepe crte lica, tijela ili krajolika, u glavi su mi se nakupljale melodije, instrumentalne dionice i ritmovi koje sam valjda i u snu vježbao. Pobrkao sam životne prioritete ili bolje rečeno sve je nekako bilo povezano sa glazbom, s tom strašću, potrebom, hobijem, poslom. Nisam siguran da bih opet istim putem, da mi je ova pamet a da me netko vrati primjerice na početak studentskih dana. Sve je trebalo biti upravo ovako kako je sada, zapravo mi je kristalno jasno i zahvaljujem Bogu za svaki dan svog života, ma kako možda ponekad težak bio. Kad god vidim svirače, nekako mi je milo oko srca, ali i probudi se neka sjeta. Ljepota mladosti, djevojka i tambura, veselo društvo prijatelja i onda novčanice lete zrakom. Sve simbol za simbolom. U sve pore života nam se uplela materijalna korist. Valjda se i pjesme pišu tako da se što bolje prodaju? Ali nema veze. Ovi tamburaši su „Ledine“ iz Cernika mladi su i lijepo sviraju. Uštedjeli su si za odjeću i opremu i ne dijele novce od narudžbi nego stavljaju na hrpicu za novo ozvučenje. Svakim danom su sve bliže cilju da jednog dana imaju sve svoje (i mikrofone i zvučnike). Dragi su, vrlo kulturni i simpatični i jako se lijepo ponašaju. U jednom od njih kao da sam prepoznao sebe u mlađim danima. Od srca im želim svima puno uspjeha u životu. Nisu svirači propalice i pijanci nego Božje ptice pjevice koje zaslužuju poštovanje i divljenje. |
30.10.2007., utorak
Zavisi koja ti je perspektiva
      Na vrh jezika trunčić voćne votke. Sad mogu malo predahnuti od obveza i silnih putovanja proteklih dana. Idem napisati koju. Letjeh ovih dana povrh Bogovićeve u Zagrebu s mojim prijateljima po struci (golubovima koji ljudima prenose vijesti). Najeli smo se znanja, zaslužili mrvice i putne troškove, te otprilike doznali kojim putem nam je letjeti ako mislimo u EU. U plavom raju Informacijskog centra EU proveli smo petak navečer, a nakon toga kao po kazni pješke gotovo do Kenedijevog trga (na neki način sudbinske destinacije za mene) na večeru u obližnji restorančić. Lijep hotel „International“ samo za par sati spavanja (zato što lunjah po noći, a noćnih tramvaja nema). Auto u garaži hotela za 90 kuna po danu, a potom uzbudljiva vožnja u ambijentu velegrada, u vrevi špice uz poglede bezveznjaka. Konačno nešto što volim u vožnji a što nema u Novoj Gradiški ( prestrojavanja, obilaženja, semafori, zeleni val, petlje i obilaznice). Grad je subotom dopodne pust, listam sjećanja iz studenskih dana, sjećam se odlazaka u kazalište, u kino, i općenito osobnih uspjeha i neuspjeha te konačne verzije mog života koja bi se matematički mogla dokazati nekakvom inverzijom, integralima i derivacijama, funkcijama s više nepoznanica ( gotovo nemogućom zapetljanom formulom u kojoj negdje ipak čami sistemska greška). Eto me ipak (mada me po nekoj logici ne bi trebalo više biti) a Bog je očito htio da bude po Njegovom (On uvijek zna razlog). Pravi golubovi me se ne boje, pojavljuju mi se pod nogama i oko mene u tisućama varijanti. Kao da me zezaju, pa kažu „To si i zaslužio poslije svega!“. Netko će jednom povući uže klopke za golubove (ubojita zrna su me uspješno ispromašivala prije više godina), neću o tome misliti, jer ne želim umirati prije smrti. Ljudi su u Zagrebu u velikoj žurbi, imaju veće plaće ali i veće cijene po trgovinama odjeće i obuće. Nisam impresioniran ničim posebno, dapače, ne žalim što tu ne živim. Više volim prirodu nego sivilo zgrada, hladne tramvajske rukohvate, besciljne nezainteresirane poglede ljudi koji prolaze kraj ljudi, a ne primjećuju ih. U velikom hladnom i bezosjećajnom gradu baš godi neformalno popričati s recepcionarom, konobarom, kolegicom po struci koju nikada do sada niste vidjeli. Kako se samo čude što ih nešto pitate (jer su navikli šutjeti, raditi, brinuti se). Ma znam ja da Zagreb ipak čine ljudi a ne sve drugo, zato se veselim ponovnom dolasku (nadam se što prije). Servus dragi Zagreb moj, ti se skrivaš u magli toj. |
25.10.2007., četvrtak
Krave i idemo dalje
          Evo me, opet mi je Darius pomogao da uđem u blog-editor, pa sam opet pisač postova i neću čačkati po postavkama komentara da me opet ne zablesira (nisam opet komentator-bloger, ali nema veze, draža mi je ova druga uloga pisca). Dakle čvrsto obećavam samom sebi da ću biti dobar i da neću griješiti. Toliko se toga nakupilo da ne znam otkuda krenuti. Bio sam u Novom Sadu, Vukovaru, Iloku, Vinkovcima, Požegi, a slijedećih dana sam u Zagrebu. Opet sam dobio velika krila za duži let, a s obzirom da mi (po muškoj liniji) putovanje nije mrsko baš mi odgovara bar na tren odmaći se od poprilično sive svakodnevice. Ipak, s obzirom da ja nisam divlji golub (nego debeli uhranjeni veliki konzumni golub iz rešetke) radom se vraćam kući i ne volim neizvjesne i nelagodne situacije. Tko bi li se nadao (kobili se nadao) da ću u Novom Sadu vidjeti toliko krava (kažu lani su bili konji). Riječ je o simpatičnoj umjetničkoj instalaciji koja me nije ostavila ravnodušnim. Lijep je to grad i šteta što sam ga doživio kroz vizuru nedavnog rata (nekakva neobjašnjiva nelagoda) umjesto kao istinsku multikulturnu višejezičnu sredinu. Ipak ljudi se svugdje nađu i prepoznaju, pa je tako i meni bilo lijepo sa srdačnim domaćinima iz Novosadske novinarske škole, a specijalno zbog mene iz Batajnice je povukao put moj bivši prijatelj iz djetinjstva (verni drug) Goran. O tom susretu nakon 20 godina napisat ću i poseban post. Krava je u Indiji svetinja, a u Novom Sadu umjetnička zafrkancija. Ja volim krave i smatram ih divnim bićima: Koliko su siromašnih obitelji samo othranile, a ljudi su ih, preko njihove volje, učinili čak i ludima. I u Bibliji se spominje narod koji je počeo štovati zlatno tele jer se okrenuo od Boga. Još jednom hvala „na odčepljenju bloga“. Idemo dalje, pa kud stignemo, bitno je da imamo volju, a ostalo će doći samo od sebe |
09.10.2007., utorak
Mala Gospa s Gospinog polja (i tatini pristići za malog Isusa)
   Moj djed Ivan Labavić (majčin otac) poživio je malo preko stotinu godina, a baka Lucija je umrla dok sam još bio mali dječarac, pa se njenog lika slabo sjećam. Imali su desetoro djece (troje umrlo), a moja majka i njena sestra blizanka Ana bile su najmlađe (devete, odnosno desete u nizu). U siromaštvu tadašnjeg vremena preživljavalo se od stočarstva i nešto malo poljoprivrede, pa nam je tako majka često znala pričati kako je čuvala krave na Gospinom polju koje je od obiteljske kućice (kroz bašče) bilo udaljeno kilometar ili dva. Još nam je kao djeci pričala o tom neobičnom mjestu, o ukazanjima, molitvama i vjerovanjima. To je zapravo u vjerničkom smislu kultno mjesto gdje je stara kapelica (spominje se još u 13. stoljeću), a pored nje i nova koju su izgradili mještani Bilog Briga ponajprije zahvaljujući zalaganju (nažalost već pokojnog) mog poznanika Antuna Tonu Štivića. Pokazat ću vam nekoliko fotografija snimljenih 7. rujna ove godine kada je ondje bilo mnoštvo vjernika (oko tri tisuće), pa i biskup požeški Antun Švorčević. Nekoliko tisuća vjernika se ondje molilo pred kipom Male Gospe. Prema legendi ondje se pojavljivala Gospa, a kip se nekim čudom ponovno pojavio u kapelici mada su ga odnijeli u drugu crkvu. O nekim egzaktnim povijesnim podatcima morat ću napisati još jedan post kako bi ste vidjeli da i mi u novogradiškom kraju odavno imamo svoje malo Međugorje (koje svih ovih godina zapravo nije niti medijski eksploatirano mada je u vjerničkom puku vjerovanje trajno i snažno). Uvijek me se dojmi na koji način onaj običan slavonski puk dostojanstveno i svečano poštuje svoje svetinje. Na Gospinom polju slijedeće godine bit će obilježeno 250 godina organiziranog hodočašća u ovo malo svetište na brdu iznad Bilog Briga.. O Gospinom polju i Maloj Gospi napisano je puno, ali nigdje se ne spominje činjenica da su jedne godine župnik Josip Hunker i moj otac Stjepan restaurirali taj poznati kip (prvi pisani spomen o njemu potječe iz 1758. godine) i to baš u našoj obiteljskoj kući. Tata je bio jedan od najpoznatiji drvodjelaca, rezbara u okolici. On je malom Isusu napravio nove prstiće ( pogledajte na fotografiji), polako, strpljivo i precizno, rezbarili su nove komadiće, kuhali lajm i popravljali i ostale oštećene dijelove. Nije pravedno da mog oca svih ovih godina nikad nitko nije spomenuto za to njegovo dobro djelo. Ovo je prvi put. Pogledajte te prstiće što drže kuglu znakovitog izgleda. |
05.10.2007., petak
Idemo na rođendan :)
 Baš nas briga, danas idemo na feštu čim dođem s posla. Naš mali rođak Dominik (kojeg vidite na fotki) nas je pozvao, a to se ne odbija. Svaja (suprugina sestra), pašo i njihova dječica, trenutno žive u Okučanima. Pašo Branko očekuje konačno rješavanja svog statusa ovdje u Hrvatskoj, no mi ne pričamo o ratovima i problemima nego se volimo šaliti i zabaviti. Općenito mislim da ima ljudi koji stalo žele govoriti o problemima ili ih potencirati, (ili možda i inicirati), a postoje i oni drugi koji uvijek (ako je ikako moguće) gledaju vedriju stranu života, pa samim tim i na druge imaju gotovo terapeutski pozitivni učinak. Malo ćemo ljudikati dok se djeca igraju, a s obzirom da je on zagriženi Hajdukovac, a ja nekakav (kakav-takav) Dinamovac, s obzirom na zadnje aktualne događaje (sinoćnje Dinamovo rasturanje Ajaxa usred Amsterdama i skorašnji derbi Hajduk:Dinamo) zasigurno ćemo imati materijala za zezanje. Pašo se voli kladiti na sportskim kladionicama, a ja to još nisam učinio niti jednom. Ne zato što sam škrt, nego ne vjerujem u sreću. Mislim da se ona treba zaslužiti ili marljivim radom ili nekim sličnim ljudskim zaslugama. Zašto da se nerviram za izgubljen novac kojeg nimalo lako zarađujem? Današnji slavljenik na fotografijama, na ovom blogu do sada se pojavio više puta i ne zamjeram mu što je jednom prilikom bacio drvenu kocku na moju novu crvenu električnu gitaru koja je stajala na stalku. Malo ju je oštetio ali nema veze (možda je i zaslužila). Da je to primjerice u nekoj dvorani napravio neki pijanac koji je recimo bacio bocu, to bi me naljutilo, ali djeca su druga priča. Moj sin me je (kad je tek prohodao) nenadano mlatnuo malom plastičnom gitarom po glavi dok sam ležao u krevetu (sve sam zvijezde vidio), eto i tog „nemilog“ događaja se sjećam s radošću. Dakle Dominik sretan ti tvoj četvrti rođendan!  |
02.10.2007., utorak
Suny
  Izlegla ju je mala žućkasta pekinezerica. U leglu je bilo šest štenaca (svaki svoje fele), neki crni, neki žuti, neki šareni, neki veliki, drugi mali. To se dogodilo u Zapolju prije nekih pola godine, kada su djeca mog kolege svirača prihvatila malu skotnu kujicu, koju je netko odbacio. Oni su ju nahranili, napojili, utoplili, a ona se nedugo nakon toga oštenila. Tko zna gdje se i s kojim psima parila i otkud je. Prema štencima nije baš bila prenježna, pa su morali napraviti pregradu i posebno hraniti štence. Susjedi i poznanici od šest su izabrali tri, pa kad smo mi došli po jedno štene, mogli smo birati između ove male žute maze koju su djeca stalno navlačila po rukama i koje je uglavnom bilo mirno i pospano, a bilo je tu i poveće čupavo crno štene (duplo veće od ostalih) i ono treće koje liči na crnog brak-jazavčara. Ja sam htio to malo crno, supruga ono čupavo, a presudio je sin koji je izabrao Suny koju vidite na fotografiji. Nadjenuo joj je ime slično psu kojeg smo poklonili jednom lovcu (Hany) i tako nam rekao da još nije do kraja prebolio tu ljupku Espanol-breton kujicu, koja je bila jako umiljata, ali i blago rečeno vrlo pustolovna. Ona sada ide u lov na Visokoj Gredi, a naša Suny se s mačkama zeza i penje po drvima. Priznajem unijela je veliku radost u dvorište, a mene definitivno najviše obožava (kad me vidi zatrči se i s dva metra skoči uvis u zagrljaj). Novu pseću kućicu obojili smo u crveno i napisali „Suny“ na pročelju, kućica se nalazi u boxu ograđenom visokom žicom, no Suny vješto prolazi i kroz rupe na toj žičanoj ogradi (jer je jako mala) pa tako spava i ide kud i kad hoće, a najviše voli „flandrati“ malo crno mače koje izgleda misli da joj je Suny mama, pa se da rastezati, grickati i maltretirati. Čak i legnu u kućicu zajedno i kod nas ne vrijedi ona „da se vole kao pas i mačka“. |
01.10.2007., ponedjeljak
Na vrhu Psunja kameni spomenik
    Od ovogodišnjeg 21. rujna, (dana kada bih trebao slaviti svoj drugi „pravi“ rođendan jer sam preživio pakao raketiranja grada ispred Doma kulture u NG sada već davne 1991.godine), pa do danas, zaredalo je obilježavanje prigodnih događaja i datuma iz ratnih dana. Kao i toliko godina do sad, bio sam tako i na danu obilježavanja 16.–te obljetnice 121. brigade, na Danu policije u NG i eto jučer na Psunju povodom 16.-te obljetnice Samostalne psunjske satnije. Mislim da sam zasigurno osoba koja svih ovih dana najviše bila u prigodama polaganja vijenaca i paljenja svijeća na Gradskom groblju, pored spomenika i ostalim sličnim mjestima na širem novogradiškom području. Takva je priroda moga posla, a točno znam tko je svih ovih godina dolazio, a tko nije nikad, ili pak tko se tek sad sjetio da bi to trebalo činiti. Ljudi smo, nismo mačke zgažene na cesti da nitko za nas ne mari kada stradamo. Ljudi smo ako poštujemo svoje i tuđe živote i sjećamo se onih koji su se nesebično zbog svih nas izložili opasnostima i pri tom stradali. Odnekud mi u misli naziv filma „Čovjek koji je volio sprovode“ ( ili tako nekako). Ja doista ne volim niti groblja niti sprovode, no treba to poštovati, a ne se s tim rugati i zlorabiti. Jučer onako divnom sunčanom danu cijeli dan sam boravio na najvišem vrhu Slavonije, kod odašiljača Psunj. Hodajući po Brezovom polju sa nekadašnjim zapovjednicima 121.brigade i nižih postrojbi, uvijek iznova su mi zanimljive autentične priče o katkada tako bizarnim ratnim događajima. Po tim šumama, baš na tom području 90.-tih godina bilo je svakakve vojske, i tu su se za razliku od drugih crta bojišta doista neprijatelji znali susresti „oči u oči“, i zapucati ili se sakriti. Preživjeti, to je značilo biti spretan i sabran i u najkritičnijim trenutcima i odreagirati tako da ostaneš živ. U spomen na 15 poginulih hrvatskih vojnika tu je spomenik u obliku protu-pješačke mine. Preživjeli nisu hvalisavci, nego većinom vrlo smireni, staloženi, a usudit ću se reći danas i uspješni ljudi koji se bave raznim poslovima. Kad usporedim neke pozadinske hvalisavce s njima ili pak birtijaška hvalisanja „heroja“ nakon petog piva i onu čuvenu provokaciju „ma gdje si ti bio kad sam ja,…?“. Ovi ljudi, cernički dragovoljci su svoje rekli djelom a ne riječima, a danas nemaju vremena lamentirati o ratu i domoljublju. Nije lako vidjeti suze na licu majke koja se došla pokloniti poginulom sinu, ali nije niti teško učiniti tako mali trud pa povući put ka Psunju. Koji bi to jak razlog trebao biti, ne doći barem jedan dan u godini? Sunce se igralo s nama i obasjavalo nam lica i pločice na spomeniku kao nekim jakim reflektorom. Nadam se da ću se što prije vratiti veselijim temama, no uvijek mi taj rujan rastura razvaljuje izvlačeći iz mene ono što bezuspješno guram niz strminu sjećanja. |
| < | listopad, 2007 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 |
| 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 |
| 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 |
| 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 |
| 29 | 30 | 31 | ||||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Opis bloga
Što se to događa u malom gradu daleko od metropole?Da li smo provincija? Da li nam je stalo do glazbe, kulture, umjetnosti, informacija?
Kad će nam biti bolje?
Što je bitak?
"život na sjeveru" na slavonski način
Linkovi
Blog.hrForum.hr
Monitor.hr