Nepoznati Zagreb

Ilica, pored Vrapčanske. Snimio: Vanja

Jućer sam vam ispričao priču o potoku Bliznecu koji se sa površine tla premjestio koji metar niže, u podzemlje, no zadržavajući istu trasu. A danas je riječ o potoku Štefanovcu koji je ostao na istom, zemaljskom, nivou, ali se premjestio 300-tinjak metara zapadnije, u potok Bliznec!

Naime, za gradnje Kliničke bolnice Dubrava potok Štefanovec je skrenut na zapad, prema Maksimirskoj šumi i Bliznecu, a njegovo staro korito je zatrpano. A meni se činilo zanimljivo pogledati da li se još išta vidi od tog potoka, ima li ikakvih tragova koji upućuju da je tim predjelima Dubrave i Vukomerca ikada tekao neki potok.



Nekadašnja trasa potoka je iscrtana crveno - sadašnja, koja vodi zapadno od Aleje Gojka Suška i skreće prema potoku Bliznecu, je iskopana tokom 80-tih godina, za gradnje bolnice.


Dio nekadašnjeg toka potoka Štefanovca koji je opisan u ovom postu (nisam slijedio baš samo bivše korito potoka jer ono više uopće nije vidljivo, a na dijelu pored bivšeg aerodroma nije ni dostupno.


Početak nije puno obećavao: od bolnice do okretišta tramvaja u Dubravi nema ni traga trasi potoka. Uz Štefanovečku cestu se nazire samo nešto šira zelena površina sa istočne strane, između ceste i vrtova. No, da ne znam da je nekad tamo tekao potok ne bih to nikad sam pogodio.



Početak Štefanovečke, 100 metara od tramvajskog okretišta Dubrava. Snimio: Vanja


Krećem dalje, kod osnovne škole i Štefanovečkog zavoja evo napokon i prvih znakova: izbočenje na cesti predstavlja mjesto gdje je nekad bio most. A na početku Štefanovečkog zavoja još i danas stoji zarđala metalna ograda - baš bi je bilo lijepo obnoviti i napisati "Ovdje je do XXX godine tekao potok Štefanovec"!



Brežuljak na cesti označava lokaciju nekadašnjeg mosta. Snimio: Vanja


Ograda bivšeg mosta na početku Štefanovečkog zavoja. Snimio: Vanja


Druga strana ulice. Snimio: Vanja


Krećem dalje - potok je nekad tekao među kućama uz Gračačku ulicu i njegov tok se nazire tek uz dosta mašte, a potvrđuje ga i razgovor sa starijom ženom koja živi uz tu trasu. Sada je na njoj jedna slijepa neimenovana ulica, a sa druge strane zatvorena garaža.

Slijedi prelazak Branimirove i pruge - ni traga od potoka. Isto tako je i južnije od pruge - potok je tu tekao uz ogradu starog aerodroma, iza kuća, i od njega nije ostao nikakav trag. (nemojmo zaboraviti, to je bio relativno malen potok)



Križanje sa Branimirovom, ovim zelenim pojasom bi se lako mogle biciklističko-pješačkom stazom spojiti tokovi Blizneca i (nekadašnjeg) Štefanovca. Snimio: Vanja


Prilaz vrtovima južno od pruge, a sjeverno od aerodroma. Od korita potoka - ni traga ni glasa. Snimio: Vanja


Stižem i do Porečke ulice i nove crkve, potok je nekad tekao baš pored nje ... no, sad nema ni traga od njega. Ali, malo niže, uz Koparsku ulicu, se i sada vidi ograda starog mosta, nekad jedine veze između dva dijela naselja. Sada je koridor potoka pogubljen između kuća, jednim dijelom je tu uska ulica ... a po dolasku do Vukomerečke ceste stižem na livadu s koje se već nazire kompleks trgovačkog centra "City Center One East", a preko puta je i vodocrpilište, nekad je potok prolazio točno uz njega i dalje prema Kozari Boku i potoku Bliznecu (odnosno "Drek riveru" u koji se, na kraju balade, i ulijevao.



Nova crkva uz Porečku ulicu - potok je nekad prolazio baš ovdje, vrlo vjerojatno stražnim dijelom crkvenog dvorišta. Snimio: Vanja


Pogled kroz ogradu na ledine nekadašnjeg aerodroma. Snimio: Vanja


Stari mostić uz Koparsku ulicu - i njega bi se dalo svježe obojiti uz natpisnu ploču da je tu nekad tekao potok Štefanovec. Snimio: Vanja


Detalj ograde mosta. Snimio: Vanja


Nekada potok, sada bezimena ulica. Snimio: Vanja


Završetak šetnje na Vukomercu, kod crpilišta, potok je nekad tekao njegovim istočnim rubom. Snimio: Vanja


Za završetak - šetnja ovim predjelima ne nudi neke posebne užitke (kao gornji dio toka Blizneca na koji se nastavlja šetnja opisana jučer) ili pak mogućnosti povezivanja (kao zatrpani dio toka Blizneca), no zanimljivo je primjetiti kako grad malo-pomalo mijenja svoje lice pa su čak i potoci "varijable" iako ih obično smatramo "konstantama" u izgledu nekog grada ili čak prirodnog predjela.

Potok Bliznec na dijelu uz Maksimirsku šumu. Snimio: Vanja


Drage i dragi moji, u ovom i slijedećem postu ću vam napisati ponešto o dva zagrebačka potoka koji su, svaki na svoj način, nestali sa lica grada i zemlje, i o tome kako bi njihovi "posmrtni ostataci" mogli zadržati sjećanje na nekadašnji žubor potoka i bar malko oživjeti život u tim kvartovima.

Prvi je na redu potok Bliznec (ili Mrzljak, kako ga još ponegdje u Podsljemenu,zovu). To je jedan od najdužih i vodom najbogatijih zagrebačkih potoka. Izvor mu se nalazi vrlo blizu samome vrhu Medvednice, a nakon spuštanja u dolinu u naselju Bačun on teče do vodne retencije Jazbina između Čreta i Remeta i nakon toga se, u svome reguliranome koritu, spušta do Maksimirske šume uz koju, uz jedno od najljepših zagrebačkih šetališta, stiže do Poljoprivrednog i Šumarskog faksa te dalje do Ravnica, Borongaja, Ferenčice i, na kraju svog života, stiže do Kozari Boka gdje se ulijeva u famozni "Drek river". Ono što se za sam potok i stanovnike uz njega izmijenilo još prije 15-tak godina je činjenica da je potok na potezu od Maksimirske ceste do Ferenčice ukopan u zemlju, a na njegovoj "ponorničkoj trasi" se danas većinom nalazi betonirana staza odnosno, gdje nje nema, "nedefinirani teren"... Ta staza se već danas u jednom svom dijelu, od Ferenčice do željezničke pruge, koristi kao šetalište, no čini mi se da bi se njen položaj kao prilaznog puta već spomenutom prekrasnom šetalištu uz Maksimir dao i puno bolje kapitalizirati, kao biciklistički prilaz koji bi spajao jug grada (možda čak i Novi Zagreb, preko Mosta mladosti i Folnegovićeva odnosno rukavaca Savice) sa sjeverom, zelenu zonu okolice Save i njenih jezeraca sa zelenom zonom Maksimira, Dotrščine i same Medvednice, a sve to putem koji bi izbjegavao sve važnije cestovne pravce, dakle vodio bi kroz mirne predjele grada uglavnom neopterećene bukom i smradom.



Dio toka potoka Bliznec kroz ravnice i Peščenicu - crveno je označen dio koji sada teče podzemno.


A kako to učiniti i koje su to preinake potrebne da bi taj pravac zaživio?
Pogledajmo slijedeći niz fotki koje su nastale pred 15-tak dana kada sam biciklom prošao taj koridor od Vukovarske ulice (gdje, na rubu Ferenčice, potok izlazi iz podzemlja) do Maksimirske, gdje u njega ulazi.

Dio između Vukovarske i željezničke pruge je već uglavnom definiran: betonska staza je dobro vidljiva i tu bi trebale tek neke manje izmjene kako bi staza postala posve upotrebljiva i ugodna za šetnju i vožnju bicikla:

- neposredno prije Vukovarske (sa sjeverne strane) se nalaze betonsko kućište za šahtove koje bi staza trebala zaobići
- na prijelazu preko Borongajske ceste se sada nalaze samo stepenice, a bilo bi vrlo jednostavno dodati i prikladnu rampu


Potok Bliznec, na putu uz Ferenščicu. Snimio: Vanja


Tramvajski most južno od Vukovarske, neposredno prije njega potok ponovo izlazi na vidjelo. Snimio: Vanja


Velika šaht-pregrada neposredno iznad Vukovarske ceste. Snimio: Vanja


Južni pristup Borongajskoj cesti - fali rampa. Snimio: Vanja


Sjeverni prilaz Borongajskoj cesti - i ovdje bi se to dalo ljepše izvesti. Snimio: Vanja


Još jedna prepreka, ovaj put između Borongajske i pruge. Snimio: Vanja


"Prepona" izbliza. Snimio: Vanja


Druga (i posljednja) "Prepona". Snimio: Vanja


Lijep dio puta, onaj pored "aerodromskog naselja" na Borongaju. Snimio: Vanja


Prema pruzi. Snimio: Vanja


Pred prugom i Branimirovom, u pozadini su zgrade na Ravnicama. Snimio: Vanja


Najteži logistički problem je prijelaz željezničke pruge i Branimirove ulice. Najbolje bi bilo kada bi postojao direktni prolaz (pothodnik), no teško je vjerovati da bi se, bar u sadašnjoj situaciji, grad odlučio na njegovo kopanje, pogotovo što već nekoliko stotina metara zapadno već postoji jedan, onaj kod ž.st. Maksimir. On bi se, uz nešto obilaženja, također mogao upotrijebiti za prolaz (uz nužnu izgradnju rampe u njemu).

Sa sjeverne strane Branimirove se na trasi potoka nalazi neupotrebljeno zemljište uz koji prolazi ulica Ravnice I koja u tom dijelu nije osobito prometna i koja bi mogla dobro poslužiti biciklistima. Uz nju se nalazi i jedina preostala živuća uspomena na potok, ograda na mjestu bivšeg mosta, koja bi se možda mogla obnoviti i sačuvati u znak sjećanja na potok koji je nekad tu tekao.



Opasan prijelaz, no ipak u upotrebi. Snimio: Vanja


Uz Branimirovu, s potokom pod nogama. Snimio: Vanja


A gdje je, gdje je potok taj? Snimio: Vanja


Snimio: Vanja


Dio trase potoka stotinjak metara južno od "Kraša". Snimio: Vanja


Posljednjih nekoliko stotina metara je potok tekao uz prometniji dio ulice Ravnice I uz koju se nalazi tvornica "Kraš". Tu bi, recimo, bilo lijepo napraviti biciklističku stazu do Maksimirske ceste, a vjerujem da bi i "Kraš" mogao upotrijebiti zgodnu lokaciju za malo propagande i promociju kako svojih proizvoda tako i same staze (uz sami ulaz se nalazi trgovina sa simpatičnim natkrivenim prostorom sa klupama i zabavnim vodoskokom, lijepo mjesto za zaštitu od kiše, recimo!)

Nakon prelaska Maksimirske ceste je potok ponovo pod vedrim nebom i staza bi prelazila na prekrasno šetalište uz rub Maksimirske šume, za 15-tak minuta vožnje se stiže do ulice Gornji Bukovec (do tamo je staza je uređena), a zatim za slijedećih 20-tak minuta (staza nije uređena, ali je moguć prolazak) dolazi do retencije Jazbina ili, ako se krene na drugu stranu, za 5 minuta je ulazak u Dotrščinsku šumu, još jedan lijep zeleni kutak grada.


Odmorište ispred "Kraša". Snimio: Vanja


Početak staze sjeverno od Maksimirske ceste. Snimio: Vanja


Eto, nadam se da ću jednom i doživjeti da tim putem zaživi staza, kao što ste pročitali, ona bi vrlo direktnim i mirnim putem spajala jug i sjever istočnog dijela grada i vjerujem da bi brzo našla svoje korisnike!

Meglenjak jučer navečer. Snimio: Vanja


... i to ponekad na vrlo dramatičan način, kao jučer navečer, gledano s Meglenjaka iznad Podsuseda!

Prostajao sam tamo skoro sat vremena i ugođaj izlaska sunca iz oblačnog sloja, njegovog zalaska i laganog smiraja dana, pjeva ptica i šuma vjetra u grmlju ... neopisivo!

(i za kraj mala opaska: po tragovima kotača vidio sam da je netko bio prije mene autom sve do samoga vrha ... dajte, molim vas, parkirajte aute na kraju asfalta i tih zadnjih 50 metara prijeđite pješice kako ne bi od kolskog puta radili blatnu kaljužu i time kvarili ambijent tog lijepog mjesta!)



Pogled na zapad. Snimio: Vanja


Pogled na sjever. Snimio: Vanja


Sava s Meglenjaka. Snimio: Vanja


Snimio: Vanja

Nekom zvijezde, meteori i kometi
po nebeskoj lete svili,
a drugom suncu društvo prave
štange i Alu-profili.



Staklenik trvrtke MBM u Lučkom. Snimio: Vanja

... i okom u žarulji!

Samo još da munje ne bude, ni odozgo ni odozdo!



Horvaćanska cesta. Snimio: Vanja

Već sam povodom otvaranja dućana natuknuo na blogu par riječi o PMS-u, "Prostoru Manufakturne Slobode", koji je prošle jeseni otvorio svoje dveri u Tkalčićevoj ulici, preko puta "Ivice i Marice", a danas sam poželio proširiti taj izvještaj sa nekoliko fotki.

U dućanu vlada vesela atmosfera, rukotvorine svih vrsta vas gledaju odasvud, a vesela vlasnica Marta Grbešić (pogledajte kratki razgovor sa njom OVDJE!) će ljubazno dočekati svakog posjetioca, bio on kupac ili potencijalni suradnik/izlagač/prodavač. Ideja je da svatko tko to želi i čiji proizvodi zadovoljavaju minimum uvjeta za prodaju može ostaviti svoju rukotvorinu u dućanu koji će to prodavati u nekom ograničenom periodu (mislim da je bila riječ o tri mjeseca, ako se ne varam).

Za svog posjeta sam i ja ponio neke svoje sitnice (svjećnjake, fotke nakita od drva, čestitki od kartona), čisto da vidim da li bi mogle ući i dućanski postav ... Marta kaže da bi, sad ih samo još moram i pripremiti (dotjerati) da budu spremni za prodaju.

Uglavnom, koga zanimaju takve stvari neka svrati do dućana (možete ih pratiti i na FB-u!), a izbor fotki možete pogledati i ovdje!



Priđimo bliže dućanu ... Snimio: Vanja


... još bliže ... Snimio: Vanja


... pogledajmo reklamu ... Snimio: Vanja


... uočimo natpis ... Snimio: Vanja


... i uđimo u to šareno bogato carstvo oblika, materijala i boja! Snimio: Vanja


Snimio: Vanja


Snimio: Vanja


Snimio: Vanja


Snimio: Vanja


Snimio: Vanja


Snimio: Vanja


Snimio: Vanja


Snimio: Vanja


Snimio: Vanja


Foto session sa nakitom. Snimio: Vanja


I za kraj: vesela komoda! Snimio: Vanja

Znate li tko su "paperboys"?

Sigurno ste ih vidjeli u američkim filmovima, a poznaju ih i neke evropske zemlje: to su dečki koji jure kvartom na biciklima i raznose novine, bacaju ih pred vrata pretplatnika kako bi ih oni mogli u miru pročitati uz jutarnju kavu ili čaj.
(kod nas, bar nekad, su raznosači novina također razvažali svoj papirnati teret na biciklima, no, koliko se sjećam, to su obično bili stariji stričeki koji su svoj posao obavljali polako i dostojanstveno, u skladu sa svojim godinama)

A sad kad smo doznali tko su "papirnati dečki" ajmo pogledat tko su "papirnate cure"!

"Papergirl" je projekat nastao u Berlinu 2006. godine i zasniva se na anonimnoj podjeli "umjetnina" (raznih uradaka na i od papira: fotografija, crteža, slika, kolaža ...) tokom vožnje biciklom. U prvoj fazi se prikupljaju uratci os vih koji su ih voljni pokloniti, zatim se uratci izlažu, a nakon toga, u nepoznato vrijeme i na nepoznatom mjestu, "Papergirl"-ekipa dijeli prikupljene uratke sfrkane u role slučajnim prolaznicima koji imaju sreću zateći se na danom mjestu u dano vrijeme!

Pogledajte što o svemu tome kaže Wikipedija!

A kako izgleda sama akcija pogledajte ovdje:



Taj se projekt s vremenom proširio na 20-tak gradova širom zemaljske kugle, a pred nekoliko tjedana stigao je i do Zagreba, posredstvom Ivane i Marine koje su pokrenule zagrebačku "papergirl" ekipu. Pogledajte njihovu Facebook stranicu, blog te razgovor sa curama objavljen u web magazinu Do!it!

Stoga, ako ste za akciju, poklonite koji vaš uradak "papirnatim curama" (kutiju za odlaganje uradaka možete naći u dućanu "Muzungu" u Skalinskoj ulici) i čekajte obavijesti o izložbi te samoj akciji!
(ja sam svoje uratke već priložio prošli tjedan! )

I za kraj, akcija je krenula i u Novom Sadu i Ljubljani!

Pogled prema sjeverozapadu sa krova dvorišne zgrade (u pozadini Grmoščica). Snimio: Ivan Zemljak, preuzeto iz knjige Darje Radovčić i suradnika "Moderna arhitektura u Hrvatskoj"


Osnovna škola Augusta Šenoe ove godine slavi 80. rođendan i red je posvetiti joj bar jedan post, pogotovo stoga što je to jedna od škola koje su sudjelovale u prekretnici školstva u Hrvatskoj i Zagrebu, a za što je velikim dijelom zaslužan njen projektant, arhitekt Ivan Zemljak.

Naime, nakon I svjetskog rata školstvo u Hrvatskoj je još uvijek bilo bazirano na sistemu naslijeđenom iz Austro-Ugarske, sa 4 razreda obavezne osnovne škole, a i sami školski objekti su u najvećoj mjeri bili građeni u skladu sa tim osnovama. No, 1929. godine donešen je novi zakon po kojem se uvodi obavezna osmogodišnja osnovna škola, a u nastavu se uvodi i tjelesni odgoj što gimnastičke dvorane čini nužnim dijelom suvremenih škola.

Istovremeno, 30-tih godina 20. stoljeća Zagreb doživljava sve brži rast i osobito se dinamično razvijaju tadašnji rubni dijelovi grada, osobito Trešnjevka kao najveće radničko predgrađe. U skladu sa time na području Trešnjevke i najbliže okolice sagrađene su u razdoblju između 1930. i 1940. čak četiri nove osnovne škole:

1929.: Osnovna škola u Novoj cesti (sada Osnovna škola kralja Tomislava)
1930.-1932.: Osnovna škola u Selskoj cesti (sada Osnovna škola Augusta Šenoe)
1934.-1935.: Osnovna škola u Koturaškoj cesti (sada Osnovna škola Tina Ujevića)
1939.-1940.: Osnovna škoal na Knežiji (sada Osnovna škola Matije Gupca)

(ako malo bolje pogledate, u sva tri Trešnjevačka primjera uz školu su građene i crkve te su ta dva objekta trebala predstavljati svojevrsne mikrocentre svojih gradskih četvrti - u stvarnosti je to postao tek Trešnjevački trg, zahvaljujući svojem položaju na križanju važnih puteva i tržnici, koja je uz njega prisutna gotovo od samog nastanka trga, dok se uz križanje Selske i Baštijanove odnosno na sjevernom dijelu Knežije nikad nisu razvili neki važniji centri gradskog života ... tu je osobito zanimljivo zapaziti Selsku cestu koja niti na jednom svom segmentu, osim možda oko križanja sa Ozaljskom, nema neku važniju ulogu u gradskom životu osim prometne - po tome je možda i jedinstvena u našem gradu u kojem većina glavnih prometnica nosi sa sobom i druge sadržaje)

Uz te škole treba spomenuti i jednu koja se ne nalazi na Trešnjevci, ali je vrlo značajna u kontekstu spomenutih promjena, a to je osnovna škola na Jordanovcu, koju je također projektirao Ivan Zemljak, kao prvu na kojoj je raskrstio sa starim obrascima gradnje školskih objekata.

Ivan Zemljak je rođen 1893. godine i školovao se osim u Zagrebu i u Grazu i Pragu, a, nakon što se zaposlio kao referent u gradskoj službi, studijski je posjetio i Nizozemsku te je sa tih putovanja donio svježe ideje koje su u to doba kružile zapadnom Evropom. Za vrijeme svog rada u gradskoj službi on je bio zadužen za izgradnju školskih objekata te je jedan od najzaslužnijih za nove više standarde u njihovoj izgradnji koji su primjenjivani od tog doba. Na žalost, nakon 2. svjetskog rata više nije bio toliko aktivan na tome području, no svejedno je doprinosio izgradnji grada svojim komentarima u njegovoj preobrazbi toga doba. Umro je u Zagrebu 1963. godine.

Što se baš škole u Selskoj tiče, ona je prva škola u zagrebu projektirana u skladu sa tada novim zakonom prema kojem je bila odijeljena nastava za dječake i djevojčice tako da se škola u stvari sastoji od tri objekta: ulične zgrade (u kojoj su tada bile djevojčice, a sada su niži razredi), dvorišne zgrade (u kojoj su tada bili dječaci, a sada su viši razredi) te povezujućeg objekta u kojem su se cijelo vrijeme nalazili prostori dječjeg vrtića (Dječji vrtić "Bajka", najstariji gradski dječji vrtić građen specijalno za tu namjenu) i gimnastičke dvorane. U prostoru između zgrada su projektirani bazeni (jedan veći te dva manja za neplivače) i igralište, a u središnjoj zgradi su zamišljeni i prostori za boravak skupina djece izvan nastavnog programa (tokom školskih praznika). Cijeli objekat odlikuju ravni krov (kao odmak od do tada široko prisutnih kosih krovova), veliki prostori i bijele plohe, te funkcionalna povezanost unutar objekata i među njima. Tako se, među ostalim, mislilo i na komunikaciju između objekata u svako doba godine (natkrovljeni prolaz koji štiti od kiše i sunca), prikladni namještaj, zasjenjenost u ljetno doba (drvoredi jablana koji su prisutni u gotovo svim Zemljakovim projektima) ...

Sam školski objekat je do današnjih dana ostao većim dijelom sačuvan (središnji i dvorišni objekat su obnovljeni tokom proteklog desetljeća, ulični još čeka na obnovu) uz zatvaranje velikih prostora okrenutih dvorištu (što je oštetilo originalnu zamisao komunikacije među njima), dok su bazeni još davno nestali i pretvoreni u prostor igrališta.

Vrijedi napomenuti da i obližnje vanjsko igralište (izvan ograde škole, dobro vidljivo od raskršća Selske i Baštijanove) vrlo vjerojatno datira iz istog doba tako da je to možda i najstarije javno dostupno sportsko igralište u gradu nakon Srednjoškolskog igrališta u Klaićevoj.

Napomena: Građa za pisanje ovog posta je sakupljena s raznih izvora, a ponajviše iz knjige Darje Radović Mahečić i suradnika "Moderna arhitektura u Hrvatskoj", izdanje "Školske knjige" i Instituta za povijet umjetnosti te izdanja Vanje Žanko i Silvije Limani "Zagrebačke škole (škole i fakulteti međuratnog razdoblja)", u izdanju Centra za kulturu Trešnjevka (galerija Modulor).



Igralište danas. Autor nepoznat, preuzeto iz knjige Darje Radovčić i suradnika "Moderna arhitektura u Hrvatskoj".


Ulični objekt danas. Snimio: Vanja


Središnji objekat danas. Snimio: Vanja


Dvorišni objekt danas. Autor nepoznat, preuzeto iz knjige Darje Radovčić i suradnika "Moderna arhitektura u Hrvatskoj".


Dvorišni objekat pri završetku gradnje. Snimio: Ivan Zemljak, preuzeto iz knjige Darje Radovčić i suradnika "Moderna arhitektura u Hrvatskoj".


Dvorišni objekt (uočite prazninu iza njega, tu se sad nalazi firma "Ericsson Nikola Tesla"!).
Snimio: Ivan Zemljak, preuzeto iz knjige Darje Radovčić i suradnika "Moderna arhitektura u Hrvatskoj".


Pogled na ulični objekt iz dvorišta. Snimio: Ivan Zemljak, preuzeto iz knjige Darje Radovčić i suradnika "Moderna arhitektura u Hrvatskoj".


Središnji objekt (danas Dječji vrtić "Bajka"). Snimio: Ivan Zemljak, preuzeto iz knjige Darje Radovčić i suradnika "Moderna arhitektura u Hrvatskoj".


Središnji objekat. Snimio: Ivan Zemljak, preuzeto iz knjige Darje Radovčić i suradnika "Moderna arhitektura u Hrvatskoj".


Natkriveni prolaz. Snimio: Ivan Zemljak, preuzeto iz knjige Darje Radovčić i suradnika "Moderna arhitektura u Hrvatskoj".


Prizemna etaža dvorišnog objekta (očito prostor za odmor). Snimio: Ivan Zemljak, preuzeto iz knjige Darje Radovčić i suradnika "Moderna arhitektura u Hrvatskoj".


Prostor igrališta gledan iz uličnog objekta. Snimio: Ivan Zemljak, preuzeto iz knjige Darje Radovčić i suradnika "Moderna arhitektura u Hrvatskoj".


Stubište. Snimio: Ivan Zemljak, preuzeto iz knjige Darje Radovčić i suradnika "Moderna arhitektura u Hrvatskoj".


Tlocrt škole. Snimio: Ivan Zemljak, preuzeto iz knjige Darje Radovčić i suradnika "Moderna arhitektura u Hrvatskoj".


Detalj igrališta izvan školske ograde. Snimio: Vanja


Vanjsko igralište uz sjeverni drvored jablanova koji daju sjenu školi i unutarnjem igralištu za ljetnih mjeseci. Snimio: Vanja


Južni drvored jablanova koji daje sjenu vanjskom igralištu. Uz drvored prolazi pješačka staza od Baštijanove prema Kostelskoj ulici i predstavlja važnu prometnu vezu između kvartova zapadno i istočno od Selske, a ima i veliki potencijal kao dio biciklističke trase koja povezuje centar grada sa kvartovima jugozapada (Ljubljanica, Rudeš, Špansko, Jankomir, Prečko, Vrbani) . Snimio: Vanja


Na kraju, pogledajte koja je sve imena nosila ova škola tokom svojih 80 godina (preuzeto sa web stranice škole)!

- Državna narodna ženska škola
- "Kraljica Marija" -(dvorišna zgrada)
- Državna narodna muška škola "Kralj Aleksandar" -(ulična zgrada)
- Državna djevojačka pučka škola
- XVI sedmogodišnja ženska škola
- XV sedmogodišnja muška škola
- Državna narodna osnovna škola
- I. narodna osmogodišnja škola
- Osnovna škola Selska cesta
- Osnovna škola "Marija Vidović"
- Osnovna škola "Marko Orešković"
- Osnovna škola "August Šenoa" (1968.)
- Osnovna škola Augusta Šenoe

U svoj sili raznoraznih "towera" u gradu nam se pojavio i "Zagreb tower", poslovna građevina na uglu Vukovarske, Radničke i Folnegovićeve, otprilike na mjestu gdje je nekad bila tvornica čarapa "Jadran". Sama građevina i nije loša, nije previsoka (barem ako se gleda u kontekstu susjednih zgrada i "poslovnog neboder-grada" u Radničkoj i okolici) i djeluje skladno, pogotovo ako se posmatra na način kao što je to učinjeno na slijedećoj fotki.


Pogled sa sjeverozapada, od Vukovarske. Snimio: Vanja

No, ako malko proširimo kut gledanja uočit ćemo "popratne sadržaje" koji se baš ne uklapaju uz zgradu ovakvog tipa: drvenu banderu sa uličnom rasvjetom, plastične reklame za restorane, brdo guma koje je odbacio obližnji vulkanizer, perače automobila koji ordiniraju uz sam pločnik ... kad ne bi znali gdje je ovo snimljeno sigurno bi rekli da je fotka iz Kine, gdje neboderi niču kao iz zemlje ... eto, u nečemu smo i mi jednako tako uspješni kao i kinezi.


Malo širi kut ... Snimio: Vanja

Oni koji rade u blizini mogu ovu zgradu vidjeti i ovako (fotka je skinuta sa weba, stranice "Balkan forum", na koju ju je stavio korisnik "popeye".


Na web stavio Popeye, vidi OVDJE.

Usput, isplati se pogledati web stranicu posvećenu dotičnoj zgradi, ako ništa drugo, a onda zbog panoramskog pogleda sa krova zgrade na grad koji se može vidjeti OVDJE.

Maksimirska cesta, glavni ulaz u Dubravu iz smjera grada i pripadajuća mu mega reklama za "Garden mall" trgovački centar. Snimio: Vanja

Most preko potoka Kustošaka kod srednje škole "Rade Končar" na Voltinom. Snimio: Vanja

Pred desetak dana sam opširnije izložio svoj prijedlog usmjeravanja biciklističkog prometa u gradu u manje prometne ulice kao realne i ne preskupe varijante rješavanja tog problema bez forsiranja gradnje biciklističkih staza (koje su, naravno, dobro došle, no koštaju, a i nije moguće napraviti ih svugdje gdje bi trebale). Tom prilikom sam spomenuo da se na taj način pitanje bciiklističkog prometa rješavalo u mnogim gradovima u drugim zemljama ... i danas vam želim zorno pokazati kako to izgleda u Beču. Naime, krajem 90-tih godina, u doba kada je nastala karta čiji isječak vam pokazujem, Beč je bio otprilike na sličnom stupnju razvoja biciklističkog prometa kao sada Zagreb - biciklisti su tek počeli osvajati grad.

Njihov "Sindikat biciklista", koji se u stvari baš tako zove, ""ARbeitsGemeinschaft Umweltfreundlicher Stadtverkehr", skraćeno "ARGUS" (osnovan je još 1979. godine) načinio je odličnu biciklističku kartu grada na kojoj su zelenom bojom označene biciklističke staze, a crvenom preporučeni biciklistički smjerovi kroz ulice (bez biciklističkih staza) koji su označeni putokazima, no većinom ne i signalizacijom na kolniku.

A sad pogledajte kako to izgleda na karti:


Dio biciklističke karte Beča u izdanju udruge "Argus".

Kao što možete vidjeti, crvenih linija je neizmjerno više nego zelenih, biciklističke staze su se gradile tek uz najvažnije prometne pravce (Ringstrasse, Guertel, Donaukanal) odnosno kroz zelene pojaseve (park Prater, obala Dunava), sav ostali promet se odvijao kolnikom zajedno sa ostalim sudionicima u prometu, no u velikoj većini slučajeva kroz manje prometne ulice - i to je upravo ono što i ja predlažem za Zagreb!

Naravno, stanje u Beču se umnogome promijenilo od 90-tih godina, sve je više biciklističkih staza u gradu ... no, težište je i dalje na odvijanju prometa pravcima odmaknutim od glavnih prometnica (najčešće paralelnim sa njima), što zbog praktičnosti, što zbog ugodnije vožnje bez previše buke i smrada.

Za kraj još pokoja riječ o udruzi "Argus" ... ne znam koliko ima članova, no ima vrlo dobro organiziranu web stranicu na kojoj možete naći gotovo sve što vas zanima, a vezano je uz bicikl. Kao zanimljivost ističem vijesti o redovnom mjesečnom okupljanju biciklista na Schwarzenbergplatzu u Beču, svaki mjesec pod drugim motom (u travnju je to "Obucimo se poput povrća" ), ali i vijest o uvođenju deset novih željezničkih vagona za prijevoz bicikala na najopterećenijim pravcima, uz rijeke Dunav, Muru, Enns i Inn te prema Neusiedler jezeru ... eh, kada ćemo mi takvo što dočekati ...!

Vijest u posljednji čas: sutrašnja šetnja gradskim parkovima (dio prvi!) sa Sašom Šimpragom će se održati usprkos prognoziranom nepovoljnom vremenu! Dakle, svi vi koje zanima druga strana gradskih parkova i općenito sjevernog dijela gradskog centra, dođite sutra, u subotu, 14.04.2012. u 11h kod kazališta "Žar ptica" u Bijeničkoj ulici (nedaleko južnog ulaza u Mirogoj), ponesite kišobran i pripremite se za šetnju.

Više o samoj akciji pogledajte OVDJE, a kratki prikaz ove šetnje je ovaj:

U prvome dijelu proljetnog otkrivanja sjevernog Zagreba prošetat ćemo kroz neke od parkova i stuba na području od Kozjaka do Mihaljevca. Šetnja će uključivati posjet jednoj od zagrebačkih retencija, drugom zagrebačkom botaničkom vrtu i drugoj gradskoj uspinjači, a organzirana je povodom 150. rođendana najstarije sekvoje u Zagrebu i Hrvatskoj koju ćemo također obići.

Pupinovo naselje s juga, ljeto 2011. Snimio: Vanja


Nakon što sam u prošlom postu nakratko posjetio "Woltino city", evo me sada i u susjednom "Pupinowo town" ... točno koliko Voltino kao kvart ima svoj gradski "centar" ("Papagajku" i okolicu) urbane atmosfere i "predgrađe" (starije zgrade uz Kustošak i obiteljske kuće u sredini kvarta), toliko obližnje Pupinovo naselje (sada preimenovano u Prilaz Pavla Vuk-Pavlovića) ima atmosferu malog mirnog gradića, gotovo sela, sa svojim povrtnjacima smještenim između njihovih kuća i podugačke zgrade u Hanamanovoj, točno one koja nosi prekjučer pokazan mural.

Ako mene pitate, kada bih birao najmirniji kutak našeg grada Pupinovo naselje bi posve sigurno ušlo u najuži izbor!

O samome naselju ne znam puno - projektirao ga je Kazimir Ostrogović, arhitekt poznatiji po svojim drugim djelima kao što su Zagrebačka gradska vijećnica, zgrada Zagrebačke banke u Paromlinskoj, Vila "Zagorje" ili zgrada Instituta "Ruđer Bošković". Iako su mi sami stanari zgrada Pupinova naselja rekli da su zgrade građene 30-tih godina, u popisu zaštićenih dobara Gradskog zavoda za zaštitu spomenika kulture i prirode pronašao sam podatak da su izgrađene 1947. godine, dakle, odmah nakon Drugog svjetskog rata, taman malkice prekasno da uđu u poznatu knjigu "Socijalno stanovanje međuratnog Zagreba" Darje Radović Mahečić.

Evo što o naselju kaže popis zaštićenih dobara:

Ova cjelina na izgrađena je 1947.godine i predstavlja karakteristični primjer stambene arhitekture iz prvih godina nakon II svjetskog rata u gradu Zagrebu. Arhitekt Kazimir Ostrogović svojim projektima i realizacijama daje svoj doprinos. Variranjem pojedinih tlocrtnih rješenja i arhitektonskih elemenata oblikovanja nastaju višestambene zgrade; u Plaškom 1946., i tipizirani nizovi u Zagrebu 1947. (Pupinovo) i Osijeku 1948. godine. Pupinovo naselje čini šest stambenih objekata između kojih su zasađena pojedinačna stabla i grupacije stabala, a dokumentira jedno značajno razdoblje u razvoju grada i pristup rješavanju izgradnje kompleksa javne namjene.

Ono što je vrlo specifično za zgrade su vrlo lijepi drveni balkoni (zapravo loggie) na sjevernim i južnim stranama zgrada po kojima su one vrlo prepoznatljive. Sjeverno od zgrada je i niz garaža kojima je zajedničko to što je svaka drugačija od ostalih i predstavljaju dugačak niz nadogradnji, pregradnji i popravaka osnovnih garaža koje su vjerojatno među najstarijima u gradu. Izoliranost naselja u kojega vodi samo jedan ulični prilaz je uzrok da se u njemu, za razliku od ostatka grada, automobili jedva primjećuju, praktično su "utopljeni" u zelenilu kojim su zgrade okružene. Najljepši je pogled na naselje sa juga, od Hanamanove, sa trase nekadašnjeg teretnog kolosijeka Črnomerec-Prečko, gdje se sad prostiru lijepi vrtovi. Treba spomenuti i blizinu potoka Kustošaka koji također doprinosi atraktivnosti kvarta - potok iz njega nije direktno dostupan, no nalazi se vrlo blizu.

Što se same budućnosti naselja tiče, ona nije baš sasvim izvjesna - naime, naselje će sigurno ostati takvo kakvo jest, no u njegovoj neposrednoj blizini, na sjeveru, se nalazi napušteni kompleks "Ferimportova" skladišta koje će kad-tad biti zamijenjeno nečim novim ... i ako to "nešto" bude neka metalno-staklena grdosija nestat će i tog provincijskog mira koje već tako dugo vlada Pupinovim naseljem.

Za kraj - zanimljivo mi je da se niz naselja posvećenih poznatim znanstvenicima koji su svoj rad posvetili elektricitetu nije nastavio tako da smo dobili samo naselja posvećena Alessandru Volti te Mihajlu Pupinu (a ne i Tesli, Faradayu ili možda Edisonu). Voltino (naselje) je već postalo uvriježeno ime koje vjerojatno nikad neće biti istisnuto, dok je Pupinovo, eto, otišlo u povijest i sigurno će tokom vremena ostati samo na starim kartama.

Eto, umjesto da vam dalje pričam o naselju pogledajte ga sami, fotke su snimljene dijelom lanjskog ljeta, dijelom ovih dana. A više o spomenutim povijesnim ličnostima, Alessandru Volti, Mihajlu Pupinu i Pavlu Vuk Pavloviću pročitajte na Wikipediji!



Pogled s juga, ljeto 2011. Snimio: Vanja


Pogled s juga, proljeće 2012. Snimio: Vanja


Atraktivna južna strana, ljeto 2012. Snimio: Vanja


Sjeverna strana, proljeće 2012. Snimio: Vanja


Sjever, ljeto. Snimio: Vanja


Balkoni, ljeti i proljeće. Snimio: Vanja


Nevjerojatno, potpuno prazna ulica usred bijela dana! Snimio: Vanja


Jedan od najbolje očuvanih dijelova niza garaža. Snimio: Vanja


Snimio: Vanja


Snimio: Vanja


Detalj iz vrtova, proljeće 2012. Snimio: Vanja


Nova "legitimacija". Snimio: Vanja

Vi već znate moje mišljenje o graffitima - bezvezno šaranje po uređenim fasadama i svim drugim uređenim javnim površinama smatram vandalizmom i poružnjivanjem grada, no isto tako nemam baš ništa protiv "zidne umjetnosti" kad se ona postavlja u suglasnosti sa vlasnicima odnosno kad se nalazi na neuređenoj/neurednoj površini i još k tome ima i nekog smisla, daje poruku prolaznicima (pa makar se mi ne slagali sa njome ... )

Sve to navedeno primjenjivo je i na navijačke graffite, na tisuće njih nagrđuje grad ... no isto tako postoje neki od njih koji služe na čast autorima i onima koje ti graffiti podržavaju (kao npr. onaj na Volovčici sa jubilarnom "Dinamovom" generacijom koja je osvojila Kup velesajamskih gradova ili pak čuveni u Prilazu baruna Filipovića sa tramvajem). A jedan od takvih uspješnijih je i relativno novi dodatak BBB-kolekciji murala koji se nalazi u Golikovoj ulici kod raskršća sa Hanamanovom.

Nema tu neke velike imovacije u vizualnom smislu ili pak u poruci, no zanimljivo je vidjeti trud kojim su autori na zidu oslikali karakteristične zagrebačke detalje ... a isto tako kako je u prizor uklopljena i antena (šteta što za nju nisu našli nekakav zgodan detalj kojim bi ona postala sastavni dio slike npr. kao dio TV-tornja na Sljemenu ).

Primjetna je još jedna dosad neviđena "anglizacija", "Woltino" umjesto "Voltino", sad samo čekam da negdje uočim "Pupinowo" .... :op



Snimio: Vanja


Snimio: Vanja


Snimio: Vanja


Snimio: Vanja


Čak je i čuveni "Hendrix" graffiti naslikan ... Snimio: Vanja


Ono što mi je posebno zanimljivo je usporedba tog murala sa "Konzumovom" reklamom kojom je popraćeno otvaranje centra Črnomerec za cjelonoćni rad. Kako vam se čine obje slike?

Meni je najzanimljiviej što su autori "Konzumove" ilustracije kroz grad razapeli nekakve žice, antene, što li, valjda da povećaju dramatičnost prizora?
(na ovoj fotki se te žice, na žalost, jedva vide)



Iz jednog od ZET-ovih autobusa. Snimio: Vanja

Uz pomalo retro dizajn, vjerojatno iz 60-tih ...



Tamo gdje se susreću Kustošija i Rudeš, uz potok Kustošak. Snimio: Vanja


... i uvijek dobri savjeti!



Snimio: Vanja


Drag moje, dragi moji, želim vam svima sretan Uskrs, odmorite se i ne pretjerujte s hranom i do čitanja nakon praznika!

Snimio: Vanja

Koliko vidim po novinskim izvještajima, jučerašnji prosvjed biciklista u organizaciji "Sindikata biciklista" je podigao popriličnu prašinu. Skupilo se oko tisuću biciklista i to je zaista impozantna brojka (da nisam bio spriječen, bio bih i ja tamo, zajedno sa djecom!), a čini mi se da je prosvjed naišao i na dostojan medijski odjek ... Slušao sam jučer javljanja slušalaca uživo na "Radiju 101", čitam danas komentare po webu ... i vidim da nitko nije ravnodušan, mišljenja su vrlo različita. Neki vozači i neki pješaci predbacuju da je biciklista previše, pješaci ih ne žele vidjeti na pločnicima, vozači ih ne žele vidjeti na kolnicima, misle da je biciklističkih staza već sad previše i da biciklisti zagušuju grad ... No, iako je biciklista u Zagrebu sve više i više, još uvijek ih je puno manje nego u velikoj većini zapadnoevropskih gradova (u Kopenhagenu se gotovo 40% gradskog prometa odvija na biciklima!) ... a za ovu gužvu kod nas zaslužne su ipak ponajviše gradske vlasti zbog loše organizacije prometa.

Naravno, za ovakve užarene rasprave odgovorni su dijelom i sami biciklisti, oni koji se voze kršeći prometna pravila, bilo to prelaženje semafora na crvenome, vratolomna jurnjava po pločnicima, neodgovorna vožnja po kolniku ... a dijelom i vozači i pješaci, oni koji zauzimaju biciklističke staze ili pak oduzimaju prednost biciklistima (recimo, kod skretanja kad ne propuštaju bicikliste na stazi ili pak na kolniku).

No, mene u ovom trenutku ne zanimaju rasprave tko je kriv za sadašnju situaciju, već kako čim prije i bolje naći izlaz iz ove situacije - i ja se vozim biciklom, nekad sam, nekad sa djecom, nekad po predgrađu, nekad po centru grada, i svojim očima vidim sve probleme na koje nailaze biciklisti i želio bih čim prije učiniti vožnju sigurnijom i bržom.

Po slovu zakona, običajima i stvarnoj situaciji, biciklistima zaista nije mjesto na pločnicima koji u pravilu (barem u centru grada) nisu dovoljno široki za prolazak pješaka i biciklista ... no, grad je odgovoran da osigura prometna rješenja (bilo u obliku biciklističkih staza, bilo predloženih ruta kroz manje prometne ulice) kojima će omogućiti biciklima sigurnu i koliko je god moguće direktnu vožnju u najvažnijim smjerovima.

U puno su navrata spominjani primjeri problematične vožnje biciklom po Ilici, Maksimirskoj, Ozaljskoj, Savskoj, kažnjavanje biciklista koji se voze po pločnicima u ulicama po kojima je vožnja po kolniku izuzetno opasna ... no, svaku od ovih problematičnih točaka je moguće vrlo lako riješiti i potrebna je samo dobra volja, malo razmišljanja i nešto malo para za obilježavanje najboljih smjerova. Ajmo sad vidjeti mogućnosti u svim ovim situacijama, jednu po jednu:


1. Ilica - vožnja po pločniku je nemoguća i tu nema spora. Vožnja po kolniku također ne dolazi u obzir, što zbog tramvaja, što zbog gustog automobilskog prometa. No, postoje paralelni pravci koje bi grad trebao označiti i propagirati: zašto ne označiti biciklističku stazu kroz manje prometan Prilaz Đure Deželića (recimo, nauštrb jedne prometne trake), zatim Međimursku, Prilaz Baruna Filipovića, Gradiščansku, a nakon toga podvožnjakom Zagrebačke ulice i dalje paralelnim malo prometnim ulicama južno od pruge, sve do Vrapča, Gajnica, Podsuseda. O dijelu ovog prijedloga sam već pisao OVDJE.


2. Maksimirska - zaista ne vidim niti jedan razlog da se na dijelu od Bukovačke do Dubrave ne označi biciklistička staza po pločniku, a za ostatak do Kvatrića osigura paralelni pravac kroz ulice južno od Maksimirske (Štoosova, Rakovčeva) koji bi se odmah nastavio na već postojeće staze kroz Martićevu.

Isto tako, Branimirova pruža idealne uvjete za uređivanje staze koja bi vodila od centra grada sve do Dubrave i Sesveta i to ne nužno uz samu cestu već kroz inače neiskorišteni koridor uz i ispod pruge. Pogledajte OVAJ moj post!


3. Ozaljska - također je nepogodna i za izgradnju biciklističke staze po pločniku, a i za vožnju po kolniku. No, nudi se vrlo zgodan paralelni pravac sjeverno od nje o kojem sam već pisao OVDJE.


4. Savska - i kod nje je isti slučaj, nema uvjeta za stazu, a vožnja po kolniku je opasna. No, zažto ju ne zaobići ili istočno (Martinovka, Vrbik, Cvjetno naselje) ili zapadno (Šarengradska, Knežija)?


Koliko mi se čini, obje strane, grad i biciklističke udruge, su fokusirani na pitanje biciklističkih staza, biciklisti kažu da ih je premalo i da ih treba graditi puno više, a grad kaže da je to skupo i da nema svugdje uvjeta za njih. I obje strane imaju pravo. Ali ne vide, pogotovo grad, da se nameće jedno drugo rješenje koje ne iziskuje puno sredstava i može se brzo staviti u pugon, a to je trasiranje biciklističkih ruta kroz manje prometne ulice koje povezuju glavna prometna odredišta. Tu nema troška označavanja staza linijama po ulici, već samo izdavanja prikladnih planova grada odnosno označavanja ruta na terenu (može čak i samo oznakama na tlu) ... primarno je pitanje kako pronaći najbolje pravce i kako ih približiti biciklistima i pokazati im da se njima može sigurno i brzo doći do cilja. Ja sam u svojim postovima već dao ideje za neke pravce i radit ću to i ubuduće, a volio bih kada bi ovakav način rješavanja pitanja biciklističkog prometa kakav se i inače prakticira u drugim gradovima sa puno više biciklista od Zagreba bio uveden i u Zagrebu.

U Grazu, recimo, nikad ne vozim bicikl po pločniku i rijetko ikad vidim nekoga s biciklom na njemu, već se većina biciklista vozi upravo tim preporučenim biciklističkim rutama koje izbjegavaju glavne prometnice, dalje od gustog prometa, buke, smrada (pogledajte moje biciklističke putopise iz Graza OVDJE i OVDJE!). Vjerujem da je to moguće napraviti i u Zagrebu, uz nešto truda i dobre volje gradskih struktura, ali i biciklističkih udruga koje bi isto mogle pogurnuti i ovakve prijedloge!


Snimio: Vanja

Gotovo svakog dana prolazim pored raskršća Zagrebačke avenije i Selske ceste i protekle jeseni mi je zapelo za oko raščišćavanje terena na parceli koja se nalazi na jugozapadnom ćošku tog raskršća. To je tih dana izgledalo ovako - nekadašnji omanji rasadnik, koji je već duže vrijeme bio "izvan pogona" i polako se pretvarao u šikaru, odjednom je postao krčevina.



Davno prerasla živica koja je obgrlila početak Drniške ulice koja se nalazi sa južne strane bivšeg rasadnika. Snimio: Vanja


Kad se razgrne živica onda to izgleda ovako ... Snimio: Vanja


E da, nekad je tu bilo i bjelogorice i crnogorice ... Snimio: Vanja


A sada je ovako. Snimio: Vanja


Upravna kućica zarasla u penjačice koje jesensku sliku čine najljepšom. Snimio: Vanja


Hrpe granja i susjedna zgrada koja čeka novog susjeda ... Snimio: Vanja


Susjedstvo s druge strane - do prije koju godinu je ova kućica bila nastanjena, no sada djeluje prazno. Snimio: Vanja


Ostaci nekih starih vremena ... drvena baraka sa verandom ... ali tu ipak mora biti i satelitski tanjur. Snimio: Vanja


Pogled na parcelu sa nadvožnjaka Zagrebačke avenije. Snimio: Vanja


Pogled na drugu stranu Selske na kojoj također stoji prazan prostor koji čeka izgradnju ... Snimio: Vanja


Čim sam vidio to krčenje rasadnika pomislio sam da će tu početi neka gradnja pa sam proroštao po webu tražeći informacije o tome što bi trebalo niknuti na tom ne osobito velikom gradilištu ... i dobrano sam se iznenadio kad sam shvatio da bi na toj parcelici trebala narasti najviša građevina Zagreba i čitave regije, Toranj 123!!!

Naime, riječ je o zgradi visine 123 metra koja bi trebala činiti jedan od najvažnijih "landmarkova" (kako bismo mogli prevesti ovu riječ na hrvatski? Orijentir?) grada. Neki gradovi (npr. većina američkih ili recimo Frankfurt) su odlučili zbiti svoje visoke zgrade u ograničeni gradski prostor, najčešće u centru, oko kojih se nalaze puno niži objekti, dok su neki drugi gradovi (npr. Beč, koji ih je smjestio na dijelovima rubova grada) odlučili drugačije rasporediti svoje visoke zgrade, a u tome društvu je i Zagreb. Većina zagrebačkih visokih zgrada se nalazi raspoređena uzduž Zagrebačke i Slavonske avenije te uz Vukovarsku (gdje se na istoku, uz Radničku, nalazi oveća "enklava" visokogradnje) uz poneki izuzetak (Cibona, hotel Panorama, neboderi uz Branimirovu itd). Ja osobno ne volim staklenobetonske rezervate nebodera koji mi djeluju vrlo nehumano i sa urbanističkog i čisto estetskog stanovišta mi se čini logičnije rasporediti ih uzduž određenih važnih prometnih pravaca. No, tu se uvijek dolazi do pitanja "suživota" tih zgrada i okoline - kako će biti ljudima u okolnim kućicama koje će živjeti u sjeni (i doslovnoj i prenesenoj) te zgradurine.

Inače, zanimljivost te 123-zgrade ne bi trebala biti samo visina, već i činjenica da bi dio njene kvadrature trebao biti posvećen i javnoj namjeni, uključivši i razglednu terasu na jednom od posljednjih katova. To, mogućnost sagledavanja grada iz visine, je nešto što Zagrebu jako fali i ovo bi bio veliki napredak na tom polju ...

Koga ova tematika više zanima, nek baci pogled OVDJE, na raspravu na Skyscraper city" forumu!



Preneseno sa "Skyscraper city" foruma.


Preneseno sa "Skyscraper city" foruma.


Preneseno sa "Skyscraper city" foruma.


Video sačinjen od strane projektantske kuće 3LHD.


Cijelu ovu priču moram začiniti jednim osobnim detaljem .. naime, poznajem jedan stariji par, umirovljenike, koji se pred nekoliko godina tokom potrage za odgovarajućim stanom odlučio za kupovinu stana u zgradi na raskršću Selske i Drniške, točno onoj koja sada gleda na iskrčeni rasadnik, a uskoro će gledati na novi neboder. Tražili su mirni kutak ne predaleko od centra i na kraju se odlučili baš za tu lokaciju, koja meni nije izgledala niti mirna (blizina Zagrebačke avenije, najprometnije ceste grada!) niti tako jako centralna. No, kažu oni, tramvaj na Ozaljskoj nije daleko, a ovdje makar imamo nešto zelenila pred zgradom i vidik na Medvednicu. Bojim se da od zelenila neće puno ostati, a za vidik na Medvednicu će se morati popeti na novi poslovni toranj ...

... i okitio grad jasnim i jarkim bojama proljeća!


Zeleni val. Snimio: Vanja


Beethovenova ulica, Prečko. Snimio: Vanja