
U proljeće kad umiru bolesni i stari, priroda pravi krajnju selekciju nakon zime, pa bira i kaže:“Ti ćeš živjeti, a ti ne.“ Smrtovnice, kao crne vrane, osvanu poput skrivene slutnje i daju na sav glas vijest da jednog života više nema, da jedan čovjek, žena ili dijete više neće hodati ulicama našeg grada. Danas se dogodilo nešto čudno i sudbonosno za mjesto na kojem je tijekom proteklih mnogih desetaka godina, zasigurno bilo najviše osmrtnica u gradu. Drvo-oglasni stup, drvo-razglasni pano, drvo-nezaobilazni reklamni prostor, više nije među živima. Zbog gradnje kružnog toka, „platilo je glavom“ kao i brojni ljudi čija smo imena znali na njemu pročitati. Možda je uslišana nečija molitva da mu se ime nikad ne pojavi na tom drvetu, a možda će netko za njim tugovati, pa reći: „E kad sam je tu dočekivao djevojku.“ Oni ne baš emotivnog duha mogli bi reći: „Pa što, natrulo drvo. Bolje da su ga srušili nego da je palo samo od sebe.“ Koliko u zadnje vrijeme ruše drveća po gradu, moglo bi se reći da je isječena cijela jedna šuma. Neki ljudi se bune primjerice zbog breza, a oni koji su alergični na njihov pelud konačno će moći odahnuti. Neki ljudi kažu: „Ove gradske vlasti skroz su poludjele, pa sasjekoše sve živo.“ A drugi misle: „E svaka im čast što imaju viziju novog izgleda grada i novog hortikulturnog uređenja.“ Kao i uvijek istina je negdje između ta dva stava. Razmišljajući o danas srušenoj platani, glavnoj gradskoj podlozi za „parte“, pokušavam dozvati u sjećanje čija sam sve imena naših pokojih sugrađana tu pročitao. I ljudi iz okolnih sela znali bi poslati po nekom smrtovnice i reći „Stavi jednu tamo na uglu kod Gimnazije, tamo svi prolaze , pa će ljudi vidjeti.“ Sve se mijenja, proljeće pravi čistku. Gospodine tko će preživjeti?
|