Nova Politika

Pripremili : catwoman i Jupi

Za početak vic.

Dođe muž kući i uhvati ženu u postelji s drugim muškarcem.
- Što radi taj muškarac u našoj postelji? – pita muž.
- Kakav muškarac, nema tu nikakvog muškarca. – odgovori žena.
- Kako nema, pa evo ga tu u krevetu.
- Ma jesam li te rekla da nema nikakvog muškarca tu.
- Ali tu je, vidim ga svojim očima!
- Pa dobro kome ti vjeruješ, svojim očima ili mojim riječima?

Zašto 'vidimo' ono što ne vidimo i 'ne vidimo' ono što vidimo, te činimo nešto što je sasvim suprotno našoj istinskoj želji ?

Odgovor leži u masovnoj psihološkoj devijaciji, o čemu piše stručnjak energopsihoterapeut.

Autor : Tomislav Budak

Izvor, i opširnije : http://www.tomislavbudak.com/hr/temeljni/identifikacija-sa-zrtvom.html

IDENTIFIKACIJA SA ŽRTVOM

Ova identifikacija predstavlja globalnu psihološku epidemiju. Svi su ljudi barem djelomično identificirani sa žrtvom jer čovječanstvo još nije doseglo takav stupanj emocionalne zrelosti na kojem bi bilo u stanju preuzeti odgovornost za svoje postupke i prestati okrivljavati vanjski svijet za vlastite probleme. Krivi su roditelji, partneri, država, crkva, svjetske zavjere, Bog, samo ne mi sami. Žaljenje i jadanje sastavni su dijelovi života, pogotovo u Hrvatskoj gdje je stupanj „prirodnosti“, odnosno prisutnosti ove uloge na svim životnim poljima toliki da su optimizam, veselje ili dobrohotnost postali opasnima. Naime, ovdje se ljudi doslovno vrijeđaju kad je netko bezrazložno veseo ili dobro raspoložen. Stoga se u društvenim situacijama treba žaliti i jadati, odnosno rezignirano se prepuštati sudbini jer „izbora nema“, „to je tako“ i bolje je ne poduzimati ništa jer se „tu ionako ništa ne može“. Zbog ovakvog mentaliteta Hrvatska je u svjetskim poslovnim krugovima i dobila status države u kojoj sto tisuća eura i dobra ideja ne znače baš ništa. Mehanizmi opstrukcije životne sreće vjerojatno su danas gori jedino u Iraku ili u nekim preostalim državama s totalitarnim režimima.

Zašto je tome tako, odgovor vjerojatno leži u njenoj povijesti „malog naroda koji je stoljećima bio žrtvom osvajača“, totalitarnih režima, ratova i siromaštva, a veliku ulogu odigrala je i katolička crkva svojim mitovima koji se, na žalost, u konačnici manifestiraju kao sredstvo opstrukcije životne sreće i ostvarenosti. Vjerojatno u najboljoj namjeri, s ciljem da ljudi razviju vrline kao što su etičnost, skromnost ili radišnost, katolička crkva služi se bajkovitim legendama o „raspetome Kristu“ koji je patio i umro za „otkup ljudskih grijeha“, odnosno tezom da su svi ljudi grešni samim rođenjem i „krivi dok se ne dokaže suprotno“, čime se osjećaj krivnje sustavno usađuje u podsvijest vjernika te u kolektivno nesvjesno područja (države). Grešna bića nemaju pravo na sreću i za njih je patnja sasvim normalna stvar. Stoga će se lako pronaći i netko ili nešto tko će takvu patnju izazvati. Takvu osobu (ili sustav) obično zovemo tiraninom, a žrtva treba tiranina kako bi opravdala svoju ulogu. Pod utjecajem tiranije žrtva osjeća ljutnju, bijes ili otpor i vjerojatno bi se željela konfrontirati, ali zaključuje da takva konfrontacija iz nekog razloga nije moguća. Ponekad zbog snage osvajača, ponekad zbog prejakog mehanizma represije totalitarnog režima, a ponekad zbog mira u kući.

Uloga žrtve može se manifestirati globalno, ali su njeni izvori uvijek lokalni. Sve, dakle, počinje unutar obitelji. Da su obitelji zdrave i harmonične ne bi bilo potrebe za tiranijom jer je i sam tiranin negdje naučio da je tiranija „normalno“ sredstvo ostvarenja svojih ciljeva. I tiranin je, naravno, nekada bio žrtva, a sada nekadašnju ulogu kompenzira njenom suprotnošću. Tiranija stvara žrtvu, ali svaka će žrtva redovito postati tiraninom ukoliko se u međuvremenu ne potrudi transformirati vlastitu ulogu u konstruktivnu. To znači da će prirodni razvojni tijek jedne žrtve neminovno voditi prema ulozi tiranina – niti jedna žrtva prestankom tiranije ne napušta automatski svoju ulogu. Dapače, ona je ili nastavlja igrati na nov način te se svim silama trudi pronaći novog tiranina, ili sama postaje tiraninom. Uloga žrtve uči se, odnosno usvaja, promatranjem roditeljskog odnosa.

Ukoliko su roditelji emocionalno neravnopravne osobe te njihov odnos nije primarno partnerski, tada jedan roditelj dominira nad drugim. Dominantna osoba obično je aktivnija jer određuje pravila i zahtijeva njihovo poštivanje, dok podređena osoba pasivno prihvaća i ispunjava njene zahtjeve, sviđali joj se oni ili ne. Neravnopravnim partnerstvom, naime, vlada uvjetovana ljubav, a ne bezuvjetna jer je takvo partnerstvo utemeljeno na nekoj vrsti kupoprodaje. Bezuvjetnu ljubav, ponavljam, krasi bezuvjetno prihvaćanje osobe takve kakva jest te entuzijastička podrška njenim nastojanjima, naravno, ukoliko su takva nastojanja etična i ne povređuju ničiji integritet. S druge strane, uvjetovana ljubav postavlja uvjete – zahtjeve i pravila - te jedna osoba prihvaća, voli i podržava drugu samo ako ispunjava takve zahtjeve i pravila. Ako ne prihvaća ili se pokuša pobuniti, tiranin će je sredstvima prinude pokušati prisiliti da ih ispuni. Ukoliko uspije, žrtva će morati progutati vlastiti ponos, odbaciti integritet i potisnuti vlastitu ljutnju. Žrtvi, naime, nije dozvoljeno izraziti ljutnju – kad bi je izrazila, tada više ne bi bila žrtvom.

.........................

Evo koji su tipični pokazatelji, odnosno aspekti identifikacije sa žrtvom:

- ključna emocija je LJUTNJA, žrtvi nije dozvoljeno izraziti ljutnju, ona jepotiskuje, a takvo potiskivanje ima određene posljedice;
- ima puno energije i u stanju je definirati svoje ciljeve, ali tijekom rada na njihovom ostvarenju ona skreće s puta, mijenja ciljeve i putanje, odnosno gubi motivaciju za ostvarenjem cilja i izmišlja različita opravdanja za svoje odustajanje;
- sljedbenik je duhovnih pravaca koji vjeruju u „Spasitelja“ ili „spasenje“ i time odustaje od odgovornosti za svoj razvoj;
- kreira image „dobre“, „poštene“, „pristojne“, „uslužne“ osobe, staje na stranu slabih i često je tipičan gubitnik;
- iako obično ne izgleda tako, žrtva je redovito najjača osoba u obitelji

.......................

Proces rastvaranja identifikacije sa žrtvom završava se povratkom izgubljenog izvornog identiteta koji će omogućiti dotadašnjoj žrtvi da umjesto ljutnje izrazi zdravu motivaciju i preuzme veću odgovornost za samostalno kreiranje vlastitog života.

Sve što je potrebno jest da osoba preuzme odgovornost za kreiranje takve identifikacije, kao i odgovornost za njeno rastvaranje. No, takvu spremnost ponekad nije lako ostvariti i upravo zato velik dio ljudi ostaje identificiran. Sloboda ima svoju cijenu – daleko je lakše raditi za Velikog Brata i njemu prepustiti kreiranje vlastitog života. Većina ljudi ne zna da je stupanj slobode jednak stupnju spremnosti na preuzimanje odgovornosti za vlastiti život, praćenom odgovarajućom disciplinom. Sloboda = odgovornost i disciplina. Sloboda ne znači odbacivanje bilo kakve odgovornosti – tada je riječ o povratku u stanje kaosa, a ne o istinskoj slobodi da se samostalno kreira vlastiti život. Stoga je na nama da odaberemo da li ćemo život doživljavati ili kao blagoslov ili kao prokletstvo, odnosno prepuštati se životnim okolnostima i žaliti se što one nisu onakve kakve očekujemo, ili ćemo sami preuzeti odgovornost za sebe i samostalno kreirati životne okolnosti u najvećoj mogućoj mjeri. Iskustvo je pokazalo da baš na sve nepoželjne aspekte života nije uvijek moguće utjecati, ali izlazak iz uloge žrtve čovjekovo je prirodno pravo i spada u domenu slobodnog odabira.



Osvrt : Gordian Wolf

Najvaznija rijec na svijetu je "NE". Mi smo izgubili sposobnost reci "ne" kao kolektiv.
Biti zrtva nije samo prisila, to je sama zrtvina odluka, jer ljudi su hijerarhijska bica, na ovom stupnju razvoja, i zele znati gdje stoje u hijerarhiji. Vecina su sljedbenici i nisu vodje ni samima sebi.
Zato nije cudno da su vecina vodja tirani, jer je to produkt psihoticnog odnosa, ne moze normalan covjek zeljeti dominirati ili biti dominiran. On zeli samo biti slobodan, zivjeti i istrazivati.
Primjetite prosjecne sljedbenike - oni se boje slobode (to sam ja jos pocetkom 90ih vidio u vecine nasih) - ne zele izbor, ne zele imati svoj vlastiti obrazac zivota, ne zele pokusati, pasti i dici se, samo zele biti sigurni i unificirani.
Primijetite tirane - tijekom vremena bolest postane toliko snazna da im se lica izdeformiraju, pogledajte americke predsjednike, pogledajte Obamu, Josipovica, jedno mu je oko potpuno zamrlo, uopce vise nema emocija ni ljudskosti, totalno se odvojio.
Kljuc rjesenja je rijesiti se mentaliteta zrtve i preuzeti odgovornost za svaki segment svog zivota, i time se potpuno realizirati kao ljudsko bice.



POKORNOST - OSMI SMRTNI GRIJEH

Autor : Natalija Princi Duhović

Priredio : Krešimir Mišak

U povijest ljudskog roda najviše zlodjela nije počinjeno iz zavisti, pohlepe ili neke urođene karakterne ljudske mane već zbog osobine koju doživljavamo pozitivno - zbog posluha. Tom se temom u svojoj knjizi pozabavila Natalija Princi kroz niz povijesnih događaja vezanih uz politiku, obitelj, školu, religiju, pa sve do znanstvenih istraživanja obrazaca ljudskog ponašanja, koja su pokazala koliko se lako posluh može stvoriti i koristiti.

Miroljubiva i aktivna koegzistencija krvnika i žrtve
podrazumijeva mrtve...

- Siniša Đekić, Vukovar

Porez na nekretnine - britansko iskustvo i druge priče

Autor: Nepoznat
Izvor: bespuća međumreže


U Francuskoj porez plaćaju samo građani čije nekretnine vrijede oko
milijun eura, a stope iznose od 0,55 posto do 1,8 posto.
U nekim zemljama Europske unije, poput Grčke, Irske, Italije, Litve
ili Portugala, građani ne plaćaju porez na nekretnine za stanove i
kuće u kojima žive. U Grčkoj se za 'dodatni stan' od 50 kvadrata plaća
godišnji porez od 200 eura.

Nadalje, Slovenci su čak 12 godina pripremali uvođenje poreza na
imovinu koji će biti uveden tek ove godine, ali samo za vlasnike čija
nekretnina vrijedi milijun ili više eura.
...
Recimo, nedavno sam par dana bio u Londonu, s jednim prijateljem kod
njegovih prijatelja. Bio je to bračni par koji su kupili kućicu u
Bentfordu, predgrađu Londona. Uska kućica na dva kata, dolje kuhinja i
dnevna soba, a gore dvije ne prevelike sobe i jedna mini-radna soba i
WC, rekao bih sve skupa između 60 i 70 kvadrata. Kredit je prije koju
godinu istekao pa se sad lakše diše.
Vrag mi nije dao mira (a i moja vjera u direktno informiranje) pa sam
upitao čovjeka kako to kod njih ide s porezom na nekretnine. I evo
sažetak onoga što sam saznao. Mislim da će vam sve biti poznato, ako
ste pratili tu temu po novinama, očigledno je scenarij uvijek i
posvuda isti.

Kao prvo, čini se da porez na nekretnine nije neka prastara stvar koju
samo mi 'primitivci' nemamo. Čovjek mi je ispričao da je porez na
nekretnine, prema njegovu sjećanju, u Velikoj Britaniji uveden negdje
oko 1991. godine. Bilo je dosta prosvjeda i uličnih protesta protiv
njega, ali uzalud. A vladajući klika tješila je ljude da će taj porez
samo zamijeniti komunalne naknade.

To je upravo ono naš ministar financija sad govori (a što mi je i
inače glup argument jer su te komunalije relativno male, a porez nikad
nije niti će biti mali). Zapravo je to obična laž. Dovoljno je pratiti
novine. Evo, recimo, citata iz novina: "Ministar Linić još je u
kolovozu u intervjuu Jutarnjem listu predstavio uvođenje poreza na
imovinu kao gotovu stvar, i to riječima kako će se porezom na imovinu
zamijeniti dosadašnja komunalna naknada."

U novije vrijeme jedna nas druga vijest obavještava slijedeće: "Iako
je novi porez na imovinu trebao samo zamijeniti komunalnu naknadu,
stvari će se dramatično izmijeniti. Naime, komunalna naknada ne plaća
se na temelju stvarne vrijednosti stana ili kuće ili na temelju toga
koristite li svoju nekretninu za stanovanje, najam ili vam "zjapi"
prazna - ona se plaća samo na osnovi veličine i lokacije na kojoj se
nalazi. Tako su gradovi podijeljeni na nekoliko zona - od središta
prema periferiji - a cijena naknade fiksna je i plaća se to manje što
je nekretnina u nižem razredu, odnosno što je udaljenija od središta
grada. Novi bi porez trebao ispraviti tu nepravdu jer mnogi plaćaju
više samo zato što žive u središtu grada, bez obzira na stvarnu
vrijednost svog stana. No, 'kvaka' je u tome što će građani, prema
predviđenim stopama, novi porez u prosjeku plaćati čak tri do pet puta
više".

No, kad je, uz sve utjehe, porez na nekretnine u Velikoj Britaniji
uveden, usprkos obećanjima, komunalne naknade nisu ukinute. Tog se
čovjek vrlo dobro sjećao. Potom su, rekao mi je, bile neke kombinacije
da se ne plaća prva nekretnina ili ona u kojoj živiš nego samo druga
ili treća, ali onda je postupno i to iščeznulo i danas svaki vlasnik
nekretnine plaća taj porez.

Porez je godišnji, ali se zbog velike svote plaća mjesečno. Pitao sam
čovjeka koliko njih dvoje plaćaju poreza za svoju kućicu. Odgovor je
glasio: oko 150 funti mjesečno. To bi bilo blizu 1500 kuna mjesečno.
Potom sam ga pitao što se zbiva ako netko recimo ostane bez posla pa
ne može plaćati porez na svoju nekretninu. U tom slučaju, rečeno mi
je, nakon određenog vremena država uzima kuću, stavlja je na dražbu i
prodaje po maloj cijeni da bi sebe naplatila.

Krasno, zar ne? U prijevodu na stvarni život - porez na nekretnine ima
slične odlike kao da vam je nekretnina pod stalnom hipotekom. Kao da
ste u doživotnom kreditu.

Znači, ako ostanete bez posla, isti tren ste ostali i bez krova nad
glavom, bez obzira što ste za taj svoj krov krvarili dugi niz godina
rintajući od jutra do sutra da biste otplatiti kredit ... a u
međuvremenu banka, koja od vaših kamata ima čistu zaradu, na nju neće
platiti niti kune poreza?!

U krasnom društvu živimo!

Tko se još nije probudio ... ???



Dodatak : Linićeva porezna 'politika' odgovara strategiji ekonomskih 'ubojica'

Izvor : dnevno.hr

Najdrskija prevara socijaldemokrata je da okreću „bogate“- koji imaju nekretnine protiv siromašnih, koji ih nemaju

• Autor: Zlatko Miliša
• Photo: pixsell
• Nedjelja, 25.11.2012 12:57

Ministar financija Slavko Linić je nedavno izjavio da mu je cilj „približiti se poreznim sustavima kakve ima Europa.“ Linić radi za strane banke i MMF! Dokaz za to je činjenica da je onaj koji nije štedio u nekretninama, ali je štedio u bankama, umjetninama, zlatu… izuzet iz Linićevog harača. Linić nije i neće reagirati na kreditne valutne klauzule s najekstremnijim primjerom „dužničkog ropstva“ - švicarskim frankom. Demagoški trabunja da će oporezivati najbogatije, ali neće dirati vlasništvo nad dionicama i poslovnim udjelima, imovine u vrijednosnim papirima, štednje bogatuna u stranim bankama… Odlučio se za EU poltrona i provoditi direktivu EU birokrata porezima gazeći po građanima. Sada visinu poreza Linić prebacuje na jedinice lokalne samouprave, koje će imati pravo „propisivati olakšice“. Gadljivo iritirajuće. Kakva prijevara i demagogija s navodnim ukidanjem komunalne naknade, a sada novim porezom- nazovi „haračem“, za one koji su imovinu naslijedili ili stvarali! Linić znade da su već sada naši građani izuzetno porezno opterećeni i to je ciljani udar na standard građana.Tek sada su to shvatili HNS-ovci i traže raspravu s koalicijskim partnerom. Tko pita puk?!

Ekonomski „ubojice“

John Perkins je američki autor bestselera „Confessions of an Economic Hit Man“. Osnovne poruke knjige mogu se razabrati već iz predgovora: "Ekonomski ubojice». To su plaćeni profesionalci koji države širom svijeta varaju, a potom uništavaju. Novac Svjetske banke, Američke agencije za međunarodni razvoj (USAID) i drugih inozemnih organizacija usmjeravaju u blagajne velikih korporacija… Navodi primjere kad Svjetska banka posudi novac zemlji koju misli porobiti. Kasnije se taj novac uz enormne kamate korporacijama. Državu „žrtvu“ nakon „pomoći“ ostave u tako velikim dugovima da ih je nemoguće otplatiti. Takvu strategiju kolonizacije je prije jedanaest godina objasnio i drugi američki ekonomist, Josip Eugen Stiglitz, dobitnik Nobelove nagrade iz ekonomskih znanosti (2001.) i bivši dopredsjednik Svjetske banke za obnovu i razvoj. O scenariju „četiri koraka do prokletstva“ sam radije pisao.

Naš ekonomski „ubojica „ je 24. studenog 2012., za jednu komercijalnu televiziju, izjavio "Vidimo i sami da su u šest mjeseci ozbiljnog rada Ministarstva financija mnogi zastrašeni s novim poreznim Zakonom“. Linić širi depresiju među građanima i prijeti kako će doskočiti onima koji su formalno promijenili mjesto boravka jer postoji, po njemu sofisticirana tehnologija praćenja ljudi, (ne samo po starom sustavu plaćanja računa za vodu, grijanje…) Trebat će odgovarati na pitanje zašto zastrašuje narod, zašto ih tjera na promjene mjesta boravka, nedolazak naših ljudi iz dijaspore u Hrvatsku, sve do rastućih porasta brakova, (kako bi se zaštitili od Linićeva HARAČA)!

Prema Liniću „bogat“ je onaj koji je štedio i izgradio kuću ili stan za svoju djecu ili je to naslijedio od svojih (pra)djedova i /ili baka. Vlasnici nekretnina su izgradnju istih već isplatili kroz poreze i doprinose. „Hoće li država ulaziti u ovrhe nad nekretninama onih koji neće moći plaćati", opravdano se pita laburista Lesar.

Linić i socijaldemokrati nisu za provedu porijekla imovine i novca. Hrvatska ulazi u EU s cijenama nekretnina koje će znatno pasti jer će ljudi biti pritisnuti novim poreznim obavezama. Linić je MMF-ov poslušnik, a njegov prethodnik, gosp. Šuker je morao otići jer je izjavio: „Neću raditi po diktatu MMF-a“. Drug Slavko Linić, ministar od financija, vodi računa kako pomoći strancima i domaćim tajkunima da dođu do najatraktivnijih dijelova zemlje i nekretnina znatno jeftinije nego su to mogli do sada. Linić je preuzeo parolu od druga Tita „ Druže snađi se“. Ponavljam, građani po nametnutom scenariju koropratista i strahom od Linića, sada „višak“ nekretnina prebacuju na članove obitelji, rastavljaju se, prijavljuju mjesto prebivalište na drugoj adresi… Linić dovodi ljude u očaj i sada ih tjera na legitimnu prijevaru. To je veleizdaja! Ekonomista Ljubo Jurčić ističe da porez na imovinu, odnosno na nekretnine građana Vlada ne bi smjela uvoditi a da „prethodno nije osigurala da građani mogu ostvariti dohodak iz kojega će moći platiti taj porez“. To je pitanje koje „ekonomskog ubojicu“ ne interesira. Linićev „porez“ dodatno osiromašuje stanovništvo. Kažnjava sve one koji imaju djedovinu – naslijeđene kuće svojih predaka, uglavnom po selima, a najviše na otocima. Njega ne interesira da su to stare i uglavnom derutne imovine i /ili nekretnine, koje zahtijevaju znatna ulaganja, da ljudi nemaju novaca za takve investicije. Kako će ga imati kod plaćanje novog nameta – poreza?! Takve naslijeđene djedovine Linić tretira kao vikendice! Za dvadesetak nenaseljenih hrvatskih otočića, koje su njihovi vlasnici pritisnuti krizom željeli prodati, ranije nije bilo kupaca. Zašto? Stranci su redovito odustajali uvidjevši da se radi o milijunskim iznosima Sada će drug Linić pogodovati strancima, jer će lokalni „domoroci“ biti sve to prodati u bescjenje. Linić nastavlja strategiju rasprodaje Hrvatske. Želi provesti završnu fazu „Četiri koraka do prokletstva“, o čemu sam ranije pisao. Riječ je o klasičnom pogodovanju korporatistima. Ministar od financija se odlučio za barbarsko otimanje iz džepova građana na kakvo su bili prisiljeni Grci i Portugalci. „Ekonomski ubojica“ obrazlaže kako će se naplaćivati samo za objekte koji nisu u funkciji, u što spadaju derutni objekti- naše djedovine! Linić tvrdi: „Zločin je imati nekretninu koja se ne koristi“. Naravno, ne interesira ga se o stanju te nekretnine, strahovima koje zadaje puku. On je elementarna nepogoda i o(p)staje u Vladi RH kako bi služio „lošim gospodarima“- MMF-u i bogatima. „Ekonomskog ubojicu“ ne interesira da su te iste derutne kućice nepodijeljene a zemljišne knjige nesređene.

Slovenci su porez na imovinu su uveli (nakon pet godina najširih rasprava) i to samo za „čiste“ vlasničke odnose i sada oporezuju nekretnine procijenjene na više od 700 tisuća eura! Po Linićevom planu, za objekt vrijedan 100 tisuća eura taj bi porez godišnje iznosio 11.250 kuna, a za objekt vrijedan 200 tisuća eura državi bi se plaćalo oko 22.500 kuna. Liniću je lakše postojeće poreze povećavati i nove uvoditi nego poticati uspješne. Je li isti čuo za Maxa Webera i njegovu knjigu „Protestantska etika i duh kapitalizma“ i za uspjeh kapitalizma u vrjednotama etike rada koja se gradi ekonomija: (na) štedljivosti, marljivosti, upornosti i materijalnoj neovisnosti?

Linić vrijeđa sve građane Hrvatske koji su se kupnjom nekretnine odlučili ta za takav oblik štednje. On sve to obezvrjeđuje i politikantski vrijeđa. Taj lažni socijaldemokrat potiče „štednju“ onih koji troše na putovanja, hobije i užitke. Linić jednu vrstu štednje s nekretninama proglašava neštednjom, a drugu vrstu štednje građana (u bankama ) ostavlja porezno netaknutom. Porez na nekretnine udar na rad, tradiciju, a ne na bogatstvo. On nastavlja procesa rastakanja imovine.

Linićevo poigravanje sa strpljenjem građana, novim nametom s većim porezima je prizivanje nerada. Njegova sluganska strategija vodi četvrtom koraku do prokletstva – izazivanju socijalnih nerada, po scenariji ekonomskih ubojica, da bi nam došao „spasitelj“- MMF. Rasprodaja državne imovine i nacionalnih bogatstava, veći porezi, niže plaće, otpuštanja radnika i dužničko ropstvo je cilj korporatista i ekonomskih ubojica za „male narode“, o čemu sam pisao u knjizi „ Anarhizam- prosvjedi odgoj“ (2011 godine). Linićev porez na nekretnine vodi dodatnoj depresiji, jer već plaćamo porez na komunalnu naknadu, spomeničku rentu, porez na vikendice, porez na promet nekretnina, porez na dohodak od nekretnina... Politikantski „otkriva“ nove kategorije „bogatih“, i potiče nove rastave brakova i na pogubno utječe na katastrofične demografske procese. Zar novi porez na dohodak nije otežao (onemogućio) povratak Hrvata iz dijaspore jer u Hrvatskoj moraju plaćati porez na mirovinu stečenu u inozemstvu? Većina Hrvata će ostati i bez posla i bez nekretnina pa će opet „trbuhom za kruhom“.

U Hrvatskoj je prosječna obitelj zadužena sa tri kredita, a kod sve većeg broja nekretnine pod hipotekom. Mnogi kredite ne mogu vraćati, a kako sada Linićev harač preživjeti? Ako ministar od financija uspije u svom naumu, tada će banke preuzimati nekretnine i prodavati ih onima koji imaju veći dohodak - strancima! Većina Hrvata će ostati bez posla i nekretnina. Što će im nakon toga (pre)ostati? Na sve će to „ekonomski ubojica“ jednog dana mora položiti račune Narodu protiv kojega sustavno radi!





Nikakvih vijesti s Islanda, je li?

Autor : Nepoznat
Izvor : bespuća međumreže


Kako to da se prekida program čak i kad muha proleti u, recimo, Egiptu
ali nemamo nijedne udarne vijesti o tome što se dešava na Islandu? A
na Islandu, ljudi su natjerali vladu da podnese ostavku, glavne banke
su nacionalizirane, odlučeno je da se ne plaća dug Velikoj Britaniji i
Nizozemskoj, zbog očajne državne financijske politike, a okupljeno je
i javno vijeće koje sastavlja novi ustav. I sve navedeno je izvedeno na potpuno
miran način. Cijela revolucija protiv sila koje su kreirale aktualnu
globalnu krizu provedena je tiho i to je valjda razlog što o svemu
nije brujala javnost, niti je cijela situacija eskalirala u medijima
tokom protekle dvije godine. A šta bi se desilo kad bi se i ostalo
stanovništvo Europske unije poslužilo ovim primjerom? Šta bi se desilo
kad bi stanovništvo Republike Hrvatske uzelo islandski prevrat kao
primjer?

Sažetak činjenica o revoluciji na Islandu

Glavna državna banka je nacionalizirana 2008. godine. Islandska valuta
Krona je devalvirana, a burza obustavljena. Zemlja je u bankrotu.
Građani protestiraju ispred parlameta i uspjeli su se izboriti za nove
izbore zbog čega su premijer i cijela vlada podnijeli ostavku. Zemlja
je u očajnoj ekonomskoj situaciji. Zakonodavac predlaže isplatu duga
Velikoj Britaniji i Nizozemskoj kroz rate od 3,500 miliuna eura, koje
će tokom narednih 15 godina Islanđani plaćati na mjesečnoj bazi, sa
kamatom od 5,5 posto. Islanđani izlaze na ulice 2010. godine, i
zahtjevaju referendum. U siječnju 2010. godine, predsjednik osporava
dalje plaćanje duga i najavljuje narodni miting. U ožujku je na
referendumu glasovima od 93% Islanđana donesena odluka otkazivanja
isplate duga. U međuvremenu, vlada je inicirala istragu kojom će pred
lice pravde biti izvedeni odgovorni za krizu u zemlji, a mnogi visoki
dužnosnici, ministarstva vanjskih poslova i bankari su pohapšeni.
Interpol izdaje nalog koje sve upetljane u kriminalnu hobotnicu tjera
da napuste zemlju. Tokom ove krize izabrano je vijeće koje će ispisati
novi Ustav, a na osnovu saznanja iskušenih u prethodnom periodu, a
koji će biti zamjena za dotadašnji (kopija Ustava Danske).

Od 522 kandidata izabrano je 25 građana koji nisu imali nikakve veze
sa politikom. Sve što je trebalo za kandidaturu je punoljetstvo i 30
različitih potpisa. Ustavno vijeće je počelo rad u veljači 2011.
godine, da bi prezentiralo predložak zasnovan na preporukama dobivenim
od različitih skupština iz cijele zemlje. Predloženi ustav mora
odobriti i usvojiti važeći Parlament kao i onaj čiji će sastav biti
poznat nakon narednih legislativnih izbora. Što su Islanđani učinili -
mirnim putem - natjerali su cijelu vladu da podnese ostavku -
naacionalizirali su banke - izglasali referendum kako bi građani
odlučili o ekonomskoj budućnosti - pozatvarali odgovorne za krizu -
ispisali novi vlastiti Ustav.

Da li su nas mediji o ovome ikada izvijestili?
Da li je ijedan politički program na radiju ili televiziji napravio
barem komentar ili analizu ovog rješenja? Ne! Islanđani su nam uspjeli
pokazati da postoji način obračunavanja sa sistemom, koji tlači i
poigrava se krizama, dajući lekciju iz demokracije cijelom svijetu.
Valjda zato ništa o svemu tome nismo znali, niti su se kreatori istine
potrudili da o tome išta znamo.


( odabrala i objavila : catwoman )