Sve je započelo onog 13.05.1990. u utakmici na Maksimiru protiv Crvene Zvezde. Skoro dvije godine nogometno prvenstvo se nije igralo, sigurnost je bila na prvom mjestu. Uspostavljanjem suverene, nezavisne i demokratske Hrvatske stvoreni su preduvjeti za osnivanje i najvišeg nogometnog tijela. Doduše HNS je postojao i davno otprije, još od 1912. Ali sad je trebao samostalno ući u FIFA-u i UEFA-u. Prvi predsjednik HNS-a u nezavisnoj RH postao je Mladen Vedriš. Početkom srpnja 1992. savez je primljen u punopravno članstvo FIFA-e, a sredinom lipnja 1993. i u punopravno članstvo UEFA-e. Prvo natjecanje osnovao je HNS i počelo je 28. veljače 1992. Trajalo je manje od četiri mjeseca, odigralo se dvokružno. Nastupalo je 12 klubova. Domovinski rat je uvelike ometao natjecanje, ali je sezona uspješno dovršena. Sezona je bila jedinstvena po tome što nitko nije ispao (Klubovi s dna ljestvice su svi redom bili na prvoj crti bojišnice). Već je sljedeće sezone liga proširena s 12 na 16 klubova. Tko će sudjelovati odredilo se na temelju plasmana po plasmanu iz bivših Jugoslavenskih nogometnih natjecanja u sezoni 1990./91. Savezni prvoligaši bili su Dinamo, Hajduk, Rijeka, Osijek i Zagreb. Cibalia, Šibenik i Dubrovnik bili su savezni drugoligaši, a Zadar i Inker trećeligaši. Varteksu i Istri dodijeljene su pozivnice saveza. Momčadi su igrale ranije spomenutim dvokružnim sustavom, prvakom je postala momčad koja je osvojila najviše bodova. Pobjeda je nosila dva boda, neodlučen ishod jedan bod, a poraz nijedan bod. Ukupno se odigralo 132 utakmice, postiglo 315 golova, prosječno 2,39 po utakmici. Splitski Hajduk je postao prvak, nitko se nije plasirao u europska natjecanja, nitko nije ispao iz lige. Najbolji strijelac lige bio je Ardian Kozniku koji je tada nosio dres Hajduka s 12 pogodaka. Najefikasnija utakmica te najveća domaća pobjeda bila je pobjeda Hajduka protiv Dubrovnika rezultatom 9:0. Najveću gostujuću pobjedu ostvario je Zagreb u Zadru, pobijedili su 4:0. Hajduk je imao najduži niz pobjeda, čak 6 odnosno s Zagrebom je dijelio najduži niz neporaženosti koji je iznosio čak 12 utakmica. Najduži niz poraza imao je Dubrovnik, čak 7. Najposjećenija utakmica bila je ona između Hajduka i HAŠK-a (Dinamo) na Poljudu, bilo je 15000 gledatelja. Najmanje publike bilo je na utakmicama Dubrovnika, mizernih 100 gledatelja posjetilo je nekolicinu utakmica i ostalih prvoligaša. Prosječna posjećenost prvenstva bila je 2719 gledatelja. U novu sezonu, proširenu na 16 klubova pridružili su im se Pazinka, Radnik, Belišće i Segesta. Kup je osvojio zaprešićki Inker, koji je u dvije utakmica nadjačao HAŠK Građanski.

Kada je nogomet u pitanju, Imotska krajina spada među ona područja koja običavamo nazivati „nepresušnim izvorom talenata“. Grad Imotski i okolna sela dali su nogometnom svijetu Zvonimira Bobana, Ivana Buljana, Ivana Gudelja, Stanka Mršića, Ivana Leku, Antu Rebića i mnoge druge.

Smatralo se da u Imotskom teče med i mlijeko, a zna se da su tamošnji ljudi tjelesno vrlo sposobni i svestrano talentirani, sasvim je logično da se tu i tamo pojavi i nogometaš međunarodne klase i vrijednosti. No kada stignete u Imotski, brzo ćete shvatiti da su stvari bitno drukčije od onoga što ste očekivali. Nažalost, današnji Imotski je već godinama u gospodarskom kolapsu, od ljudi ćete saznati da nikada tamošnjem pučanstvu i nisu cvjetale ruže već ćete puno prije slušati priču „kako škrta zemlja malo daje“, te da je tako bilo oduvijek. Posljednjih godina političke su okolnosti dovele do procvata obližnjih hercegovačkih gradova na račun Imotskog i ostalih mjesta s hrvatske strane granice. Bogati Imoćani zapravo su samo oni koji su svoj novac stekli radeći u Njemačkoj ili Zagrebu… Kronična besparica dovela je do toga da je teško izdvojiti neki nogometni kompleks koji zaista zaslužuje prolaznu ocjenu, čak je najnoviji kompleks od županijskog ligaša NK Mračaj koji datira s početka stoljeća. Najveći stadion je baš onaj u Imotskom. Napravljen je sredinom osamdesetih u prekrasnom prirodnom okruženju poput Kantride u Rijeci, ali trenutno zadovoljava potrebe tek drugog razred našeg nogometa. Još jedan krupni problem nogometa u Imotskoj krajini jest nemogućnost tamošnjih nogometnih čelnika da se dogovore o zajedničkoj koncepciji razvoja. Naravno, konkurencija je uvijek konkurencija i stoga nije čudno što će se, naprimjer, Mračaj iz Runovića „napaliti“ više u utakmici s Imotskom krajinom iz Prološca nego na nekakvog suparnika iz udaljenijeg mjesta, ali u Imotskoj krajini taj je jaz, barem mi se čini, dublji nego što je to uobičajeno drugdje. Zašto je to tako, teško mi je odgonetnuti na brzinu, možda je razlog tradicionalno siromaštvo Dalmatinske zagore koja u višestoljetnoj borbi za opstanak rezultira i izuzetno čvrstim ljudskim karakterima, kojima kompromisi nisu jedna od jačih strana. Vjerojatno bi neka ozbiljna analiza mogla posvjedočiti jesmo li ovim razmišljanjima bili barem na dobrom tragu. Od klubova najveću tradiciju ima NK Mračaj iz Runovića, najmlađi među klubovima, a ujedno i jedini gradski je NK Imotski. NK Imotski je trenutno drugoligaš, trener im je Goran Šušnjara, ekipu čini dosta mladih igrača posuđenih iz RNK Split. No, i dalje svako selo se trudi voditi svoju politiku te to i dalje koči razvoj stabilnog kluba u krajini. Najpozitivnija stvar je što svi klubovi imaju omladinske škole s ciljem micanja djece s ulice. Djeca se međutim kada dosegnu određenu dob šalju prema juniorskom i seniorskom pogonu splitskog Hajduka ili RNK Splita. Najuspješniji i najpoznatiji klubovi iz krajine su Mladost iz Prološca, Imotski te Mračaj iz Runovića. Iz krajine su put nogometnog svijeta krenuli Iko Buljan, Stanko Mršić, Zvonimir Boban, Branko Tucak, Ivan Gudelj, Drago Čelić, Ante Rebić, Mladen Karoglan, Ante Aračić, Petar Šuto, Ivan Leko, Ivan Radeljić, Ante Jažić, Sandro Tomić, Romano Obilinović, Danijel Rašić, a i vlasnici RNK Splita, poznati poduzetnici, braća Žužul. Zahvaljujem se autoru članka o Imotskoj krajini u časopisu Nogomet još s početka stoljeća koji mi je bio inspiracija.




Mateo