Marketing
Simboli i sjećanja
Nešto me vuklo jučer na Savu u Pričac, da prođem putovima djetinjstva gdje sam nekad znao s ocem ići u ribolov. Bili smo preteški nas dvojica za mali motorić (kojem su ulegle gume pod našom težinom). Ruksak je vječito mirisao po ribi. Rukama sam se držao ocu za struk, presretan i ponosan, više nego da smo se vozili u najboljem automobilu. Gliste i drugi mamci bili su spremni za male i velike ribe, a tada bi smo jedino nas dvojica nešto mogli i porazgovarati. U proljeće bi Sava izlila i prostor između nasipa i glavnog korita bio bi preplavljen, ljeti bi za niskog vodostaja išli noću na soma, a u jesen kada je već mirisala zima smuđ bi bio naš u rana nedjeljna maglovita jutra. Jučer sam opet čuo tišinu i osjetio prisutnost nečega što je teško opisati. Zamislih kako duž obale čuče ribiči. Otac s cigaretom u ustima i šiljt-kapom, kratkoj jakni i gumenim čizmama, s polu-osmijehom gleda preko i uživa u ljepoti. Ipak sam čovjek, jer me steže u grlu od sjećanja. Spoznaje da više nikome ovo mjesto ne znači ništa, samo meni, čini me jedinstvenim, jer kad mene ne bude, niko se toga više nikada neće sjetiti. Površina rijeke je neobično glatka, možeš vidjeti svoj odraz ako priđeš skroz blizu. Hladnoća, mir, tišina. Gledam skelu koja više ne vozi, sidro koje ju drži da ne ode takva trula islužena i nikakva, da ne potone kad se vode dignu. I brod na obali nasukan od ljudi sa svojim sidrom. Ni njemu ne daju nikud, mada niti ne može nikud pobjeći. Kao da je netko namjerno razbacao simbole moga života. Sutra je godišnjica smrti mog oca. Zapalit ću svijeću i izmoliti za njega Očenaš. Ovaj glavni susret s njim u mojim mislima zbio se jučer oko 16 sati.
Post je objavljen 15.02.2008. u 12:46 sati.