Pisati se mora, jer dok ne odvrneš slavinu voda ne teče
subota, 08.04.2023.
Tunel ispod oceana (o neprepoznavanju)
(prijevod je moj, slika stvarne lokacije je negdje sa interneta)
...
Pola-Pola mi varijanta odlaska na posao jutros. Mrcu prehladno je bilo za hodanje. Samo dvije mi minute treba autom za pola onda dvadestjedna, nekad dvadestdvije minute, ovisno o semaforima, hodajući.
Dovoljno uglavnom za podcast na jeziku od kojeg nisam odustao. Gledam teme, ne zanima me niti mirovinska reforma (35min) niti Les habidutes bizzares des Français (42 min). Ovo bizarno ću u teretani poslušati. Valjda ili možda jednom.
Pa okrenem gledati nova izdanja na aplikaciji, vidim poznato mi ime, po pustim da žena svira, a ja suvišno mijenjam stranu ulice. Prelazim da hodam po onoj s više sunca, da izgledam kao da mi sunčane naočale stvarno trebaju.
Vrtim u glavi tekuće teme. Kako preživjeti blagdane i putovanja kojima se nedovoljno veselim. Hoće li krojačica završiti popravke? Što me treba predstavnica stanara? Kako usporiti čitanje Harukija, da mi bude safety čitanje, dok prolazim Leonardovu biografiju?
Zašto moj klub neigra dobro i imamo li šanse ove godine osvojiti naslov? Prošle smo izgubili u finalu, ove godine uhvatilo nam trenera da spolno opći za zaposlenicom kluba, što je zabranjen odnos dvoje zaposlenika, a navodno je prava frka, jer je dama supruga jednog od direktora kluba, koji je s trenerom (koji mu je općio s suprugom) dnevno komunicirao, a trener je partner poznate influencerice koja je 10tak godina starija od njega, s kojom ima djete pa je bio dobio otkaz i otad mi je momčad u polu rasulu.
Ili sam iscrpio košarku, ili sam se gurao s biciklistima čekajući zeleno, ali stišao sam misli. Čuo melodiju, zainteresiralo me, uspio sam čuti pjesmu. Neugodno mi je za reći, čuo sam zapravo nježni ženski glas, "...fuck me till I'm dead...".
A nisam odmah skužio jeli pjeva "till" ili "tell". Jutro u kojem bizarnost nisam mogao izbjeći.
Stih (ako sam dobro čuo i razumio), potpuno suprotan zvuku, glasu, melodije polaganoj, smirujućoj, uspavljujućoj.
Natjeralo me da poslušam, natjeralo me kasnije da prevedem. I sad da objavim. Svidjelo mi se, jako jako, nije važno što me i kako zainteresiralo. Ali je. Toliko da dijelim jer mislim da je lijepo.
Koliko takvih pjesama nisam čuo? Koliko pogleda nisam uhvatio i koliko sam se puta zaboravio nasmiješiti? Koliko sam knjiga preskočio zbog naslovnice? Koliko sam ljudi u životu propustio primijetiti? Koliko je ljudi tako prošlo pokraj mene, bez da su me primijetili?
....
Did you know that there's a tunnel under Ocean Blvd (Lana Del Ray)
Jeste li znali da postoji prolaz ispod Ocean Boulevarda?
Mozaik na stropu, obojene zidne pločice.
Ne mogu si pomoći, ali osjećam se pomalo kao moje tijelo, um, moja duša
Rukama oblikovana ljepota, zapečaćena na dva umjetna zida
Kada će doći moj red?
Otvori me.
Reci mi da ti se sviđa.
Jebi me do smrti.
Voli me dok sebe ne zavolim.
Postoji prolaz ispod Ocean Boulevarda. Postoji djevojka koja pjeva Hotel California.
Ne zato što voli note ili zvukove koji zvuče kao Florida
To je zato što se našla u očuvanom svijetu gdje su samo neki pronašli ulaz.
To je kao gradić u Kaliforniji, kao da se nestvarna srebrna ogledala pružaju niz prolaz.
Oh, čovječe!
Kada će doći moj red?
Ne zaboravi me.
Kada ću ja biti na redu?
Tu je prolaz ispod Ocean Boulevarda.
Ne zaboravi mene.
Tu je prolaz ispod Ocean Boulevarda.
Pjesma mrtvog pjesnika, njegov glas puca u 2:05, nešto o načinu na koji kaže: Ne zaboravi me!
Voljela bih imati prijatelja poput njega.
Nekoga da mi da pet. Da mi prislonjen na leđa šapće „Hajde, dušo, možeš napredovati!“
Ali ne mogu.
...
Oznake: Lana Del Ray
