06.02.2008., srijeda
Mrtva baba i narikače
  Završile su ovogodišnje maškare (džeme) pa je počelo vrijeme korizme, a danas je, ako se ne varam, zapovjedani post i nemrs. U pokladnoj povorci kroz glavnu novogradišku gradsku ulicu bilo je svakakvih maškara, a pravi horor su bile babe narikače koje su pratile „mrtvu babu“. Oko njih su se zafrkavale babe na biciklima. Pomislih kako se mi ljudi znamo bojati smrti, pa joj se katkada želimo i pošteno narugati. Smrt nije nimalo smiješna (kakav zna biti život), no svaki kraj je često katkada i nekakav novi početak. I naše tijelo istrune i nahrani crve, ma koliko mi šutjeli o tom. Pamtim vulgarne pošalice na temu smrti ( kad te grobar lopatom po vriti hiti), a ne zna se što je gore da li kad smrt dođe najavljeno (bolest) ili nenajavljeno (primjerice prometne nesreće). Prema onoj „smrti ne uboja“ što nam vrijedi i bojati se kad će nam se to svakako jednog dana dogoditi. Sviđa mi se što su ljudi izmislili vrijeme maškara kada se mogu slobodno rugati sa sobom i drugima, pa se mogu sprtati s političarima, aktualnom vlašću i drugim autoritetima u društvu. Kažu neki da se nekada (u doba socijalizma) nije baš moglo izrugivati sa svime, ali zato su primjerice tadašnji milicajci znali dobiti batina od maškara, pa su se u te dane ipak malo klonili od svjetine. I danas maškare u tom smislu znaju biti opasne, a neki se drznu i u te dane pljačkati mjenjačnice i banke što stvarno nimalo nije duhovito i naivno. Na smrt me svakodnevno podsjećaju pjesme Toše Proeskog (jedini CD-i u mom autu), pa sam tako i jučer po tko zna koji put slušao njegovu „Zajdi zajdi“. U nesavršenom svijetu u kojem živimo sve vrvi od nepravdi, pa se tu ubraja i nepisani slijed, kada tko s ovog Svijeta ima otići. Jučer se u Orljavi kod Požege utopio šestogodišnji gluhonijemi dječak. To je strašno, takvi događaji me pogode i rastuže, no život ide dalje i mora se živjeti. Ne smijemo se teško razboljeti od boli i nuditi smrti i dozivati ju da dođe po nas. U podsvijesti pomislimo „dobro da nije netko od mojih“, a zapravo znamo da smo kao antilopa koja gleda kako lav proždire jedinku njene vrste. Tu bude po onoj „vidimo se kasnije aligatore“. I na sahranama svećenik kaže „..i pomolimo se za onoga koji će prvi među nama preminuti“. Narodna izreka kaže i onu „nema smrti bez sudnjega dana“. Za kraj ipak vedrija rečenica. Novogradiške narikače nabrajale su „od nemila do nedraga“, u još jednoj „posmrtnoj povorci“ na pogrebnom vijencu je pisalo „posljednji pozdrav od mame i ljubavnice“.  |
| < | veljača, 2008 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | ||||
| 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 |
| 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 |
| 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 |
| 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | ||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Opis bloga
Što se to događa u malom gradu daleko od metropole?Da li smo provincija? Da li nam je stalo do glazbe, kulture, umjetnosti, informacija?
Kad će nam biti bolje?
Što je bitak?
"život na sjeveru" na slavonski način
Linkovi
Blog.hrForum.hr
Monitor.hr