
Jučer Kosovo izglasalo samostalnost, borimo se s gripom i temperaturom, a dva dana ranije sa sjevernim vjetrom i naglim zahlađenjem. Stari poznanik i kolega s kojim sam svirao nekoliko godina pozvao me da opet zajedno „radimo“, pa smo u Sibinju malo razgibali prste. Na poslu nastavljam dva zanimljiva projekta koja sam vrlo uspješno lani realizirao. Danas sam na cjelodnevnom boravku u firmi ( to je meni moja borba dala), pa ću ostaviti traga, a redovno se hraniti neki drugi dan. Razmišljam o politici, o tome kako se tamo negdje ranih 90.-tih kad je bjesnio rat u našem kraju, pričalo kako će i na Kosovu krenuti u borbu za samostalnost ( i tako pomoći da tadašnje srpske snage ne napadaju samo Hrvatsku i ratuju po Bosni nego da se koncentriraju na ono što se kod njih zbiva) no to se nije dogodilo. Tadašnji zagovornici samostalnog Kosova smatrali su da još nije došlo vrijeme. Istini za volju neki su se borili u hrvatskim obrambenim postrojbama tijekom Domovinskog rata. Eto sad su izgleda došli do cilja na drugi način. Kako je krenulo kod njih možda se osamostali i AP Vojvodina, pa Beogradu neće puno preostati. Razmišljam, opet zveckaju ratne babaroge i živimo doista na trusnom području na i oko Balkana, gdje kao da je sve moguće jer se prepliću nacije, vjere, interesi velesila. Sjetio sam se da mojim posjetiteljima bloga (osim onog stada krava iz umjetničke instalacije) nisam pokazao još nekoliko zanimljivih novosadskih fotografija, pa to činim ovom zgodom. Kažu i ondje su neredi ovih dana zbog osamostaljenja Kosova, pa razbijaju Mc Donald's –e i slovenske dućane (ili već nešto slično što ih asocira na SAD, EU i ostale koji su dali potporu Kosovarima). U Novom Sadu su još uvijek itekako frustrirani zbog svojedobnog bombardiranja NATO-vih aviona , koji su između ostalog gađali zgradu TV Vojvodine (najvjerojatnije zbog tadašnje promocije velikosrpskih političkih ideja), no kako kažu ondašnji ljudi, bilo je tu i civilnih ciljeva. Tih dana (lanjskog listopada) kada sam boravio u Novom Sadu, bile su aktivne nevladine udruge za borbu protiv nasilja, pa je grad bio oblijepljen anti-nacističkim parolama (naime nekoliko dana ranije dogodio se incident kojeg su inicirali domaći i inozemni neonacisti). Ostat će mi u sjećanju kafić Đorđa Balaševića, kip Jove Jovanovića, svirka romski svirača u Vinskom podrumu, arhaičan hotel Vojvodina, umjetnička instalacija s kravama, katolička katedrala u centru grada, susret s prijateljem iz djetinjstva, gledanje nastupa hrvatske nogometne reprezentacije u novosadskoj pivnici, tečaj kune, dinara i eura, jeftini taxi, niti kune (dinara) za namirenje putnih troškova. Ispalo je da sam išao, što kažu naši ljudi „da mi guzica vidi puta“, no zapravo bilo je to vrlo korisno iskustvo zbog kojeg mogu bolje razumjeti trenutnu situaciju u Srbiji.
|