Pisati se mora, jer dok ne odvrneš slavinu voda ne teče
subota, 10.04.2021.
ISTA SLIKA (4 mjeseca kasnije)
Ista slika.
Isti sugovornik.
Ista tema.
Ista zgrada.
Različiti je pogled na Novi Zagreb.
I protekla su 4 mjeseca od zadnjeg buddy buddy povjeravanja.
Cijeli se život znamo, opet imamo neistražene predjele za raspravu.
Uvijek imamo nešto novo. "Nepoznati užici" kako to pjevaju, obojici nam dragi Divisioni.
Ista je slika. Ona mi je tema danas.
U studenom me jako nadahnula.
U doba kada mi se ispreplela naporna i bolna terapija sa teškim stanjem koje smo liječili. I još jedna drama, moja samo. Samo meni teška.
Gledao sam i tada, prije 4 mjeseca, sliku i vidio u njoj moje Jezero straha. Podsjetilo me na godine Velikog straha. Zapravo 3 godine duboke depresije, izolacije, izbjegavanja ljudi, 'smirivanja' alkoholom i knjigama. Doba kad sam tek učio kako biti odrasli muškarac.
Prije 4 mjeseca ta mi je slika, dala savršen odgovor mentalnoj slici koju sam imao o tom periodu. O pokušaju da se okupam u Strahu, da mogu izdržati među ljudima. Bez srama i bijega. Kako je uredno (bijegom, s još više izolacije) završavao svaki bolni pokušaj.
Jučer, kad sam u međuvremenu saznao ime bolesti koja me godinama pratila, uživam opet u društvu BFF-a.
I njegovoj analognoj liniji na kojoj sve pjesme stvarno zvuče življe i bolje. I uživam u njegovoj pažnji i povjerenju.
Pričam mu o simbolici i sinkronicitetu proteklih mjeseci, od našeg zadnjeg druženja. Kako iz iste zgrade al s druge strane gledam u prozor gdje se nalazi ta moja paralelna drama...Pa malo gledam sliku, malo kroz prozor. I pričam.
A na slici vidim opet Jezero. Ali ovaj put znam da nije ispunjeno Strahom. Niti Sramom.
Nego ljudskim emocijama.
One su me najviše bolile. Strah od tuđih osjećaja. U njih sam pokušavao uranjati, ali bi me ti osjećaji, u toj mentalnoj slici, uvijek utopili nakon što bi "podivljali". Meni bi podivljali, a možda su se samo mijenjali.
Jer svoje nisam imao (osjećaje) pa sam bio, kako to Stafanie Stahl kaže "kao brod bez kompasa.
Žena to lijepo i kratko (švapski) napiše* :" ...u međuljudskim odnosima plošni emocionalni život nekih muškaraca može dovesti do problema.
U psihoterapiji i na svojim seminarima često sam susretala muškarce koji se u međuljudskim problemima vrte kao brod bez kompasa jer im nedostaje pristup osjećajima. Naime osjećaji su nužni za ocjenjivanje i procjenjivanje situacija.
Osjećaji nam pokazuju koliko je važno ili nevažno neko pitanje."
(*Dijete u tebi mora pronaći dom)
Zvuči banalno. I nekima je. Meni je otkrivajuće.
Gledam sliku i mislim, nisam se uranjao u Strah nego u tuđe Osjećaje, koje nisam razumio jer nisam imao pristup svojima. Pa bi me i najmanji vjetar utopio. 'Odnio bi me najmanji nemirac'.
Zvuči banalno.
Meni ne.
............
Oznake: Terapija Strah Sram Stefanie Stahl
