Nepoznati Zagreb

Svaki podsljemenski zagrebački kvart ima svoj djelić Medvednice, svoje brdovito zaleđe (po kojem u pravilu ide neka planinarska stazica ka glavnom grebenu) i gotovo uvijek i neki potok uz koji su se nekad gradile vodenice, a sad se obično grade retencije i šetališta. Vrapče tu nije iznimka, potok Vrapčak je jedan od jačih podsljemenskih potoka, a ne nedostaje i brijegova, u ovom slučaju po obje strane potoka se penju planinarske staze, po zapadnoj staza br. 4 prema slapu Sopot i dalje zaobilazno prema pl. domu "Risnjak" i staza broj 5 prema Ponikvama, dok se po istočnom brijegu penje staza 10/54 kojom se na najkraći način može doći do pl. doma "Risnjak". Uz sami potok nema pristupa zato što je tu već cca 25 godina streljana Vrapče (nekad je baš uz potok prolazila planinarska staza!) i po tome je taj potok jedinstven jer uz njega nema prolaza.

No, u blizini potoka Vrapčaka i streljane nalazi se izvor Družinec, u maloj uvali na putu prema Ponikvama, na mjestu koje ljeti zacijelo odiše svježinom (izvor sam posjetio svega jednom, zimi, pred 2 godine). Obzirom da izvor nije daleko, a usput se prolazi i pored jednog omanjeg vodopada i za Medvednicu vrlo neobičnih podlokanih stijena to je šetnja koju se isplati poduzeti u svako doba.

Do polazne točke se dovezite ZET-ovom linijom 125 (za Gornje Vrapče) ili autom, zaustavite se tik iza posljednjih kuća u Vrapčanskoj cesti (stanica je nešto prije posljednjih kuća, pitajte vozača, a za motorizirane omanje parkiralište se nalazi u blizini mosta preko potoka, cca 100 m nakon posljednjih kuća.


Posljednje kuće u Vrapčanskoj ulici, Snimio: Vanja


Pčelarski kutić na kraju naselja, Snimio: Vanja

Sa lijeve strane ceste će vas na rubu šume dočekati crvena planinarska tabla (vidi fotku!) te gomila krupnog otpada (vidi slijedeću fotku!).


Snimio: Vanja


Snimio: Vanja

Krenite dalje po kolskom putu za markacijama. Ubrzo ćete naići na zanimljivu "građevinu" na drvetu koju su napravila djeca (možda sad više nije tamo, uzmite u obzir da je ovo slikano pred dvije godine!), a u blizini je i omanji obzidan izvor.


Snimio: Vanja


Snimio: Vanja

Dalje slijedite kolski put, s lijeve strane ćete na jednoj kosini naići i na oznaku Geološke staze po Medvednici.
O geologiji Medvednice možete ponešto naučiti OVDJE.


Snimio: Vanja

Nemojte propustiti podlokane stijene s lijeve strane puta, prilaz od kolskog puta je vrlo lak, a prizor (kad se približite) impresivan!


Snimio: Vanja


Snimio: Vanja

Nemojte dalje slijepo slijediti kolski put već na jednom lijevom odvojku skrenite s njega, stazica će vas uskoro dovesti do omanjeg vodopada. Plitvice to sigurno nisu, no obzirom da je na Medvednici vrlo malo vodopada (a čak i najveći od njih, Sopot, nije bogznkakva ljepota) onda ovom raritetu ipak treba pružiti dužno poštovanje.


Pogled s kolskog puta, Snimio: Vanja


Snimio: Vanja

Na kraju vas kolski put dovodi do šumske zaravni na oko 300 m nadmorske visine na kojoj se nalazi nekoliko izvora, improvizirani stol i klupice - to je Družinec (ili Dragolinec, kako taj lokalitet naziva planinaska karta Medvednice, broj 01, u izdanju naklade "Smand".
Maleni potočići su dušu dali za dječju igru (voda je plitka tako da nema drugih opasnosti osim da se zaglibi u blatu ili eventualno namoče čarape), a cijeli lokalitet poziva na piknik ili improvizirano roštiljanje (za koje nisam siguran da li je dopušteno, obzirom da se lokacija nalazi unutar Parka Prirode Medvednica ... no, sudeći po tragovima na tlu, prakticira se s vremena na vrijeme, i to bez velikog rizika obzirom da ima dovoljno vode za gašenje vatre ... (i hlađenje pive ).


Snimio: Vanja


Snimio: Vanja

Što se tiče povratka, možete se vratiti istim putem, kao i ja, ili nastaviti dalje prema Ponikvama do kojih je cca 20-tak minuta hoda (pozor, prema nekim mojim informacijama na tom predjelu su planinarske markacije oštećene zbog sječe!) ili pak slapu Sopot, do kojeg je oko 1 sat hoda.

Cijela šetnja od polazišta do izvora iznosi tek cca pola sata hoda.

Iako je Zagreb sve osvjetljeniji i osvjetljeniji, nema više ni traga od onih vremena u dalekim 70-tima kad je tek svaki drugi stup za struju imao lampu ulične rasvjete, a i te lampe su ponekad bile paljene po principu "nek gori svaka druga" pa je šetnja noću bila zaista romantična ... a sad je rasvijetljeno zaista SVE, čak i parkić sa dječjim igralištem ispdo moje zgrade.
(nije to ni tako loše, lampe su ekološke tj. ne zagađuju nebo nepotrebnim svjetlom, a za jednog od toplijih dana ove zime sam se čak sa klincima poigrao u pješčaniku debelo nakon zalaska sunca!)
Danas vam želim uljepšati dan pogledom na neke od starijih lampi koje se još mogu vidjeti na zagrebačkim ulicama ... i pitanje je dokad će još biti na svojim mjestima, kad će ih zamijeniti novije i suvremenije lampe.


Snimio: Vanja

Vjerojatno jedna od najstarijih još živućih lampi u gradu, može se vidjeti na istočnom željezničkom kolodvoru pored Heinzelove ulice (dakle, ne na javnoj površini ... ali je svejedno dostupna).



Snimio: Vanja


Snimio: Vanja

Najstarija ulična lampa na javnoj površini za koju ja znam - park Hrvatskog proljeća na Knežiji, pored obiteljske kuće nasred parka.


Snimio: Vanja

Lampe koje potječu iz 70-tih godina, stavljane su obično po gradskim dijelovima tipa Trešnjevka, Podsused itd. Ova je snimljena u ulici Knežija, no ima ih i recimo u Ulici B. Adžije, Magazinskoj, Novoj cesti ...


Snimio: Vanja

Stara lampa iz gradskog sjedišta, sa brojčanom oznakom tako da bude lakše prijaviti pregorjelu žarulju.



Snimio: Vanja

Nije lampa, ali je isto dio zagrebačke električne povijesti - ovako su se nekad spajale žice na električnim stupovima, ovu čudnu kreaciju ("krović") smo sestra i ja kao klinci zvali "gljiva" - "Gle, stup za struju sa gljivom!", jer nas je podsjećao na neku čudnu gubu (snimljeno u Pasarićevoj ulici na Trešnjevci)


Snimio: Vanja


A ovako su izgledale nekadašnje žice, sa plastičnom izolacijom koja se, nakon što je ostarila, često sama gulila sa žica i visila sa njih kao neke čudne lijane. (Pasarićeva ulica)


Snimio: Vanja

Pomalo neobičan raspored izolatora za prijem struje ... (Pasarićeva ulica)

I za kraj, meni jedna vrlo draga slika, iako sa novom uličnom svjetiljkom!


Snimio: Vanja

Svaki grad ima svoju naj-listu, svoju malu "gradsku knjigu rekorda", pa je red da malo i ja zagrebem po zagrebačkim rekordima.

Poznata je informacija (i objelodanjena na više mjesta) da su najduže zagrebačke ulice Ilica i Radnička cesta, obje su dugačke točno 5,2 kilometra. No, nigdje se ne može naći podatak koja je ulica najkraća!

Na osnovu svog poznavanja grada napravio sam malu ekspediciju i trenutačna provizorna Top 3 lista izgleda ovako:

1. Novodvorska ulica (Trešnjevka, porede Krapinske ulice), dužina 23 koraka
2. Kesterčanekova ulica (Maksimir, pored Kišpatićeve i bolnice Rebro), dužina 33 koraka
3. Ulica Eleonore Patačić (Medveščak, pored Martićeve), dužina 35 koraka

Uz nekoliko slika evo i pokoja informacija o njima,a ja sve vas koji ovo čitate molim za nadopune ovih podataka, sasvim je moguće da postoji još koja ulica ovih dimenzija!

Novodvorska ulica u stvari izgleda kao prilaz dvjema malim tipično trešnjevačkim kućicama ... do prije godinu dana je to bila tipična mala trešnjevačka uličica koje je još naoko živjela u 60-tima, no trenutačno se uz nju gradi suvremena stambena zgrada u dužini gotovo čitave ulice i slika je sve prije nego idilična.
Koliko sam zapazio, ulica ima kućne brojeve 1-5.


Novodvorska ulica, pogled iz Taborske, Snimio: Vanja


Novodvorska ulica, pogled s dna ulice, Snimio: Vanja


Novodvorska ulica, detalj, Snimio: Vanja

Kesterčanekova ulica je nekad u stvari bila samo prilaz firmi Monting, čija je porta bila na kraju ulice. No, i tamo se gradi, čitav kompleks stambenih zgrada (na adresi Kesterčanekova 1) pa je ulica također u neredu i neugledna izgleda, a negdje je nestala i tabla sa imenom ulice.
Uz taj kućni broj 1, postoji i kućni broj 2.


Kesterčanekova ulica, pogled iz Kišpatićeve, Snimio: Vanja


Kesterčanekova ulica, budući izgled, Snimio: Vanja


Kesterčanekova ulica, detalj (kad već nema table sa imenom ulice niti ikojeg vidljivo istaknutog kućnog broja), Snimio: Vanja

Patačićkina ulica je također ulica-predvorje, njom se ulazi u prostore zagrebačkog Vodovoda. Izgled joj je tipičan za zagrebački centar, s obje strane se nalaze stambene zgrade i osim po kratkoći ulica ni po čemu ne izaziva pozornost.


Ulica Eleonore Patačić, natpisna ploča, Snimio: Vanja


Ulica Eleonore Patačić, pogled u ulicu, Snimio: Vanja

Kao dodatak, najavio bih i izbor za najužu zagrebačku ulicu i tu zadatk neće biti lak. Naime, većina zagrebačkih stuba i prolaza nije šira od metar i pol tako da bi možda trebalo napraviti izbor za najužu ulicu bez stuba ili nešto slično.
No, smatram da je apsolutni pobjednik, bez obzira kako opisali kategoriju, ulica Vrtić I na zagrebačkoj Zavrtnici. Ta ulica i inače nije vrlo široka, no 20-tak metara od njezinih možda ukupno 100 metara dužine je široko tek 4-5 stopa (nisam želio mjeriti ulicu metrom, već radije ovako, "priručnom metodom"). Nakon nje bi se mogle plasirati već spomenuta Novodvorska (širine 6 stopa cijelom svom dužinom) te Školska ulica u Kustošiji (na ulazu širine također 6 stopa).


Školska ulica, pogled iz Sokolske, Snimio: Vanja


Vrtić I, uzak prolaz, Snimio: Vanja


Vrtić I, detalj, Snimio: Vanja

Zagreb je dugo vremena bio grad sa samo jednim jedinim pravim hostelom, onim poznatim u Petrinjskoj i u svim svjetski poznatim vodičima za "ruksak-turiste" (recimo "lonely planet" ) opisivan kao mjesto gdje je najveći problem pronaći jeftino mjesto za spavanje.

Na sreću, sada više nije tako, tokom zadnjih godina izniklo je nekoliko manjih hostela u gradu. Znam da su im cijene pristupačne, no obzirom da ih nikad ne koristim niti ja niti moji prijatelji i poznanici nikad nisam imao priliku vidjeti kako oni izgledaju ... sve do pred koji tjedan!

Naime, zapeo mi je za oko neobičan letak u turističko-infotmativnom centru na Jelačić-placu: "Mali mrak, novi hostel u Zagrebu!".

Ono što sam vidio na letku me je zaintrigiralo i nisam vjerovao da takvo što zaista postoji u Zagrebu - sigurno je u pitanju neka montaža ili manipuliranje jednim detaljem dok je ostatak bezvezan! I odlučio sam sve to provjeriti na lice mjesta, otišao sam u Dubičku 8, u Kustošiju, gdje je u obiteljskoj kući smješten taj hostel otvoren početkom 2008. godine!


Preuzeto sa http://www.hostel-zagreb.com

I, ono što sam tamo vidio me je oduševilo! Cijeli hostel zaista izgleda tako kao na slikama, sobe su veselih boja, čiste, ugodno opremljene, zajednički prostori su baš fora, sa ogromnim muralima, ekipa zaposlenih vrlo simpatična, pomalo alternativnog usmjerenja (kako to već i treba biti u hostelu .. a ne da ga vode bakice ili činovnici!).

Da ne pričam tu puno, pogledajte web stranicu hostela "Mali mrak", a za vas sam ovdje izvadio nekoliko fotki radi prvog dojma (sve su fotke preuzete sa njihove web stranice)!

Današnji post posvećen je dvama ne osobito poznatim objektima koji krase javne površine grada Zagreba, a oba su se pojavila 1989. godine.

Prva je čuvena Nessie koja se umjesto posred svog matičnog jezera Loch Ness pojavila u blizini prvog maksimirskog jezera, usred parka koji se pruža preko puta maksimirskog perivoja, uz Maksimirsku cestu, između "Dinamova" stadiona i Hondlove ulice.


Snimio: Vanja


Snimio: Vanja


Nessie se pojavila bez puno pompe, nigdje ne postoji neka pločica sa imenom skulpure i autora, već postoji samo urezano prezime (Boisić ili ...?) u dnu same skulpture. Ispočetka je bila roza, a sada je sivkaste boje, "uljepšana" graffitima.


Snimio: Vanja


Snimio: Vanja


Na kraju, dragi čitaoci, ako netko od vas zna nešto o autoru ove skulpture neka se javi komentarom ili mailom ... moja potraga po webu nije zasad urodila plodom.

Druga skulptura, odnosno spomen-obilježje je "granični kamen" koji se nalazi na južnoj strani starog Savskog mosta, na mjestu gdje je bila granica Ilirskih pokrajina u doba Napoleona.

Obilježje je postavljeno 14.07.1989., na 200-godišnjicu Francuske revolucije.


Snimio: Vanja


Snimio: Vanja


Snimio: Vanja

O da, ima, ima ... dapače, izgrađeno je još tokom drugog svjetskog rata ... no, nažalost, bazen nije u upotrebi već dugi niz godina.

Naime, u središtu Trešnjevke, između Zorkovačke, Kostelske i Mihovljanske ulice, u središtu bloka zgrada koji je zaštićen kao urbanistička cjelina, nalazi se park sa dječjim igralištem i omanjim bazenom u sredini.


Snimio: Vanja

Dječje igralište je stalno u funkciji (iako su sprave već pomalo dotrajale). park je i dalje lijep (iako često bude pun smeća, ponajviše zaslugom mladih koji se nekad noću skupljaju u njemu), po dnu bazena dečki igraju nogomet ili se cure rolaju ... uglavnom, to je jedno od ljepših i ugodnijih mjesta u ovom dijelu grada.


Snimio: Vanja

Kao kuriozitet treba spomenuti i staru kamenu fontanu (vidljiva u pozadini sredine prve fotke) sa isklesanim znakovima zodijaka koja također već dugi niz godina nije u funkciji (a lani su je i huligani dobrano oštetili), zatim stare klupe kakvih već dugo nema u drugim dijelovima grada, a pažnje vrijedni su i zanimljivi graffiti na zidovima nekadašnjih garderoba na rubu parka.


Snimio: Vanja


Snimio: Vanja

Graffiti su nastali tokom prošlogodišnje akcije Centra za kulturu Trešnjevka pod naslovom "Oživimo trešnjevačke parkove" kada su šarenim bojama obojane i klupe, a u bazenu (koji su za tu priliku vatrogasci napunili vodom) je priređena izložba papirnatih brodića.

Za kraj, postoji i moja osobna veza sa tim parkom - tokom 50-tih godina u parku se povremeno igrala (i u bazenu kupala) moja mama koje je odrasla u nedalekoj Novoj cesti, a posljednjih godina park posjećujem redovno jer se nalazi vrlo blizu mojeg posla.

Mlađima kratica "4M" ne znači ništa posebno, ("Znam što je 3M, uredski materijal, diskete i sve to, ali 4M ... nikad čuo!"), ali oni nešto stariji se sjećaju istoimenog glazbenog kvarteta koji je žario i palio hrvatskom i zagrebačkom estradom šezdesetih godina.


Preneseno sa www.barikada.com

Da ne prepričavam ono što je već jako dobro napisano, pogledajte odličnu biografiju sastava na web stranici Nadira Efendića pod nazivom "Barikada" koja je posvećena hrvatskoj i bivšejugoslavenskoj muzici i sadrži nepreglednu količinu zanimljivih detalja o muzici nekad i sad (a s posebnim naglaskom na "nekad") - ne propustite ju!

A ako želite čuti kako je zvučala njihova muzika, poslušajte djeliće njihovih pjesama na You tube-u, recimo "Idem i ja", poznatiju po dijelu refrena "Ne, ti ne! A zašto ne? Zato jer ne!" (cijelu pjesmu, ali bez video snimke, možete čuti OVDJE) ili "Tvoj glas".

Što se moje osobne veze sa 4M tiče, kao mali obožavao sam tu famoznu pjesmu "... a zašto ne? Zato jer ne!"), a jedan od posebnih događaja je bio moj posjet sa roditeljima jednom od članova sastava, Željku Marušiću-Mukiju, koji je, stjecajem okolnosti, bio muž očeve kolegice s posla. U to doba sam imao možda 5 ili 6 godina i činjenica da posjećujem poznatu osobu sa estrade mi nije bila uopće bitna, već mi je puno više u pamćenju ostala činjenica da sam se tad prvi puta u životu vozio liftom i gledao na grad sa visine (oni su stanovali u jednom od nebodera u Domobranskoj ulici, tadašnjoj Szabovoj, negdje oko desetog kata).

(Zahvaljujem Mileni na ideji za ovaj post i fotkama!)



Puma 34 je sveprisutan na ulicama zagrebačkog centra ... možda izgleda ovako ...


Snimio: Vanja

... a možda i ne, no ovo su neka od njegovih djela koja možemo naći na mnogim mjestima zagrebačkog središta.


Snimila: Milena

puma 34, odnosno filjio (figlio), pseudonimi su jednog od najprisutnijih zagrebačkih stvaraoca ulične umjetnosti. Njegova djela su napravljena bojom, crtaćim priborom, kolažem i drugim tehnikama i nalaze se na zidovima, olucima, neupotrebljavanim sandučićima, vratima ... a mogu se vidjeti i na njegovom BLOGU koji broji više od 200 postova sa fotografijama njegovih uradaka.
(velika većina fotki sa ovog posta potječe iz Jurišićeve i Mihanovićeve ulice)


"Pumisimus maximus", snimio: Vanja

Više o pumi34 možete pronaći i u članku Fedora Kritovca u web fanzinu "Kontejnermag", Fedor se detaljno bavi djelima pume34, ali i uličnom umjetnošću Zagreba općenito i njenim odjekom među "običnim" građanstvom.


Mihanovićeva ulica, snimio: Vanja


Snimio: Vanja

Izgled u okolini (Masarykova i Jurišićeva ulica):


Snimio: Vanja

Ribar Palunko i njegova žena (Jurišićeva ulica)


Snimio: Vanja

Što je u stvari ulična umjetnost, "street art"? Dobru definiciju daje Wikipedija - generalno gledavši, to je "demokratska" umjetnost, namijenjena svim uličnim prolaznicima, kojom stvaraoci (najčešće nepoznati prosječnom prolazniku, a uglavnom i sakriveni iza pseudonima) žele prenijeti neku svoju poruku po principu "umjetnost od svih za sve". Preteča ulične umjetnosti su bili graffitti, u velikoj većini slučajeva bojani sprejom iz kantice, dok je ulična umjetnost otišla korak dalje sa mnoštvom različitih tehnika koje su u upotrebi.

Moje osobno mišljenje je da ovakav vid umjetnosti oživljava grad, nagoni prolaznike na uočavanje detalja i potiče na svjesno odnosno osviješteno (dakle, ne-automatsko) kretanje po gradu. A i uvijek sam više volio umjetnost kao nešto što je među nama i oko nas, u svakodnevici, za razliku od "rezervatske" umjetnosti koja živi samo u muzejima, tvrdo ukoričenim knjigama i posebnim TV-terminima. posebno ovakvu koja kao medij koristi uglavnom neiskorištene i često neugledne površine.

Iz ovoga dosad viđenoga moglo bi se svašta poduzeti - recimo, krenuti i sami u akciju i kreirati neka svoja ulična umjetnička djela. Možda parafrazirati pumu 34 pa se potpisati sa tiger 56? ili smisliti neku igru, nastaviti njegov niz nečim novim? (tko ima kakvu dobru ideju nek se javi komentarom )

Naravno, ulične umjetnosti ima i u drugim zemljama i gradovima, evo nekoliko nasumce izabranih srodnih primjera iz Graza, Lyona, Helsinkija i na kraju opet Zagreba.

Graz ...


Snimio: Vanja

... Helsinki i Lyon ...


Snimio: Vanja

... i na kraju Zagreb(Frankopanska, dvorište "Zelene akcije" u blizini Ilice)!


Snimio: Vanja

Pretpostavljam da svi poznajete Tkalčićevu ulicu ... ako ju netko ne poznaje onda samo ukratko: to je ulica koja se nalazi između dva brežuljka starog Zagreba, Kaptola i Gradeca, a nalazi se iznad potoka Medveščaka koji je bio prvi zagrebački nadsvođeni potok (radovi su dovršeni 1898. godine kada je potok skrenut prema potoku koji iz Gračana teče ispod Ribnjaka). Nekada je to, zajedno sa susjednom joj Kožarskom ulicom, bila ulica siromašnih, radnika i slugu koji su radili za bogate građane Gradeca ili pak crkvene velikodostojnike Kaptola ... a u njenoj blizini, na susjednom Krvavom mostu (nekad most preko potoka Medveščaka, sada kratka ulica koja spaja Tkalčićevu sa Radićevom ulicom) su se vodile bitke između "svjetovnih" stanovnika s Gradeca i "crkvenih" stanovnika s Kaptola. U tim trenucima je potok znao biti crven od njihove krvi pa otuda i ime te kratke ulice.

No, u međuvremenu je Tkalčićeva ulica doživjela velike promjene i od 80-tih godina prošlog stoljeća je to jedna od najposjećenijih turističkih ulica zbog svojih lijepih starih kućica i mnogobrojnih kafića i gostionica otvorenih duž njenog čitavog tijeka.

Više o povijesti Tkalčićeve ulice možete naći OVDJE, a pokoji podatak o sunčanom satu koji je jedan od "zaštitnih znakova" Tkalčićeve ulice (nalazi se na kući pored kipa Marije jurić Zagorke) možete naći OVDJE.


Prenijeto sa wikipedije, snimio Husond


Preneseno sa www.destinacije.com

Spomenik zagrebačkoj novinarki i spisateljici Mariji Jurić Zagorki te gore već spomenuti sunčani sat.


Preneseno sa istria.croazia-vacanze.com, snimio Roksoslav

No, tko je bio taj Tkalčić po kome je ulica dobila ime?

Ivan Krstitelj Tkalčić (4.V.1840.-11.V.1905.) je bio kaptolski povjesničar i arheolog, zaslužan za otkrivanje i bilježenje mnogih podataka iz zagrebačke povijesti

Citat iz wikipedije:
Tkalčić je završetku studija bogoslužja prvo službovao do 1867. kao kapelan u Sisku, potom je bio župnik u Zagrebu. Od 1882. do 1896. bio je službenik arhiva i knjižničar tadašnje Jugoslavenske akademije u Zagrebu. Tkalčić je zaslužan za izdavanje mnogih povijesnih radova. Radio je na povijesti grada Zagreba i zagrebačke nadbiskupije.

Nešto više o njemu možete naći i na web stranicama Društva za povjesnicu zagrebačke nadbiskupije koje se zove njegovim imenom.

U njegovu čast je udruga "Braća hrvatskoga zmaja" podigla i podosta neobičnu spomen ploču, ne u samoj Tkalčićevoj ulici, već u ulici Nova Ves (nedaleko križanja sa Malom odnosno Belostenčevom ulicom).


Snimio: Vanja