Marketing
Ipak ne zaboravi
Možda bih se trebao osjećati kao „uvrijeđena mlada“(jer sam opet doživio neke sitne nepravde od nekih bijednika) no baš suprotno, osjećam se jako dobro.Omalovažavanjem moga rada zapravo neki izdižu svoju nemoć. Ima ona“pamti pa vrati“, ali ja nisam osvetoljubiv, mada me kopka podsvijest i kaže „ma doći ćete vi meni“. Uostalom tko su ti koji se usude suditi o drugima i onda ih nagrađivati ili kažnjavati? Neki se vole igrati malih Bogova, a to im baš ne pristaje. Ostali su dosljedni svojoj nedosljednosti svih ovih godina. Budi čovjek pa se izdigni i iznad vlastitih slabosti, a ako je ikako moguće pomogni bližnjemu a nemoj mu odmagati. Toliko (i previše) o tome, a sada pogledajte fotografije. Na Klasijama u Slavonskom Brodu je spomenik poginuloj djeci u Domovinskom ratu. Strah i očaj uspješno dočaran skromnom omalenom skulpturom. Ništa monumentalno, skupo, ali tako značajno. Mali anđeli u teškim mukama izginuli zbog grubih igara odraslih. Zlo se otkinulo kontroli. Tren prije toga snimih čovjeka i dijete pokraj Save. U mirnoj šetnji držeći dijete čvrsto za ruku, sretan roditelj uživa u idili svoga života. Novcima ili bilo čime, nemjerljivo lijep trenutak za kojeg vrijedi živjeti. Događaji u našim životima preslikavaju se u našu psihu kao odraz na vodi koji me uvijek fascinira kad god ga vidim. Naizgled sve je naopačke. Htjeli bi smo jedno, a ono biva posve drugo, no katkada baš onako kako i je u stvarnosti. Ono stvarno je oštro i realno, a ono u sjećanjima pomalo zamućeno (ovisno da li nam je život miran ili buran kao nemirna rijeka). Optička varka ili poruka, putokaz? Čovjek svašta doživi i preživi i opet ne zna što ga još čeka na tom putu gdje i u ravnici rijeke naglo skreću. I dok ljudi oru Zemlju i pate svoje brige, On je poorao Nebo i složio ga u lijepe brazde. Mirnoća popodneva i motiv snimljen pored puta između Dragovaca i Drenovca. Planina je Motajica u Bosni gledana sa slavonskih polja gdje se Orljava zeleni i vrluda omeđena vrbama i alogom. I ona takva mala stalno nekud skreće, pa ju ljudi moraju izravnavati i produbljivati da im ne pravi štetu u proljeće kada navru vode. Zašto su neki naizgled tako veliki, tako plašljivi pa se boje i malih ljudi, malih rijeka a možda i svoje sjene. Svakog će stići sve njegove „zasluge“ u to sam uvjeren i neka tako i bude.
Post je objavljen 31.01.2008. u 11:24 sati.