Marketing
Nekako s jeseni
Jednom (prije puno godina) su me sa svirke (svatova) odvezli na hitnu, jer mi se vrtjelo uglavi, bio sam iscrpljen a srce mi je lupalo „sto na sat“. Bilo je to u SB, a najžalosnije u cijeloj priči je to što su me kolege iz band-a dovezli i ostavili u bolnici kao psa. Nakon što sam primio injekciju za snižavanje tlaka (i sat vremena dežurao na wc-u) sam sam jedva otišao na željezničku stanicu i negdje pred jutro došao kući. Bilo je to vrijeme nekih mojih velikih razočarenja, da ne kažem životnih promašaja i briga, pa su i tjelesne tegobe bile posljedica psihičke deprimiranosti. Niti sutradan, niti slijedećih dana, nisu pitali za mene. Band kojeg sam ja osnovao i dao mu ime, postao je stjecište nekih novih likova kojima je stalo samo do novca, pa je bilo očito na de će moći dugo opstati. Razočarao sam se i u kolegama s kojima sam godinama svirao. Shvatio sam da sam ih idealizirao i da je ta veza bila ponajprije interesna, a onda sve drugo. Zanimljivo, nije to jedini slučaj.
Ljetos na Hvaru na 11.HRF-u u završnoj večeri festivala nije nastupila grupa „Crvena jabuka“ jer navodno netko je malo pretjerao sa cugom, pa nisu bili u mogućnosti. Njihovog pjevača sam ljetos fotografirao uoči nastupa na „NG ljetu“. Kad sam pregledavao fotke, nad ovom sam se dugo zadržao i razmišljao. Oni poznati, a i mi više-manje anonimni svirci, imamo izgleda sličan problem. Sve krene u djetinjstvu kao ljubav prema glazbi, a završi kao posao i obveza koja se sve teže odrađuje. I alkohol i energetski napitci, i cigarete i stotinu drugih stimulansa vremenom sve nam manje pomažu da „ostanemo normalni“ odnosno onakvi kakvima nas očekuju vidjeti i čuti. Tada bi valjalo povući pravi potez i što kažu naši stari , ako je ikako moguće „svega se okaniti“. Uvijek postoji rješenje. Kako sam čuo, jedan drugi popularni pjevač (iz nekadašnje grupe „Tuti fruti Balkan band“) kada je napravio višegodišnju pauzu u pjevanju, radio je na prekooceanskom brodu kao konobar. Moj jedan dobar poznanik (vrhunski gitarist) sada radi u Kanadi u trgovini glazbene opreme. Mogao bih nabrojati još nekoliko primjera. Glazba je doista nešto divno, no njome se baviti nije uvijek baš „zlatan posao“. Usput rečeno uvijek mi je Žerino pjevanje bilo nekako više pričanje i mislim da ima vrlo skromne glasovne mogućnosti, a njegov band mi nije nešto posebno drag. Ipak „kapu im skidam do poda“ jer su koncert koji sam slušao odradili doista profesionalno iako se vidjelo da su poprilično umorni i vjerojatno iscrpljeni od putovanja i tko zna čega. Treba biti majstor sakriti osjećaje pred drugima. Nije to lako, to sam iskusio na vlastitoj koži.
Post je objavljen 03.11.2007. u 22:32 sati.