Pisati se mora, jer dok ne odvrneš slavinu voda ne teče
srijeda, 28.05.2025.
Nelagoda zbog 60 centi (O dvije knjižnice)
Knjižničarka me prostrijelila. Nervozna, možda neljubazna. Zakasnina se plaća u cashu ili preko ZAK-ija, a što mrzim jer sam disleksičan pa moram zapamtiti trocifreni broj i expiry date a što nisam u stanju. Zapravo mi se ne da.
Nemam 60 centi, ne nosim novčanik, ne bih li se slobodnim osjećao. Nesputanim.
A ne da mi se sad do auta, gdje imam sitnog, ako prosjaci i žongleri budu žilavo opasni na semaforima, pa da ih se riješim.
Preko puta knjižnice sam parkirao. Neposredno preko puta. Morao sam se uvući na zakrčeno parkiralište. Prije toga sam, na laganijem parkingu, naguzio stupiće koje nisam vidio, pa utekao otamo, odmah mi je trebalo biti jasno da je mjesto predobro da bude slobodno.
Mislio sam se zapravo izvući od 60 centi zakasnine, ovaj put, ništa ni ne posuditi. ionako sam preko volje navratio. Uteći, pobjeći, klisnuti. Ili se samo udaljiti, kao, svoje sam obavio.
A došao sam vratiti knjigu. Nešto posuditi. Dugo se troumio. Knjižnica, Lidl ili doma gledati zadnje epizode Mindhuntera.
Knjiga koju sam vraćao (tu se jutros spominje), veli bloger da mu je najdraža od tog autora. I meni je, ali mi poriv na pisanje ove knjižničke epizode, nadošao odmah tamo, pa sada samo kažem da je lik francuz, nešto stariji od mene al nekako sličnih putova, pa rokam po istom tom odjelu (francuzi), ono malo što čitam ove godine.
Penjem se na kat, ništa ne nalazim tu na odjeljku od kojeg se inače ne mičem daleko, nego novi roman Bo-Boa, ovaj sa jutarnjeg bloga, primam u ruke. Uzimam ga, skrinam tekst, nasumice zavrtim i odustajem, sve je nabacano i ništa se ne kači za mene, nema priče. Odjebi Bo-Bo!
Vrtim se po redovima, odmičem se i od susjednih talijana koji su mi uobičajna utješna nagrada, pokušavam biti znatiželjan pa bauljam sve do studijskog dijela, gdje par studenta uče.
Smeta me miris knjiga i sve one arome koje su po stanovima, autima, torbama pokupile.
Sve me zapravo smeta.
Naslovnice.
Nazivi.
Autori koje sam preskočio.
Autori o kojima ništa ne znam.
Strašna žena čuvarica na pultu.
Katalog Lidla u kojem ničeg nema.
Spotifay čiji mi algoritam predlaže samo sranja.
To što smo ispali iz play offa.
Peru me alergije, 2 mjeseca, bolestan sam i nisam zapravo bolestan, iscrpljen sam, bezvoljan i nemam energiju taštine, nego čekam da dođe ljeto.
Jesam li trebao otići u onu novu knjižnicu di me prije par mjeseci Ona poslala, da joj pitam za crvene kožne rukavice? Nisam ni znao da postoji ta institucija, tu pokraj mog posla.
Pa me uhvatila šefica, elegantna žena, prodorna pogleda, gledala me sa zanimanjem bila i previše ljubazna. Osim potrage za rukavicama, uzela si je zadatak da me učlani. Sve mi je objasnila, napravila mi novi profil na ZAK-iju, uz moju nelagodu kucala mi po mobu, ispričala da imaju zanimljive programe, večernje tribine, izložbe.
Kao ona Senatorica je izgledala, ona čiji se muž spanđao sa suprugom Harrisona Forda, kojeg zovu u filmu Dutch, a on je detektiv i oboje skuže da su im se supružnici ševili. Pa je kao nešto između njih bilo, al' nema smisla, em su u koroti em ih spojili preminuli jebežljivi bračni drugovi.
Sve me Senatorica ispitala, smješkao sam se ja i nekako snalazio a smješkale su se i pripravnice i osoblje jer su svi imali sastanak u čitaonici i škicali.
Bilo mi je neugodno kad je Senatorica vidjela da nemam ništa posuđeno u ovoj knjižnici, ovoj di dugujem 60 centi, a opravdao sam se da čitam knjige sa Interlibra i da se mučim sa srpskim prijevodom novog Murakamija, kupljenog u Beogradu (o čem imam dugove za napisati, jer 4 mjeseca čitanja je puno i sve se sjebalo).
Možda sam ipak trebao teti Senatorici u posjet, al' me kopka da je žena jaka, pametna, decentno pristupačna a s takvim baš i ne znam, možda kapaciteta imam, možda i ne nemam. Lakše je ne pokušati. Pojela bi me ovakvog. Nisam dobio (a ni izgubio) utakmicu koju nisam odigrao.
Zlovolja dakle, jučer od potrage, uhvatila me, mislio sam pobjeći van, šmugnuti i 60 centi platiti drugi put (a možda i mobitelom), al' me bilo strah tete na recepciji, ovoj bez smješka i strah me mog straha od te žene, od koje me pult čuvao i kratak hod do izlaza.
Kopam još malo i opet uzalud, tu i tamo uzmem neku knjigu sa police, probam naći nešto novo. Odmah vraćam, dok se god vidi rupa izvađene knjige.
Vrtim i roman o Novom Zagrebu, o Utrinama i igralištu, mislim ovo bi moglo biti dobro, i mislim sad će epizoda o domaru koji se brinuo o terenima, mislim da smo ga Geđa zvali, jer je bio iz Srbije i živio u jednom od kontejnera. Tamo oko Univerzijade, sredinom 80 ih.
Onda se uspostavilo da je bio pedofil i naganjao dečke dok mu jedan nije čekićem razbio glavu. Nije ga ubio, samo odvratio, a otac momka zvao Miliciju.
I mene je jednom zvao Geđa u kontejner da mi tamo vrati sitniš za članarinu al' sam odbio i ostavi mu bakšiš. Bio sam tada već stasali dečko, nisam bio klinac, veslao sam, vježbao, imao pažnju cura s kojom nisam znao što bih tada. Nisam bio lagani plijen, ne znam kako bi završilo muško natezanje.
Al knjiga počinje 90tih, nešto prije rata i odmah odustajem, jer nema Geđe.
Sljedeća je knjiga kandidat opet o Zagrebu, ratnih 90ih. Obećava isprva. Cura je konobarica, piše o 1993. i kalašnjikovima u krčmi i nije i uvjerljivo, i ne sjećam se da bi itko puštao 1993. u kafiću Led Zeppelin, a i oružje nije bilo više na izvol'te pa vraćam knjigu. Možda me sjećanje vara. Dva su primjerka, lako ju vraćam na točno mjesto.
I pizdim zbog tih 60 centi, zbog kojih sam još na katu, mogao sam iz auta ponijet pa se tete knjižničarke bojao ne bih.
Ovako se patim, otvoren je prozor, susjedi pričaju na klupicama unutarnjeg parka. Ja bauljam.
Gledam naslove, grafike i odmah odustajem.
Odustajem.
Odustajem.
Vraćam se na policu francuza i skužim da nisu dobro posložili. Malo u jednom, malo u drugom redu. Svejedno, Bo-Boove knjige u drugom redu sam odradio, drugi omiljeni francuzić mi je sad malo too much ('Serotonin' sam pročitao iz trećeg pokušaja, čudna priča).
Taj me pisac nedavno uputio na francuskinju koja piše o svom seksualnom životu. Voli žena grupnjake i orgije, voli seks na otvorenom i piše predivno, zadržava kontrolu, neko mini remek djelo kontrole pisanja i smisla, koje nije za svakoga.
Živčan sam sad i predugo među izborima koji to i nisu i koji me čine mrzovoljnim. Da uteknem il da tražim?
Onda ugrabim šarenu knjižicu, vrtim ju, tanka je i izduženo pravokutna. Sviđa mi se opis taštih potreba koju spisateljica traži za sebe jer se podrazumijevaju! Sviđa mi se naslov ('Najdraži seronjo') i kad vidim da je pisano za COVIDA, grabim ju. Nešto suvremeno. Ai žena piše, a to volim.
Spašen sam. Situaciono. Imam dokaz sam sebi da nisam pogubljen, spuštam se na prizemlje, vrtim na mobitelu taj ZAKI, gledam kako da sa Senatoričine knjižnice, prebacim iskaznicu na Gradske knjižnice, pa se pomičem sa stepenica jer me studentica gleda prijekorno. Mislim, mogla je proći pokraj mene, nisam sve zakrčio.
Spašen sam i jer je stroga teta knjižničarka otišla pripremiti čitaonicu za koncert i tamo je sad preljubazana zamjena, koja mi je kopala po mobu i dok je pronašla prebacivanje iskaznica, stvorio se red naravno, a ja sam ponovo na blef pokušao ne platiti i pobjeći u dvostrukoj nelagodi (60 centi i red koji sam stvorio).
I morao sam do auta jer mi knjigu nisu mogli izdati uz zakasninu, a kao dokaz da nisam izgubio vrijeme i da sam nadvladao strah od tete knjižničarke, trebala mi je ta knjiga. Trofej i dokaz da nisam zrakoprazan.
Tri puta po 20 centi, zgrabio sam sitniš iz rupe pokraj ručne, ispuhao prašinu, ostatke papirića od bombona i žvaka i soli od kikikirikija. Platio sam ponosno, izišao, zapalio cigaretu koja me alergičnog samo guši i pogledao ekipu po kafićima.
Isparkiravao sam oprezno, krenuo suprotno od izlaza sa parkirališta, jer je previše ljudi po terasama ispijalo pive (da, baš svi su po pivama lupali u 6 popodne, nitko kave). Da u miru okrenem, bez svjedoka..
Odmah sam se uključio u promet a uvijek mi tu strah jer kad 2 trake moram presjeći, pa onda u pravilu skrenem zbog gužve desno u prvu traku, pa napravim bar kilometar više.
Na radiju čujem 'Where Is my Mind' ali čudan vokal, kad ono to James Blunt obradio the Pixise?
Neobičan izbor ali dosta dobro.
----
Dugo me tjera da napišem kako sam novog Murakamija (na srpskom) čitao 4 mjeseca i kako se danas, nekoliko tjedan od svršetka čitanja, ničeg ne sjećam.
Oznake: Knižnice
