Marketing
Bravo Hrvatska
Kao kad glumac ili pjevač izađe pred publiku, tako i sportaši, ogoljeni do gole kože u tim novim gladijatorskim sportskim arenama bivaju suočeni sa sobom i protivnikom kada se pojave pred milijunima gledatelja širom svijeta. Sinoć sam uživao gledati pobjedu Hrvatske reprezentacije nad Englezima usred Londona. Skeptičan, kao i uvijek, sumnjao sam da će biti „kuhinja“ namještanja i sudačkih i drugih podvala, jer smo mi ipak mala država, i ne bi bilo ništa novo da smo doživjeli nepravdu, jer nam to ne bi bilo prvi put. Srčano i pošteno, naši su odigrali, pobijedili, i sada zasluženo uživaju na lovorikama koje su stekli znojem i marljivim radom, a ne smicalicama i kojekakvim zločestoćama. Uvijek me smeta kada netko ima prepotentan ili omalovažavajući pristup prema drugome. Drugo je samouvjerenost i sportska superiornost. Danas čitam Bilićeve intervjue koji potvrđuju moje pretpostavke da Englezi, kao i nedavno Makedonci, nisu baš briljirali u tom gostoprimstvu prema našim igračima. Ipak naši su skromnošću, složnošću i nadasve dostojanstvenim ponašanjem dokazali svoju veličinu. Treba li više poštovati individualne sportske dosege( Janica i Ivica Kostelić, Goran Ivanišević,… ili one kolektivne ( rukometaši, nogometaši, vaterpolisti,..)? Osobno sam u više navrata razgovarao s vrhunskim sportašima; Goranom Vlaovićem, Iviciom Olićem, Zlatkom Kranjčarom, Igorom Štimcem, rukometnim olimpijcima kad su se vratili iz Atlante sa olimpijskim zlatom, i brojnim drugima… Bilo mi je simpatično kad su se primjerice rukometaši skrivali u Davoru iza škole da bi zapalili cigaretu ( treneri i izbornik su to dakako najstrože branili). Bili su kao djeca, a nekoliko dana ranije na najvećem sportskom tronu na svijetu. Olić je jeo sladoled dok smo mi te večeri u jednom simpatičnom društvu uglavnom popili koje pivo. Štimac je bio vrlo srdačan i jednostavan, pa smo u Davoru degustirali i vrlo fino bijelo vino. Vlaović je vrlo pristojan i odgovoran, a s njegovim ocem, kao i ocem Ivice Olića, rado se susretnemo, zafrkavamo i doista to su toliko dragi ljudi da je jednostavno logično da su im sinovi takvi. Zlatku Kranjčaru rado smo jedne večeri osigurali i TV prijemnik, da bi mogao gledati Nikin nastup. Cico je ljudina, to svi znaju, a za sina bi dao sve (kao i sam). I Eduardo i Modrić su baš dragi i simpatični, i vidljive su te njihove ljudske osobine. Pada mi na pamet ona: „u zlu se ne ponizi, u dobru se ne uzvisi“. Hvala i čestitke Hrvatskoj nogometnoj reprezentaciji ( od uprave, trenera, izbornika do igrača). Tako se predstavlja Hrvatska u svijetu, pa da smo i bili poraženi ili da je bilo neriješeno, nema veze. Bito je da ste dokazali da smo časni, a nekakvi pokvarenjaci. Pomislio sam i na to koliko su votke Rusi sinoć popili nazdravljajući nama Hrvatima. Nisam siguran da su nas prije ( samo dan ranije) toliko voljeli.
Post je objavljen 22.11.2007. u 14:13 sati.