
Kada zvijezda pada poželi nešto. Ako želiš biti zvijezda moraš znati da ćeš i ti jednog dana pasti. Možda će netko baš tada poželjeti biti ti. Živiš jedan život a onda nenadano kreneš put zvijezda, postaneš slavan i bogat, zlatom okovan i pomalo nedostižan. Koliko ti je dosta? Vrijeme te troši, stariš, a rado bi bio mlad, kao proljetni cvijet, no nema ti natrag. Kad se spustiš sa svojih visina i klekneš kraj mladosti, bit ćeš bliže ljudima, sjajniji u očima onih koji te vole i vide u tebi i ono što nisi. Komad života kao odvaljen kamen pored stijene koja će i dalje trajati stoljećima cijela bez tebe. Da li te to brine? Kako ostati zvijezda a ne biti dovoljno visoko kako bi te svi vidjeli? Ušao si im u srca, pa što još hoćeš? S pijancem za šankom, s mladencima u prvom plesu, s onima koji su tugovali ili se radovali, bio si svojom pjesmom, osobnom kartom za koju ne vrijede granice. Zaslužuješ nagradu. Njena mladost to još ništa nije doživjela, a u tolikoj je prednosti u utrci života. Kako opisati radost kad čuješ da netko pjeva tvoju pjesmu? Kud su odlutale tvoje misli kada si čuo njen glas? Osmjeh je eksplozija iskrene radosti, kada se grče stotine mišića na signal iz mozga u kojem si sakrio sve svoje tajne. Pohvali, reci, daj nadu i kaži kako je svijet lijep, neka ti vjeruju svi. Ti si velika ptica pjevica koju smo navikli čuti, a ona mali slavujčić u našem gaju.
Eto malo sjećanja na lijepi trenutak sa proslave 40 godina novogradiškog radija i fotka male Lane Smičić iz Komarnice i Miroslava Škore.
Post je objavljen 07.11.2007. u 13:04 sati.