Bili su više od simpatičnog prvoligaša, no nisu trajali predugo. Zajedništvom su se trudili nadomjestiti nedostatke. Danas su stabilni trećeligaš……..HNK VUKOVAR 91'!!!

1991. krenuli su doslovce o nule, a 1999. su postali prvoligaši. Bez ikakvog pretjerivanja nogometaši i vodstvo Vukovara 91' bili su tada pravo sportsko čudo, a njihov je uspjeh predstavljao istinski pothvat po mnogo čemu još nezabilježen na našim prostorima. Poput Feniksa izdignuli su se iz pepela i ruševina herojskog grada i zakoračili na veliku scenu. O čemu do tada nisu mogli ni sanjati, a kamoli ozbiljnije razmišljati. Tko bi se, naime, usudio pomisliti da se u teškim i neizvjesnim uvjetima i okolnostima novog životnog početka za Hrvate u Podunavlju, povratnike na svoja razorena i spaljena ognjišta, u ponosnom Vukovaru stvara klub koji će uskoro stajati nasuprot jednoj Croatiji (Dinamu) ili Hajduku u borbi za bodove?! Osnovani su u progonstvu 1991., kao sljedbenici negdašnje Sloge, a prvo su nastupali u Zagrebačkoj ligi veterana. Kasnije je došlo do ujedinjenja s Croatijom iz Bogdanovaca, a tek povratkom u Vukovar započeli su s ozbiljnim aktivnostima. Bio je to veliki izazov za svih, budući da su startali iz ničega, ne razmišljajući previše o rezultatima. Nogomet im je, prije svega, bio duhovna nadogradnja za sve ono što ih je čekalo u razrušenim domovima koje je trebalo obnoviti i krenuti ispočetka. Angažirali su se maksimalno, vrlo ozbiljno prionuli poslu i to im se isplatilo nakon nepunih osam godina. Predsjednik u tim godinama bio je Stjepan Šeremet, ujedno i dogradonačelnik grada. Mnogi su ih gledali sumnjičavo, posebice jer nisu imali ni klupske prostorije, sportsku opremu, a teško je bilo kompletirati i igrački kadar sposoban za iskušenja koja su ih očekivala u drugoligaškoj konkurenciji. Prvenstvo su započeli u strahu da im se ne dogodi najgore, ali su već prve utakmice otkrile kako su mogućnosti Vukovaraca mnogo veće nego i u prognozama najvećih optimista. Trener momčadi bio je Davor Mladina. Doveden je iz NK Otok te je sa sobom poveo i nekolicinu igrača. Ulazak Vukovara u prvu ligu bio je do tada jedan od najvećih uspjeha u karijeri tada još mladog i talentiranog stručnjaka. Od drugoligaških uspomena se ne živi i ne može se graditi budućnost. Trebalo je uspješno odgovoriti novim zahtjevima i još većim izazovima što ih donosi prvoligaška karavana. Pitali smo se da li su spremni za jedan još veći pothvat, nažalost nisu. Pokazivali su da se nikada ne predaju i da se nadaju najboljemu. Kao cilj su postavili ostanak u ligi, nažalost nisu uspjeli. Niti u jednom susretu se nisu predali bez borbe ali jednostavno nisu uspjeli. Tada je ambicijama bilo gotovo nemoguće udovoljiti bez neke pomoći izvan zelenog terena. Prvoligaške potrebe iziskuju znatna financijska sredstva i pitanje je hoće li ih Vukovarci iz svima poznatih razloga uspjeti namaknuti. U sezonu su ušli s proračunom znatno manjim od ostalih prvoligaša, usprkos tome što je iznos koji posjeduju za sam Vukovar tada bio ogroman. Stvarali su ekipu da ne budu samo simpatični prvoligaš, već i ravnopravan prvoligaš. Svoje su domaće utakmice odigravali na stadionu u Borovu Naselju, koje se tada užurbano renoviralo kako bi zadovoljilo kriterije nogometnog saveza. I tu se povlači jedna zanimljiva priča, Srbi su tijekom okupacije čak jednu tribinu i ponijeli sa sobom u Srbiju. Stadion se renovirao kako bi po završetku mogao primiti oko šest – sedam tisuća gledatelja. Stadion ni dan danas nije završen u cjelosti. Vukovar je oduvijek bio sportski grad. Najiskusniji igrač u to doba bio je korpulentni stoper, Siniša Sesar. Siniša danas radi kao trener u HNK Cibaliji, s kojom je trenutno u krizi rezultata u drugoligaškom društvu. Dovode se igrači koji su klubu voljni pomoći uz nešto manje materijalne koristi. Najveće uspjehe u svojoj povijesti nogometaši Vukovara doživjeli su baš u sezoni 98./99. kada osvojili prvo mjesto u drugoligaškom natjecanju tek stekli pravo nastupa u prvoligaškom društvu te su postali osvajači kupa Vukovarsko – srijemske županije. O njihovim nastupima u svojoj jedinoj prvoligaškoj sezoni jednom drugom prilikom kada budem pisao o sezoni 99./00. Istaknuo bih da je te sezone vraćeno ime Dinamo (umjesto Croatia), to spominjem iz razloga što je NK Dinamo prvu utakmicu od povratka imena odigrao baš protiv Vukovara 91' u Borovu Naselju. Zahvaljujem se Mariju Mihiću na kosturu ove priče.

Nakon Slavonije vraćamo se na sjever Hrvatske. Došli smo i do obrambenog i veznog igrača bogate inozemne karijere, jedan od najpopularnijih Međimuraca, danas nogometni trener…. DANIJEL ŠTEFULJ!!!!

Rođen je početkom lipnja 1973. u Čakovcu. Profesionalna karijera mu je trajala 16 godina, igrao je za nekolicinu hrvatskih klubova te u Njemačkoj. Najveći dio svoje karijere je proveo u Croatiji Zagreb (Dinamo) te u Hannoveru 96. Profesionalnu karijeru započeo je u NK Varteksu iz Varaždina. Za Varteks je u ratnim godinama nastupao ukupno u tri i pol sezone. Za Krojače je odigrao 70 utakmica te postigao 4 pogotka. U zimskoj prvenstvenoj stanci sezone 95./96. prelazi u zagrebačku Croatiju. Također je tri i pol sezone bio vezan profesionalnim ugovorom za Modre. Par mjeseci je proveo i na posudbi u Slaven Belupu. Ukupno je za Croatiju nastupio u 37 utakmica te postigao 3 pogotka, za Slaven Belupo je odigrao 11 utakmica uz jedan pogodak. Dobrim partijama u hrvatskom nogometu otisnuo se u inozemstvo, u njemački Hannover 96 kojeg je tada trenirao hrvatski stručnjak Branko Ivanković. Najprije je odigrao tri sezone za Hannover te im pomogao u promociji u elitni razred njemačkog nogometa, prvu Bundesligu. U te je tri sezone sakupio 95 nastupa i postigao 14 zgoditaka. Nakon toga je još odigrao 35 utakmica uz jedan zgoditak te je poslan na posudbu u Nurnberg. U Nurnbergu je nastupio u 16 utakmica te postigao 2 pogotka. Također je pomogao Nurnbergu pri plasmanu u elitni razred. Nakon Nurnberga zadržao se u drugoligaškom natjecanju, potpisao je ugovor sa SC Paderbornom. U sezonu i pol je odigrao samo jednu utakmicu te se odlučuje na odlazak na posudbu u niželigaša Rot – Weiss Essen. U sezonu i pol je odigrao ukupno 10 utakmica ali im je svojim iskustvom pomogao u promociji za drugoligaško društvo. Nakon inozemnih avantura po Njemačkoj s 34 godine na leđima odlučuje se za povratak u Hrvatsku. Potpisao je ugovor za NK Međimurje iz rodnog mu Čakovca. Odigrao je sezonu za crveno – crne iz Čakovca u 1.HNL te se nakon toga odlučuje za kačenje kopački o klin. Odigrao je 21 utakmicu te postigao 2 zgoditka. Što se tiče reprezentacije, nastupao je za mladu vrstu tri godine te ubilježio četiri nastupa. Radilo se o prijateljskim utakmicama. Za Vatrene je nastupio 1996. u dva navrata, u prijateljskim utakmicama protiv Poljske i Mađarske. Završio je trenersku akademiju, zadnji trenerski angažman bio mu je u NK Slogi iz Čakovca.



Uživajte u novim ikonama. Prijedloge, komentare, pritužbe, pohvale možete slati na mail around.world92@gmail.com .

Mateo