Nova Politika

Piše : catwoman

Danas sam u e - poštanski sandučić dobila obavijest o provođenju 74. yagye za dobrobit Hrvatske od 28. travnja do 8. svibnja ove godine. Redovito dobivam te obavijesti već nekoliko godina, otkako je dotični projekt započeo, zahvaljujući donatorima svjesnim vrijednosti tog programa. Yagye za Hrvatsku često puta provode se istovremeno s yagyama za Slovenijiu, BiH i Srbiju, što uvećavanja njihov efekt prema principu sinergije i koherencije.

U vrijeme provođenja yagyi često puta osjećam neku dodatnu finu energiju koja me okružuje, opušta, otklanja negativne misli i misli općenito, te lako dovodi u iznimno ugodno meditativnoo stanje.

Danas sam konačno uhvatila nešto vremena, energije i inspiracije podijeliti s vama ovu dobru vijest, kako barem netko brine o nama svima, makar na nama ovako pomalo neobičan, suptilan, i krajnje nenametljiv način.

Od ranije u svojoj arhivi imam tekst s objašnjenjima pojmova iz naslova, pa ga prilažem u svrhu razumijevanja ove priče:


Jyotish

Jyotish - vedska astrologija - dragocjena je disciplina Maharishijeve Vedske znanosti. Primjenjivana je od davnina za predviđanje i izbjegavanje teškoća i opasnosti u životu, te osiguravanje brze evolucije i života u ispunjenju.

Maharishijev Jyotish je složena matematička znanost, koja sadrži znanje o ciklusima vremena koji donose transformacije. Jyotish može osvijetliti potpuno razumijevanje svakog budućeg trenda ili događaja, te odrediti bilo koji specifični period koji bi tražio pažnju da osigura razvoj i evolucija u skladu s Prirodnm Zakonom. U vezi yagya programom jyotish osigurava znanje i tehnologiju za smanjivanje problema i izbjegavanje opasnosti, te osiguravanje uspjeha i ispunjenja u svakom području života.


Natalna karta - janma kundali

Za vrijeme jyotish konzultacija, Jyotishi ( stručnjak za jyotish ) konstruirat će natalnu kartu - janma kundali - koristeći nekoliko specifičnih podataka, kao što su vrijeme, datum i mjesto rođenja. Da bi se kreirala natalna karta, jyotishi koristi visokosofisticiran kompjutorski program. Iz natalne karte on može analiirati odnose između devet planeta ili graha, dvanaest znakova zodijaka ili rashija, i dvanaest kuća ili bhava koji se nalaze na toj karti. Na temelju te analize Jyotishi može predvidjeti efekt neke prošle akcije na zdravlje, bogatstvo, profesionalni uspjeh, brak, duhovni razvoj, itd. i takođe analizirati buduće trendove i tendencije, procjenjujući povoljne i nepovoljne utjecaje za vrijeme bilo kojega vremenskog perioda. Jyotishi tada može preporučiti izvedbe yagyi, koje će pojačati povoljne utjecaje u nečijem životu, a spriječiti nepovoljne, s ciljem promicanja uspjeha i sreće.


Yagye

Maharishijeve yagye su vedske izvedbe koje integriraju individualne živote s Kozmičkim Životom, tako da oživljavaju spiritualni razvoj, savršeno zdravlje, podršku Prirode, radost, ispunjenje želja, oslobađanje od prepreka, smiren um, sreću i uspjeh u svim područjima života. U vedskoj civilizaciji yagye su bile dio regularne rutine individualnog i društvenog života. One se često spominju u vedskim tekstovima, koji opisuju njihove blagotvorne utjecaje. Vishnu Purana, npr., objašnjava da je " izvođenje yagyi svaki dan dobrodošlo čovjeku i osigurava mir " ( 1.6.28). Prezentacijom vedskog znanja Maharishi je potpuno oživio primjenu i pravilnu izvedbu tih esencijalnih tehnologija.


Izbjegavanje opasnosti koja još nije došla

U našim životima često se nalazimo suočeni s nepredviđenim i neželjenim trendovima i događajima. Yagye su kreirane da otklone opasnosti i tendencije prije nego se pojave, kao i da pojačaju pozitivne utjeccaje za ispunjenje specifičnih ciljeva i želja u životu. Yoga sutra, jedna od 40 grana vedske literature, tvrdi: " Izbjegni opasnost koja još nije došla.", što lijepo oslikava jednu od važnih vrijednosti programa jyotisha i yagya.

Kako mi utječemo na svaki dio svemira svakom svojom aktivnošću, svaka aktivnost stvara utjecaj koji nam se vraća, poput valova koji dopiru do obale i vraćaju se na mjesto svog izvora. Jyotish je znanost i tehnologija koja omogućuje izračunati i tako predvidjeti tip utjecaja kreiran u našim prošlim aktivnostima, koji će nam se vratiti u određeno vrijeme na određenom mjestu. Ako utjecaj nije povoljan, tada Jyotishi propisuje yagye za spriječavanje nepovoljnih utjecaja prethodnih aktivnosti. Ako je utjecaj povoljan, onda yagya preporuke pojačavaju našu dobrobit. To je cijela tajna jyotisha i yagyi - poznavati utjecaje trendova koji će doći u naše živote i znati kako kreirati prikladan životnopodržavajući utjecaj koji će ili spriječiti ili osnažiti taj trend.

Jyotish predviđanja i preporuke za yagye mogu se napraviti za pojedince, kao i obitelji, društva, države, provincije i narode, tako da se izbjegnu neželjena događanja, a povoljne mogućnosti osnaže.


May the good belong to all the people in the world.
May the rulers go by the path of justice.
May the best of men and their source always prove to be a blessing.
May all the world rejoice in happiness.
May rain come in time and plentifulness be on earth.
May this world be free from suffering and the noble ones be free from fears.

( Maharishi Mahesh Yogi )


Tematski vezani napisi :

Skladotovorne skupine ( znanstveno pojašnjenje )
Jyotish - svjetlo Života
Elaborat o skladotvornim skupinama

Autor : Juris Protecta


Obrazloženje :

HRT nije javna televizija nego je uistinu jedan od posljednjih bastiona državne radiotelevizije u Europi. Građani je nažalost financiraju plaćanjem mjesečne pretplate, koja se zasniva na samom posjedovanju RTV prijemnika.

Od same uspostave RH kao države pa do parlamentarnih izbora 2000 kontrolu nad HRT-om imao je HDZ odnosno njezin predsjednik Franjo Tuđman. Nakon smjene vlasti 2000 god. donesen je dosad najbolji Zakon o HRT-u, koji je predviđao izravan izbor članova Vijeća HRT-a. Tadašnja vlast je taj Zakon ipak donijela s figom u džepu, pri čemu je mislila da će uvođenjem takozvanog Upravnog vijeća HRT-a zadržati i dalje kontrolu nad HRT-om. Kada je SDP-ova vlast pak uvidjela da primjenom novog Zakona ne može kontrolirati izravno izabrane članove Vijeća HRT-a, pristupila je ponovnoj izmjeni Zakona i vratila kotač na staro stanje. Zadnja HDZ-ova izmena Zakona o HRT-u iz 2010. god. dokaz je nekompetentnosti, poltronstva i zlih namjera njegovih autora, a omogućava vlasti potpunu kontrolu HRT-a. Dovoljno je pogledati tko su članovi upravnih tijela HRT-a (marionete i poltroni političkih stranaka, upravo suprotnost od onoga što Zakon o HRT-u u čl. 25 točka 9 predviđa).

Zadnja SDP-ova verzija Zakona o HRT daljnje je pogoršanje s namjerom stavljanja HRT-a pod izravnu kontrolu vlasti. Omraženi pojam državne televizije iz nekadašnjih vremena i simbolički je potvrđen imenovanjem Gorana Radmana za ravnatelja HRT-a, osobe koja je bila zadnji direktor HTV-a prije demokratskih promjena u Hrvatskoj. Ovog puta Radman ne dolazi kao eksponent ideologije nego više kao eksponent interesnih lobija.


Tekst peticije :

Mi, niže potpisani tražimo od Sabora i Vlade RH pokretanje postupka promjene Zakona o HRT-u koji će biti sukladan s dobrim europskim standardima i osigurati neposredan izbor članova Vijeća HRT-a kao najvišeg upravnog organa HRT-a, koje će imenovati sve ostale izvršne organe upravljanja na HRT-u. Samo takav zakon može omogućiti konstituiranje Hrvatske radiotelevizije kao javnog medija.

Zahtjev za promjenu Zakona o HRT-u Petition | GoPetition

Autor : Miodrag Šajatović

Izvor : http://liderpress.hr/blogovi/ekonomalije/zasto-je-legalizacija-uvjet-za-eu-a-rast-bdp-a-nije/

Nedjelja ujutro. Suvlasnik tvornice za proizvodnju opeke, kao i toliko puta prije, obilazi tvornički krug. Pogon ne radi. U skladištu je godišnja proizvodnja. Dok se zaliha ne smanji, nema smisla paliti peći na sve skuplji plin.

Već mjesecima gotovo nema velikih isporuka. Ali prestala je i prodaja malih količina, onih koje stanu na jednu ili dvije palate. Za izostanak velikih isporuka jasno je da je uzrok 40-postotni pad investicija. Ali što je s prodajom manjih količina, koje su znale biti i 30 posto isporučenoga?
Direktor daje neočekivan odgovor: ‘Sve je stalo kad je donesen zakon o legalizaciji objekata. Ljudi imaju novca za nadogradnju neke drvarnice, garaže, pilićarnika ili šupe, ali boje se staviti ciglu na ciglu u strahu od kazni predviđenih novim propisima. Osim toga, kad vide koliko će morati platiti troškove lagalizacije postojećega, odustaju od bilo kakve male gradnje. Posljedica je da propadaju i majstori koji su radili takve manje zahvate. Pa je, posljedično, prestala i potražnja za opremom kojom su se koristili zidari...’

Recesiju hrane gluposti

Nakon prošlotjedne kolumne, u kojoj mi je teza bila da se nekad u socijalizmu mnogo više osmišljavalo neki zakon, dobio sam SMS da obveza postoji i danas. Sadržana je u Zakonu o procjeni učinaka propisa (članci od 18. do 23.). Ali čisto sumnjam da su zakonopisci odredbi o drastičnoj legalizaciji poštovali taj zakon. Da jesu, možda bi vidjeli pogubne posljedice za industriju građevinskih proizvoda i sudbinu sitnih obrtnika.
Što bi se dogodilo da se legalizacija zahtijevala samo za stambene objekte i ostale veće građevine? I da se ne naplaćuje to što je netko prije 20 godina proširio garažu pola metra? Ne bi se dogodilo ništa.
Ali u Hrvatskoj je na djelu nastavak političkog sljepila i ponizne provedbe recepata koji stižu izvana. Zakon o legalizaciji kao dio sređivanja vlasničkih knjiga u Hrvatskoj zahtjev je za ulazak u EU. Jedan od desetak. Naravno da je u načelu i za hrvatske građane korisno da sve bude legalno. Ali zahtjev iz EU ima smišljenu pozadinu.
Hrvatska je prema bogatstvu državne imovine za europske prilike vrlo bogata zemlja (peta). Hajde, stavimo se u položaj predstavnika kapitala iz neke od najbogatijih zemalja EU. Zar ne bi napravili sve da taj kapital po najjeftinijoj cijeni kupe nakon što Hrvatska uđe u EU? Naravno da bi! Što napraviti? Gurnuti naivne domoroce u što veće dugove tako da moraju prodavati svoje bogatstvo budzašto. Primjerice Croatia osiguranje. Ili Hrvatsku poštansku banku. Ili jeftino u koncesije uzimati na uporabu prirodna bogatstva. A da sve ide bez problema, srediti knjige da se efikasno može upisati novi vlasnik. I još učiniti sudstvo efikasnim ako nešto putem zapne.


Teorija zavjere?

Ma nemojte! Sad će mnogi reći da je to podlijeganje teoriji zavjere. Međutim, hajte onda objasnite zašto uvjet za primanje Hrvatske u EU nije bilo to da prije pristupanja izađe iz recesije. Da ima dvije godine bar stopu rasta od dva posto. Ili da je uvjet bio da pokrivenost uvoza izvozom bude bar 75 posto. Jesu li u Bruxellesu to jednostavno zaboravili ili postoji razlog što traže jedne, a ‘zaboravljaju’ druge uvjete?
Ovdašnji političari od početka tranzicije slijepo izvršavaju što im centri moći ‘dobronamjerno’ savjetuju. Dovoljno se sjetiti Washingtonskoga konsenzusa koji je svim tranzicijskim zemljama savjetovao brzu privatizaciju i liberalizaciju tržišta robe i kapitala (ali ne i radne snage). Pa je Hrvatska bila manekenka i najrevnosnija učenica. S pogubnim posljedicama. Jedna Kina nikad nije prihvatila savjete iz glavnoga grada SAD-a.
Zanimljiva je i opsjednutost investicijama koje će riješiti sve hrvatske probleme. Ni to nije domaća izmišljotina. U vrijeme vladavine Jadranke Kosor iz centrale jedne velike europske banke odaslana je poruka lokalnim šefovima podružnica da kod vlasti lobiraju da se naprave ekonomski programi koji će se orijentirati na investicije. E da se ne bi urušile bilance tih banaka.
U nedostatku vlastitih ideja i promišljanja tadašnja HDZ-ova vlada prigrlila je mantru investicija, a Kukuriku koalicija preuzela je kao štafetnu palicu.
Nedavno je u jednom filmu zazvučala genijalna preporuka: ‘Ako nije pokvareno, ne popravljaj!’ U hrvatskom slučaju treba i mali dodatak: ‘Pogotovo ako ne znaš popravljati...’
Pa ako nelegalizirane šupe i garaže desetljećima nisu bile problem, a štete nije bilo, čemu praviti veću štetu od koristi?

piše Semper contra

Upravo nekako u ovo vrijeme prije godinu dana započeo sam objavljivati na website-u sempercontra.com (koji sam u međuvremenu zatvorio, pisati na puno strana za moje godine je prenaporno ) i na ovom blogu serijal inspiriran knjižicom pamfleta koje je Ministarstvo vanjskih poslova i europskih integracija izdalo kako bi 'neinformirani puk' 'informiralo' o tome kak ni točno kak Jankec nebu več mogel popevati: „sira, putra, vrhja, mleka, jajca i krompera, se to ide v beli Zagreb grad“. Kao da je to najveće zlo koje će se dogoditi kad uđemo u EU-Ropsku uniju.

I eto nešto više nakon godine dana u ruke mi je, posredstvom J.L., došao novi, ovaj put znatno manjeg obima, pamflet pod pretencioznim na naslovom



Prema stilu pisanja a donekle i izgledu brošure nije teško zaključiti da su autori ovog istih (ili sličnih) pobuda koji su napisali 'umotvorinu' pod nazivom „Mitovi i legende o Europskoj uniji“. Koncept uvjeravanja puka je vrlo jednostavan: postaviti pitanje i onda na njega odgovoriti tako da odgovor bude afirmativan za onog koji smatra da će nam ulazak u EU riješiti sve probleme koje ovaj narod prate od stoljeća sedmog. Pamflet sadrži deset, nazovi, pitanja na koja se daju 'stručni' odgovori.

1. Što su europski izbori?
2. Što je Europski parlament?
3. Gdje zasjeda Europski parlament?
4. Je li Europski parlament najveće multinacionalno predstavničko tijelo na svijetu?
5. O čemu odlučuje Europski parlament?
6. Zašto je rad Europskog parlamenta važan za građane?
7. Koga biraju Hrvatski birači u nedjelju 14. travnja 2013.
8. Kako se biraju članovi u Europski parlament?
9. Tko postaje članom Europskog parlamenta?
10. Po čemu su ovi izbori posebni?

Pa da vidimo kakve nam odgovore nudi vrli informator na pojedina pitanja e da bi se lakše odlučili kako, za koga a nadasve zašto glasovati za naše EU-leziljeboviće, pardon parlamentarce.

Odgovor na prvo pitanje daje neupućenom građaninu 'važnu' informaciju, citiram: „Europski izbori su izbori za članove Europskog parlamenta“. Pročitavši pitanje i odgovor sjetih se pitanja „Koja rijeka teče ispod savskog mosta?“ Odgovor: „Sava!“
Ostale informacije iz ovog odgovora uopće se ne odnose na postavljeno pitanje pa ih neću komentirati.

* * *

Odgovor na drugo pitanje donosi informaciju kako je „Europski parlament jedna od najvažnijih institucija Europske unije (…). To je predstavničko tijelo Europske unije, a sastavljen je od članova svih država članica.“

Vrlo značajna tvrdnja! Ne radi se tu o „jednoj od najvažnijih institucija“ primjerice SAD nego baš Europske unije! I sastavljen je od članova svih država članica, a ne recimo samo od njih pet šest velikih. Doduše Njemačka ima 96 (ranije 99) zastupnika, a Hrvatska će imati 12, no glavno je da su u E-parlamentu zastupnici svih članica pa makar omjer između najjače (Njemačke) i najmanje (Malte) iznosi 96:6 (ranije 99:5).

Uz to E-parlament je najobičnija PARLAONICA! Uostalom i autor pamfleta kaže da je Parlament „jedna od najvažnijih institucija Europske unije“ (sic!) i time indirektno priznaje da nije najvažnija. A zna se da samo najvažniji odlučuju o svemu.
Jednako tako kaže: kako je E-parlament „uz Vijeće ministara“ zakonodavno tijelo i da „suodlučuje o najvećem broju zakona“. Dakle: Parlament ne donosi zakone samostalno (kao na primjer naš Sabor) već samo suodlučuje.
No to nije sve, kako bi rekli reklamni agenti. O preostalim, prema autoru pamfleta to su zakoni iz područja poljoprivrede i porezne politike, samostalno odlučuje Vijeće ministara. Dakle, kako će se proizvoditi hrana i dijeliti novac o tome odlučuju ministri a ne parlamentarci. Zamislite u Vijeću ministara našeg ministra poljoprivrede kad se raspravlja i donose zakoni za tu djelatnost!? Živjela EU-domo(n)kracija!

Ipak za utjehu: u službenoj su uporabi u radu E-parlamenta 23 jezika tako da će svaki parlamentarac koji zna samo svoj materinski jezik moći bez problema sudjelovati u radu – PARLAONICE. Šteta što taj pamflet nije pročitala I.A.M. prije onog 'mas-tras'. Mogla je govoriti hrvatski pa bi je stavili na listu za odstrel, pardon za E-parlament.

* * *

Odgovor na treće pitanje otkriva neinformiranom građaninu Hrvatske gdje sve EU-birokrati griju svoje stražnjice, pardon gdje „zasjedaju“!
„Članovi (…) rade u Strasbourgu (Francuska), Bruxellesu (Belgija) i Luxemburgu (Luksemburg). Članovi rade u odborima zaduženim za pojedina pitanja (…) i na plenarnim sjednicama. (…) U svom radu zastupaju interese države i građana koji su ih birali.“ Tim odgovorom saznaje bitnu informaciju koja će mu omogućiti lakše opredjeljenje za koga glasovati 14. ovog mjeseca.

O gradovima u kojima 'rade' članovi E-parlamenta nemam što posebno reći. Neke sam i posjetio i zaista su lijepi. Dodao bih samo: tko je bliže vatri taj se bolje grije.
No o 'radu' članova E-parlamenta 'u odborima' i na 'plenarnim sjednicama' prilično sam skeptičan temeljem iskustva 'rada' saborskih zastupnika u odborima i na plenarnim sastancima hrvatskog Sabora. Kako će nas u Europskom parlamentu i njegovim odborima zastupati ljudi koji su stekli 'iskustvo rada' u našem Parlamentu bojim se da će oni tamo prije zastupati svoje interese nego „interese države i građana koji su ih birali“.

* * *

U odgovoru na četvrto pitanje, sad već pomalo umoran čitatelj ovog poduljeg teksta - potencijalni glasač - dobiva još jednu vrlo važnu informaciju glede a u svezi glasovanja. Naime „Europski parlament je uz indijski (sic!) parlament predstavničko tijelo koje demokratski bira najveći broj birača na svijetu, a pri tom je i najveće multinacionalno predstavničko tijelo.“

I? Kakve to veze ima s korišću (ili štetom) koje nam obećavaju (ili kriju) naši političari od ulaska u N.M.P.T.N.S. (pojašnjenje kratice vidi u pitanju). I kakvu korist za odlučivanje o našim predstavnicima ima ova informacija. Meni ona više sliči na reklamu za E-parlament! Mogli su je ubaciti u seriju 'Sulejman veličanstveni'. Pročitalo bi je više potencijalnih glasača! Uz to koliko mi je poznato indijski parlament na koji se poziva autor pamfleta nije baš neka oaza mira, demokracije i tolerancije raznih kultura. Ili sam možebitno krivo obaviješten?
Zaključak: ovo pitanje smo mogli i preskočiti, kaj ne?

* * *

Odgovor na peto pitanje donosi informaciju da „Osim o zakonima koji se odnose na sve države članice i njihove građane, E-parlament odlučuje o članovima Europske komisije kao svojevrsne vlade EU. Također, odlučuje o primanju novih članica (…), nadzire rad E-komisije i usvaja proračun EU nadzirući pri tom upravljanje proračunom.“

Prvo: prema meni dostupnim informacijama trenutačno se E-komisija sastoji od 27 članova. Njeni članovi, iako državljani članica EU, ne predstavljaju u tom tijelu države, već promiču interese EU. A ti interesi, po mojem mišljenju ne trebaju biti i nisu uvijek jednaki interesima pojedinih država. Nadalje, zajamčena je potpuna neovisnost i zabranjeni su bilo kakvi pritisci nacionalnih vlada kao i drugih institucija EU na njihov rad. Svaka država članica delegira (ne bira) po jednog člana u Komisiju

Drugo: E-komisija je političko te glavno izvršno tijelo EU. Naziva se često i Vladom EU. E-komisija zamišljena je kao tijelo koje djeluje tako da je odlučivanje u njemu neovisno od volje države članica (nadnacionalni karakter). Sastoji se od povjerenika koji dolaze iz država članica te oni svi zajedno djeluju kao jedinstveno tijelo. Vlade država članica izabiru povjerenike prema vlastitim kriterijima.

Dakle: E-parlament odlučuje o članovima E-komisije koja se sastoji od povjerenika koji dolaze iz država članica. A tko određuje povjerenika iz pojedine države članice? Njihove vlade! Postavlja pitanje demokratičnosti izbora članova u odnosu na građane pojedinih država koji o tome uopće ne odlučuju.

Treće: U odgovoru na peto pitanje kaže se, uz gore spomenuto, da E-parlament odlučuje o „zakonima koji se odnose na sve države članice i njegove građane“, ali se nigdje ne spominje na koji način to čini. Način je, naime, već objašnjen u odgovoru na drugo pitanje iz kojeg proizlazi da E-parlament ne odlučuje već ili 'suodlučuje' ili pak uopće ne odlučuje (čini to Vijeće EU).
Izgleda da se već i pisac pamfleta umorio od 'lamprdanja' pa je zaboravio što je napisao ranije.

Iz svega rečenog slijedi zaključak: E-parlament je u prvom redu PARLAONICA. Uostalom kao i Generalna skupština UN, hrvatski Sabor i Parlamenti inih država. Svi oni plešu kako Vrh svira. A ako je tako čemu onda uopće tolika 'tarapana' oko izbora za E-parlament?
* * *

U odgovoru na šesto pitanje zainteresiranom glasaču predočeni su slijedeći primjere aktivnosti E-parlamenta koji su „važni za građane“:
- osigurava iste standarde i uvjete natjecanja na tržištu (na primjer rajčice moraju odstupati od idealne kugle najviše 10%, na etiketi mora biti napisano što proizvod sadrži ali to ne mora i biti istina; piše govedina, unutra konjetina)
- donio je niz strogih uvjeta za zaštitu zdravlja, primjerice upozorenje o štetnosti pušenja
- donio je propise o motornim gorivima
- osigurao dvogodišnje jamstvo za proizvode široke potrošnje
- regulirao ekološko zbrinjavanje otpada
- donio mjere nadzora o ishrani životinja
…nema više!

Vrlo važne odluke koje, naravno, bez EU-birokracije pojedine države nisu mogle provesti same ni u snu. Za to nam treba 750 zastupnika + hiljade birokrata.

* * *

Odgovore na pitanja sedam, osam i devet neću komentirati. To su čisto tehnička pitanja provedbe izbora i kao takva uopće nisu bitna za ono što će nam donijeti ulazak u EU. Bez obzira bilo to dobro ili loše.

Međutim zanimljiv je odgovor na deseto pitanje. On nam otkriva stvari koje bez tog odgovora ne bi naš izmuč(ž)eni glasač mogao nikako dokučiti. Zamislite dragi moji, koji ste dovde imali snage čitati ovaj podulji post, ovi su izbori posebni jer su „prvi izbori za članove E-parlamenta iz RH“, (sic!) i „prvi put će imati mogućost preferencijalnog glasovanja“ pa to ove izbore „čini jedinstvenim u hrvatskom izbornom zakonodavstvu i njegovoj praksi“.

Još je samo falilo da se u odgovoru naglasi kako se radi o POVIJESNIM izborima, jer kod nas što god se radi a da nije 'use, nase i podase' mora biti povijesno.

Eto, analizu privedoh kraju. Sad kad vam je sve 'objašnjeno' i kad znate zašto ćete glasovati vaše je samo da ispunite svoju obvezu i dužnost, uputite se na glasačko mjesto i glasujte „ZA EUROPSKI PARLAMENT, JER PRVI PUT I MI ODLUČUJEMO“.
Da bi nakon izbora drugi odlučivali o nama.

P.S.
Ovaj tekst objavio sam i na svom blogu sempercontra.blog.hr, a ovdje ga objavljujem na zamolbu catwoman.


KOMENTAR : Boris

" Svaki izbori su već namješteni unaprijed prema automatizmu Zakona.

Za dobiti izbore bilo koje potrebno je znatno manje birača, nego što je potrebno potpisa za pokretanje referendumskog pitanja. Paradoksalno.

Kod nas istovremeno imamo i ovakovu zakonsku situaciju : Lokalni referendum propadne jer se je odazvalo samo 44% biračkog tjela, dok u ovom konkretnom slučaju za eu-parlament odazvao se svaki peti birač, a i od toga 5 % je bilo nevažećih ( bojkotovanih ).

Ovo nema više nikakve veze s demokracijom. To "elita" jako dobro zna da će uvijek biti dovoljno režimskih birača koji će izaći na izbore, pa je zato i napravila takav pravni okvir. Njima je važno da je sve u okviru prava, a pravo je VOLJA VLADAJUĆE KLASE ( sada kaste ) PRETVORENA U ZAKON. "

piše Semper contra

„Ulaskom u Eu izgubit ćemo nacionalni identitet“

Ovo je posljednji tekst iz serije tekstova koje sam pisao prije dvije godine vezan uz knjižicu pamfleta koje je izdalo MVPIEI a odnosi se na 'Mitovi i legende o ulasku u EU – mit 2' „Ulaskom u Eu izgubit ćemo nacionalni identitet“. Tijekom pisanja serijala ovaj mi je tekst bio najteži. Dugo se rađao a na kraju sam ga objavio samo na svom ugaslom webseitu sempercontra.com. Da bi ipak bio dostupan čitateljima koji su pratili serijal, objavljujem ga sada na Novoj Politici. Neposredni povod tome je ova 'tarapana' oko ćirilice i dvojnih natpisa. Kako se iz teksta vidi mainstream oko kojeg se lome koplja branitelja hrvatskog Vukovara je samo jedan segment nacionalnog identiteta. Obzirom na delikatnost teme ispričavam se onima koji o njoj imaju dijametralno stajalište ili pak o njoj znaju više od mene. Ovo je moj stav i jedno viđenje toga.

* * *
U pamfletu piše:
„Hrvatska ulaskom u Europsku uniju posve sigurno neće izgubiti nacionalni identitet. Zato možemo reći da će se dogoditi upravo suprotno – jednom kad uđemo u Europsku uniju, identitet Hrvatske će biti dodatno osnažen. Sama Europska unija promiče raznolikost nacionalnih identiteta država članica kao jednu od svojih najviših vrednota. O tome svjedoči i geslo Europske unije „Ujedinjeni u različitosti“. Hrvatski će državljani u Europskoj uniji steći identitet građana Europske unije, koji neće poništiti ni nadomjestiti nacionalni identitet, već će ga dopuniti i obogatiti. Hrvatski jezik postat će službeni jezik EU-a.

Valja spomenuti da države članice mogu iskoristiti pogodnosti članstva u Europskoj uniji kako bi dodatno ojačale i promicale vlastite nacionalne identitete. Takvu mogućnost imat će i Hrvatska. Naime, članstvo u Europskoj uniji unaprijedit će gospodarstvo i međunarodni ugled Hrvatske te njezin identitet učiniti prepoznatljivim. Porast broja stranih ulagača, turista i poslovnih partnera nužno će dovesti do daljnjeg rasta turističke ponude, u kojoj će važnu ulogu imati tradicionalni običaji, izvorni hrvatski proizvodi, kulturne manifestacije i si.

Drugim riječima, članstvo u Europskoj uniji neizravno će pridonijeti očuvanju i promicanju hrvatskog identiteta i hrvatske tradicije. Naše more, otoci, prirodne Ijepote, kulturne znamenitosti i zdrava hrana bit će naša konkurentna prednost, naš brand, ono po čemu će Hrvatska biti poznata i cijenjena u Europskoj uniji, ali i šire.“

Autor(i) u prvom odlomku tvrde da Hrvatska neće ulaskom u EU-u „izgubiti svoj nacionalni identitet“, dapače da će biti „dodatno osnažen“ i to temeljem činjenice da „EU-a promiče raznolikost nacionalnih identiteta“ kroz počelo „ujedinjeni u različitosti“, a ulaskom u EU-u građani Hrvatske steći će „identitet građana Europske unije“ koji „neće poništiti i nadomjestiti nacionalni identitet, već će ga dopuniti i obogatiti“. I to na taj način da hrvatski jezik postati službeni jezik EU-a.

Što nam to govori?
Za početak: kako Hrvatska može izgubiti svoj nacionalni identitet. To valjda mogu građani Hrvatske, ili pak prema 'tvrdim' nacionalistima, samo građani Hrvatske koji sebe (ili se) smatraju Hrvatima po rodu i plemenu, čije zajedništvo počiva na rodoslovnim strukturama, tzv. jedinstvu „krvi i porijekla". Da je(su) autor(i) pročitao(li) barem jedan znanstveni rad u kojem se govori o naciji i nacionalnom identitetu prije nego što je(su) uopće pomislio(li) pisati ovakav pamflet (na primjer Petar Korunić: „Nacija i nacionalni identitet“) bilo bi mu(im) poznato da se identitet ne određuje samo temeljem zajedničkog jezika.

Nadalje: Načelo „ujedinjeni u različitosti“ je politički pluskvamperfekt. Izjava Angele Merkel sredinom listopada prošle godine kojom je proglasila mrtvom politiku multikulturalizma i najnovija izjava Davida Camerona: „Državni multikulturalizam propao je u Velikoj Britaniji i mlade muslimane ostavio ranjivima i podložnima radikalizaciji“ govori o tome da tvrdnja iz ovog pamfleta nema osnove. Dodajmo tome restriktivne zakone dozvole useljavanja u zemlje EU-e koji niču kao gljive poslije kiše onda je evidentna tendencija 'EU-glavonja' da se nastoji izbrisati bilo kakva raznolikost unutar EU-e osim naravno po veličini novčanika.

Osim toga što uopće znači taj pojam. Ako se već želi govoriti o očuvanju različitosti jedne mnogo nacionalnoj zajednici onda, po mom mišljenju, treba govoriti o suživotu s različitostima. Kako smo taj princip provodili u dosadašnjim asocijacijama (i kako ga provodimo danas ratujući pro et contra ćirilice, iza čega se u stari krije rat pro et contra Srba) u kojima smo zahvaljujući našim političarima tijekom povijesti živjeli vjerujem da je svima dobro znano.

Po kojoj to logici stjecanje „identiteta građana EU“ neće nadomjestiti nacionalni identitet, već će ga dapače 'obogatiti'? Čime će ga obogatiti? Kulturnim stečevinama europskih država? Na primjer Austrije? Pa to je onda kopiranje austrijske kulturne stečevine, koju smo (bezuspješno) kopirali još u vrijeme Franje-Josipa i K&K žuto-crne monarhije. I od koje je ostao samo 'šrafciger' i 'kisnhand'. Jer se običnom puku ta 'stečevina' nije dopadala. Zašto? Bila je nametana silom umjesto nacionalnim školovanjem. I u krajnjoj konzekvenci, ako smo već htjeli austrijski 'šlif' kaj smo se, vragu, protiv te asocijacije godinama borili?

Hrvatski jezik će postati službeni jezik EU-e, tvrde autori, i time ćemo „dopuniti i obogatiti“ svoj nacionalni identitet!!! Kaj god. Koliko je meni poznato hrvatski jezik je pod kraj postojanja K&K asocijacije također bio jedan od službenih jezika pa su ipak naši vrli političari na bečkom dvoru uglavnom 'šprehali' njemački. Jednako tako su i naši hrvatski političari u bivšoj državi na 'važnim' skupovima i partijskim kongresima govorili ekavicom da ih 'ceo svet razume' iako je u Hrvatskoj službeni jezik bio hrvatsko-srpski koji se, unatoč i usprkos, razlikovao od srpsko-hrvatskog. No ako želiš da te gospodar 'razume' (i da nešto od njega iskamčiš) trebaš govoriti njegovim jezikom.

Kaj mislite da V.Pusić neće razgovarati na engleskom, osim možebitno samo prilikom držanja govora na plenarnim sjednicama. Moš mislit kako će V.P. s nekom od francuskih političarki na hodniku ili u toaletu dok sređuje šminku razgovarati na hrvatskom, a dotična će joj odgovarati na francuskom jer, kao, razumije 'službeni' jezik - hrvatski?!

I da zaključim o pitanju jezika kao 'najvažnije' karakteristike nacionalnog identiteta prema autorima spomenutog pamfleta upućujem čitatelja na (4) u Privitku ovom tekstu, pa neka nakon čitanja sam zaključi kako stvari stoje glede 'jezičnog očuvanja identiteta nacije'.

Molio bih nekog od mojih čitatelja koji se bolje 'razmeju' u problematiku nacionalnog identiteta da mi objasni kako će ulazak u EU-u kroz unapređenje gospodarstva (ako će ga biti?) i time porasta međunarodnog ugleda Hrvatske (ako će ga biti?), njezin identitet učiniti prepoznatljivim (opet Hrvatske a ne njezinog puka). Mislim da su neki drugi faktori (povijest, tradicija, kultura, osjećaj pripadnosti nekoj zajednici, umjetnost u najširem smislu te riječi, obrazovanje, pa i jezik) oni elementi po kojima se određuje nacionalni identitet nekog naroda, a ne po tome koliko je narod proizveo krastavaca, pšenice, automobila ili kriminalaca.

Od svih tih faktora, autor(i) spominju samo turizam kao domenu „u kojoj će važnu ulogu imati tradicionalni običaji, izvorni hrvatski proizvodi, kulturne manifestacije i sl.“ (primjerice važnu ulogu će imati 'paški sir', 'slavonski kulen, 'prošek' ako ćemo ih tako smjeti/moći nazivati). Koliko je meni poznato turizam smo i do sada mogli privesti toj svrsi samo da smo htjeli/bili sposobni. A sada očekujemo da će netko izvana svoj novac ulagati u naš turizam i kroz njega „dopunjavati i obogaćivati“ naš nacionalni identitet. Kaj god! Poznavajući 'belosvetske parajlije' oni će kroz ulaganje u naš turizam „dopunjavati i obogaćivati“ samo svoje – novčanike.

U posljednjem odlomku opet dolazi do izražaja sklonost autora(â) ovog pamfleta pisanju 'papazjanija'.
Bez i jedne činjenice on(i) tvrde da će članstvo u EU-i neizravno pridonijeti očuvanju i promicanju hrvatskog identiteta i hrvatske tradicije. Kao jedini kakav takav argument navode da će naša konkurentna prednost i naš 'brend' po kojem ćemo biti poznati i cijenjeni u EU-i biti: „naše more, otoci, prirodne Ijepote, kulturne znamenitosti i zdrava hrana“. Pa uzmimo da je to i točno, i da mi Hrvati zaista nemamo ništa drugo što bi se moglo provesti pod pojmom nacionalnog identiteta. No pitam vas zašto bi mi morali ući u EU-u pa da spomenute vrednote postanu obilježjem našeg identiteta? Zar one ne postoje i sad dok smo izvan EU-e?

I sada vas pitam: čime je to ovaj pamflet pokazao i dokazao da ulaskom u EU-u Hrvati neće izgubiti dio (koliki to trenutačno za ovo razmatranje nije bitno) svog nacionalnog identiteta? Po mojem skromnom mišljenju – ničim!

Dodatak

Ovaj je Dodatak sastavljen korištenjem nekoliko izvora, a jedini mu je cilj da dodatno ukaže na 'mizerabilnost' ovog, a i ostalih, pamfleta kojima nas vlada (bivša i sadašnja) pokušava uvjeriti u korisnost ulaska u EU-u s jedne i upozoravajući nas na veliku štetu ako puk ne izglasa ulazak u EU-u s druge strane. Pokušaj autora(â) ovog pamfleta, na primjer, da uvjere puk kako nećemo izgubiti nacionalni identitet ulaskom u EU-u svodeći taj problem na pitanje jezika, je po mojem sudu 'debilan'. Da potkrijepim tu i ostale tvrdnje koje sam iznio u komentaru donosim niže napisani tekst. Tko ne želi čitati može ga zaobići. Moj komentar pamfleta baziran je na izvorima citiranih na kraju Dodatka.

Prilog (1)
Nacionalno pitanje/identitet južnoslavenskih naroda, a time i hrvatskog naroda, postalo je aktualno od vremena građanskih revolucija (a ne od stoljeća sedmog, nap. s.c.) kad se u Europi, koja se u 17. i 18. st. većim dijelom sastojala od nadnacionalnih i subnacionalnih zajednica, afirmirala nakon građanskih revolucija ideja nacionalne države, tj. predodžba o narodnom kolektivu kao osnovi i nositelju svih ustanova političkoga sustava i kulturnoga života.

Prilog (2)
Shvaćanje nacije i nacionalnog identiteta otvara niz pitanja.
„Zašto je“, pita se na primjer Renan (francuski mislitelj Ernest Renan), „Nizozemska nacija, dok Hanover ili veliko vojvodstvo Parme to nisu? Kako Francuska nastavlja biti nacijom, ako je načelo koje ju je stvorilo nestalo? Kako to da Švicarska, koja ima tri jezika, dvije religije, tri ili četiri rase, jest jedna nacija dok, primjerice, Toskana, koja je homogena, to nije.“ Renan u potrazi za tvorbenim odrednicama nacije zadaje udarac dotadašnjem poimanju nacije koje je naglasak pri definiranju stavljalo na jezik i zajedničko porijeklo prije svega, uz ostale odrednice poput običaja, pravnog poretka, teritorije, religije, zajedničke povijesti. Renan će analizom svih tih karakteristika zaključiti da ni jedan od tih „materijalnih“ čimbenika, niti svi oni skupa, nužno ne čine neku ljudsku zajednicu nacijom.

Potraga za objektivnim odrednicama prekinuta je jer se pokazala uzaludnom, a ono što je preostalo bilo je potražiti odgovor negdje drugdje, u glavama ljudi, u njihovim mislima: „nacija je duša, jedno duhovno načelo“. Ono što ju određuje jest, prije svega, volja (la volanté) bez koje nikako ne može biti nacije, koja povezuje ne samo pojedine članove nacije već i sve njezine generacije, volja koja spaja prošlost, sadašnjost i budućnost u jednu duhovnu cjelinu. Ti će stavovi postati osnovom svake daljnje rasprave o naciji do Prvog svjetskog rata kao jedan od načina kako definirati pojam nacije i njezinog identiteta.

Nacionalizam se razvio u opreci s univerzalizmom, pa onako isto, kako se pojedinom individuumu očituje njegov „ja“ u opreci s drugim „ne-ja“, tako se i nacionalizam pojavio kada su univerzalna sredovječna načela počela slabiti i propadati, te pojedini narodi u njemu postali svjesni svoje posebnosti i međusobne raznolikosti.

Problem je, međutim, u tome što ove različitosti nipošto nisu već postojeće i uočljive, objektivne razlike među već postojećim ljudskim zajednicama, kako to najbolje pokazuju upravo dva najznačajnija objektivna tvorbena činitelja nacije – jezik i krvno porijeklo – čiju su esencijalnost teoretičari mahom odbacivali. Razlike se trebaju stvoriti, i to naglašavanjem, odnosno izborom „različitih produkata bilo materijalne bilo duhovne kulture, koji postaju u neku ruku simbolom s jedne strane pripadnosti pojedinaca narodnoj kolektivnosti, a s druge razlikovanje te kolektivnosti od drugih“. Najčešće se ti simboli nalaze u „tvorevinama duhovne kulture“, poput jezika, pisma, vjere, običaja. Kao zadnje i najvažnije, zaključit će (Ratković: „Što je narod?“), tu je kao „najuspješnije sredstvo diferencijacije i najočitije obilježje posebne individualnosti – posebno ime. (…): ime naroda je isto što i njegovo postojanje, njegova egzistencija.

Ipak imenovanje nacije kao čin diferencijacije ipak ne dovršava konstituiranje nacije. Jer ono ję, doduše, izdvaja od drugih nacija, no ne određuje je istodobno prema ostalim ljudskim zajednicama. Zašto neku ljudsku zajednicu nazivamo nacijom, a drugu ne, premda na prvi pogled obje sadrže jednake temeljne odrednice? Odgovor nam je znan: bitna je odrednica volja, politički uobličena svijest o zajedništvu, u biti politički program koji se potvrđuje u „svakodnevnom plebiscitu“. No značajka je te svijesti njezina nestalnost, kako u pojedinim razdobljima, tako i u glavama različitih pojedinaca. Prema tome sudbina nacije, njezin život i smrt „leži konačno u rukama pojedinca“ (R. Kjellén, Država kao oblik života), plebiscit (referendum, nap. s.c.) može jednog dana umjesto imena „Hrvat“ postaviti za simbol ime „Jugoslaven“, neko drugo ili čak ni jedno. Ili pak „Europljanin“ (nap. s.c.). To je smisao Kjellénovih misli.

Tamo gdje se pojedinci ograničavaju samo na svoja osobna svojstva i probitke, tako da osjećaj zajednice nije kadar držati ravnotežu s posebničkom sebičnošću, vidimo slabu razvijenu nacionalnost. No gdje pojedinci svoju zajedničku pripadnost priznaju kao živu moć, prema zahtjevima koje su njihova osobna traženja samo sporedna, tu je nacionalnost jaka i tu najzad dobiva (nacija) jamstvo za život od neprocjenjivog značaja.

Prilog (3)
Nacionalni identitet
Nacionalni identitet nastao je tijekom razvoja nacionalnosti, a kasnije i nacije, odnosno tijekom procesa dugoga povijesnog razvoja zajednica (najčešće višerasnih) koje su često boravile na zajedničkom teritoriju, govorile istim jezikom i sačinjavale zajedničku kulturu i stanoviti uniformni psihološki sustav osobnosti. (Najbolji primjer te tvrdnje su SAD-e, nap.s.c.)
Identiteti nacija uspostavljeni su nasuprot identitetima drugih, najčešće susjednih nacija, a odigrali su važnu ulogu u povijesti nastajućih nacija.

Trenutačno su nacionalni identiteti (koji nikad nisu bili nepromjenljivi) predmet stalnih promjena. Poglavito u Europi, procesi integracije i globalizacije zahtijevaju novu orijentaciju, kad su posrijedi nacija i država (autor pamfleta misli drugačije!). Novi identiteti europskih država rađaju se ne iz “horizontalnog odnosa” s identitetima drugih nacija, nego iz “vertikalnog sukobljavanja” s identitetom “višeg reda” (tj. sveeuropskog).

Nema sumnje da osim očitog problema identifikacije sadržaja europskog identiteta postoji i problem prepoznavanja novih (mijenjajućih) identiteta naroda koji čine Europsku uniju ili joj žele pristupiti. Jasno je da integracija Europe ne znači likvidaciju nacija ili država (barem u doglednom vremenskom razdoblju, mjerljivom godinama ili čak stoljećima). Premda neke funkcije država (gospodarske posebice) ili postaju zastarjele, ili ograničene (drugim riječima, preuzimaju ih globalne gospodarske korporacije ili organizacije nadnacionalnog karaktera), svejedno je država i dalje nositelj brojnih funkcija (a tako će biti i ubuduće).

Razvoj europskog identiteta ne bi bio moguć bez velikih promjena u nacionalnoj svijesti Europljana. U ovome je došlo do stanovitog “osiromašenja”. Tako bi se moglo utvrditi da nacionalni identitet gubi važnost, što se uglavnom odnosi na elemente svijesti u vezi s autonomijom i suverenitetom države-nacije. Postoji uvjerenje da premda država-nacija dobrovoljno prebacuje neke svoje funkcije i ovlasti na institucije Unije ili druge nadnacionalne institucije, ona ne prestaje biti (potpuno) suverena država, već se samo odriče stanovitih izvršnih ovlasti koje pripadaju suverenim državama. (Bilo bi drukčije kad države ne bi ustupale svoje ovlasti i funkcije raznim institucijama, već organizaciji koja bi poprimila oblik nadnacije.) No čak i kad određene institucije preuzimaju funkcije države, uloga države je u velikoj mjeri ograničena, a njezina autonomija prilično smanjena.

Naravno, djelomični gubitak autonomije nacionalne države teško je prihvatljiv, s obzirom na domoljubne tradicije europskih nacija, često nacionalistički obojenih. No gospodarski činitelji objašnjavaju takvo djelomično žrtvovanje autonomije. Pa ipak, gospodarska racionalnost ne bi trebala biti najviša vrijednost prema kojoj se ljudi upravljaju. No ona je ipak važnija u usporedbi s političkim neusklađenostima među ljudima (nacijama i državama). Gospodarska racionalnost sad prelazi granice nacija i država. S jedne strane, ta je racionalnost na europskoj razini, a s druge ona zahvaća gospodarske sustave gotovo cijelog svijeta i postaje racionalnost na globalnoj razini.

Ova činjenica ukazuje na još jednu važnu sastavnicu preobrazbi koje se primjećuju u nacionalnoj svijesti (a istodobno u osjećaju nacionalnog identiteta) suvremenih Europljana. Gospodarska su pitanja sad važnija od politike. To je sretna podudarnost, jer se zna da “politika dijeli, a ekonomija ujedinjuje” (s aspekta ekonomije da, ali s aspekta životnog blagostanja ne. Globalizacija nas itekako dijeli po debljini novčanika, nap.s.c.). U ovom kontekstu je očito da bi bez integracijske funkcije gospodarstva, Europa (uključujući i zapadnu) još bila vojno i politički podijeljena.

Buduće preobrazbe u nacionalnoj svijesti europskih naroda sigurno će biti u čvrstoj korelaciji s procesima koji oblikuju europsku svijest.

Europski identitet
Čak i danas se može predvidjeti koje će sfere društvenog života biti obuhvaćene europskim identitetom, a koje to nikad neće biti.
Europska kultura (kao i civilizacija) postoji već dugo. Stoga nije sporno da europski identitet uključuje i kulturni. Moglo bi se čak i reći da ovaj potonji predstavlja “kičmu” europskog identiteta.

Pozitivno je da europski identitet obuhvaća gospodarsku sferu, koja je pokretačka sila europske (i svjetske) integracije i globalizacije. Gospodarska integracija (ako je dovoljno uznapredovala) iziskuje i političku i vojnu integraciju. Stoga se čini da četiri sfere određuju sastavnice europskog identiteta: gospodarska, kulturna, politička i vojna.

Tri posljednje sfere (uz izuzeće gospodarske) ukazuju na mnoge probleme koji će se najvjerojatnije pojaviti poslije ujedinjenja čitave Europe (uključujući sve postsovjetske države Europe). Gospodarsko ujedinjenje s postsovjetskim državama samo je pitanje vremena, dok kulturno, političko i vojno ujedinjavanje s nekima od tih zemalja (Rusijom osobito) prelazi granice imaginacije Europljana.

Utjecaj političke i vojne integracije na jačanje osjećaja europskog identiteta vodi jačem osjećaju sigurnosti (kao i većoj sigurnosti) europskih stanovnika. Izgledi za integraciju kao da isključuju mogućnost ratova između država (tako dugo dok, na primjer zemlje, koje nemaju dovoljno vode ne odluče zagrabiti u tuđi 'bunar'!, nap. s.c.)

Razmislimo o tome koje sfere duh europskog identiteta vjerojatno neće zahvatiti, a koje će biti zahvaćene samo malo.
Naziv “kultura” ima brojne sastavnice. Da bi se zaključilo na što se osjećaj europskog identiteta neće odnositi, nužno je razlikovati kulturne elemente po kojima se Europljani razlikuju i koji će ih dijeliti u budućnosti. Nedvojbeno je da je obilježje Europe kulturna i tradicionalna raznovrsnost (tako dugo dok to neće štetiti globalnom gospodarstvu, nap. s.c.). Stoga je diskutabilno hoće li integracija Europe imati za cilj izjednačavanje ovih razlika. Integracija će uglavnom biti najvažniji element u ujedinjenju europskih zemalja. No u nekim slučajevima nove će se funkcije vjerojatno pripisati razlikama.

Također valja upamtiti da integracija i globalizacija, baš kao svi društveni procesi, pobuđuju otpor nekih naroda i frakcija, što pridonosi produbljivanju razlika. U Istočnoj Europi, slom starih struktura realsocijalizma temelj je društvenih sukoba. To vodi oživljavanju etničkih elemenata i nacionalističkih stajališta. Čak se i u Zapadnoj Europi mogu primijetiti stanovite decentralizirajuće tendencije između grupa koje su nekoć bile bliske (npr., u Švicarskoj ili Belgiji). Te se tendencije izražavaju u obliku nevoljkosti služenja jezikom svojih susjeda.

Vratimo se razlikovnim elementima u europskoj kulturi. Prvi i najvažniji element je religija. Ovo je ambivalentan činitelj. Prosječni Europljanin je kršćanin, što znači da kršćanske vrijednosti predstavljaju najvažniju dimenziju kršćanske filozofije i mogu se smatrati bitnom sastavnicom europskog identiteta. Iz ovog razloga, europsku se civilizaciju smatra kršćanskom. S druge strane, podjela kršćanske Europe (usprkos snažnim ekumenskim nastojanjima) u tri jasno odijeljene vjeroispovijesti, rimokatoličku, protestantsku i pravoslavnu, predstavlja snažan činitelj dezintegracije. U nekim dijelovima Europe brojni oružani sukobi vjerskog karaktera dokaz su religiozne dezintegracije. Zatim su tu inovjerci (posebice židovske i muslimanske vjere), zagovornici različitih sekti te, na posljetku, agnostici i ateisti.

Etika je druga važna sastavnica kulture koju treba spomenuti. Bliske veze s religijom ukazuju na činjenicu da se etika može smatrati sastavnicom europskog identiteta, osobito kad se europska etika promatra u svjetlu humanizma i ljudskih prava.

Humanizam i liberalizam (ja bih ovdje izdvojio neoliberalizam koji se nikako ne može povezati s humanošću!, nap. s.c.) u vezi s ljudskim pravima (doktrina koja ističe neotuđiva prirodna prava čovjeka) mogu predstavljati i važne kulturne elemente europskog identiteta, a također su prisutni u identitetu stanovnika Sjeverne Amerike.

Demokracija i gospodarski liberalizam (doktrina promicanja ekonomije slobodnog tržišta) također su povezane koncepcije. No ove su sfere vezane uz politiku i ekonomiju, na kojima bi se europski identitet trebao temeljiti.
Vratimo se području kulture. Valja spomenuti da su razlikovne sastavnice simboličke kulture, kao što su znanost, književnost i umjetnost, također važni činitelji u integraciji ljudi i odigrat će bitnu ulogu u procesu oblikovanja europskog identiteta.

Rasprava o europskom identitetu ne može izostaviti jedno važno područje, a to je jezik. U raznim europskim zemljama 350 milijuna ljudi govori dvadeset i jedan službeni jezik: tri “kongresna” jezika (engleski, francuski i njemački) i dva “polukongresna” (španjolski i ruski) (a gdje je tu 'službeni' hrvatski jezik?, nap. s.c.).

Premda je engleski bez sumnje dominantni jezik, uvjerenje da će u budućnosti svi Europljani govoriti jednim jezikom (npr. engleskim) je utopija (kod 'kuće' vjerojato ne, ali u javnom komuniciranju sigurno da, nap. s.c.). Jezična (kao i kulturna) konkurencija borba je za budući karakter europskog identiteta, hoće li imati engleski, francuski ili njemački “prizvuk”. No “Europska Babilonska kula” stoji na putu duhu europskog identiteta.

Također valja upamtiti da kulturna raznovrsnost i bogatstvo kulture i jezika predstavljaju važnu vrijednost određene nacije i iz tog razloga nije uputno odreći ih se (zadnje iskustvo ovu tvrdnju dovodi u sumnju, nap. s.c.) Velika je vjerojatnost da će jedan od etničkih jezika (npr. engleski) uživati rang jedinog “kongresnog” jezika, dok će ostali jezici funkcionirati kao sredstvo komunikacije i omogućavati daljnji razvoj nacionalnih kultura.

Osjećaj europskog identiteta ne može biti činitelj koji će odijeliti Europu od ostatka svijeta. A to ne mogu biti ni gospodarska globalizacija svijeta ili brzi razvoj globalnih informatičkih sustava (među kojima je Internet najglobalniji). Čini se da ekonomija i informatičke znanosti također pridonose razvoju četvrte razine identiteta, univerzalnom identitetu. U ovom kontekstu, europska je integracija tek jedan korak do globalne integracije, a europski identitet blizu postizanja razine globalnog identiteta.

Ne možemo biti sigurni može li globalni identitet sazreti bez dodira s drugim civilizacijama. Jedino smo sigurni da bi otkriće izvanzemaljske civilizacije pojačalo i ubrzalo proces razvoja identiteta ljudi svih rasa i kultura koje žive na našem planetu.
Paralela bi se mogla povući s vremenom da je proces oblikovanja europskog identiteta počeo u 15. stoljeću zajedno s geografskim otkrićima i kolonijalističkom ekspanzijom, pa su Europljani postali svjesni da nisu jedini stanovnici Zemlje.
* * *
Autor(i) pamfleta pak smatraju da time što je jezik proglašen 'službenim' Hrvati mogu mirno spavati glede opasnosti da izgube nacionalni identitet. Iz gornjeg je bjelodano da je jezik samo jedan od elemenata po kojem se raspoznaje nečiji identitet. A i to ne treba biti univerzalno pravilo. Kao najočitiji primjer navodim austrijski i njemački narod.

Prilog (4)
Viktor Žmegač u svojoj najnovijoj knjizi „Filozof igra nogomet“ u poglavlju Tip-top“ između ostalog piše:
„Pojedine segmente svih europskih jezika zaposjest će anglicizmi do te mjere da će u vokabularu nastati u nekom smislu miješani jezici.“

A evo što na to piše autor kolumne (4):
„Tko je i kada prvi put na svijetu zaskrolao? Onda su nas poplavila čekiranja, pisija, linkanja, lajkanja, brauzeri, laptopovi…Već dugo smo guglali kako su naši muveri i šejkeri, selebritiji bili na fejsovima, na četu ili rialitiju, a ekipa čilala uz daunlodane songove, pa mi je postalo jasno da je naš lijepi hrvatski, s kojim smo se dičili od stoljeća sedmog (ne baš, rekao bih ja, nap.s.c.), zapravo prošao temeljni mejk over.
Slušao sam novinare kako imaju hendlajnse, kavere, tizere, englove, pejđsetove, lending pejđeve, storitelinge, folovapove, revilinge, slušao sam direktore koji su postali menadžeri kako imaju kor biznis, brejnstorminge, hendhantere, timbildinge, foldere, dejtacentre, fajlove, kju end ejove, spelčekere, slušao sam klince koji su u međuvremenu postali gikovi kako skajpaju, mejlaju, niknejmaju, sejvaju, kopipejstaju, partijaju. Žene su po difoltu išle u solarije, bjuticentar, na lipo, na zumbu, po implatante, bile su u trendi u stritstajlu. Inače svi smo išli na raftinge, lančeve, u soping centre koji su uglavnom bili vestgejtovi, avenju molovi, siti centri. Tamo smo tražili isključivo brendove, skini autfit, da bismo na iventima bill kul i da bismo tamo od trendsetera vidjeli što je mast hev. Sportaši su imali svoga spešl vana. ran end gana, huligana.

Mislim da nam se pred očrna i uz svesrdno naše sudjelovanje upravo događa apsolutni krah zdravog razuma. Da se razumijemo, nisam bio za to da stvari vodimo unatrag i da za dijelove računala izmišljamo kovanice poput čigrasto velepamtilo. Svejedno, bilo mi je jasno da tuđice upotrebljavaju potpuni šupljatori koji si time podižu mlohavu razinu znanja i poput misica, personalitijem preskaču sadržaj. Sami sebi zvuče pametno, monumentalno, nekako in. Toliko smo se nacionalno trudili biti in, da smo već odavno završili u autu.(…)

Zapravo nije važno jer je hrvatski izgubio bitku s globalizacijom. Brejnstorming je postao brejnfaking. Zbog toga sam na vrijeme odlučio postati anplagd.“

Ako ovaj tekst čitate u Wordu koji provjerava hrvatski pravopis 85% riječi iz teksta bit će podvučene crvenom valovitom crtom, što znači: nema ga u hrvatskom jeziku. Nadobudni autor(i) pamfleta su ipak u pravu: ulaskom u EU-u Hrvati neće izgubiti svoj jezik, oni su ga na neki način već – izgubili.

Izvori
1. Krležijana, Zoran Kavran
2. Nacija i nacionalizam u hrvatskoj povijesnoj tradiciji, Zbornik radova
Urednici Tihomir Cipek i Josip Vrandečić, Alineja 2007
3. Such J., Nacionalni identitet
Polit. misao, Vol XXXVII, (2000.), br. 4
4. Šit, fak! Hrvatski jezik je uspio pobijediti srpski, ali je teško poražen od engleskog, Goran Gerovec, Fokus

( međublogerski interview )

catwoman : " Gordone Wolf, možeš li mi ti, kao rođeni Vukovarac koji je tamo živio oko trideset godina, reći je li ikada ranije u Vukovaru bilo dvojezičnih natpisa na latinici i ćirilici ? Mislim na period prije Domovinskog rata ? I koliko je tada procentualno živjelo deklariranih Srba u Vukovaru ?

Gordon Wolf : " Naravno da nije. Ako ni zbog cega drugog, ono zbog toga da ni sami srbi nisu koristili cirilicu (kao niti u Vojvodini ili Beogradu uglavnom), osim 'svijetlih' primjeraka poput moje profesorice hrvatskog (a srpkinja) koja se potpisivala na cirilici u imenik i u zbornici izjavila da "kad njeni pocnu bice krvi do koljena". Rezultat? Ostala je u Vukovaru nakon pada (doduse, u Negoslavcima), imala je sina koji je sa mnom isao u razred (Srdjan), i koji je poginuo 90ih u nekim lokalnim srpskim svatovima od slucajnog metka, posto oni pucaju kao divljaci u svatovima. Karma. I danas je tamo, radi u skoli, ali nije sva svoja. Mi smo sretni jer nemamo tih karmickih udaraca kao srbi, puno sam vidio te strasne negativnosti kod njih, cisti vampirizam, osjetis tamu.

Zato ja ne mislim da je ista od toga problem, MI smo problem i nase vlasti su problem.

Kad god se nesto slavi u Vukovaru, ili je prosvjed na razini Hr, budi sigurna da pravi vukovarci odlaze iz grada, sa gadjenjem, i ja se osjecam zgadjeno da je Vukovar simbol patnje/otpora/nacije tih bijednika, a ne normalan grad kakav je bio.

Ovo je cista manipulacija vlasti i/ili EU da se skrene pozornost sa svinjarija koje rade, i da se mobiliziraju guzicari u braniteljskim redovima, koji se bore za svoje pozicije i mirovine i time stvara opet unutrasnji sukob.

Dozvoljena im je bila cirilica (ne kao dvojezicno nego JEDNOjezicno) u selima poput Bobote, Trpinje itd (to sam svojim ocima vidio kad su stavili nakon 1998.) - imali su ploce ulica na cirilici, i imena svojih firmi na cirilici, pa su sami to maknuli jer je bilo kontraproduktivno za ekonomiju (nitko im nije htio stati i kupiti svinju, lubenice, itd). Tada im je dozvoljeno da imaju svjedodzbe srednje skole na cirilici, sto je isto bilo za njih kontra, jer nisu mogli dobiti posao, niti se upisati na fax (sluzbeno jesu, ali nesluzbeno - hehehe), cak ni u vojvodini i srbiji, jer ni tamo ti dokumenti nisu na cirilici.

Po mome, cista manipulacija i podrivanje niskih strasti od strane nasih i EU vlasti.

Nacionalna struktura stanovništva Vukovara kroz godine:

Godina Ukupno Hrvati Srbi Nijemci Mađari Ostali
2001 31.670 18.199 57,5% 10.412 32,9% 58 0,2% 387 1,2% 2.614 8,3%
1990 44.639 21.065 47,2% 14.425 32,3% 94 0,2% 694 1,5% 8.361 18,8%
1971 30.222 14.694 48,6% 9.132 30,2% 60 0,2% 835 2,8% 5.501 18,2%
1948 17.223 10.943 63,5% 4.390 25,5% 54 0,3% 913 5,3% 923 5,3%
1931 10.242 5.048 49,6% 1.702 16,6% 2.670 26,1% 571 5,6% 215 2,0%
1910 10.359 4.092 39,5% 1.628 15,7% 3.503 33,8% 954 9,2% 183 1,8%


Ne samo to - silovatelji su abolirani, prokazivaci su abolirani, ubojice su abolirani - i slobodno setaju po Vukovaru.
Zasto to bundzije ne spominju, i ne bune se?
Jos vise, zasto nitko od tih kriminalaca nije nestao u mraku?
To puno govori o bundzijama i zrtvama.
U Australiji su cetnici nadjeni ubijeni u kanalima, i boje se izaci u javnost, dok hrvatska ambasada tvrdi da to nije njihov posao, ako netko prijavi ratnog zlocinca iz Hrvatske ili Bosne.
Nas narod uporno zeli da netko drugi odradi posao za njega, sto se nece desiti NIKAD.
I to je u pozadini svih zalopojki, pateticnih javnih pisama, i ogorcenog optuzivanja - zelis da te netko spasi.

Nadalje - sto je sa UDBinim kadrovima koji drmaju Hrvatskom, Perkovicem, Manolicem i nizom drugih??? Tek sada, pri ulasku u EU, postoji mogucnost da ih policija uhapsi, jer Hrvatska nikad nije dozvolila njihovo izrucenje. Iza smrti i ratova stoje - a hodaju bez osiguranja Zagrebom? Zasto? Zato jer iz visedesetljetnog operativnog iskustva znaju da su ljudi usrani.

Karma. "