Marketing
Sjećanje na ljude i rat
Kao da mi je netko ukrao desetak najljepših godina života. Siguran sam da ih nisam prespavao, da se nisam od njih skrivao,da se njima nisam okoristio. Sve se lijepo moralo odgađati i čekati? Vođen stihijom slučajnosti ili pod nečijom velikom zaštitom, kao da sam pravio zaglupljujuće krugove čekajući razrješenje neke velike dileme. Razlozi ostanka bili su jači od razloga odlaska pa sam već počeo pamtiti izgled pločnika, drvo kraj ceste, svoje oči u ogledalu. Danas se osjećam sam sa sjećanjima kao umirovljenik u staračkom domu. U grotlu straha, smrti i očaja, radovao sam se svakom novom jednolično proživljenom danu misleći da će donijeti vijest da je sve ružan san. Životi ljudi visjeli su kao mete na streljani. Vjetar bi lagano otpuhnuo papirić kojeg je gađao siguran strijelac, pa bi kao čudom bio neoštećen. Kasnije će ga i onako smočiti kiša ili spržiti Sunce. Stres smo upijali kao spužva vodu. Sada smo u vremenu tuđih istina i pravila novih vrijednosti. Iz vlastite kože se nije moglo iskočiti i čarolijom nestati na neko lijepo i sretno mjesto. Ne možemo to niti danas. Danas smo mirniji. Nakon tobožnje pomirbe s neprijateljima i samim sobom, sad smo se izgleda pomirili i sa svojom sudbinom. Ljudski život s biološkog gledišta malo vrijedi. Nismo sazdani od nekih kvalitetnih trajnih materijala, nego ponajviše od vode. Dok su drugi glumili majstore rata, loši đaci su izbili u prvi plan radeći grozote i smišljajući osvete. Dobrodušni obiteljski ljudi preko noći morali su se preobraziti u ratnike. E da sam onda mogao biti ptica s velikim krilima umjesto tek mala pjevica koja se vremenom izmudrila a sada i umorila. Pamtim dojmljive susrete s ljudima čiji je životni put završen u provaliji. Jedan od njih mi je primjerice darovao malog psa prije odlaska na ratište. Dok su drugi bježali u sklonište on je hodao posred ceste. Hrabar,svjestan, lud ili ravnodušan na smrt kojoj se na kraju odlučio nasmijati u lice? Ne pogađa svaka, a on je svoju tražio i našao. Život nije film, jeftini western. Oružje mi je još od bivše vojske (koju sam odslužio u Srbiji) smrdjelo po metalnoj prašini kakvu sam kao dječak osjetio u ljevaonici u Požegi radeći srednjoškolsku praksu. Geleri granata smrdjeli su po otpadcima od brušenja ploča za štednjake. I ranih 90.-tih pojava novog smrada. Ustajali vonj pokislih uniformi i šatorskih krila, pomiješan s barutom i vonjem mrtvih tijela ljudi i životinja. Smrad koji nam se svima uvukao u odjeću i išao s nama, u kombi, u kamion, na teren, na groblje. Sve što je ružno dugo traje, pa tako i rat. Prošlo je sve postupno, gotovo neprimjetno, a započelo tako nenadano i iznenađujuće. Ljudi su počeli opet slaviti život nakon izlaska iz godina opasnog života. Ponos, domoljublje, generacija koja je imala čast ostvariti san predaka? Vidio sam sve iz posebnog kuta, kao plavi golub iza lista na drvetu ispod kojeg se dječaci igraju u vrtu. Oni okolo trče s drvenim puškama, lukovima i strijelama. Što su tek vidjeli gavranovi i vrane, koji se toliko bilo nakotilo tih ratnih godina? Ova fotografija snimljena je 24. siječnja 1992. u Novoj Kapeli godine na svečanoj prisezi 1. bojne 121. novogradiške brigade HV koja je ovih dana na tom istom mjestu dostojno i svečano obilježila 16.-tu obljetnicu osnivanja. Ako može biti lijepa ratna fotografija, ovo je zasigurno jedna od njih. Vidite, nakon svečane prisege, slušanja govora zapovjednika i pozdrava s članovima obitelji, išlo se ravno na prvu obrambenu crtu novogradiškog ratišta. Tako su izgledali hrvatski vojnici na samom početku.
Post je objavljen 24.09.2007. u 22:26 sati.