Bili su više od simpatičnog prvoligaša, no nisu trajali predugo. Zajedništvom su se trudili nadomjestiti nedostatke. Danas su stabilni trećeligaš……..HNK VUKOVAR 91'!!!

1991. krenuli su doslovce o nule, a 1999. su postali prvoligaši. Bez ikakvog pretjerivanja nogometaši i vodstvo Vukovara 91' bili su tada pravo sportsko čudo, a njihov je uspjeh predstavljao istinski pothvat po mnogo čemu još nezabilježen na našim prostorima. Poput Feniksa izdignuli su se iz pepela i ruševina herojskog grada i zakoračili na veliku scenu. O čemu do tada nisu mogli ni sanjati, a kamoli ozbiljnije razmišljati. Tko bi se, naime, usudio pomisliti da se u teškim i neizvjesnim uvjetima i okolnostima novog životnog početka za Hrvate u Podunavlju, povratnike na svoja razorena i spaljena ognjišta, u ponosnom Vukovaru stvara klub koji će uskoro stajati nasuprot jednoj Croatiji (Dinamu) ili Hajduku u borbi za bodove?! Osnovani su u progonstvu 1991., kao sljedbenici negdašnje Sloge, a prvo su nastupali u Zagrebačkoj ligi veterana. Kasnije je došlo do ujedinjenja s Croatijom iz Bogdanovaca, a tek povratkom u Vukovar započeli su s ozbiljnim aktivnostima. Bio je to veliki izazov za svih, budući da su startali iz ničega, ne razmišljajući previše o rezultatima. Nogomet im je, prije svega, bio duhovna nadogradnja za sve ono što ih je čekalo u razrušenim domovima koje je trebalo obnoviti i krenuti ispočetka. Angažirali su se maksimalno, vrlo ozbiljno prionuli poslu i to im se isplatilo nakon nepunih osam godina. Predsjednik u tim godinama bio je Stjepan Šeremet, ujedno i dogradonačelnik grada. Mnogi su ih gledali sumnjičavo, posebice jer nisu imali ni klupske prostorije, sportsku opremu, a teško je bilo kompletirati i igrački kadar sposoban za iskušenja koja su ih očekivala u drugoligaškoj konkurenciji. Prvenstvo su započeli u strahu da im se ne dogodi najgore, ali su već prve utakmice otkrile kako su mogućnosti Vukovaraca mnogo veće nego i u prognozama najvećih optimista. Trener momčadi bio je Davor Mladina. Doveden je iz NK Otok te je sa sobom poveo i nekolicinu igrača. Ulazak Vukovara u prvu ligu bio je do tada jedan od najvećih uspjeha u karijeri tada još mladog i talentiranog stručnjaka. Od drugoligaških uspomena se ne živi i ne može se graditi budućnost. Trebalo je uspješno odgovoriti novim zahtjevima i još većim izazovima što ih donosi prvoligaška karavana. Pitali smo se da li su spremni za jedan još veći pothvat, nažalost nisu. Pokazivali su da se nikada ne predaju i da se nadaju najboljemu. Kao cilj su postavili ostanak u ligi, nažalost nisu uspjeli. Niti u jednom susretu se nisu predali bez borbe ali jednostavno nisu uspjeli. Tada je ambicijama bilo gotovo nemoguće udovoljiti bez neke pomoći izvan zelenog terena. Prvoligaške potrebe iziskuju znatna financijska sredstva i pitanje je hoće li ih Vukovarci iz svima poznatih razloga uspjeti namaknuti. U sezonu su ušli s proračunom znatno manjim od ostalih prvoligaša, usprkos tome što je iznos koji posjeduju za sam Vukovar tada bio ogroman. Stvarali su ekipu da ne budu samo simpatični prvoligaš, već i ravnopravan prvoligaš. Svoje su domaće utakmice odigravali na stadionu u Borovu Naselju, koje se tada užurbano renoviralo kako bi zadovoljilo kriterije nogometnog saveza. I tu se povlači jedna zanimljiva priča, Srbi su tijekom okupacije čak jednu tribinu i ponijeli sa sobom u Srbiju. Stadion se renovirao kako bi po završetku mogao primiti oko šest – sedam tisuća gledatelja. Stadion ni dan danas nije završen u cjelosti. Vukovar je oduvijek bio sportski grad. Najiskusniji igrač u to doba bio je korpulentni stoper, Siniša Sesar. Siniša danas radi kao trener u HNK Cibaliji, s kojom je trenutno u krizi rezultata u drugoligaškom društvu. Dovode se igrači koji su klubu voljni pomoći uz nešto manje materijalne koristi. Najveće uspjehe u svojoj povijesti nogometaši Vukovara doživjeli su baš u sezoni 98./99. kada osvojili prvo mjesto u drugoligaškom natjecanju tek stekli pravo nastupa u prvoligaškom društvu te su postali osvajači kupa Vukovarsko – srijemske županije. O njihovim nastupima u svojoj jedinoj prvoligaškoj sezoni jednom drugom prilikom kada budem pisao o sezoni 99./00. Istaknuo bih da je te sezone vraćeno ime Dinamo (umjesto Croatia), to spominjem iz razloga što je NK Dinamo prvu utakmicu od povratka imena odigrao baš protiv Vukovara 91' u Borovu Naselju. Zahvaljujem se Mariju Mihiću na kosturu ove priče.

Nakon Slavonije vraćamo se na sjever Hrvatske. Došli smo i do obrambenog i veznog igrača bogate inozemne karijere, jedan od najpopularnijih Međimuraca, danas nogometni trener…. DANIJEL ŠTEFULJ!!!!

Rođen je početkom lipnja 1973. u Čakovcu. Profesionalna karijera mu je trajala 16 godina, igrao je za nekolicinu hrvatskih klubova te u Njemačkoj. Najveći dio svoje karijere je proveo u Croatiji Zagreb (Dinamo) te u Hannoveru 96. Profesionalnu karijeru započeo je u NK Varteksu iz Varaždina. Za Varteks je u ratnim godinama nastupao ukupno u tri i pol sezone. Za Krojače je odigrao 70 utakmica te postigao 4 pogotka. U zimskoj prvenstvenoj stanci sezone 95./96. prelazi u zagrebačku Croatiju. Također je tri i pol sezone bio vezan profesionalnim ugovorom za Modre. Par mjeseci je proveo i na posudbi u Slaven Belupu. Ukupno je za Croatiju nastupio u 37 utakmica te postigao 3 pogotka, za Slaven Belupo je odigrao 11 utakmica uz jedan pogodak. Dobrim partijama u hrvatskom nogometu otisnuo se u inozemstvo, u njemački Hannover 96 kojeg je tada trenirao hrvatski stručnjak Branko Ivanković. Najprije je odigrao tri sezone za Hannover te im pomogao u promociji u elitni razred njemačkog nogometa, prvu Bundesligu. U te je tri sezone sakupio 95 nastupa i postigao 14 zgoditaka. Nakon toga je još odigrao 35 utakmica uz jedan zgoditak te je poslan na posudbu u Nurnberg. U Nurnbergu je nastupio u 16 utakmica te postigao 2 pogotka. Također je pomogao Nurnbergu pri plasmanu u elitni razred. Nakon Nurnberga zadržao se u drugoligaškom natjecanju, potpisao je ugovor sa SC Paderbornom. U sezonu i pol je odigrao samo jednu utakmicu te se odlučuje na odlazak na posudbu u niželigaša Rot – Weiss Essen. U sezonu i pol je odigrao ukupno 10 utakmica ali im je svojim iskustvom pomogao u promociji za drugoligaško društvo. Nakon inozemnih avantura po Njemačkoj s 34 godine na leđima odlučuje se za povratak u Hrvatsku. Potpisao je ugovor za NK Međimurje iz rodnog mu Čakovca. Odigrao je sezonu za crveno – crne iz Čakovca u 1.HNL te se nakon toga odlučuje za kačenje kopački o klin. Odigrao je 21 utakmicu te postigao 2 zgoditka. Što se tiče reprezentacije, nastupao je za mladu vrstu tri godine te ubilježio četiri nastupa. Radilo se o prijateljskim utakmicama. Za Vatrene je nastupio 1996. u dva navrata, u prijateljskim utakmicama protiv Poljske i Mađarske. Završio je trenersku akademiju, zadnji trenerski angažman bio mu je u NK Slogi iz Čakovca.



Uživajte u novim ikonama. Prijedloge, komentare, pritužbe, pohvale možete slati na mail around.world92@gmail.com .

Mateo

Vjerojatno jedan od najhvaljenijih stranaca koji su igrali u HNL-u, defintivno najpoznatiji Rumunj na ovim prostorima. Igrao je u čak tri velika naša kluba, miljenik navijača. Iza njega je i bogata međunarodna karijera…….DUMITRU MITU!!!!

Dumitru Mitu rođen je u veljači 1975. u Bukureštu. Odrastao je u obližnjem selu, Dobroiestiju. Tu mu je otac radio kao krčmar, majka kao prodavačica u kiosku. Nogomet je počeo igrati u dobi od šest i pol godina u omladinskom pogonu kluba Faur Bukurešt s periferije glavnog rumunjskog grada. Kasnije je igrao i za juniore i prvu momčad Faura. Prvu sezonu seniorskog nogometa proveo je u Fauru koji se tada natjecao u drugoj ligi. Odigrao je ukupno 18 utakmica te postigao pet zgoditaka. Nakon toga potpisao je za jedan od najtrofejnijih rumunjskih klubova, bukureštansku Steauu. U konkurenciji odličnih nogometaša mladi Mitu nije mogao igrati pa je najprije posuđen u Farul Constantu gdje je odigrao sedam utakmica. Nakon sezone u Farulu, posuđen je u FC Brasov (kojeg danas vodi Vjekoslav Lokica), ovdje je odigrao 11 utakmica, također bez učinka. Zatim je potpisao ugovor za UTA Arad, drugoligaš s ambicijom ulaska u elitni razred. Nakon samo jedne sezone u Aradu dogodila se neočekivana promjena. Dotad je odigrao za klub 30 utakmica te postigao 6 pogodaka. UTA je tokom priprema za novu sezonu sudjelovala na jednom nogometnom turniru gdje je sudjelovao i hrvatski prvoligaš NK Osijek. Mituova momčad osvojila je turnir, a on je postigao tri gola u dvije utakmica. Odmah po završetku turnira čelnici Osijeka stupili su u kontakt s 21-godišnjim rumunjskim internacionalcem te ga odlučili dovesti u Gradski vrt. Pokazao se to kao pametan potez. U Osijeku je proveo čak šest sezona, nastupio je u 160 utakmica te postigao 26 pogodaka. U sezoni 98./99. pod vodstvom Stanka Poklepovića momčad Osijeka osvojila je i kup. S Osijekom je zabilježio i više nego uspješne nastupe u Kupu Uefe. Nakon Osijeka preselio se u zagrebački Dinamo. S Modrima je u dvije sezone osvojio prvenstvo (trener mu je bio legendarni Ćiro) te sezonu kasnije i kup. Dinamo je osvojio i dva superkupa. Mitu je zbog sjajnih predstava prodan grčkom velikanu, Panathinaikosu. Tamo je malo igrao, samo šest utakmica u jesenskom dijelu prvenstva (uključujući i utakmicu Lige prvaka protiv Arsenala). Drugi dio sezone proveo je na posudbi u još jednom hrvatskom prvoligašu, u Rijeci. Rijeka je tada osvojila hrvatski kup. Za bijele je nastupio u 14 utakmica te postigao dva zgoditka. U novoj sezoni potpisao je ponovno ugovor s zagrebačkim Dinamom, novi trener bio je Josip Kuže. Dinamo je ponovno osvojio naslov prvaka, to je bio prvi naslov Dinama u nizu koji traje i dan danas. Te sezone nije bio u milosti trenera Kužea, odigrao je samo 11 utakmica te postigao jedan pogodak. Ukupno je u karijeri za Dinamo odigrao 69 utakmica te postigao 16 pogodaka. Uslijedio je konačan odlazak iz našeg nogometa, potpisao je za rumunjski CFR Cluj. U prvoj polovici sezone odigrao je 12 utakmica te postigao jedan pogodak, klub ga zatim šalje na posudbu u još jednog rumunjskog prvoligaša, Unireu Dej te se ubrzo nakon toga odlučuje i na raskid ugovora s njim. Za Unireu je nastupio u 8 utakmica te postigao jedan zgoditak. Postavši slobodan igrač, trenirao je u momčadi UTA Arad, nakon toga odlučuje se za angažman na dalekom istoku. Potpisao je najprije ugovor s kineskim Qingdao Zhongneng u kojem je proveo polovicu sezone te u 16 utakmica postigao 4 pogotka. Po zimi prelazi u kineski Changchun Yatal, u kojem provodi proljetni dio sezone, odnosno u Kini je to prvi dio sezone te nastupa u samo četiri utakmice. Nakon godine dana u Kini, vraća se u Rumunjsku gdje je odigrao svoju posljednju profesionalnu sezonu u karijeri nastupajući za UTA Arad, odigrao je 9 utakmica te postigao dva pogotka. Dumitru Mitu osim rumunjskog ima i hrvatsko državljanstvo koje je stekao 2003. nakon sedam godina igranja u HNL-u. Razlog zbog čega je zatražio državljanstvo je mogućnost igranja u hrvatskoj reprezentaciji budući da ga je tadašnji izbornik Otto Barić spominjao kao potencijalnog kandidata za kockasti dres. U konačnici, Mitu nikada nije zaigrao niti za rumunjsku niti za hrvatsku reprezentaciju. Dumitru ipak dan danas još nije okkačio kopačke o klin. Nastupa za drugoligašku momčad Soimii Pancota, osim što nastupa obnaša ulogu pomoćnog trenera te krupnim koracima grabe prema prvoj ligi. Osim ovih dužnosti, obnaša i dužnost glavnog trenera druge momčadi.

1.HNL 1992./1993. drugo je po redu nogometno natjecanje elitnog razreda u samostalnoj Hrvatskoj koje je organizirao Hrvatski nogometni savez. Natjecanje je započelo 23. kolovoza 1992. Utakmicama prvog kola, a završilo je 12. lipnja 1993. utakmicama tridesetog kola. U natjecanju je sudjelovalo 16 momčadi, od kojih je 12 nastupalo prethodne (prve) sezone, a to su Hajduk, Zagreb, Osijek, HAŠK-Građanski, Inker, Rijeka, Istra, Varteks, Cibalia, Zadar, Dubrovnik i Šibenik te prvak i dopravak 2.HNL, odnosno Radnik i Pazinka. Natjecanje je upotpunjeno s dodjelom dvije pozivnice, one su otišle na adresu Belišća i Segeste. Momčadi su igrale dvokružni natjecateljski sustav, a prvakom je postala momčad koja je osvojila najviše bodova (pobjeda = 2 boda, neodlučeno = 1 bod, poraz = bez bodova). Dvije posljednje plasirane momčadi trebale su igrati sljedeće sezone u 2.HNL, ali je u sljedećoj sezoni elitni razred povećan za još dva kluba pa su svi klubovi sačuvali svoj status. Ove je sezone NK HAŠK-Građanski promijenio ime u NK Croatia. NK Croatia je ujedno postala prvak, osvojila je 49 bodova, 7 bodova više od drugoplasiranog HNK Hajduk iz Splita. Croatia je izborila sudjelovanje u Ligi prvaka sljedeće sezone, Hajduka je čekalo natjecanje u Kupu pobjednika kupova. Ukupno je odigrano 240 utakmica, postignuto je 594 pogotka, odnosno prosječno 2,48 golova po utakmici. Najbolji strijelac prvenstva bio je Goran Vlaović (NK HAŠK-Građanski/NK Croatia) s 23 postignuta pogotka. Najefikasnija utakmica bila je ona između NK HAŠK-Građanski protiv NK Radnik koja je završila rezultatom 8:2. Najefikasnija domaća pobjeda bila je NK Croatia protiv NK Belišće rezultatom 8:1, a najefikasnije gostujuće pobjede ostvarili HNK Rijeka i NK HAŠK-Građanski u utakmicama protiv NK Šibenik i NK Belišće rezultatima 1:4. Najduži niz pobjeda ostvarila je NK Croatia, niz je trajao čak 9 utakmica, najduži niz neporaženosti također je pripao Croatiji i iznosi ogormnih 27 utakmica. Najduži niz poraza imao je NK Šibenik i to čak 7 utakmica u nizu. Najveću posjećenost ostvarila je Croatia/HAŠK i to od ukupno 380 tisuća gledatelja, najviše je bilo u vječnom derbiju protiv Hajduka kada je stadion pohodilo čak 45 tisuća gledatelja. Najmanju ukupnu posjećenost imao je velikogorički Radnik i to od 64 tisuće gledatelja tokom svih domaćih utakmica, najmanju posjećenost na jednoj utakmici imao je NK Šibenik i to u utakmici protiv Belišća kada je na Šubićevac pristiglo samo 200 navijača. Prosječna gledanost prvenstva iznosila je 4092 gledatelja po utakmici. U sljedećoj sezoni ovim su se ekipama priključile i dvije najbolje plasirane ekipe iz drugog razreda našeg nogometa odnosno Primorac iz Stobreča te zagrebačka Dubrava. Kup je osvojio splitski HNK Hajduk.




Uživajte! Možete me kontaktirati na mail around.world92@gmail.com

Mateo

Sve je započelo onog 13.05.1990. u utakmici na Maksimiru protiv Crvene Zvezde. Skoro dvije godine nogometno prvenstvo se nije igralo, sigurnost je bila na prvom mjestu. Uspostavljanjem suverene, nezavisne i demokratske Hrvatske stvoreni su preduvjeti za osnivanje i najvišeg nogometnog tijela. Doduše HNS je postojao i davno otprije, još od 1912. Ali sad je trebao samostalno ući u FIFA-u i UEFA-u. Prvi predsjednik HNS-a u nezavisnoj RH postao je Mladen Vedriš. Početkom srpnja 1992. savez je primljen u punopravno članstvo FIFA-e, a sredinom lipnja 1993. i u punopravno članstvo UEFA-e. Prvo natjecanje osnovao je HNS i počelo je 28. veljače 1992. Trajalo je manje od četiri mjeseca, odigralo se dvokružno. Nastupalo je 12 klubova. Domovinski rat je uvelike ometao natjecanje, ali je sezona uspješno dovršena. Sezona je bila jedinstvena po tome što nitko nije ispao (Klubovi s dna ljestvice su svi redom bili na prvoj crti bojišnice). Već je sljedeće sezone liga proširena s 12 na 16 klubova. Tko će sudjelovati odredilo se na temelju plasmana po plasmanu iz bivših Jugoslavenskih nogometnih natjecanja u sezoni 1990./91. Savezni prvoligaši bili su Dinamo, Hajduk, Rijeka, Osijek i Zagreb. Cibalia, Šibenik i Dubrovnik bili su savezni drugoligaši, a Zadar i Inker trećeligaši. Varteksu i Istri dodijeljene su pozivnice saveza. Momčadi su igrale ranije spomenutim dvokružnim sustavom, prvakom je postala momčad koja je osvojila najviše bodova. Pobjeda je nosila dva boda, neodlučen ishod jedan bod, a poraz nijedan bod. Ukupno se odigralo 132 utakmice, postiglo 315 golova, prosječno 2,39 po utakmici. Splitski Hajduk je postao prvak, nitko se nije plasirao u europska natjecanja, nitko nije ispao iz lige. Najbolji strijelac lige bio je Ardian Kozniku koji je tada nosio dres Hajduka s 12 pogodaka. Najefikasnija utakmica te najveća domaća pobjeda bila je pobjeda Hajduka protiv Dubrovnika rezultatom 9:0. Najveću gostujuću pobjedu ostvario je Zagreb u Zadru, pobijedili su 4:0. Hajduk je imao najduži niz pobjeda, čak 6 odnosno s Zagrebom je dijelio najduži niz neporaženosti koji je iznosio čak 12 utakmica. Najduži niz poraza imao je Dubrovnik, čak 7. Najposjećenija utakmica bila je ona između Hajduka i HAŠK-a (Dinamo) na Poljudu, bilo je 15000 gledatelja. Najmanje publike bilo je na utakmicama Dubrovnika, mizernih 100 gledatelja posjetilo je nekolicinu utakmica i ostalih prvoligaša. Prosječna posjećenost prvenstva bila je 2719 gledatelja. U novu sezonu, proširenu na 16 klubova pridružili su im se Pazinka, Radnik, Belišće i Segesta. Kup je osvojio zaprešićki Inker, koji je u dvije utakmica nadjačao HAŠK Građanski.

Kada je nogomet u pitanju, Imotska krajina spada među ona područja koja običavamo nazivati „nepresušnim izvorom talenata“. Grad Imotski i okolna sela dali su nogometnom svijetu Zvonimira Bobana, Ivana Buljana, Ivana Gudelja, Stanka Mršića, Ivana Leku, Antu Rebića i mnoge druge.

Smatralo se da u Imotskom teče med i mlijeko, a zna se da su tamošnji ljudi tjelesno vrlo sposobni i svestrano talentirani, sasvim je logično da se tu i tamo pojavi i nogometaš međunarodne klase i vrijednosti. No kada stignete u Imotski, brzo ćete shvatiti da su stvari bitno drukčije od onoga što ste očekivali. Nažalost, današnji Imotski je već godinama u gospodarskom kolapsu, od ljudi ćete saznati da nikada tamošnjem pučanstvu i nisu cvjetale ruže već ćete puno prije slušati priču „kako škrta zemlja malo daje“, te da je tako bilo oduvijek. Posljednjih godina političke su okolnosti dovele do procvata obližnjih hercegovačkih gradova na račun Imotskog i ostalih mjesta s hrvatske strane granice. Bogati Imoćani zapravo su samo oni koji su svoj novac stekli radeći u Njemačkoj ili Zagrebu… Kronična besparica dovela je do toga da je teško izdvojiti neki nogometni kompleks koji zaista zaslužuje prolaznu ocjenu, čak je najnoviji kompleks od županijskog ligaša NK Mračaj koji datira s početka stoljeća. Najveći stadion je baš onaj u Imotskom. Napravljen je sredinom osamdesetih u prekrasnom prirodnom okruženju poput Kantride u Rijeci, ali trenutno zadovoljava potrebe tek drugog razred našeg nogometa. Još jedan krupni problem nogometa u Imotskoj krajini jest nemogućnost tamošnjih nogometnih čelnika da se dogovore o zajedničkoj koncepciji razvoja. Naravno, konkurencija je uvijek konkurencija i stoga nije čudno što će se, naprimjer, Mračaj iz Runovića „napaliti“ više u utakmici s Imotskom krajinom iz Prološca nego na nekakvog suparnika iz udaljenijeg mjesta, ali u Imotskoj krajini taj je jaz, barem mi se čini, dublji nego što je to uobičajeno drugdje. Zašto je to tako, teško mi je odgonetnuti na brzinu, možda je razlog tradicionalno siromaštvo Dalmatinske zagore koja u višestoljetnoj borbi za opstanak rezultira i izuzetno čvrstim ljudskim karakterima, kojima kompromisi nisu jedna od jačih strana. Vjerojatno bi neka ozbiljna analiza mogla posvjedočiti jesmo li ovim razmišljanjima bili barem na dobrom tragu. Od klubova najveću tradiciju ima NK Mračaj iz Runovića, najmlađi među klubovima, a ujedno i jedini gradski je NK Imotski. NK Imotski je trenutno drugoligaš, trener im je Goran Šušnjara, ekipu čini dosta mladih igrača posuđenih iz RNK Split. No, i dalje svako selo se trudi voditi svoju politiku te to i dalje koči razvoj stabilnog kluba u krajini. Najpozitivnija stvar je što svi klubovi imaju omladinske škole s ciljem micanja djece s ulice. Djeca se međutim kada dosegnu određenu dob šalju prema juniorskom i seniorskom pogonu splitskog Hajduka ili RNK Splita. Najuspješniji i najpoznatiji klubovi iz krajine su Mladost iz Prološca, Imotski te Mračaj iz Runovića. Iz krajine su put nogometnog svijeta krenuli Iko Buljan, Stanko Mršić, Zvonimir Boban, Branko Tucak, Ivan Gudelj, Drago Čelić, Ante Rebić, Mladen Karoglan, Ante Aračić, Petar Šuto, Ivan Leko, Ivan Radeljić, Ante Jažić, Sandro Tomić, Romano Obilinović, Danijel Rašić, a i vlasnici RNK Splita, poznati poduzetnici, braća Žužul. Zahvaljujem se autoru članka o Imotskoj krajini u časopisu Nogomet još s početka stoljeća koji mi je bio inspiracija.




Mateo

Šetajući sa svojim ocem znao sam naići na neke od nogometnih ikona, tada mi to nije puno značilo, ali danas…. Sjećam se da smo tako naišli i na Ćiru Blaževića. Jednom smo naišli na ikonu koju zaista prati jedna impresivna i nadahnjujuća priča…… DAMIR DESNICA!!!

Damir je rođen potkraj 1956. u Obrovcu. Pošto Obrovac nije imao rodilište, Damir nam je ispričao priču o svojem rođenju u obiteljskoj kući, na krevetu. Nogometnu karijeru je započeo u Rijeci, igrao je na poziciji lijevog krila. Za HNK Rijeku je nastupao od 1976. do 1985. Bio je jedan od ključnih igrača Rijeke koja je dvaput osvajala tadašnji Kup maršala Tita, 1978. i 1979., te koja je igrala u četvrtfinalu Kupa pobjednika kupova, 1980. godine. Njegove odlične igre i snalaženje na terenu bile su posebno dobre s obzirom na to da je bio gluhonijem, od rođenja. Svijet odakle dolazi Damir Desnica je bespuće vječne tišine. Pedesetsedmogodišnjak sa licem dječaka, nikada nije čuo zvižduke i uvrede navijača, nikada nije mogao da sluša ovacije i aplauze. Gluhonijemi legendarni napadač Rijeke i jugoslovenskog nogometa, jedini igrač koji je mogao sustići vlastiti centaršut, kako ga je nekada rafalno opisivao zagrebački radio-reporter Ivo Tomić, sada je skromni demonstrator u omladinskoj školi nogometa na Kantridi. Damira još pamtimo kao vrsnog driblera. Kao jegulja je prolazio i kroz najgušće obrane tada jugoslavenskih prvoligaša. Damir je u HNK Rijeci nosio dres s brojem 11, te je zabio 55 pogodaka u 265 nastupa. Između 1981. i 1985. Rijeka je igrala u formaciji 4-3-3, Damir je igrao na poziciji napadača. Za njegove karijere u Rijeci veže se i jedna zanimljivosti. U utakmici protiv Real Madrida, 1984., Desnica je dobio crveni karton zbog prigovora sudcu, što je zaista čudno, jer je Damir podsjećam bio gluhonijem. Nakon Rijeke pet je sezona proveo igrajući u belgijskom KV Kortrijku. Nastupio je u 109 utakmica te postigao 19 pogodaka. Nakon Kortrijka vratio se u HNL te karijeru okončao u Pazinki iz Pazina. Za Pazinku je nastupio u 11 utakmica te postigao jedan pogodak. Od nogometa se oprostio u proljeće 1993. Nikada nije otišao u neki od klubova velike četvorke – Zvezdu, Partizan, Dinamo ili Hajduk – i možda je u tome sva melodramatična draž priče o njemu: o hendikepiranom igraču iz malog kluba koji ne govori i ne čuje, ali je i takav kakav je, svojim driblinzima po lijevoj strani, svojoj brzini i mijenjanju pravca u punom trku, stvarao grmljavinu na stadionima po kojima je gazio. Za jugoslavensku reprezentaciju nastupio je samo jedanput, i to 25. listopada 1978. Radilo se o prijateljskoj utakmici protiv Rumunjske u Bukureštu. Jugoslavija je pobijedila rezultatom 3:2, Damir je čak postigao i pogodak. Čak sam i ja dosta naučio od Damira, trenirao sam nogomet u četvrtom razredu osnovne baš u HNK Rijeci, Damir je tada radio kao asistent mojim trenerima.

https://www.youtube.com/watch?v=1xnmZltHT8o


Malo sam pročešljao kroz povijest naše lige od samih početaka, danas sam Vas odlučio podsjetiti na najefikasnije utakmice do danas. Pronašao sam dvanaest utakmica koje su završile s između 9 i 11 postignutih pogodaka.

1) NK Croatia (Zagreb) Vs. NK Pazinka (Pazin) 10:1
12.12.1993., stadion Maksimir u Zagrebu, gledatelja: 4500
Strijelci: 1:0 D. Šimić, 2:0 Vlaović, 3:0 Vlaović, 4:0 I. Cvitanović, 5:0 Vlaović, 6:0 Turković, 7:0 Pakasin, 7:1 Ljubančić, 8:1 I. Cvitanović, 9:1 Vlaović, 10:1 Vlaović

2) HNK Hajduk (Split) Vs. NK Radnik (Velika Gorica) 10:0
05.06.1994., stadion Poljud u Splitu, gledatelja: 3000
Strijelci: 1:0 Miše, 2:0 Erceg, 3:0 Erceg, 4:0 Računica, 5:0 Balajić, 6:0 Rapaić, 7:0 Rapaić, 8:0 Pralija, 9:0 Erceg, 10:0 Balajić

3) NK HAŠK-Građanski (Zagreb) Vs. NK Radnik (Velika Gorica) 8:2
01.11.1992., stadion Maksimir u Zagrebu, gledatelja: 3000
Strijelci: 1:0 Halilović, 1:1 Domitrović, 2:1 Turković, 3:1 I. Cvitanović, 4:1 Halilović, 5:1 I. Cvitanović, 6:1 Turković, 7:1 Turković, 8:1 Stanić, 8:2 Cvetko

4) NK Croatia (Zagreb) Vs. HNK Dubrovnik 8:2
05.06.1994., stadion Maksimir u Zagrebu, gledatelja: 700
Strijelci: 1:0 I. Cvitanović, 2:0 Vlaović, 2:1 Zrilić, 2:2 Crnčević, 3:2 I. Cvitanović, 4:2 Vlaović, 5:2 Vlaović, 6:2 Cvjetković, 7:2 I. Cvitanović, 8:2 Vlaović

5) HNK Hajduk (Split) Vs. HNK Dubrovnik 9:0
10.03.1992., stadion Poljud u Splitu, gledatelja: 4000
Strijelci: 1:0 Španjić, 2:0 S. Bilić, 3:0 Vučević, 4:0 Mornar, 5:0 Mornar, 6:0 Kozniku, 7:0 Vladislavić, 8:0 Miše, 9:0 Miše

6) HNK Hajduk (Split) Vs. NK Inter (Zaprešić) 7:2
22.03.2008., stadion Poljud u Splitu, gledatelja: 1500
Strijelci: 1:0 Cernat, 2:0 A. Rukavina, 3:0 Rubil, 4:0 Cernat, 4:1 Kukec, 5:1 Andrić, 6:1 Živković, 6:2 Kukec, 7:2 Gabrić

7) NK Zagreb Vs. NK Zadar 7:2
08.12.2007., stadion u Kranjčevićevoj u Zagrebu, gledatelja: 800
Strijelci: 1:0 Brkljača, 2:0 Čutura, 2:1 Tomasov, 3:1 Pejić, 4:1 Lovrek, 5:1 Lovrek, 5:2 Parmaković, 6:2 Kartelo, 7:2 Lovrek

8) NK Belišće Vs. NK Osijek 2:7
02.10.1994., Gradski stadion u Belišću, gledatelja: 2500
Strijelci: 0:1 Špehar, 0:2 Osmanagić, 0:3 Osmanagić, 1:3 Vida, 1:4 Vukoja, 1:5 Bičanić, 2:5 Vida, 2:6 Špehar, 2:7 Krpan

9) HNK Šibenik Vs. NK Zadar 6:3
31.05.2003., stadion na Šubićevcu u Šibeniku, gledatelja: 1500
Strijelci: 1:0 Bulat, 2:0 Župan, 3:0 Bedeković, 4:0 Bulat, 4:1 Ćustić, 5:1 Bedeković, 5:2 Pintar, 5:3 Pintar, 6:3 Jović

10) NK Dinamo (Zagreb) Vs. NK Zagreb 6:3
02.12.2007., stadion Maksimir u Zagrebu, gledatelja: 5000
Strijelci: 1:0 Mandžukić, 2:0 Balaban, 3:0 Modrić, 4:0 Vrdoljak, 5:0 J.Tadić, 6:0 J.Tadić, 6:1 Lovrek, 6:2 Lovrek, 6:3 M. Mujdža

11) NK Istra (Pula) Vs. NK Hrvatski Dragovoljac (Zagreb) 4:5
28.08.1999., stadion Aldo Drosina u Puli, gledatelja: 3500
Strijelci: 0:1 Đolonga, 1:1 Ratković, 1:2 Đolonga, 2:2 Žiković, 2:3 Petričević, 3:3 Bjelanović, 3:4 Franja, 3:5 Đolonga, 4:5 Bjelanović

12) HNK Hajduk (Split) Vs. NK Osijek 5:4
03.10.1999., stadion Poljud u Splitu, gledatelja: 6000
0:1 Vranješ, 1:1 J. Mujdža, 1:2 Bubalo, 1:3 Vranješ, 2:3 I. Leko, 3:3 J. Vučko, 4:3 J. Vučko, 4:4 J. Vučko (AG), 5:4 Baturina

Uživajte u novim pričama, hvala na posjeti i čitanju :)

Mateo

Ikona srca nogometnog igrališta, uzor mlađim uzrastima kluba. Igrač bogate karijere, jedan od aktera afere Ofsajd, pamtimo ga po vanserijskim nastupima u dresu Krojača…….MILJENKO MUMLEK!!!

Rođen je u studenom 1972. u Varaždinu. Prve nogometne korake načinio je u školi nogometa NK Varteks. Profesionalnu karijeru započeo je u NK Varteksu 1992. Najprije je proveo sedam sezone u dresu Krojača. Nastupio je u 185 utakmica te postigao impresivnih 50 pogodaka. Posebno se ističu njegovi nastupi u Kupu pobjednika kupova kada su baš njegovi pogotci bili odlučujući u utakmici s Heerenveenom te donijeli prolazak u četvrtfinale. U ljeto 1999. Potpisuje ugovor s zagrebačkom Croatijom (uskoro ponovno Dinamo). Tada je Dinamo pod vodstvom argentinskog stručnjaka Osvalda Ardilesa ušao u Ligu prvaka, drugu godinu zaredom. Miljenko je skupio čak četiri nastupa za Modre u elitnom natjecanju. Ukupno je u cijeloj sezoni 9 puta nosio modri dres te postigao 5 pogodaka. Nažalost, česte ozljede nisu dopustile da odigra više utakmice za sada već Dinamo, puno je vremena proveo na klupi. Nakon uglavnom neupsješne avanture u metropoli, Miljenko se vraća u rodni Varaždin. Sljedeće tri sezone je proveo u Varteksu, tada je Varteks bio u samom vrhu našeg nogometa, izbacili su i veliku Aston Villu iz europskog natjecanja. Odigrao je ukupno 54 utakmice te zabio 12 pogodaka. U kolovozu 2003. potpisao je ugovor s belgijskim Standardom iz Liegea. U Belgiji je odigrao dvije sezone, nastupio je u 33 utakmice te zabio 2 zgoditka. Nakon inozemne avanture vratio se u HNL. Potpisao je ugovor sa Slaven Belupom. U Koprivnici je odigrao 28 utakmica te postigao 10 zgoditaka, svlačionicu je dijelio i s našom sljedećom ikonom koju ćete uskoro upoznati. Nakon avanture u Podravini vratio se u Varaždin. Da godine ništa ne znače pokazao je Miljenko te je čak dvaput u tri sezone bio proglašen najboljim igračem Varteksa odnosno Varaždina, trofej kojeg dodijeljuju novinari, navijači i treneri. U tri sezone je odigrao ukupno 83 utakmice te postigao 27 pogodaka. U tom je periodu klub doživljavao značajne promjene, te je bio u jako teškoj financijskoj situaciji. Čak je promijenjeno ime kluba, dobio je ime NK Varaždin što se nije svidjelo velikom broju navijača. Klub je ubrzo otišao u stečaj, te je izbačen iz lige usred sezone zbog nagomilanih dugova. Kasnije je Miljenko završio u pritvoru zbog afere namještanja utakmica, poznata akcija Ofsajd. U prosincu 2011. nepravomoćno je osuđen na sedam mjeseci zatvora. Bilo je teško reći da li su Miljenko i ostali htjeli time zaraditi dodatni novac ili pomoći ostalim igračima da dobiju novac pošto im klub nije po nekoliko mjeseci isplaćivao zarađene plaće. Nakon odrađene zatvorske kazne Miljenko se vratio nogometu, potpisao je za NK Podravinu iz Ludbrega te odigrao nekoliko utakmica i u 40.-oj godini. Danas Miljenko radi kao nogometni trener u NK Varaždinu, klubu u kojem je ponikao. Što se tiče reprezentativne karijere, nastupio je u 8 utakmica, većinom prijateljskih te postigao 1 pogodak. Debitirao je 1994.u prijateljskoj tekmi protiv Slovačke, zamijenio je Deana Računicu.

Još jedna ikona bogate igračke karijere, trenutačno bez angažmana, poznat po brojnim golovima iz slobodnjaka. Strastveni putnik, godišnje odmore je trošio putujući svijetom. Zahvalan igrač sredine terena…… SREBRENKO POSAVEC!!!!

Popularni Sebi rođen je u ožujku 1980. u Murskoj Soboti u Sloveniji. Većinu profesionalne karijere proveo je igrajući za Slaven Belupo i Varteks. Karijeru je započeo u Varteksu, već u mlađim uzrastima zapazio ga je milanski Inter. U svojoj prvoj seniorskoj sezoni nije zabilježio niti jedan nastup za Varteks. Odmah potom otisnuo se u Njemačku, potpisao je ugovor za Hannover, tadašnji drugoligaš kojeg je preuzeo Varaždinac Branko Ivanković. U Njemačkoj se zadržao jednu sezonu, odigrao je 5 utakmica, bez učinka. Vratio se u HNL, potpisao je ugovor za Slaven Belupo iz Koprivnice. U sljedećih pet sezona postao je jedan od glavnih igrača koprivničkog prvoligaša. Odigrao je ukupno 95 utakmica te postigao 23 pogotka. Nakon Slavena potpisuje ugovor za NK Varteks. Sezonu je proveo u Varaždinu te nastupio u 28 utakmica i postigao 2 pogotka. Zatim je otišao u tursku prijestolnicu, Ankaru. Potpisao je za klub Ankaragucu. U Ankari je proveo samo pola sezone te odigrao 7 utakmica. Vratio se ponovno u HNL te u četiri godine odigrao 91 utakmicu i postigao 16 pogodaka za Slaven Belupo. S 30 godina na leđima ponovno napušta Koprivnicu te tada potpisuje za NK Varaždin. Tada je uVaraždinu nastupio u samo 4 utakmica te nije postigao niti jedan zgoditak. Nakon Varaždina odlazi u NK Luka Koper, u 1.SNL provodi također jednu sezonu. Odigrao je ukupno 16 utakmica. Zatim je pola sezone bio bez angažmana da bi se zatim zaputio u Kinu, osigurati egzistenciju. Potpisao je ugovor za drugoligaša Hunan Xiangtao. Trener kluba je Varaždinac Dražen Besek i kondicijski trener Nikola Jaroš. Sezonu je proveo u Kini te je trenutno bez angažmana. Za reprezentaciju je dobio poziv početkom 2006. za turnir u Hong Kongu. Nastupio je utakmici za treće mjesto baš protiv Hong Konga kada amo pobijedili rezultatom 4:0. To mu je jedini nastup u kockastom dresu.




S ove dvije ikone završavam svoj prvi period objavljivanja. Vraćam se za dva do tri tjedna s novim ikonama i novim pričama, bolji nego dosad. Uživajte!

Mateo