Nova Politika

Nakon detaljnog analiziranja i otkrivanja vlasničkih odnosa nad novinskim i televizijskim kućama prisutnim i djelujućim u Repulici Hrvatskoj ( što možete pročitati ovdje ),

autor teksta : Marijan Bošnjak


zaključuje :


• Gotovo svi važniji mediji u Hrvatskoj u stranim su rukama ili pod kontrolom njima podobne političke elite.

• Prema priznanju Hrvatskog novinarskog društva, vlasnici tih medija vrše politički pritisak na novinare i urednike.

• Sasvim je jasno prema njihovim političkim profilima, da ti strani vlasnici nemaju u Hrvatskoj samo komercijalne nego i političke ciljeve, što neki i sami priznaju.

• Strani vlasnici ne kontroliraju medije samo u Hrvatskoj nego su strateški rasporedjeni u cijeloj regiji i s tih pozicija mogu utjecati ne samo na politički život unutar nacionalnih država, nego i potencirati sve jače procese političke, gospodarske, i kulturne integracije na prostoru bivše Jugoslavije, kojeg sada sve otvorenije nazivaju Zapadnim Balkanom.

Hrvatske političke elite koje su dopustile da nam gotovo sva važnija sredstva javnog priopčavanja preuzmu stranci, očito nisu brinule o hrvatskom medijskom suverenitetu ništa više nego se brinu o hrvatskom državnom suverenitetu.

Političke rasprave u Hrvatskoj su kontrolirane. Jedni te isti poslušnici se pojavljuju u svim medijima. Nepodobni hrvatski intelektualci su marginalizirani i ušutkani, a ako ste kojim slučajem protiv ulaska Hrvatske u Europsku Uniju, onda pogotovo ne postojite.

Strancima smo dopustili da odluče što će Hrvati znati, koje će zaključke donositi, kako će razmišljati, i koju će podaničku političku opciju moći izabrati.

U mnogim državama svijeta koje drže do svog suvereniteta, stranci po zakonu, ne mogu postati značajni vlasnici domaćih medija. To je slučaj i u Sjedinjenim Američkim Državama - koje sebe inače smatraju kulom demokracije i slobode govora.

Kako sada izgleda, Hrvatska je nažalost odustala od svog medijskog suvereniteta i prepustila ga strancima. Strancima smo dopustili da nam oduzmu naše pravo da sami imamo svoj glas. Ti isti stranci, koji narušavaju temelje naše demokracije, istovremeno nam bahato i licemjerno drže predavanja o demokratskom ponašanju.

Hrvatski bi narod ipak trebao znati tko mu sve to soli pamet, i za čije interese.


( kraj citata )



Na objavu ovog teksta nagnala me frapantna i nezaboravna činjenica kako su svi predsjednički kandidadti prilikom prvog svog velikog zajedničkog sučeljavanju na HTV pod palicom Hloverke Novak Srzić, a na njeno više puta ponovljeno inzistirajuće pitanje - ima li među njima slučajno euroskeptika - zašutjeli, iako su neki od njih prije toga u elektronskim novinama davali izjave kako tu instituciju smatraju vrlo nepovoljnom za većinu ljudi, te se stoga protive ulasku RH u EU.

Stekla sam dojam da su se upravo ti ljudi doslovno prepali te jedne novinarke, odnosno onog nečeg, što stoji iza nje. Što bi to bilo ? Pitanje je poluretoričko ...

( prenosi : catwoman )

Prenosi i piše : Toluen

Izvor informacija

" Austrijski milijunaš Karl Rabeder (47) iz Telfsa odlučio je pokloniti svoju luksuznu vilu od 3455 kvadrata s jezerom, saunom i spektaklarnim pogledom na Alpe. Na dar će je dobiti jedan od 21.999 sretnika, koji su kupili srećku za 730 kuna. Kuća je procijenjena na 11,7 milijuna kuna, a Karl ju daje jer je shvatio da ga bogatstvo čini nesretnim. Već se 'riješio' kolekcije od šest zmajeva i Audija A8. Prodao je i namještaj.

- Ne želim imati ništa. Apsolutno ništa! Novac je kontraproduktivan, spriječava da dođe sreća - rekao je bivši milijunaš i poduzetnik koji je novac zaradio proizvodnjom kućanskih ukrasa.

Sav novac darovat će dobrotvornoj udruzi koju je osnovao u Južnoj Americi. Ne želi ni plaću. Preselit će se u drvenu kolibu.

- Dugo sam vjerovao da bogatstvo i luksuz predstavljaju sreću. Odrastao sam u siromašnoj obitelji gdje je bilo pravilo postići što više materijalnih stvari - rekao je. S vremenom je shvatio da nije tako, ali dugo nije imao hrabrosti na ovakav korak. U odluci je bio ključni odlazak sa suprugom na Havaje. Potrošili su gomilu novca na luksuz, a oko njih su bili samo 'glumci'. Nisu upoznali ni jednog pravog čovjeka. Istovremeno je počeo osjećati krivnju zbog ljudi koji nemaju ništa. Sada se više ne osjeća 'teško' već 'slobodno'. "



Slušam na MP3 playeru zadnjih dana u šetnjama po okolini audio knjigu Deepak Chopre - Sinchrodestiny. Mogu reći samo - izvrsno. I nevjerojatno kako sve više stvari sjeda na svoje mjesto. I teorija ralativnosti, i kvantna fizika, i teorija kaosa, i sinkroniciteti, i hologramski svemir, i sve ostalo.

Kaže Deepak - prema Vedama samo su dva sigurna simptoma da smo na putu ka istinskom prosjvetljenju - potpuni izostanak svake zabrinutosti i straha od bilo čega ( dakle spontani osjećaj zadovoljstva ) i sve češće pojavljivanje sinkronističkih događaja, koji počinju postajati "čuda" ( " čuda " - jer ne kužimo koji mehanizam stoji iza njih ).

A jedno i drugo se postiže kroz dva načina - svjesnost ( ili pozornost- attention ) i namjera ( intention ).

Ukratko : ono na što se fokusiramo, primjećujemo i želimo - počinje se manifestirati. Zato nas se sve stalno drži izvan ove spoznaje, usidrene u stanju straha i sukoba ( i sa samim sobom - što manifestira bolestima, i s okolinom što manifestira ovakvim stanjem u kojem sada jesmo kao društvo ). Uklonimo to i počet će se manifestirati ono što očekujemo.

Primjenjeno na nas - pojašnjava zašto se, fokusirajući isključivo na negativnosti, nikada nećemo pomaknuti van iz njihova dometa - u tom smislu sporedna stvar će uvijek ostati dominantna i zasjenjivati ono što bi trebalo biti glavno. I sve dok je tako - ono istinski važno nema nikakve šanse da se manifestira. Jedan od temeljnih zakona prirode i kreacije koju sami stvaramo.

Piše : Tomislav Budak

Već pri samom spomenu riječi "moć" većina ljudi reagira s oprezom, neki strahom, a mnogi čak i s gnušanjem. Nije ni čudo - moć je toliko zloupotrebljavana da ovaj pojam automatski izaziva negativne reakcije. Moćnici koji stoljećima teroriziraju puk, bili oni iz svijeta politike, religije ili biznisa, stvorili su toliko destruktivnu sliku osobne moći da ona prestaje biti težnjom većine ljudi. Naravno, nitko normalan ne želi zloupotrebljavati moć. Nitko ne želi izgledati, ponašati se ili činiti stvari koje čine osobe poput Sanadera ili Busha, odnosno nakaza iz svijeta biznisa ili estrade. Nitko normalan, ali svatko nenormalan itekako želi. Emocionalno nezrele i spiritualno neosviještene osobe žele moć kojom će kompenzirati osjećaj manje vrijednosti, odnosno gubitak identiteta, ali današnji moćnici ne shvaćaju da novac, pozicija ili statusni simboli nisu pravi izraz osobne moći. Ona primarno proizlazi iz čovjekovog integriteta, njegove etičnosti i beskompromisnosti, a ne prodaje duše silama zla. Upravo zato osobe koje teže etičnosti i ispravnosti odbijaju pozicije moći ili bilo kakav moćan gard. Oni ne žele moć jer smatraju da je ona automatski povezana sa zloupotrebom. No kao što niti novac nije nužno izvor svih zala, iako može biti ako ga se upotrebljava u zle svrhe, tako niti osobna moć nije nužno samo negativnog karaktera. Dapače, ona je nužno sredstvo čovjekovog samoostvarenja. Ali kakva moć? Kako mogu izgledati zdravi, poželjni i nužni oblici osobne moći? I zašto smo je uopće izgubili?

Emocionalna zrelost, o kojoj sam do sada dosta pisao, uključuje mnoge elemente. No svi ti elementi imaju jedan zajednički nazivnik, a to je univerzalna ili bezuvjetna ljubav. Utemeljena na slobodnom protoku univerzalne ljubavi - prema sebi i drugima - emocionalna inteligencija bitan je preduvjet za spiritualnu zrelost i samoostvarenost. Zato sve osobe koje se žele razvijati spiritualno - raditi na razvoju vlastite svijesti te na kreativnom ostvarenju svojih potencijala - moraju u proces osobnog razvoja uključiti i emocionalni aspekt svoga bića. Naime, cilj ljudskog postojanja na ovoj planeti jest ostvarenje potencijala za kreiranje potpuno ispunjenih odnosa, utemeljenih na slobodnom protoku univerzalne ljubavi. Odmah zatim slijedi i kreativni razvoj, odnosno ostvarenje kreativnih potencijala, kakvi god oni bili. I to je to - nema ništa drugo niti dalje od ovoga. Ljudi se razbolijevaju upravo zbog nemogućnosti da pruže ili daju ljubav, kao i da sebe kreativno izraze. Nismo bolesni ni zbog čega drugog, iako živimo u kamenom dobu kad je riječ o stupnju svijesti o uzrocima zdravstvenih problema. Emocionalno inteligentna osoba rijetko će biti bolesna. Ona će možda povremeno pokupiti pokoju virozu kako bi se njeno tijelo pročistilo od nagomilanih otrova, ali ozbiljnih zdravstvenih problema teško da će imati. Osim u slučajevima kada takvi problemi služe kao inicijacijsko sredstvo, no svaka inicijacija može uspjeti, bez da se pretvori u traumatsko iskustvo, odnosno ostavi bilo kakve neželjene posljedice.

Ono što većina ljudi ne zna ili ne shvaća dovoljno jest da univerzalna, bezuvjetna ljubav na kojoj je utemeljena emocionalna zrelost ima dva temeljna aspekta. Prvi običavamo zvati milosrdnim, mekim, suosjećajnim. Takva ljubav izražena je kvalitetama otvorene srčane čakre, odnosno njenog prednjeg aspekta, i predstavlja tip ljubavi kakav je većini ljudi dobro poznat. Tolerancija, nepostojanje predrasuda, prihvaćanje, davanje ili čak određen oblik "žrtvovanja" za druge jesu različiti aspekti milosrdne, tople i meke ljubavi. Ovakav oblik, oslobođen predumišljaja te očišćen od egoističnih poriva, predstavlja prvi cilj osobama koje kreću s upoznavanjem ljubavi kao kozmičkog principa. "Otvoriti vlastito srce", postati tolerantna i suosjećajna osoba, nezaobilazna je faza razvoja jednoj zatvorenoj i inhibiranoj osobi. Takav cilj ne može se ni na koji način preskočiti ili relativizirati. Ljubav mora biti neupitna i ljudi moraju biti duboko povezani s ovakvim njenim aspektom.

No, tu nije kraj. Ljubav se dalje razvija na malo drugačiji način, onaj koji stvara potrebnu ravnotežu prvom obliku, a povezan je sa stražnjim aspektom srčane čakre. Riječ je o takozvanoj ne-milosrdnoj ljubavi[1], koja mora biti utemeljena na milosrdnoj. Za razliku od meke i suosjećajne kvalitete milosrdne ljubavi, ovaj je oblik tvrd i nimalo suosjećajan. Odnosno, jest suosjećajan, ali na sasvim drugačiji način - suosjećanje je ovdje usmjereno isključivo prema izvornoj intenciji druge osobe, ali nipošto i prema njenom trenutnom ponašanju ili osjećajima. Evo o čemu je konkretno riječ. Ponekad se netko prema nama odnosi s omalovažavanjem, posprdno ili ponižavajuće. Hoćemo li sredstvima milosrdne ljubavi podržati djelovanje takve osobe? Hoćemo, na samom početku. Pokušat ćemo tolerancijom, razumijevanjem i otvorenošću prihvatiti djelovanje takve osobe, ali izraziti i neslaganje s njome na blag i razuman način. No, ne-milosrdna ljubav ne pravi kompromise s našim integritetom. Ukoliko se takvo djelovanje nastavi, krajnje je neprimjereno nastaviti djelovati sredstvima milosrdne ljubavi. Tada bi trebala nastupiti nemilosrdna ljubav, izražena kao otvoreno suprotstavljanje, negiranje i odbacivanje nečijeg djelovanja. Suprotstaviti se, konfrontirati, naljutiti ako treba, ovdje je primjerena i zdrava reakcija. Nedostatak takve reakcije odraz je određene vrste slabosti, odnosno nesklada.

Izvornu, pozitivnu intenciju osobe koja povređuje naš integritet moramo podržati jer je u svome izvornom obliku intencija svačijeg djelovanja pozitivna. Da, čak i kriminalci svojim djelovanjem žele ostvariti neku pozitivnu izvornu namjeru, samo što je sredstvo ostvarenja takve namjere postalo destruktivno ili ne-etično, odnosno udaljilo se od izvora ponekad toliko da osoba zaboravlja koja je uopće bila njena prvotna intencija. No, mi se moramo potruditi otkriti takvu intenciju i podržati je i na izravan način (konkretnom komunikacijom), ali i neizravan način (davanjem blagoslova tome dijelu njenoga bića). Dakle, milosrdnom ljubavlju i dalje podržavamo takvu izvornu intenciju na sve načine, ali trenutnom ponašanju i djelovanju osobe suprotstavljamo se ne-milosrdno i to svim sredstvima. Ne-milosrdno voljeti nekoga znači biti u stanju reći takvoj osobi stvari koje ona možda ne želi čuti, na način koji nije uvijen ili neizravan. Izraziti se direktno, reći drugoj osobi "ono što je ide", najbrži je put do njene promjene. Voljeti milosrdno osobu koja živi na (auto)destruktivan način jednako je liječenju narkomana malim dozama droge. Ne-milosrdnom ljubavlju narkomanu se prekida svaki doticaj s drogom i on prolazi krizu odvikavanja koja može biti izuzetno bolna. Kriza odvikavanja teška je i za okolinu osobe, ali spada u neminovnu inkomodaciju na koju moramo biti spremni jer je ona jedino ispravno i efikasno sredstvo odvikavanja. I ne-milosrdna ljubav je ljubav - čak i veće snage od milosrdne jer za njeno izražavanje treba imati i srca i "muda", ali i pameti jer je ovdje strategija djelovanja često od presudnog značaja.

No sukob, suprotstavljanje ili konfrontaciju većina ljudi još uvijek smatra "negativnim" djelovanjem. Dobrota se izjednačava s milosrđem, toplinom, mekoćom ili suosjećanjem, ali ne i s otvorenim suprotstavljanjem, sukobom, raspravom, strogošću ili striktnošću. Međutim, izraz dobrote nije samo beskrajno maziti nekoga ili mu ugađati. Dobrota je i kazniti, odnosno onemogućiti nekoga ako želi nauditi drugima. Na primjer, znamo da žrtva koja ne izrazi ljutnju ostaje žrtvom. Da je nekom tiraninu odmah uskraćena mogućnost tiranije suprotstavljanjem, tada tiranije ne bi niti bilo. S obzirom da nije, početni blaži oblici zlostavljanja kasnije prerastaju u pravu dramu. Žrtva obično očekuje da će je iz nepovoljne pozicije izbaviti netko drugi, neki izvanjski spasitelj, po mogućnosti sam Bog. Povijest je ipak pokazala da ljude u nevolji spašavaju jedino drugi ljudi, odnosno oni sami sebe, po mogućnosti. Ja već nekoliko godina na svojim tečajevima i predavanjima spominjem činjenicu da su ljude iz nacističkih logora oslobodili drugi ljudi koji su se otvoreno suprotstavili tiraniji. Nije ih spasio Bog. Odnosno jest, ali u ljudskom obličju, a ne kao neka apstraktna sila. Zanimljivo da je istu tvrdnju prošloga proljeća iznio i čuveni hrvatski filmski producent židovskog porijekla Branko Lustig, dobitnik nagrade Oscar za filmove Schindlerova lista i Gladijator. Lustig je kao mladić i sam prošao strahote nacističkih logora te proveo nekoliko godina u nekima od najzloglasnijih kao što su Auschwitz ili Birkenau. Nastupivši u emisiji Nedjeljom u 2, Lustig je izjavio da su ortodoksni Židovi činili krivu stvar moleći se Bogu za pomoć. Naime, od šest milijuna Židova stradalih u drugom svjetskom ratu barem tri milijuna bilo je ortodoksnih koji su se po cijele dane samo molili. Da je tih tri milijuna umjesto molitve uzelo puške u ruke, nacističkog režima vjerojatno ne bi bilo. Toliko o milosrdnoj ljubavi upotrijebljenoj na krivom mjestu.

Ni oružana borba nije uvijek opravdana, da se razumijemo, ali niti molitvom ne možemo postići ciljeve koji spadaju u našu odgovornost. Ne-milosrdna ljubav u praksi provodi ono što molitva i ostali oblici milosrdne ljubavi izražavaju kao cilj, odnosno čine na psiho-energetskom planu. Milosrdnom ljubavlju stvaraju se unutarnji, psihološki i spiritualni preduvjeti za ostvarenje cilja, a ne-milosrdnom ljubavlju se djeluje. Takvo djelovanje zahtijeva preuzimanje neophodne odgovornosti i discipline, povezivanje s principima upornosti, preciznosti, striktnosti ili marljivosti. Ispravno djelovanje također je povezano s vremenom, pravim "tajmingom", odnosno pažljivo razrađenim planom i programom dobro izbalansiranih postupaka kojima se osoba kreće izravno prema cilju. Kod takvog djelovanja nema vremena za pretjerano suosjećanje ili razvodnjavanje energije suvišnom mekoćom ili beskrajnom tolerancijom. Djelovanje i ratništvo idu ruku pod ruku, a pojam "duhovnog ratništva" odavno je ušao u rječnik suvremene duhovnosti. Zašto? Zato što je riječ o neminovnosti koju je nemoguće izbjeći. Cilj našeg postojanja jest kreativno samoostvarenje, a ne konstantno bavljenje apstrakcijama. A za takvu ostvarenost nužan je i ratnički duh.

Kad je o samom fizičkom ratovanju riječ, rat bi uvijek morao biti zadnja instanca, onaj konačni oblik sređivanja jedne neharmonične situacije. Prije izravnog fizičkog sukoba dužni smo pokušati sve, baš sve, da konflikt riješimo na miran način. Na žalost, to ponekad nije moguće. A ako smo već prisiljeni na rat, tada je način ratovanja iznimno važan. Postoji takozvano "akarmičko" ratovanje, ono koje ne stvara negativnu karmu, ali postoji i karmičko, ono koje itekako stvara negativnu karmu. Takvo je gotovo svako ratovanje u današnje vrijeme jer je destruktivno djelovanje svjestan cilj svjetskih vladara. Naime, svaki je osvajački rat automatski karmički jer predstavlja čin agresije. Opravdan je jedino obrambeni rat, ali i on nije nužno akarmički ako se vodi destruktivno ili osvetoljubivo. Ne mora se, dakle, nužno ratovati razaranjem - postoje oblici ratne strategije koji isključuju destrukciju. I Sun Cu, autor čuvene kompilacije tekstova pod imenom Umijeće ratovanja, navodi mišljenja velikih kineskih generala kako je najveća ratna pobjeda ona u kojoj su utrošena najmanja sredstva te je neprijatelju nanesen najmanji gubitak. Dobiti bitku bez ratovanja istinski je uspjeh i odražava najbolju strategiju. Stoga ne-milosrdna ljubav uvijek zahtijeva pažljivo izrađenu strategiju djelovanja kojom će tijekom konfrontacije drugoj strani biti nanesena najmanja moguća šteta. Prava strategija uključuje milosrđe jer, ponavljam, ne-milosrdna akcija mora biti utemeljena na milosrdnoj ljubavi. To je zato što se ne-milosrdna akcija obično manifestira osobi koja nije "sva svoja", koja djeluje destruktivno jer očito ne zna drugačije i nije u potpunosti svjesna svojih postupaka. Tiranin je uvijek slabija osoba od žrtve, on je taj koji treba istinsku pomoć, njega treba tretirati s pažnjom kakvu posvećujemo razmaženom ili uvrijeđenom djetetu. Stoga ne-milosrdno djelovanje ne smije biti lišeno milosrđa - upravo nasuprot, ono je ništa drugo do stroga odgojna mjera provedena iz ljubavi, a ne mržnje.

Nastavak ...

Piše : catwoman


Čitam kod Antiglobalista :


" Prošli puta sam spomenuo prijedlog novog Britanskog zakona o jednakosti, ili jednakom postupnja, tzv. "equality bill". U svojem izvornom obliku taj zakon ima nezamislive diktatorske odredbe - neke religijske institucije bile bi automatski zabranjene jer za određene svoje pozicije uzimaju samo muškarce ili samo žene, kao što npr. Katolička crkva redi samo muškarce za svećenike. Dalje novi zakon bi zabranio sve vjerske institucije koje ne vjenčavaju homoseksualne parove! Taj zakon je još uvijek u parlamentarnoj proceduri i rasprava nije gotova ( što se može ovdje pratiti ) ; koji će amandmani biti prihvaćeni još nije sasvim izvjesno.

Recimo da ovaj put takav zakon ipak ne bude prihvaćen, mislite li da će oni odustati? Naravno da neće. Vratit će se za 5, za 10, za 15 godina i pokušati opet. Tu leži prava opasnost. Dobronamjerni ljudi često sa najboljim namjerama glasuju za liberalne političke opcije, a te opcije pokazuju tek kasnije svoje pravo lice kao u ovom slučaju.

Ovaj Britanski slučaj neka posluži kao opomena. To je prava pouka o tome koliko su takvi lobiji bez skrupula; koje li samo drskosti imaju da u 21. stoljeću zabranjuju tisućljetne religijske institucije. Nemojte mislit da se radi o zabuni i da oni nisu tako loši kao što se iz ovoga čini, nemojte se zavaravat: Već su po sadašnjim zakonima zatvorili katoličke ustanove za posvojenje djece jer one naravno nisu mogle pristati na to da djecu daju homoseksualnim parovima. Te zabrane se već događaju i dogodile su se ove godine:

After 120 Years of Service UK Catholic Adoption Agency Forced to Close Doors Over Forced Gay Adoptions

MANCHESTER, England, June 6, 2008 (LifeSiteNews.com) - The Catholic Children's Rescue Service, in the Diocese of Salford, has become the first Catholic adoption agency in the country to stop finding new homes for children because of the Government's new homosexual equality laws.

The agency, in continual operation since 1886, was closely linked with the diocese and supported in its work by funds collected in the local parishes.

The Equality Act, which comes into effect on New Year's Day, forbids discrimination in the provision of goods and services on the basis of sexual orientation. The law was forced through Parliament last year despite past Prime Minister Tony Blair's recommendation that Catholic adoption agencies be exempted from the rules. (...)( izvor) "


... i sjetim što mi je @ Jupi privatno pisao o manipulacijama gay populacijom, a što mi je diglo tlak na 300, da sam ga maltene proglasila homofobom ... no, ovaj Antiglobalistov post razjasnio mi je ono što nisam kasnije istraživala sa američkih stranica, a koje mi je @ Jupi ( očito argumentirano ) proslijedio ...

Pa si mislim : ako katolička crkva ima određen stav prema homoseksualnim parovima - to je njeno pravo, kao što i homoseksulani ljudi imaju pravo ignorirati katoličku crkvu. Oni mogu svoje zajednice registrirati na koji drugi način, te tako osigurati ista prava poput heteroseksulanih parova - ne vidim razloga da moraju to činiti u okviru katoličke crkve. ( Pa nisam se ni ja udala u crkvi i ne vidim nikakav gubitak zbog toga.)

Isto tako, ako katolička crkva ne želi povjerenu im djecu zbog nekog svog internog razloga dati na posvajanje homoseksualnim parovima ( možda npr. što je za psihički razvoj djeteta doista bolje da je tijekom odgoja u dodiru s muškim i ženskim principom - raznolikost metnalnog i emocionalnog utjecaja stvara kompletnije osobe ), oni uvijek djecu mogu posvojiti posredovanjem neke socijalne službe, odvojene od bilo koje religije. Naravno da je za djecu odrastati prihvaćeno s ljubalju, razumijevanjem i pažnjom u nekoj funkcionalnoj i skladnoj homo - vezi daleko bolje , nego nekoj disfunkcionalnoj hetero - vezi, temeljenoj na agresiji ili alijenaciji.

Međutim, to već doista poprilično patološko protežiranje homoseksualnosti na Zapadu govori nešto što sam do nedavno , kao što rekoh - smatrala paranoičnim, a zapravo se radi samo o još jednoj od metoda stimuliranja depopulacije i destimuliranja razmnožavanja prirodnim putem ( tu su još i GMO, moguće chemtrails i fluor, ženska moda i situacija u ginekologiji," kulturološki " kontekst - glorificiranje analnog orgazma i kod žena, što možemo vidjeti i ovdje dolje u ovom šund-boxu ispod obrasca za unos komentara ... ), a u cilju stvaranja čovjeka podložnog manipulaciji - dakle odanog poslušnika i u krajnjoj liniji klona radilice 0 - 24 za potrebe nezasitnih kapitalističkih apetita.

Vraga će jadni homoseksualci dobiti svoja prava ( osim na slavodobitno javno pokazivanje golih stražnjica, što će im ubrzo dosaditi, nakon što vide svoje prazne džepove, kartice i hladnjake ... ) - morat će šljakati 15 h dnevno za minimum preživljavanja ili crknuti, isto kao i njihovi supatnici heteroseksualci.

Ovdje je opet na djelu totalitaristička politika devide et impera, i to na seksualnom planu, samo da se ljude onemogući kreirati si su/život na bazi uzajamnog uvažavanja, poštivanja, istinske pravde, humanosti i solidarnosti, poštivajući jednakost ljudskog bića, bez obzira na sve njegove raznolikosti.

Sve veći javni i medijski prostor, te otvaranje " sloboda " i " prava " na lamatanje golim stražnjicama ( dok se istovremeno smanjuje zaposlenost, plaće, socijalna prava, etc ... ) bacanje je prašine u oči slabovidnima i stimuliranje mediokritetstva, moralne gnjileži na svim razinama, što od nedovoljno integriranih i stabilnih ljudi ( a takva je većina ) stvara poltrone trivijalnih materijalnih užitaka i neukusa, potkupljive predatore i plaćenike - robote NWO ( novog svjetskog poretka ).

Nadalje, sustavni pokušaji ukidanja velikih svjetskih religijskih pokreta s tisućljetnom tradicijom, nažalost, samo potvrđuje predviđanja izvjesnog gospodina A. Pike, koji pretpostavlja 3. svjetski rat i nakon toga zatiranje svih religija, te kreiranje jedne jedine, totalitarne - u krajnoj liniji posvećene sotoni. Sve mi se to činilo ipak preparanoičnim, dok sam istraživala te iluminatske / masonske " teorije zavjera" ... ali ovi konkretni potezi u V.Britaniji samo potvrđuju da se u biti radi o čistoj praksi.


P.S.

Daleko od toga da ovime želim braniti stavove katoličke crkve, nego njeno pravo na opstojnost, kakvo danas imaju, hvala Bogu i homoseksualci. I meni osobno je ta njihova isključivost prema homoseksualcima antipatična ( jasno mi je da ih ne žele vjenčavati, jer brak ima drugačije konotacije – moguć reproduktivan / kreativan aspekt ... no – zašto ti ljudi ne bi mogli biti kršteni, dobiti prvu pričest, poslijednju pomast i ostale sakramente osim ženidbe ... i da li to uskraćivanja prava zaista funkcionira na svim razinama – to ne znam i ne bi mi bilo jasno zašto bi tako bilo, jer tu ne vidim nikakvu prirodnu logiku, osim neprirodnu logiku isključivosti ), međutim – ona, kao i svaka druga religijska zajednica / sekta ima pravo na neki svoj individualni specifikum, pa tko voli, nek' izvoli, a tko neće – ne mora.

Druga stvar – da katoličku crkvu u V. Britaniji financira država - dakako da bi imala pravo na kojekave intervencije – no, ta se crkva ( koliko mi je poznato ) financira iz svojih izvora ( nakrala se u srednjem vijeku, i to legalizirala ) i dok je tako ( formalnopravno ) - nitko nema pravo na intervencije u njezine dogme, osim onih koji su za to određeni prema njihovom internom pravilniku. Naravno da je pitanje istinske legalnosti tog vlasništva vrlo upitno – no, to je sasvim druga stvar ... i potegnuti lustraciju po tom pitanju je nešto što bi bilo logično i opravdano učiniti - jedini nedostatak pokretanja takvog postupka je vrlo malena mogućnost razaznavanja istine nakon tako dugo vremena, nažalost.

Ovim tekstom htjela sam upozoriti kako se gay populacija i njihovo pitanje iskorištava u svrhu zatiranja / revidiranja jedne religije ... što nadalje vodi u zatiranje / revidiranje druge, treće ... i na koncu imamo samo jednu, čija će pravila određivati NWO elita.

Piše : semper contra

U „JL“ 2010-02-01 izašao je članak s nadnaslovom „Hrvatski rekordi“ i glavnim naslovom „U Solinu se najviše rađa, a u Puli propadne svaki drugi brak“. U članku se iznose podaci vezani uz natalitet, smrtnost, broj sklopljenih i rastavljenih brakova, broj samoubojstva i slične kategorije iz domene ljudskih aktivnosti koje su zanimljive državi radi održavanja optimalnog broja stanovnika određenog nacionalnog opredjeljenja, a sve vezano uz pojedene županije. Čitajući te podatke pomislih: evo opet lijepog primjera gdje sami statistički podaci mogu neupućenog čitatelja, koji ne poznaje uzroke zbog čega su podaci upravo takvi kakvi jesu, navesti na poneki pogrešan zaključak.

Prvi primjer je tvrdnja da su varaždinske rodilje iz 2008. godine među najobrazovanijima u zemlji što se potkrijepljuje podatkom da je čak 22% rodilja sa završenim fakultetom ili umjetničkom akademijom. Iz toga bi se moglo zaključiti kako je broj obrazovanih žena u ukupnoj ženskoj populaciji u Varaždinu mnogo veći nego u drugim gradovima. Ne tvrdim da možda čak i nije tako, no smatram da razlog tome više leži u činjenici što je varaždinsko rodilište poznato da primjenjuje suvremene načine porađanja (na primjer i u vodenoj kupki) i da zbog toga mnoge obrazovane žene dolaze rađati u Varaždin. Pa čak i iz Zagreba, gdje su uvjeti u bolnicama, recimo to tako, nezadovoljavajući. Dakle, bilo bi točnije tvrditi da se u Varaždinu (varaždinskom rodilištu) porađa najveći broj žena s visokim obrazovanjem a ne da su varaždinske rodilje (dakle one iz Varaždina) među najobrazovanijima.

Primjer drugi govori o tome kako je Međimurska županija na prvom mjestu po broju izvanbračno rođene djece, navodno je čak 23,4% djece rođeno u izvanbračnim zajednicama. Uz to četvrtinu od tako rođene djece očevi nisu priznali. Ako se zaboravi ili se ne zna koliki je postotak romskog stanovništava u Međimurju u odnosu na ukupan broj stanovnika te županije, kod kojeg je pojava izvanbračnih zajednica nešto što se ne smatra nekim grijehom, ispada da su stanovnici Međimurja općenito skloniji „praviti“ djecu a da se prije toga ne vjenčaju. Što naravno nije točno.

Primjer treći govori o Dubrovačko-neretvanskoj županiji i navodi podatak da je to županija s najvećim prirodnim prirastom u državi. U 2008. bilo je 1462 rođenih, a 1323 umrlih. Opravdano je pitati: koliko je majki od tih 1323 rođenih iz navedene županije, a koliko iz općina u susjednoj državi BiH, čije majke žele da im se dijete rodi u Hrvatskoj.

Posljednji, ali u članku ne i posljednji primjer, je grad Zagreb za koji su navedeni podaci kako su u njemu najstarije rodilje, njih 54% bilo je starije od 30 godina. Ovaj podatak je, ako se sagleda u potpunosti, najmanje mističan. U Zagrebu je rodilište u Petrovoj koje prima iz cijele države (pa možda i izvan nje) rodilje iz tako zvane rizične skupine, a tu su prvenstveno one u poodmakloj dobi.

Ima tu još statističkih podataka koji se mogu tumačiti na više načina, no meni nije bio cilj komentirati same iznesene podatke. Jednako tako nisam ovo komentirao da bi prozivao autora članka, ili da bi se, ne daj bože, pravio pametan. Želio sam ovim primjerom, koji mi se čini dosta prikladnim, skrenuti pozornost na potrebu ispravnog sagledavanja statističkih podataka, odnosno da nije dobro takve podatke iznositi bez da se oni ne analiziraju, već ih prezentirati samo kao gola činjenica.

I na kraju utjeha ženama.
U Hrvatskoj muškarci umiru u prosjeku s 69,7 godina, a žene gotovo osam godina kasnije. Pa onda eventualni statistički podatak kako u domovima za stare i nemoćne ima više žena nego muškaraca, ne znači da žene vole više živjeti u takvim domovima nego muškarci, već starih jednostavno muškaraca ima manje budući umiru ranije.