Marketing
Na vrhu Psunja kameni spomenik
Od ovogodišnjeg 21. rujna, (dana kada bih trebao slaviti svoj drugi „pravi“ rođendan jer sam preživio pakao raketiranja grada ispred Doma kulture u NG sada već davne 1991.godine), pa do danas, zaredalo je obilježavanje prigodnih događaja i datuma iz ratnih dana. Kao i toliko godina do sad, bio sam tako i na danu obilježavanja 16.–te obljetnice 121. brigade, na Danu policije u NG i eto jučer na Psunju povodom 16.-te obljetnice Samostalne psunjske satnije. Mislim da sam zasigurno osoba koja svih ovih dana najviše bila u prigodama polaganja vijenaca i paljenja svijeća na Gradskom groblju, pored spomenika i ostalim sličnim mjestima na širem novogradiškom području. Takva je priroda moga posla, a točno znam tko je svih ovih godina dolazio, a tko nije nikad, ili pak tko se tek sad sjetio da bi to trebalo činiti. Ljudi smo, nismo mačke zgažene na cesti da nitko za nas ne mari kada stradamo. Ljudi smo ako poštujemo svoje i tuđe živote i sjećamo se onih koji su se nesebično zbog svih nas izložili opasnostima i pri tom stradali. Odnekud mi u misli naziv filma „Čovjek koji je volio sprovode“ ( ili tako nekako). Ja doista ne volim niti groblja niti sprovode, no treba to poštovati, a ne se s tim rugati i zlorabiti. Jučer onako divnom sunčanom danu cijeli dan sam boravio na najvišem vrhu Slavonije, kod odašiljača Psunj. Hodajući po Brezovom polju sa nekadašnjim zapovjednicima 121.brigade i nižih postrojbi, uvijek iznova su mi zanimljive autentične priče o katkada tako bizarnim ratnim događajima. Po tim šumama, baš na tom području 90.-tih godina bilo je svakakve vojske, i tu su se za razliku od drugih crta bojišta doista neprijatelji znali susresti „oči u oči“, i zapucati ili se sakriti. Preživjeti, to je značilo biti spretan i sabran i u najkritičnijim trenutcima i odreagirati tako da ostaneš živ. U spomen na 15 poginulih hrvatskih vojnika tu je spomenik u obliku protu-pješačke mine. Preživjeli nisu hvalisavci, nego većinom vrlo smireni, staloženi, a usudit ću se reći danas i uspješni ljudi koji se bave raznim poslovima. Kad usporedim neke pozadinske hvalisavce s njima ili pak birtijaška hvalisanja „heroja“ nakon petog piva i onu čuvenu provokaciju „ma gdje si ti bio kad sam ja,…?“. Ovi ljudi, cernički dragovoljci su svoje rekli djelom a ne riječima, a danas nemaju vremena lamentirati o ratu i domoljublju. Nije lako vidjeti suze na licu majke koja se došla pokloniti poginulom sinu, ali nije niti teško učiniti tako mali trud pa povući put ka Psunju. Koji bi to jak razlog trebao biti, ne doći barem jedan dan u godini? Sunce se igralo s nama i obasjavalo nam lica i pločice na spomeniku kao nekim jakim reflektorom. Nadam se da ću se što prije vratiti veselijim temama, no uvijek mi taj rujan rastura razvaljuje izvlačeći iz mene ono što bezuspješno guram niz strminu sjećanja.
Post je objavljen 01.10.2007. u 12:56 sati.