Nova Politika

Pripremili : catwoman i Jupi

Za početak vic.

Dođe muž kući i uhvati ženu u postelji s drugim muškarcem.
- Što radi taj muškarac u našoj postelji? – pita muž.
- Kakav muškarac, nema tu nikakvog muškarca. – odgovori žena.
- Kako nema, pa evo ga tu u krevetu.
- Ma jesam li te rekla da nema nikakvog muškarca tu.
- Ali tu je, vidim ga svojim očima!
- Pa dobro kome ti vjeruješ, svojim očima ili mojim riječima?

Zašto 'vidimo' ono što ne vidimo i 'ne vidimo' ono što vidimo, te činimo nešto što je sasvim suprotno našoj istinskoj želji ?

Odgovor leži u masovnoj psihološkoj devijaciji, o čemu piše stručnjak energopsihoterapeut.

Autor : Tomislav Budak

Izvor, i opširnije : http://www.tomislavbudak.com/hr/temeljni/identifikacija-sa-zrtvom.html

IDENTIFIKACIJA SA ŽRTVOM

Ova identifikacija predstavlja globalnu psihološku epidemiju. Svi su ljudi barem djelomično identificirani sa žrtvom jer čovječanstvo još nije doseglo takav stupanj emocionalne zrelosti na kojem bi bilo u stanju preuzeti odgovornost za svoje postupke i prestati okrivljavati vanjski svijet za vlastite probleme. Krivi su roditelji, partneri, država, crkva, svjetske zavjere, Bog, samo ne mi sami. Žaljenje i jadanje sastavni su dijelovi života, pogotovo u Hrvatskoj gdje je stupanj „prirodnosti“, odnosno prisutnosti ove uloge na svim životnim poljima toliki da su optimizam, veselje ili dobrohotnost postali opasnima. Naime, ovdje se ljudi doslovno vrijeđaju kad je netko bezrazložno veseo ili dobro raspoložen. Stoga se u društvenim situacijama treba žaliti i jadati, odnosno rezignirano se prepuštati sudbini jer „izbora nema“, „to je tako“ i bolje je ne poduzimati ništa jer se „tu ionako ništa ne može“. Zbog ovakvog mentaliteta Hrvatska je u svjetskim poslovnim krugovima i dobila status države u kojoj sto tisuća eura i dobra ideja ne znače baš ništa. Mehanizmi opstrukcije životne sreće vjerojatno su danas gori jedino u Iraku ili u nekim preostalim državama s totalitarnim režimima.

Zašto je tome tako, odgovor vjerojatno leži u njenoj povijesti „malog naroda koji je stoljećima bio žrtvom osvajača“, totalitarnih režima, ratova i siromaštva, a veliku ulogu odigrala je i katolička crkva svojim mitovima koji se, na žalost, u konačnici manifestiraju kao sredstvo opstrukcije životne sreće i ostvarenosti. Vjerojatno u najboljoj namjeri, s ciljem da ljudi razviju vrline kao što su etičnost, skromnost ili radišnost, katolička crkva služi se bajkovitim legendama o „raspetome Kristu“ koji je patio i umro za „otkup ljudskih grijeha“, odnosno tezom da su svi ljudi grešni samim rođenjem i „krivi dok se ne dokaže suprotno“, čime se osjećaj krivnje sustavno usađuje u podsvijest vjernika te u kolektivno nesvjesno područja (države). Grešna bića nemaju pravo na sreću i za njih je patnja sasvim normalna stvar. Stoga će se lako pronaći i netko ili nešto tko će takvu patnju izazvati. Takvu osobu (ili sustav) obično zovemo tiraninom, a žrtva treba tiranina kako bi opravdala svoju ulogu. Pod utjecajem tiranije žrtva osjeća ljutnju, bijes ili otpor i vjerojatno bi se željela konfrontirati, ali zaključuje da takva konfrontacija iz nekog razloga nije moguća. Ponekad zbog snage osvajača, ponekad zbog prejakog mehanizma represije totalitarnog režima, a ponekad zbog mira u kući.

Uloga žrtve može se manifestirati globalno, ali su njeni izvori uvijek lokalni. Sve, dakle, počinje unutar obitelji. Da su obitelji zdrave i harmonične ne bi bilo potrebe za tiranijom jer je i sam tiranin negdje naučio da je tiranija „normalno“ sredstvo ostvarenja svojih ciljeva. I tiranin je, naravno, nekada bio žrtva, a sada nekadašnju ulogu kompenzira njenom suprotnošću. Tiranija stvara žrtvu, ali svaka će žrtva redovito postati tiraninom ukoliko se u međuvremenu ne potrudi transformirati vlastitu ulogu u konstruktivnu. To znači da će prirodni razvojni tijek jedne žrtve neminovno voditi prema ulozi tiranina – niti jedna žrtva prestankom tiranije ne napušta automatski svoju ulogu. Dapače, ona je ili nastavlja igrati na nov način te se svim silama trudi pronaći novog tiranina, ili sama postaje tiraninom. Uloga žrtve uči se, odnosno usvaja, promatranjem roditeljskog odnosa.

Ukoliko su roditelji emocionalno neravnopravne osobe te njihov odnos nije primarno partnerski, tada jedan roditelj dominira nad drugim. Dominantna osoba obično je aktivnija jer određuje pravila i zahtijeva njihovo poštivanje, dok podređena osoba pasivno prihvaća i ispunjava njene zahtjeve, sviđali joj se oni ili ne. Neravnopravnim partnerstvom, naime, vlada uvjetovana ljubav, a ne bezuvjetna jer je takvo partnerstvo utemeljeno na nekoj vrsti kupoprodaje. Bezuvjetnu ljubav, ponavljam, krasi bezuvjetno prihvaćanje osobe takve kakva jest te entuzijastička podrška njenim nastojanjima, naravno, ukoliko su takva nastojanja etična i ne povređuju ničiji integritet. S druge strane, uvjetovana ljubav postavlja uvjete – zahtjeve i pravila - te jedna osoba prihvaća, voli i podržava drugu samo ako ispunjava takve zahtjeve i pravila. Ako ne prihvaća ili se pokuša pobuniti, tiranin će je sredstvima prinude pokušati prisiliti da ih ispuni. Ukoliko uspije, žrtva će morati progutati vlastiti ponos, odbaciti integritet i potisnuti vlastitu ljutnju. Žrtvi, naime, nije dozvoljeno izraziti ljutnju – kad bi je izrazila, tada više ne bi bila žrtvom.

.........................

Evo koji su tipični pokazatelji, odnosno aspekti identifikacije sa žrtvom:

- ključna emocija je LJUTNJA, žrtvi nije dozvoljeno izraziti ljutnju, ona jepotiskuje, a takvo potiskivanje ima određene posljedice;
- ima puno energije i u stanju je definirati svoje ciljeve, ali tijekom rada na njihovom ostvarenju ona skreće s puta, mijenja ciljeve i putanje, odnosno gubi motivaciju za ostvarenjem cilja i izmišlja različita opravdanja za svoje odustajanje;
- sljedbenik je duhovnih pravaca koji vjeruju u „Spasitelja“ ili „spasenje“ i time odustaje od odgovornosti za svoj razvoj;
- kreira image „dobre“, „poštene“, „pristojne“, „uslužne“ osobe, staje na stranu slabih i često je tipičan gubitnik;
- iako obično ne izgleda tako, žrtva je redovito najjača osoba u obitelji

.......................

Proces rastvaranja identifikacije sa žrtvom završava se povratkom izgubljenog izvornog identiteta koji će omogućiti dotadašnjoj žrtvi da umjesto ljutnje izrazi zdravu motivaciju i preuzme veću odgovornost za samostalno kreiranje vlastitog života.

Sve što je potrebno jest da osoba preuzme odgovornost za kreiranje takve identifikacije, kao i odgovornost za njeno rastvaranje. No, takvu spremnost ponekad nije lako ostvariti i upravo zato velik dio ljudi ostaje identificiran. Sloboda ima svoju cijenu – daleko je lakše raditi za Velikog Brata i njemu prepustiti kreiranje vlastitog života. Većina ljudi ne zna da je stupanj slobode jednak stupnju spremnosti na preuzimanje odgovornosti za vlastiti život, praćenom odgovarajućom disciplinom. Sloboda = odgovornost i disciplina. Sloboda ne znači odbacivanje bilo kakve odgovornosti – tada je riječ o povratku u stanje kaosa, a ne o istinskoj slobodi da se samostalno kreira vlastiti život. Stoga je na nama da odaberemo da li ćemo život doživljavati ili kao blagoslov ili kao prokletstvo, odnosno prepuštati se životnim okolnostima i žaliti se što one nisu onakve kakve očekujemo, ili ćemo sami preuzeti odgovornost za sebe i samostalno kreirati životne okolnosti u najvećoj mogućoj mjeri. Iskustvo je pokazalo da baš na sve nepoželjne aspekte života nije uvijek moguće utjecati, ali izlazak iz uloge žrtve čovjekovo je prirodno pravo i spada u domenu slobodnog odabira.



Osvrt : Gordian Wolf

Najvaznija rijec na svijetu je "NE". Mi smo izgubili sposobnost reci "ne" kao kolektiv.
Biti zrtva nije samo prisila, to je sama zrtvina odluka, jer ljudi su hijerarhijska bica, na ovom stupnju razvoja, i zele znati gdje stoje u hijerarhiji. Vecina su sljedbenici i nisu vodje ni samima sebi.
Zato nije cudno da su vecina vodja tirani, jer je to produkt psihoticnog odnosa, ne moze normalan covjek zeljeti dominirati ili biti dominiran. On zeli samo biti slobodan, zivjeti i istrazivati.
Primjetite prosjecne sljedbenike - oni se boje slobode (to sam ja jos pocetkom 90ih vidio u vecine nasih) - ne zele izbor, ne zele imati svoj vlastiti obrazac zivota, ne zele pokusati, pasti i dici se, samo zele biti sigurni i unificirani.
Primijetite tirane - tijekom vremena bolest postane toliko snazna da im se lica izdeformiraju, pogledajte americke predsjednike, pogledajte Obamu, Josipovica, jedno mu je oko potpuno zamrlo, uopce vise nema emocija ni ljudskosti, totalno se odvojio.
Kljuc rjesenja je rijesiti se mentaliteta zrtve i preuzeti odgovornost za svaki segment svog zivota, i time se potpuno realizirati kao ljudsko bice.



POKORNOST - OSMI SMRTNI GRIJEH

Autor : Natalija Princi Duhović

Priredio : Krešimir Mišak

U povijest ljudskog roda najviše zlodjela nije počinjeno iz zavisti, pohlepe ili neke urođene karakterne ljudske mane već zbog osobine koju doživljavamo pozitivno - zbog posluha. Tom se temom u svojoj knjizi pozabavila Natalija Princi kroz niz povijesnih događaja vezanih uz politiku, obitelj, školu, religiju, pa sve do znanstvenih istraživanja obrazaca ljudskog ponašanja, koja su pokazala koliko se lako posluh može stvoriti i koristiti.