24.09.2007., ponedjeljak
Sjećanje na ljude i rat
 Kao da mi je netko ukrao desetak najljepših godina života. Siguran sam da ih nisam prespavao, da se nisam od njih skrivao,da se njima nisam okoristio. Sve se lijepo moralo odgađati i čekati? Vođen stihijom slučajnosti ili pod nečijom velikom zaštitom, kao da sam pravio zaglupljujuće krugove čekajući razrješenje neke velike dileme. Razlozi ostanka bili su jači od razloga odlaska pa sam već počeo pamtiti izgled pločnika, drvo kraj ceste, svoje oči u ogledalu. Danas se osjećam sam sa sjećanjima kao umirovljenik u staračkom domu. U grotlu straha, smrti i očaja, radovao sam se svakom novom jednolično proživljenom danu misleći da će donijeti vijest da je sve ružan san. Životi ljudi visjeli su kao mete na streljani. Vjetar bi lagano otpuhnuo papirić kojeg je gađao siguran strijelac, pa bi kao čudom bio neoštećen. Kasnije će ga i onako smočiti kiša ili spržiti Sunce. Stres smo upijali kao spužva vodu. Sada smo u vremenu tuđih istina i pravila novih vrijednosti. Iz vlastite kože se nije moglo iskočiti i čarolijom nestati na neko lijepo i sretno mjesto. Ne možemo to niti danas. Danas smo mirniji. Nakon tobožnje pomirbe s neprijateljima i samim sobom, sad smo se izgleda pomirili i sa svojom sudbinom. Ljudski život s biološkog gledišta malo vrijedi. Nismo sazdani od nekih kvalitetnih trajnih materijala, nego ponajviše od vode. Dok su drugi glumili majstore rata, loši đaci su izbili u prvi plan radeći grozote i smišljajući osvete. Dobrodušni obiteljski ljudi preko noći morali su se preobraziti u ratnike. E da sam onda mogao biti ptica s velikim krilima umjesto tek mala pjevica koja se vremenom izmudrila a sada i umorila. Pamtim dojmljive susrete s ljudima čiji je životni put završen u provaliji. Jedan od njih mi je primjerice darovao malog psa prije odlaska na ratište. Dok su drugi bježali u sklonište on je hodao posred ceste. Hrabar,svjestan, lud ili ravnodušan na smrt kojoj se na kraju odlučio nasmijati u lice? Ne pogađa svaka, a on je svoju tražio i našao. Život nije film, jeftini western. Oružje mi je još od bivše vojske (koju sam odslužio u Srbiji) smrdjelo po metalnoj prašini kakvu sam kao dječak osjetio u ljevaonici u Požegi radeći srednjoškolsku praksu. Geleri granata smrdjeli su po otpadcima od brušenja ploča za štednjake. I ranih 90.-tih pojava novog smrada. Ustajali vonj pokislih uniformi i šatorskih krila, pomiješan s barutom i vonjem mrtvih tijela ljudi i životinja. Smrad koji nam se svima uvukao u odjeću i išao s nama, u kombi, u kamion, na teren, na groblje. Sve što je ružno dugo traje, pa tako i rat. Prošlo je sve postupno, gotovo neprimjetno, a započelo tako nenadano i iznenađujuće. Ljudi su počeli opet slaviti život nakon izlaska iz godina opasnog života. Ponos, domoljublje, generacija koja je imala čast ostvariti san predaka? Vidio sam sve iz posebnog kuta, kao plavi golub iza lista na drvetu ispod kojeg se dječaci igraju u vrtu. Oni okolo trče s drvenim puškama, lukovima i strijelama. Što su tek vidjeli gavranovi i vrane, koji se toliko bilo nakotilo tih ratnih godina? Ova fotografija snimljena je 24. siječnja 1992. u Novoj Kapeli godine na svečanoj prisezi 1. bojne 121. novogradiške brigade HV koja je ovih dana na tom istom mjestu dostojno i svečano obilježila 16.-tu obljetnicu osnivanja. Ako može biti lijepa ratna fotografija, ovo je zasigurno jedna od njih. Vidite, nakon svečane prisege, slušanja govora zapovjednika i pozdrava s članovima obitelji, išlo se ravno na prvu obrambenu crtu novogradiškog ratišta. Tako su izgledali hrvatski vojnici na samom početku. |
16.09.2007., nedjelja
Bio je svestran, svirao je bas
 U jednom od postova na ovom blogu, prije dužeg vremena, pisao sam o vatrogascima. Kao dijete bio član vatrogasne mladeži pa čak i niz godina svirao bariton u puhačkom orkestru. Bilo je to divno vrijeme djetinjstva i dječačkih radosti. Bio sam i na jednoj pravoj vatrogasnoj noćnoj intervenciji na kojoj smo „posijali“ nekoliko cijevi po koje smo došli sutradan. To je bio moj ljepši doživljaj vatrogastva. Onaj ružniji je svakako požar u mojoj kući 1. siječnja 1997. kada smo pretrpjeli veliku štetu i zajedno s roditeljima jedva sam izvukao živu glavu. Do dan danas još nije riješen taj slučaj, ali utvrđeno je da je požar (u lokalu u prizemlju) namjerno podmetnut, a do danas nije otkriven počinitelj(?). Ovom prilikom želim još jednom iskazati veliko divljenje i zahvalu vatrogascima. Nama su tada spasili živote i kuću, a da oni nisu pravovremeno intervenirali, ostali bi smo preko noći i bez krova nad glavom. Mnogi ne znaju da mi je tada izgorjela sva odjeća i doslovno nisam imao hlače za obući. Nakon te traume te i dan danas nekad noću sanjam detalje te noći. U ratu sam vidio brojne zapaljene kuće i ni na kraj pameti mi nije bilo da će netko moju zapaliti (i to u mirnodopsko vrijeme). Eto to se dogodilo, no život ide dalje. Ljudi su najokrutnija bića na ovom Planetu, niti jedna životinja drugoj ne može nanijeti toliko zla koliko može čovjek čovjeku. Ljudi su ujedno i vrlo otporna bića koja mogu preživjeti i najgore situacije i najveće boli. Ovih dana cijela Hrvatska suosjeća s velikom tragedijom koju su doživjeli vatrogasci na otoku Kornatu. Danas je objavljeno i da je preminuo još jedan vatrogasac.„Te ljude (od kojih su većina mladići) svi bi smo trebali tretirati kao heroje jednake onima koji su u ratu ginuli.“-kaže sinoć jedan moj poznanik. Danas gledam u Dnevniku dirljivu scenu kako djevojčica ljubi sliku jednog od stradalih sjedeći pokraj zapaljenih svijeća, gledam njihove roditelje na mjestu tragedije u neizrecivoj boli i jednog od mladića iz Vodica ili Tisnog koji kaže za ovog posljednjeg u nizu preminulih:“Bio je drag prijatelj mnogima, pravi svestrani dečko, svirao je i bas u band-u.“. U našoj podsvijesti (zahvaljujući medijima) stvara se slika u našoj podsvijesti o svakom od njih. Traži se krivac za tu tragediju, pokušavaju se rasvijetliti nepoznati detalji. To su bili vatrogasci koji su stradali od vatre, kao kad vojnik strada od metka. Mnogi ne znaju koliko su vatrogasci, kao i primjerice članovi gorske službe spašavanja ili djelatnici hitne medicinske pomoći, zapravo značajni ljudi u našim životima i koliko je njihov posao opasan. Neki poput mene, nažalost itekako su osjetili što su i tko su ti ljudi, pogotovo vatrogasci. Ante Juričev Mikulin je umro mučeničkom smrću, kao i jedanaestorica njegovih kolega koji su krenuli na taj zadatak. Njihova smrt promijenit će puno toga u glavama brojnih ljudi i mnogi će iz temelja promijeniti svoj stav o vatrogascima. Vatrogasci su ljudi vrijedni divljenja i poštovanja. Oni ulaze u vatru i spašavaju nas i dobra ovoga svijeta. Ja im se divim svima. Suosjećam iskreno sa boli rodbine i prijatelja stradalih vatrogasaca |
15.09.2007., subota
Čudo se dogodilo
 Pa ljudi nećete vjerovati Njegovo Veličanstvo Darius danas mi je pomogao ponovno ući u blog-editor i opet sam živi bloger. Štoviše vraćena je i kompletna arhiva postova, pa svima koje to zanima savjetujem neka malo „prešoblaju“ po mojoj arhivi i malo me bolje upoznaju kroz proteklih 403 napisana posta. Zahvaljujem na pomoći i večeras smo „odčepljenje“ proslavili uz sladoled i vruću čokoladu u hotelu „Kralj Tomislav“. Izvukao sam pouku (kao u onom vicu o Muji koji je išao svemirskim brodom sa dvije svinje., kad su rekli Svinja 1- kontroliraj visinu i brzinu polijetanja, Svinja 2 pobrini se oko ostalih uređaja i kontrola, a Mujo ti ne diraj ništa nego samo nahrani svinje). Priznajem i kajem se, čačkao sam po postavkama svog bloga i mijenjao lozinku, pa mi se sve zablesiralo. Ubuduće ništa neću dirati nego samo pisati i objavljivati (i hraniti se). Još sam u čudu od ovog ugodnog događaja pa se osjećam kao i ovo biće s fotografije koje sam fotografirao ljetos na moru u sestrinom vrtu. Tu sam jednom davno postavio TV-antenu s pojačalom (da bih mogao gledati talijanske programe), noću ležao zavaljen u ležaljku, brojao zvijezde i avione, pio crno vino i jeo tvrdi kravlji sir. Uvijek me igra riječi i asocijacija odvuče u sjećanja prepuna mirisa, pa i okusa. Eto „sad sam tu i sad sem tvoj-serbus dragi ZG moj“, ali zapravo sam u NG gdje se ne događa nešto posebno značajno osim što je stigla jesen, jata ptica brste po vinogradima, djeca su krenula u školu, ljudi se još nisu počeli ozbiljnije svađati zbog politike (mada su izbori već pred vratima). Već danima se osjećam kao da sam pojeo žabu i loše noću spavam, jutrom i večerom mi je hladno a danju prevruće. Za muški klimakterij mi je rano, pa će biti da mi je to od nešto intenzivnijih radnih obveza. Imam hrpu novih ideja i planova, pa moram ovih dana produžiti i putovnicu. Začudio sam se i kad sam u njoj vidio svoju sliku iz mladih dana. Bio sam kost i koža, a sada sam palo nabacio kilažu pa mislim da sam malo normalniji. Još sam u šoku što mi je odblokiran blog pa se ne mogu skroz koncentrirati. Dragoj blogerskoj ekipi zahvaljujem na podršci i dobrim željama u ovim zadnjim komentarima. Strpljen, spašen, stvarno je to istina. Još sam skroz u čudu, a priznajem već sam mislio od svega toga dići ruke za sva vremena. |
| < | rujan, 2007 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | |||||
| 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 |
| 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 |
| 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 |
| 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Opis bloga
Što se to događa u malom gradu daleko od metropole?Da li smo provincija? Da li nam je stalo do glazbe, kulture, umjetnosti, informacija?
Kad će nam biti bolje?
Što je bitak?
"život na sjeveru" na slavonski način
Linkovi
Blog.hrForum.hr
Monitor.hr