Marketing
Slutnje i put prema gore
Ovih dana sam si nabavio gotovo sve objavljene snimke pjesama pokojnog Toše Proeskog koji je prije nešto više od 40 dana tragično stradao na autoputu u blizini Nove Gradiške. Supruga mi je rekla da su njegove pjesme toliko tužne da ih nije dobro dugo slušati (nabavio sam ih 60-tak i bilo bi mi drago da ih sakupim sve). Spadam među one koje je pogodila tužna sudbina tog mladog čovjeka koji kao da je predosjećao nesreću, a ljudima slao toliko iskrene poruke o važnosti ljubavi i radosti života. Kad sam sam sa sobom, zahvaljujući njegovom divnom glasu, vrlo lako zaplovim u sjećanja na meni neke drage osobe, ali i vrlo pozitivno počnem razmišljati o ljubavi. Prošlo je 40 dana kako je preminuo, i kako kažu oni koji znaju, njegova duša više ne luta nego je vjerujem našla spokoj gdje zaslužuje. Osjećao sam se grozno kada sam stajao pokraj njegovog lijesa neposredno pred zatvaranje vrata helikoptera koji je njegovo tijelo odvezao u Makedoniju. Tako su mi svježa sjećanja na prošlo ljeto na Hvaru u vrijeme 11.-tog Hrvatskog radijskog festivala. Toliko sam mu puta bio tako blizu, pa ga čak i pozdravio i u više navrata fotografirao, a posebno sjećanje nosim na njegov solistički koncert (koji me kao glazbenika ostavio bez riječi) i samo riječi pohvale imam za taj njegov nastup, za njegov band i sve što se vidjelo i čulo. Sve je bilo tako profesionalno i savršeno. Snimio sam i mali video-klip kojeg ćete nadam se pogledati (ako uspije upload). Pogledajte još i dvije fotografije koje također do sada niste nigdje mogli vidjeti, te komadić našeg slavonskog neba koje me tako po tko zna koji put podsjetilo na Tošu. U razgovoru s prijateljem iz svog rodnog Kruševa dan uoči tragedije rekao mu je „da ide tamo gore (?)“. Evo otišao je gore baš nekako na mjestu gdje je nastala ova fotografija. Na ovom mjestu inače rado fotografiram oblake koji baš ovdje kod nas u ravnici katkada znaju stvarati vrlo neobične slike (koje traju vrlo kratko ili bolje rečeno stalno se pojavljuju u nekim novim zadivljujućim formama). Katkada me i straše, katkada vesele, jer ih ne mogu pohvatati sve. Bježe mi nošeni vjetrom.Vidite, na trenutak su se odjednom razišli i nestali, kako bi mom i Vašem oku napravili čist put prema Visinama (tek malo ranije bilo je puno oblačnije). Netko se igra sa mnom ili si ja to stalno umišljam nekakve simbole? Baš zbog velike ravnice u Slavoniji je Nebo veliko kao rijetko gdje. Na obzoru crna crta zemlje i veliko plavetnilo. Ipak i ta ljepota je nečija crna slutnja, slika iz sna na mjesto s kojeg se nestaje i odlazi „prema gore“.
Pogledajte i moj mali video klip na ovom linku:
http://www.youtube.com/watch?v=tNan5--lN_4
Post je objavljen 30.11.2007. u 12:55 sati.