Marketing
Labuđe jutro
Što se bijeli u gori zelenoj?
Il' je snijeg il' su labudovi
Da je snijeg već bi okopnio
Da su labudovi već bi odletjeli
Nit' je snijeg nit' su labudovi
Već je šator age Hasan-age.
„Hasanaginica“-je bosanska usmena balada nastala najvjerojatnije u 17. stoljeću, a od zaborava ju je „otrgnuo“ talijanski putopisac etnograf Alberto Fortis. Eto baš sam mislio o tome kad sam jučer rano ujutro posjetio Slavonski Brod i zabilježio ove lijepe trenutke. U izmaglici jutra gledao sam kako Sunce teško razaznaje svoj odraz u Savi, kao kad se ja brijem u hladnoj kupaonici i gledam svoje lice u ogledalu koje je zamaglila para od vruće vode iz slavine. Gledam komadić šetališta uz Savu i sjećam se srednjoškolskih zaljubljivanja i riječi tadašnjoj djevojci:“Znaš li da se jednog dana nećemo sjećati ovog divnog trenutka? Rijeka odnosi i živote a kako ne bi sjećanja. Sad kažeš da me voliš a za 10 ili 20 godina nećeš me se niti sjećati.“ Ona mi je rekla nešto kao „Ma daj uvijek fantaziraš.“
Nije važno sada što sam tada bio u pravu. Tu sam se preispitivao i o drugim životnim pitanjima. Tražio sebi odgovore i slutio što će se dogoditi u budućem vremenu. Općenito, kad god me život zdrma ili izgubim neku meni dragu osobu, odem na rijeku i gledam kako voda teče. Dok sam fotografirao nesvjesno sam bio sve bliže vodi, a neki mlađi zagrljeni par i mali žuti pas prošli su pored mene, osvrtali se i smješkali. U prvi mah nisam niti primijetio da su tu i labudovi, a bilo je i divljih pataka. Umjesto da pobjegnu grupirali su se i išli prema meni. Tu ih ljudi vjerojatno hrane, pa se ne boje i ne bježe. Labudove sam sretao više puta, a pamtim i jednom na ribnjaku kako mi je jedan dugo pravio društvo dok sam bio u ribolovu. Tada sam razmišljao zašto su te graciozne ptice često tema u poetskim djelima. Jedne zime sam ih hranio u Mačkovcu (u jednom selu novogradiške Posavine). Moj je otac rezbario labudove od drveta, a te figure su bile najkrhkije, najlakše lomljive, pa sam kao dijete znao pomisliti;“Pa zašto ne pravi nešto što jednostavnije, manje zahtjevno?“ Fotografije mi se sviđaju jer me podsjećaju na akvarele, kakve sam zahvaljujući jutarnjim izmaglicama često uživo viđao na Savi. Jutra bi nas nakon noćnog ribolova dočekala toplinom Sunca. Tada bi smuđ najbolje znao zagristi, a počeli bi smo osjećati prvu jutarnju glad i želju za toplom kavom. Obratiti pozornost na fotkama na pticu u polijetanju i na komad drveta (na zadnjoj fotografiji) koji pluta na površini pored labudova. Tko zna od čega je odvaljen i gdje je sada?
Post je objavljen 09.01.2008. u 11:29 sati.