gustirna

ponedjeljak, 24.03.2008.

KONFUNŽJUN

KON-FUN-ŽJUN ! (drugim riječima konfuzija, zbrka, strka, nered u glavi)

Protekle dane mogla bi mirno svrstat u kategoriju konfuzije. Popodne sam pisala šalabahter za ovi post, pa san
napisala još jedan za rezervu, pa san sve to stavila sa strane i sad neću ništa od toga napisat.
Zato jer mi je totalni konfunžjun u glavi i ne mogu složit dvi čiste rečenice, a da to na nešto sliči.
Konfunžjun u zraku, konfunžjun u glavi, konfunžjun u kompjuteru, konfunžjun u konfunžjunu!
Baš mi je gušt pisat ovu rić - "konfunžjun". Odma mi daje na jednu drugu rič - "demonštrancjun".
Te dvi riči imaju nešto zajedničko, a to je - čak 3 slova "n" u svom sastavu.
Svi čete se odma sitit "Našeg malog mista", Pošćjera i njegove kronike na početku svake epizode
i kako bi on lipo sočno reka:
DEMON-ŠTRAN-CJUN!
Jutros me strefila vijest o iznenadnom odlasku Borisa Dvornika. Lupila ga kap, i ode! Paf! Tris-tras!
Još nisan uklopila tu kockicu, pa se i ona vrti sa svin ostalin kockicama koje tvore konfunžjun u mojoj glavi.
Nekidan san gledala film "Roko i Cicibela", dali su ga povodom isto tako iznenadnog odlaska velike glumice
Semke Sokolović - Bertok. Film je sniman 1978.g., a 30 godina poslije oboje nam odoše.
Neznan ko mi je od to dvoje bija draži!
Oboje veliki! Čovik i po! Žena i po!
I odoše u vječnost na isti način. Kap njoj, kap njemu.
I slušan danas kako spiker na radiu priča o tome, i njemu čudno, neobično....nekidan smo ih gledali...ona već otišla,
a sad i on za njon. Baš kako bi bilo i u priči o Roku i Cicibeli, da ih je Smoje tija u toj priči pokopat, sigurna sam da
bi odabra baš ovakav kraj. Iznenada, i jedno za drugin!
Neka in bude mirno more na onome svitu!

Ovih dana strefija nas je i konfunžjun sa kompjuteron. Oti kompjuter ka da je glavna faca u kući?!
Otišlo se kupit novu - jaču grafičku karticu. Mlađi je pila i pila dok nije ispila. Non-stop je šapća po kući ka mantru:
"Nova grafička, nova grafička, nova grafička...."
Dok mu je tata bija na brod, uspila san to odgađat govoreći da će se sredit kad tata dođe kući. I sad kad je doša,
više mu nemoš ništa reć. Počeja je mantrat dok nas nije sve smanta i dobija kompić novu grafičku.
E, ali nije s time sve rješeno! Naprotiv! Sad se tek tribalo uvatit posla oko toga. Triba sve upisat, uskladit, sve sad triba bit kompatibilno. Sad imamo dvi grafičke na kompjuteru, sad triba pogodit di je sve ono od prije šta je meni bilo bitno.
Prisija mi je i kompjuter i grafička, stara i nova. Non-stop je neko isprid kompjutera i nešto radi. Svima je sve važno! NIsan se tila utrpavat, pa san jučer uvatila malo vrimena prije ručka i uzela laptop, pa obavila obilaske radi čestitanja.
Nisan se mogla skoncentrirat na ništa drugo, jer osim šta je bija Uskrs, bilo je i veliko spremanje, jer....
Konfunžjun u zraku i mojoj glavi je nasta kad se stariji Bojs počeja spremat za ekskurziju. Odoše sinoć busom, a sad se već ukrcaju na brod u Livornu koji će ih pribacit do Barcelone. Nek im je sritno i nek guštaju!! U dobrim su rukama. Mirna sam.
Spremamo se poć sutra na Vis. Mlađi diže bunu - demonštrancjun! On ne želi, njemu se ne ide, on neće!
Didu spremamo za boravak kod kćerke njegove. Bit će na sigurno, mirni smo. Ali, večeras mu naglo pada tlak, ublidija...daj vode i cukra...doša je sebi, povratija se...sad izgleda malo bolje. Vidit ćemo. Ništa tu nije sigurno
Šta reč? Konfunžjun! Hoćemo li se sutra ukrcat u trajekt ili nećemo? To niko nezna! Prispavat ćemo.
Sutra je novi dan!
Danas je bilo kišovito. Gledam vani sive oblake i odjednom vidim kako su prekrasni! Mekani, obli, podatni.

Nakon, možda 1 do 2 sata nakon tih podatnih sivih oblaka koji nose kišu, pogledam u istom pravcu i vidim sasvim drugi prizor.

Zapadni vjetar ili tramontana, otpuhao je prema istoku one lijepe meke sive oblake, i otvorilo se plavo nebo.
Zar nije sve tako u životu? Danas smo oblačni, tmasti, konfuzni, a sutra već vedri, veseli, ozareni.

I kako bi zaključila cili ovi konfužjun, napravit ću i konfunžjun i sa ovin poston, pa ću sad uvalit jednu ricetu (recept),
za kraj. Ovo van je riceta od moje none. Ovi kolačići se zovu BAĆI. U prijevodu to su poljupci.
Moja none uvik ih je zvala Baći i tako su za mene i svih oko mene to bili i ostali Baći.

BAĆI

Potrebno je 20 dkg mljevenih bajama (badema)- odvojiti 10-15 komada, 20 dkg cukra (šećera), 4 bjelanca (neistučena).
Ove sastojke pomiješati u jednu kompaktnu smjesu. Bolje je kad je gušća masa.
Oblikovati kuglice, veličine oraha i poslagati ih na škrovadu.
Onih 15-tak cijelih bajama koje smo odvojili, prokuhati u malo vode, zatim oguliti kožicu i odvojiti cijeli bajam na dvije polovine (lako je, već ima prirodni rez). Te polovine ćemo utisnuti u središte one kuglice.

Peku se na 150, ili bolje reći, suše se u pećnici, oko 45 minuta. Nevalja da se presuše, jer tada će biti tvrđi, ali to ne znači da će biti i manje ukusni. Treba imati dobre zube. Ovi moji su se malo presušili, jer sam ih posložila u zdjelu i pokrila kuhinjskom krpom, a nisam stavila plast.kuhinjsku foliju koja bi spriječila isušivanje.
UKUS JE FANTASTIČAN I SVI KOJI SU IH PROBALI SU ODUŠEVLJENI !!
Zar postoji nešto od bajama što nije fantastično?!

Konfužjun u mojoj glavi se pomalo uobličio u potrebu za snom, jer sutra je novi dan i nadam se da će to biti dan od putovanja do mjesta gdje nemamo telefona, ni interneta, ni kompića, ni grafičkih, pa neću imati prilike poviriti do vas, komentirati, pisati postove, iiiiiiiiiiiiiiii .....zato vam ostavljam ove moje Baće - Poljupce!! I bubamare za sriću! Guštajte!!!

- 22:41 - Komentari (39) - Isprintaj - #

četvrtak, 20.03.2008.

KAD SE PROLJEĆE....

Kad se proljeće rasproljeći,
najljepše je u travu leći,
gdje vjetar vlati miluje,
i slušati bubice kako zuje,

Kako sunce dukate kuje
pa sit od neba kao od hljeba,
zahvalan zemlji na postelji
i, uljuljan ljubaznom travom -
zaspati mirno s rukom pod glavom!

Opet sam listala moju staru bilježnicu i našla ovu pjesmicu.
Znam da je nisam ja sastavila, a nisam napisala ko je pjesnik bio,
pa pustimo sad taj detalj i uživajmo u travi ležati i bubamare mariti!
Znate li šta to znači: BUBAMARE MARITI ?
Na jednoj dječjoj kazeti od sastava koji se zove "Stričeki i gljive", a to su vam oni koji pjevaju "Letovanić selo ...u njemu su cure ko rumene jabuke",.
osim Letovanić pjesme ima još zgodnih dječjih pjesmica, a među njima i jedna u kojoj se pjeva "Kako nitko nezna koliko je lijepo u travi se izležavati i bubamare mariti". Dok sam dečke vozala svugdi di je tribalo po gradu, često smo slušali tu kazetu i pjevali te pjesmice. (nažalost nema te pjesmice na jubito). Umjesto pjesmice evo jedne lijepe sličice.

Od tada uvijek kad legnem u travu tražim bubamare koje hoću mariti. A to oće reć da ih neću ZA-NE-MARITI, nego ću ih tražiti i gledati, i mariti, i paziti.
Dok smo bili djeca, često bi uzeli bubamaru i stavili je na prst i onda bi joj šapnuli: "Bubamaro, bubamaro,poleti i pokaži mi na koju stranu svita ću se udati?"
I onda bi bubamarica digla svoja mala krilca i poletila na neku stranu svita i mi bi znale da ćemo se tamo udati. Hahahaha! A jesmo i mi berlavice, svašta virovale?! I molim te, najbitnije životno pitanje: "Di ću se udat?"
Ajme meni, ako bi bubamara poletila na krivu stranu svita! Odma traži drugu i ponavljaj postupak dok god ne poleti tamo di ja oću!

Znate li koje je ovo cviće? Pa ko ne bi zna? MARGARITELE! BILE KA SNIG!
Lipe naše zapostavljene margaritele. Nekada ih je bilo u svakome vrtlu i bile su obavezne u buketima, a sa crvenim garifulima su se odlično ljubile.
Otkad se pojavija Gerber, margaritela je pomalo nestajala iz cvjetne ponude . Ali još se može naći po nekim vrtlima, a ja sam je pronašla na Visu kod moje suside i lipo san dobila rasad i sad se više ne mogu obranit od pustih margaritela, jer to se širi ko ludo. Moran ih čupat, reducirat, dilit...a niko ih neće, jerbo više nisu moderne! A meni su baš drage naše dobre stare margaritele!
Zaželila san se moga vrtla na Visu! Sad je tamo počeja praznik poljskog cvića! Sve bude puno onih malih divljih nevenića (na prvim slikama), i sve to miriše da ti se sve zamanta i nema druge nego leć usrid sve te lipote i uživat! I baš me brige jeli proliće počelo 20.03. ili 21.03. !!!
Moje proliće poćne kad odem tamo di mi cvate cviće moje!

- 16:49 - Komentari (64) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 17.03.2008.

NAPOKON!!!

Napokon sam se odlučila koju ću sličicu zalipit kao famozni AVATAR!!!
Popodne san otišla do Profilove knjižare i kupila sebi knjižicu "Poruke skrivene u vodi" od Japanca Masaru Emotoa.
Sjećate se onog mog posta kada sam pisala o VODI ? Objasnila sam kako je moj element voda po svim mogućim horoskopima: zapadnjački, istočnjački, indijanski, i još neki. I zaista se u svakom svom segmentu osjećam kao voda.
I listam ja tu knjižicu i zapne mi jedna fotografija kristala u oko. Ima ih jako puno, ali ova me se posebno dojmila.
I odluka za avatar je pala!

Zašto? Zato jer je ispod nje pisalo:

"Kristal kojemu smo pokazali fotografiju delfina.
Kaže se da su delfini inteligentni poput ljudskih bića
ili još inteligentniji, te da posjeduju moć iscjeljivanja.
Ovaj plemeniti kristal kao da zrači iscjeliteljskom energijom."

Ne trebam posebno napominjati da delfine oduvijek volim, a kad ugledam delfina, cijelo moje biće se ozari
i vjerovatno onaj moj kristalić vode poprimi baš ovakav izgled.

Nemam iscjeliteljskih moći, bar ne takvih kojih bi bila svjesna,
ali sad znam da trebam što češće gledati delfine, pa možda se i tu nešto promijeni.

/fotografija posuđena sa internetske stranice Jadranski projekt dupin/

Možda je vrijeme da ovog ljeta odemo do Velog Lošinja kad bude Dan dupina i možda ugledamo dupina kojeg su nazvali "Veseljak" i kojeg je posvojio naš mlađi sin prije par godina. Bio bi red da ga pođemo vidit, zar ne?

D O D A T A K - 19.03.2008.

Blogerica HARFA
preporučila je ovaj spot o dupinima

- 22:02 - Komentari (34) - Isprintaj - #

subota, 15.03.2008.

SVJETLO U MRAKU

Vjerujem da su mnogi ponekad pomislili kako bi bilo lijepo proživjeti malo života na svjetioniku.
Na lanterni.
Negdje nasred mora, na hridima i rtovima otoka i kopna, tamo gdje opasnosti vrebaju za brodove koji ploviti moraju.
Biti netko ko pali svjetlo u mraku, svjetlo sigurnosti, svjetlo spasa.
Priznajem da ja jesam, nekada pomišljala kako bi mi baš odgovaralo živjeti na svjetioniku. Bilo je to u doba mladosti kad su
takve ideje bile plod romantičnih razmišljanja, pa i nekih razočaravajućih iskustava kada bi se najradije maknula od svih i svega i živila svoj život tamo gdje je najljepše, blizu mora.
Prošle su godine, a svjetionici su ostali tamo negdje na pučini, na hridima, sve dalji i dalji...tek tu i tamo zasvjetlucalo bi svjetlo u mraku.
Ploveći prema Visu, često bi pred ulazak u luku pogledom pozdravljala impozantni svjetionik Stončica, smješten na sjeveroistočnom rtu Stončica. Nikad mi nije palo na pamet da ću jednom imati priliku popeti se u njegov toranj i dotaknuti to oko koje svijetli u mraku.

/skenirana fotografija - nepoznat autor/

Dogodilo se. Upoznala sam Anu - mladu ženu svjetioničara upravo tog svjetionika. Škola za aromaterapeute otvorila mi je mnoge puteve, pa tako i taj put do poznatog viškog svjetionika.

/sken razglednice - foto Grahovac/

Ugodna čakula u podnožju svjetionika, obilazak unutrašnjosti stare kamene zgrade, popeti se onim kamenim zavojitim stepeništem do vrha tornja, do staklene kupole u kojoj je smještena ogromna "lampadina"...obuhvatiti pogledom morski put koji osvjetljava to svjetlo u mraku...zahvaliti Ani i Ići što su nam pružili taj jedinstven doživljaj.

Većina fotografija koje sam tom prilikom uslikala je vrlo loše kvalitete i nisu baš prikladne za objavu.
Tražeći po internetu neke podatke o svjetioniku Stončica, pronašla sam mnoge fotografije svjetionika, a među njima i nekoliko koje je uslikala sama Ana - koja se vrlo uspješno bavi i fotografijom. Radije ću vam prikazati par njenih fotografija koje sam našla u Galeriji Badrov -skupna izložba Svjetionici

Na kraju ostala je još samo pjesma...

- 16:42 - Komentari (31) - Isprintaj - #

utorak, 11.03.2008.

OĆU - NEĆU ?

Cilu večer se mislin....oću - neću? Oću - neću?
A šta?
Napisat post!
Nisan baš nešto specijalno pripremila. Neće bit temeljito, a ni poučno. Pa šta?
Večeras san ostavljala komentare po blogovima. Nekome ostalo, nekome nije.
Oću li sad to provjeravat ili neću? Ma, sutra ću!
A sutra je dan D!
Lipo san se baškarila zadnjih miseci, raširila se po sobi, nabacala puste robetine
po livoj strani postelje, u pripravnosti za peglanje. Napunila još po ormariman, šta litnju, šta prolitnju robu, pa lancune.
U kantun - ruksak mali, pa oni veći, pa najveći! Na kantunal brdo magazina, knjiga, materijala, fascikli.
Reka bi neko da san tuta forca zaposlena. Pa još stari albumi, fotografije po škatulama, refužo. A sve mi to triba,e!
Zaposlila san se, radin, ozbiljno shvaćan ovi moj posal. Nije ovo štrc-brc! Triba lipo osmislit, pripremit tekst, slike, podatke, svašta. Sve za blog!
Na katrigu laptop stoji non-stop u pripremi. Čak san i sviću za njega nabavila da bolje vidin tipke.
I sad to triba sve lipo pospremit. Sutra. Triban oslobodit livu stranu postelje. Nema više baškarenja.
Ajde, doduše, zadnjih dana san prilično toga ispeglala, složila, spremila. Ima još, a to ću sutra. Najbolje inspiracije za spremanje tih razbacanih stvari iman kad me uvati u zadnji čas. U čas stvorin misto u ormaru i sve unutra ubacin.
Ma bit će sve cakum-pakum kad Mornar stigne!

Lipa ova sličica, jel se i vama sviđa? Malo je horizont nakrivo, a to je zato jer san i ja bila na brodiću, a valjalo je po tramuntani - dobro da san uspila išta i uslikat.

A kad stigne on stiže i njegov kufer...i šta onda bude? Opet je sve razbacano po sobi, ali po podu. Srića da je soba velika pa ima dosta slobodnog poda. A i to neće još dugo potrajat. Aaaaaaa, neću sad o tome govorit. Odma me nervoza počne vatat kad promislin na prikrajanje po stanu. Ništa, ništa, o tom - potom.

I tako san tila reč kako ću ovih dana bit puno, puno zauzeta...šta oće reć da neću baš imat vrimena za blogo druženja sa vama dragi moji prijatelji, supatnici, suradnici, suveseljaci, i tako dalje, sve po spisku.
Počirit ću vas kad stignem, ostavit po koji komentar ako stignem. Ne zamirite ako koga priskočim. Svi ste mi dragi i pridragi i brzo ću se ja vratit u kolo. E, baš - KOLO!

Stvarno iman asocijaciju na kolo. Kao da smo svi mi u kolu i plešemo, smijemo se , poskakujemo - Opa! Opa! Opala Đilda! - Pričamo, šutimo, pa cenimo od smija i cilo vrime cupkamo. S vrimena na vrime, neko se malo odvoji iz kola.
Ne more se, umori čovika stalno cupkat, pa brže, pa sporije, pa stani, pa kreni, stalno se pratit...Svako malo neko uzme pauzu, pa ode odmorit, ubit oko, pojist štogod, učinit potribu, štogod korisnoga radit ili ništa - mozak na pašu!
Ma cilo vrime čuje kako prijatelji u kolu cupkaju, cerekaju se, šapću, hihihihi, zvone dukati na nošnji i ne da ti đava mira, nego prvom prilikom zatrčeš se za kolom i HOP - uskočiš u kolo i ideeeemooooo - Opa! Opa Okreni je! Zavrni je! Pribaci je! Pripetaj ga! Zalipi ga!
Ma kolo je kao spiralno, ne ostaje u jednom krugu nego se diže i diže u puno novih krugova, kola i sve jedan ljepši od drugog!

Kao ovo spiralno stepenište, naprimjer. Znate li možda gdje su snimljene ove spiralne stepenice? Imate ideju?
Jedno puno lipo misto. Ma neću vam još otkrit di je to! Malo pogađajte dok me nema!

Budite mi zdravi, veseli, nemojte se puno jidit, a ni puno umorit!!!
Skoro san ja natrag!

- 01:03 - Komentari (40) - Isprintaj - #

subota, 08.03.2008.

DANAŠNJI DAN

Danas je Dan žena. I ja sam danas žena, zašto onda ne osjećam ovaj dan kao svoj dan? Zašto nisam slavljenički raspoložena? Zašto ne cijenim ovaj dan, moj dan? Zašto osjećam da današnji Dan žena izgleda upravo ovako?

Možda je to samo moj osjećaj? Nadam se da je tako. Nadam se da žene diljem svijeta slave svoj dan, kao što to zaslužuju.
Žene su ženstvene. Žene su jake. Žene su žene.Žene su lijepe. - reče neko u pjesmi.

Nisam žena od parola. Nisam žena koja se busa o prsa i viče - "Ja to mogu! Ja to znam!" Ima toliko toga što ne znam i ne mogu, ali sam voljna saznati, naučiti, pa ću tada možda i moći.
Znam da nisam manje vrijedna. Znam da bi mogla kad bi htjela. Znam da ima stvari koje ne bi ni htjela, a ni mogla.
Ne dam se gazit. Ni od muškarca, ni od žena, ni od bivših šefova, a ni od budućih-ako ih bude. Ne trpim nasilje. Ne trpim izjavu: "Ja sam bog tvoj i nemaš drugih bogova osim mene!"
Volim vozit auto i držat volan u svojim rukama. Pustim i da me drugi voze, treba se koji put i odmorit, gledat krajolik kojim prolazimo...uživat.
Danas nisam samo žena, danas sam i majka. Hoće li se netko od njih sjetiti? Da li mi je stalo? Prošle godine, mlađi je otišao vani i vratio se s bombonjerom "Merci". Bilo mi je drago. I njemu. Počastili smo se.
Kako je bilo davno prije?
Sjećam se i tulipana i ruža, i sindikalnih ručkova, i šteke "Lorda" kao savršenog dara za curu pušačicu.
Sjećam se moje muke kad sam skužila da je iz buketa za mamu ispao jedan tulipan, dok sam žurila na "trogirski" , gore na Sukoišansku, kroz Slavićevu ulicu, a padala je kišica, i bija je mrak. Tražila san izgubljeni tulipan, zakasnila na autobus i nisan ga našla. Mama se obradovala i na 2 crvena tulipana u celofanu. I ja sam bila sretna.
Najljepše sjećanje na 8.mart ili ožujak - kako vam drago, je sjećanje na mamin smješak kad bi primila poklon ili buketić ljubičica iz našeg vrta, ili otvorila čestitku koju bi joj naslikali u školi.
Iskopala sam neku moju staru teku iz osnovne škole i unutra našla ovu pjesmicu.

"Majka je moja sunce u zori
Majka je moja lahor u gori
Blagost i nježnost stalno mi pruža
Majka je moja najljepša ruža
Veselje moje oči su njene
Brinem u času kad zasjene."

Nisam ja ovo sama izmislila, prepisala sam odnekud.

Ipak, imam jednu koju sam sama napisala prije nekoliko godina. Na kraju jednog ljeta kad smo preuređivali stan u Splitu, bija je rusvaj, a taman smo došli sa Visa. Otišli smo kod moje mame. Bila sam umorna, pa sam legla i malo zaspala u njenoj sobi. Iako kuća i soba više nisu iste kao iz vremena mog djetinjstva, ostao je namještaj, sitnice, mirisi.
Evo što sam napisala tog 9. rujna 2004.

" U maminoj sobi...
Toplo je...
Miriše na ditinjstvo...
Slike po zidovima...
Lovački psi i patke -
moj goblen ... za tatu
Volim ga...moj je
Nekada davno, a kao jučer...
Gledam dalje.... mama i tata
Nasmijani, sretni, mladi....
Još toliko toga, tih sitnica...
A svaka svoju priču priča...
I bilo je lipo opet zaspati
u maminoj sobi...."

Možda ipak i nije sve kao na početku priče?
Žene su žene.
Žene su majke.
Žene su kćerke.
Žene su ženstvene.
Ruže su crvene.

SRETAN VAM 8. MART !!

- 01:25 - Komentari (37) - Isprintaj - #

četvrtak, 06.03.2008.

LJEKOVITA BILJKA - PODBJEL

PODBJEL , lat. Tussilago farfara

/skenirano iz magazina "Ljekovite biljke", br.9/

Biljka podbjel još se naziva i ovim imenima: konjsko kopito, bjelokopitnjak, konjski lopuh, lepuh, repuh, repinc, spodbel, vinogradska kopačica.
Cvjetovi i listovi podbjela još od antike koriste se kao lijek protiv kašlja i bolesti dišnih organa.
Sam latinski naziv upućuje na to - tussilago dolazi od riječi tussis što znači kašalj, te riječ ago, koja znači djelujem.
U srednjem vijeku podbjel je bio poznatiji pod nazivom Filius ante patrem , prevedeno znači - sin pred ocem, jer se cvjetovi pojavljuju prije listova.
Podbjel voli ilovasta, glinena tla, vlažna mjesta, u blizini šume, potoka, rijeke, uz jarke, kanale i pruge, na svježe iskopanim ilovastim terenima. Ako joj teren odgovara ona će prva prekriti tlo i pripremiti teren za rast drugog bilja. Nalazi se po vrtovima, njivama, vinogradima.
Dok smo se odmarali kraj jednog izvora na putu za Bukovac, primjetila sam mnoge cvjetiće podbjela kako niću oko lokvice vode, iz trave, mahovine. Tlo je zaista bilo rastresito i ilovasto, naravno i vlažno.

Zapazila sam da raste na staništu koje je okrenuto zapadnom suncu, a još i prije sam viđala podbjel koji raste baš na takvim staništima, zaklonjen od jutarnjeg sunca, zaključujem da mu odgovara hladovina u jutarnjim satima.
Na staništu se širi pomoću puzavog podanka, slično kao i ljubičice.
Žuti cvijet podbjela podsjeća na malo sunce i izuzetno je nježan, a obdaren je i ugodnim, ali slabim mirisom koji podsjeća na med. Okus je trpak i gorkast
Cvjetovi prvi niču, početkom ožujka. Ako ih želimo ubrati i osušiti za čaj, tada treba brati po suhom vremenu, nakon što ispari jutarnja rosa. Treba brati na samom početku cvatnje, dok se cvjetne glavice nisu još sasvim rascvale. Kad cvijet posve rascvjeta, pretvara se u bijelu pahuljastu kuglicu, kao maslačak. Zanimljivo je da se cvjetovi suše na suncu, a listovi u hladu, kako bi se sačuvala prirodna boja. Listove prije sušenja nikako se ne smije prati, zato treba prilikom branja paziti i brati samo čiste listove, bez zemlje. Listovi se beru bez peteljki, i to u mjesecu svibnju, početkom lipnja, a najbolji su mladi, kao dlan veliki listovi koji rastu na sunčanim mjestima.
Izgled lista je srcolik, pomalo podsjeća na konjsko kopito, odozgo su kožasti, tamnozeleni, a na naličju su gusto obrasli srebrnobijelim vunastim dlačicama. Vjerovatno se zbog toga i naziva pod-bjel.

LJEKOVITA SVOJSTVA podbjela nisu ograničena samo na dišne organe i kašalj. Nastojat ću što kraće predočiti za šta je sve podbjel koristan.
Kod dišnih problema, prije svega izvanredan je kod rastvaranja i odstranjivanja sluzi, sam čaj je sluzav. Smiruje kašalj, pomaže kod pušačkih tegoba, upale pluća, porebrice, bronhitisa i astme. Kod kroničnog bronhitisa preporuča se inhalacija na čaju od podbjela.
Ako patite od glavobolja i migrene, može vam pomoći oblog od listova podbjela.
Smiruje upalu sluznice usta i ždrijela.
Krv i krvne žile - Pijenjem čaja od podbjela čisti se krv. Oblozi od čaja, ili od svježe zgnječenih listova mogu pomoći kod upaljenih vena.
Ako imate problema s apetitom ili neurednom probavom - uzmite pripravke od podbjela.
Smiruje upalu sluznice želuca i crijeva. Oblozi od svježe zgnječenih listova u kašu - pomažu kod artritisa, reume, gihta, te uganuća i iščašenja.
Kožni problemi - oblozi (zgnječit svježe listove i pomiješat s medom ili domaćom svinjskom mašću) pomažu zacjeljivanju rana, kod upale kože, nadražene kože, ekcema, alergijskih osipa, akni, kurjih očiju, čireva, gnojnih upala, crvenog vjetra, opeklina i oteklina.
A nije na odmet spomenuti da oblozi od čaja i listova mogu pomoći ženama kod upala prsiju.
Kao ljekovitu biljku, podbjel je priznala i službena medicina, a narodna medicina ga najčešće koristi protiv kašlja i bolesti dišnih organa.
Zanimljivo je spomenuti da je podbjel (vjerovatno listovi) jedan od sastojaka biljne cigarete - dimilice.
Posve mladi, tek iznikli listovi su puni vitamina C i provitamina A, pa se mogu konzumirati kao salata, ili u proljetnim mješavinama od zelja - u Dalmaciji poznate "mišance". Ćim malo ostare postaju tvrdi, kožasti i gorkasti, te nisu više za jelo.
I kao što to obično biva, ovdje je aktualna izreka "Od viška glava boli!"
Ispitivajuči kemijski sastav, stručnjaci su otkrili da podbjel sadrži nizak udio pirolizidinskih alkaloida, koji u velikim dozama mogu biti kancerogeni! Dugotrajna upotreba podbjela može oštetiti jetra,pa se preporuča uzimanje 2 - 4 tjedna, a nakon toga treba napraviti pauzu od nekoliko tjedana.
Pripravke od podbjela ne smiju uzimati trudnice, dojilje i osjetljive osobe.

RECEPTI ZA PRIPRAVKE OD PODBJELA

Tinktura od podbjela - 60-80 g cvjetova podbjela, 5 dl rakije
Suhe cvjetove podbjela (ili dvostruko više svježih), preliti rakijom i dobro zatvoriti.
Nakon što odstoji 6-8 tjedana, uz povremeno protresanje, tekućinu procijediti.
Uzimati 3-5 puta na dan po 10 kapi na kocku šećera.

Sirup od podbjela - 1 litra soka od listova podbjela, 500 gr. meda
Svježe ubrane listove samljeti i iscijediti sok. Sok lagano kuhati 10 minuta,
umiješati med i još lagano kuhati 5 minuta.
Uzimati 3 puta dnevno po 1-2 žlice.

Literatura koju sam koristila za ovaj post je magazin "Ljekovite biljke" - br. 9/ožuj.-trav.2004.

- 20:00 - Komentari (27) - Isprintaj - #

srijeda, 05.03.2008.

KAKO ME DOPALO BIOKOVO?

Moja priča o Biokovu ne počinje od nedilje, 02.03.2008. već seže puno dalje u prošlost.
Ne mogu to zaobić, pa otrpite malo mojih pripovidanja.
Prije 20-tak godina Mornar je triba pribacit jahtu iz Splita u Makarsku. Poveja je brata i mene za kumpaniju. Bilo je to lipo krstarenje. Uživancija! U ono doba nije bilo moderno slikavat se u svakin prilikama, pa od te prilike neman slika,nažalost.
Slike su ostale u glavi. Vezali smo se za Makarsku rivu. Izašli prođirat po Makarskoj. I tako se šetamo kad me Mornar zaustavi i reče: "Vidiš gore onu stinu?"
"Vidin. Pa šta?" - odgovorin
"E sad pogledaj malo desno, ima jedna stina šta je odlomljena..."
"E. I šta s njon?
"E, od te stine san ti ja odvaljen!" - reče ponosno
"Ma šta mi kažeš?! Impresionirana sam!" - odma san pala na tu bazu. Hehehe. Da je on odvaljen od stine?!Puknit ću!
I prošli smo tu fazu. Udala se ja i ušla u tu biokovsku familiju. Godinama, dok kuvan ručak, slušan priče moga svekra o tome koliko je puti prigazija Biokovo za vrime rata. Uzduž i popriko! To su one partizanske staze šta su ih sada prikrstili u planinarske. Kako bilo da bilo, uvik su biokovski judi gazili po Biokovu. Priča opet svekar kako je iša kod svoga dide u planinu di je ovi ima tor i čuva ovce, radija ovčji sir. Pa se išlo u planinske vrtle kopat i sadit kumpire. Pa se na tovarima penjalo i vadilo led iz ledenica - jame u kojima je uvik bilo leda - i taj led se nosija u pansion, dole u Podgori,a kojega je drža neki Jorgo - Švabo (koji je bija debeal ka bačva- uprav mi je reka). Sve u svemu težak predratni život, kad se živilo samo od rada u polju, a koji put se išlo i na ribe, dole uz more.
Od svih priča najviše mi se urezala ona o majci moga svekra. Možda baš zbog te priče iman neku težinu kad promislin na Biokovo. Žene su prije išle u planinu kupit drva za ogrjev, pa bi napravile naramak, pomoću konopa ga privezale na leđa. To se zvalo brime. Konopi bi se zavezali priko prsiju. Tako je i ona išla u planinu i vraćala se sa brimenom drva na leđima. Negdi se spotakla i pala. Brime je zapelo na stinu i zadržalo je da ne padne u provaliju. Našli su je kako visi nad provalijom, ugušili su je konopi od brimena. Za njon je ostalo četvero sinova (najstariji 14-najmlađi 4 god.) i muž.
Tu priču nije mi ispriča svekar, nego Mornar. Svekar to nikad nije spomenija. Jasno mi je zašto je nakon rata odlučija živit daleko od Biokova i svoju dicu odgajat u sigurnijem i pitomijem okruženju. Mala napomena - svekar je jučer izaša iz bolnice i dobro je!
Biti izletnik ili planinar na Biokovu i živit na i od Biokova - to su dva totalno različita pojma.
Prvi put smo otišli kao familija na Biokovo, prije nekih 7 godina., prvomajski izlet Autom, dovezli se sve do podnožja sv. Jure. Fasciniralo me je! Zaboravila sam na teške priče. Biokovo je prekrasno! Nažalost, veći dio promatrala sam u prolazu, u vožnji, nastojala zapamtit detalje, slike, motive. Rekla sebi - vratit ću se jednom na Biokovo kako spada.
Otkad sam počela planinarit,(prije godinu i po) bilo je nekoliko organiziranih izleta na Biokovo, ali svaki put sam bila spriječena zbog obiteljskih obaveza. U meni je tinjalo Biokovo kao tiha čežnja.

I osvanila je i ta nedilja, 02.03. - lijep i sunčan dan! Upalile su sve one fige šta ste ih držali! Fala vam!
Krenulo se poletno! Sa zbornog mjesta u Stobreču krenuli smo prema Gornjim Brelima. Odmah nakon polaska, uletila neka zbunjoza oko ispijanja kavica, ali smo to moje dvi prije i ja priskočile i produžile naprid. Ugodna vožnja, Tina piva, nas tri lagano divanimo, sve ide ka po loju.......kad odjednom STOOOOOOOOOOP!!!
Anti jarca, ovega i onega...di su baš sad naišli!?! Desni žmigavac, zaustavi vozilo, vadi vozačku, prometnu, sleginji ramenima - "A je, malo je išlo priko mire. A šta je, tu je! " - Kako bilo da bilo - CALEN BITTE - 500 kunića! Za 22 km prekoračenja, odnosno 12 km jer tako piše na Prijavi.
Dok smo čekali da mi ispišu kaznu, ekipa u 3 auta lagano je proklizila mimo nas. Na vrime su ubrali policijsku zasjedu i usporili. Ajde dobro! Prošlo je i to! Ali, ebi ga! Sad san ko na iglama! Svaki znak pratimo, 40 - uspori!, 60 - pojačaj!, 20- usporiiiii! - 80 - možeeeee! - opet 40 - smanjivaj! Onda opet zbunjoza.- Di su ostali?- Kod Roka. - Di je Roko? -Evo Roka, ali nema njih! Vozi dalje! - Pazi na propise!- Eno ih tamo! - Ma di tamo? - Tamo, tamo! - A đava ti odnija tamo, reci mi livo!! - I ode moj lijep i sunčan dan u prdec!

Ulijeću savjeti - ovo ćeš ovako, pa ćeš tako i tako, onda ćeš poslat tamo, ali pazi! u roku od 8 dana!!
Dobro je! Oću! Nema problema! Riješit ću ja to. Moja briga. Ja vozila, držala volan, nogu na gasu...ne sekirajte se!
Kako smo gazili, samo su mi se priviđale globe. Naišli smo na tablu koja kaže da ulazimo u Park prirode Biokovo i ispod toga naslikano sve šta se NE SMIJE! Između ostalog naslikan je i čovo sa ruksakom na leđima, znači da smo mi automatski u prekršaju. Sriča da imamo protekciju. S nama je vrli djelatnik Parka prirode Biokovo koji će nas zaštitit od zloćestih redara koji nas vrebaju iza borova. Puklo me u propise i samo san grintala o tome. Ko to baca stine dole?
Odma plaćaj globu! Ne smiju se bacat stine u Parku prirode!
Ko gleda divokoze?! One su zaštićene od svega pa i od pogleda! Da nisi ubra oti cvit!
Grint - grint - grint - grint!!!!!
Tek kad san se dobro ispuvala, oznojila, ispuntalo me, tek tada me je prošla grinta i uspila san se opustit i uživat u prekrasnom Bukovcu. (predio Biokova u zapadnom dijelu).

Vegetacija se tek priprema za bujanje. Sve je još nekako u stadiju mirovanja, ali osjećaš da treperi. Šafranići niću uz put, pazimo da ih ne izgazimo. Čuješ zvuk vode koja kaplje niz stine, stvara neke čudne zvukove tamo di je čovjek postavio cijev za vodu, pa odredio da voda mora tim putem ići. Ali voda se buni i klopoće, stenje. Hodajući kroz šumu čuli smo neobičan zvuk. Neko reče - "To divlji vepar struže po stablu". - Ja dodajem - "A možda i jelen oštri svoje rogove?" (još nisu vidili jelena na Biokovu - neznan otkud meni ta ideja?) - "Možda je neka ptica, djetlić?"
Svašta promisliš dok šetaš šumom, čuješ, a ne vidiš?
A kad ugledaš!!! Ha-ha-ha! Pa to voda grgljoće kroz cijev!!!! - nekima olakšalo šta neće imati bliski susret sa veprom i ko zna čime, a meni razočarenje šta je civilizacija umišala svoje prste u naš osjećaj prirode.
Ovo dole je sipar (izlomljeni kamen) i provalija, a priko svega ide crna guma od vode.

Miris borove šume pročisti te od glave do pete, dopre do najudaljenijih stanica tvog bića. Legneš ispod bora i pitaš se:
"Je li ovo krošnja od jednog ili više borova?" - pogledaš početak i vidiš da sve ide iz jednog debla.

Pred sam vrh prošla me grinta od globe, ali me počela vatat grinta od penjanja. Srića da uvik ima onih koji su spremni malo stat i odmorit. Izvalile se tako šumske vile po sasušenoj travi, a šumski pan dobi zadatak da ih uslika. Malo su mu drčale ruke, šta se vidi iz priloženog:

Nakon izležavanja, opet penjanje prema vrhu...triba doć gore i bacit pogled! Usput nas kibicira jedna divokoza i čudom se čudi: "Ma koja su ovo stvorenja na dvi noge, sa grbom na leđima..., a neki imaju i 4 noge, 2 deblje i 2 tanke, a one tanke mogu bacit sa strane i opet ih prikačit. Ma čudna mi čuda! Meeeee!" - i odskakuće svojim putem
I napokon - MOREEEEEE!!!! Di je more??????????????

Oblaci su nam malo zaklanjali pogled, ali ništa zato. Brod se popeja malo visje, pa je uspija slikat pogled bez oblaka. Uživamo u pogledu, u ljepoti, ....dok se trbuščići nisu pobunili. Vrime je za ručak!! Brže-bolje žurimo nazad do lovačke kućice. Pratimo sinjale, prirodne putokaze....

Nakon bogovskog ručka, procjenimo vremensko stanje. Sunce nam odlazi, vrime je za pokret, ako ne mislimo prinoćit ovod. Povratak je bio kao pjesmica. Lagano niz šumicu, divimo se divokozama koje skakuću gore povrh nas po rubovima stina. Čuješ je kako klopara po kamenu, pa digneš pogled i vidiš stinu, a usrid stine ona - VLADARICA PLANINE!! - Stoji i gleda nas - i kao da kaže - "Odlazite, vi uljezi! Kad sunce zađe za one stine, neću više da vas vidin! meeee!" (ko ugleda divokozu dobit će lizu!)

Kratki odmor u zalasku sunca, kod izvora. Tu raste PODBJEL - ljekovita biljka.

Sa ovom lijepom i nježnom biljkom vas pozdravljam i najavljujem slijedeći post u kojem ću opisati njeno ljekovito djelovanje za sve probleme dišnih puteva. A dobra je i za nas prehlađene slinavce!

- 15:08 - Komentari (24) - Isprintaj - #

subota, 01.03.2008.

LASTAVICE S KOZJAKA

Baš mi je lipo! Sama samcata. Kavica na livu ruku. Tri tenora pivaju samo za mene. Pala je odluka za novi post!
Ala gušta! (srk,srk) - Ovako bi prije Mornaru počela pisat pisma. Na pisanju pisama sam ispekla zanat. Počelo sa prijateljicom, pa brat, pa vojnik, pa Mornar...i ekola - Blog! Kad smo moja zagrebačka prija i ja počele izmjenjivat pisma prije 30 godina, njen tata je komentirao: "Pa vas dvije ne pišete pisma, vi pišete romane!" - Tokom vremena uspila san donekle skratit svoja životna prepričavanja, ipak još uvik znam rastegnit priču ko u stara dobra vrimena.
Ili, recimo - pomorci.

Kad pomorcu pišeš pismo, to pismo mora biti dugo, opširno, duhovito, osjećajno, slikovito.
Nekad davno nije bilo interneta i emajla i pisma su putovala i po mjesec dana. Pa kad bi stigla pošta na brod i još dobiješ debelo pismo. Ko sritniji od njih! Stigle novosti od kuće, ima materijala za čitanje!! Pitajte prirodnog, on to zna iz prve ruke. I dan danas izvadi neko pismo iz bunkera, pa čita kroniku obiteljskih događanja od prije 25 godina. Uživala sam u pisanju i primanju pisama. Moran priznat da mi fali onaj osjećaj kad napokon dobiješ kuvertu sa plavo-crvenim rubom sa egzotičnim poštanskim markicama, pa otvoriš i čitaš bez daha, šuškajući ispisanim listovima. Pa čitaš opet, i opet........

Ala-la- odlutala sam od prvobitno zamišljene teme!
O čemu san ono tila pisat? Aha! Došlo je vrime da jedan izlet napokon ispliva na površinu.
I opet nikako da skrenem na njega, nego sam se raspisala o pismima.
Moj zadnji izlet sa odabranom planinarskom ekipom bio je prije 4 tjedna. One nedilje kad se igrala odlučujuća rukometna utakmica, kada smo osvojili srebro!
Dok je bilo friško, nisan imala špurijus za pisanje o izletu i obrađene slike sam spremila sa strane do trenutka kad mi uleti ona spontana inspiracija, onaj osjećaj kada nešto radite od gušta, a ne zato šta morate. Čim imam osjećaj da nešto moram obaviti, nekako mi se gubi onaj istinski gušt, inspiracija me napušta i postajem prazna. Kako sam ja ovaj blog otvorila čisto zbog gušta, mojih i ne samo mojih, tako sam odlučila da ću postove pisat samo kad mi je gušt, jer tada ćemo guštati svi. Istini na volju, osjeća se razlika kad nešto radimo pod "nus", ili kad to radimo po gušt!

Te nedilje, 27.01.2008. odlučili smo propješačit turu grebenom Kozjaka. Odredili smo rotu od crkvice sv.Jure (iznad Solina) do crkvice sv.Luke (iznad Kaštel Gomilice). Penjanje smo započeli sa sjeverne strane Kozjaka. Autima smo došli do polja Blaca, točnije ispod brda Tureta. Taj predio je bio dobro čuvan za vrime 2.svj. rata. Talijani su tu imali utvrđene položaje jer su imali pregled na puteve koji su vodili preko Kozjaka i Blaca prema Zagori. Kao nijemi svjedoci dočekale su nas "zlokobne oči prošlosti"

Za polje Blaca malo ljudi zna. Uglavnom svi znaju za pustinju Blaca na Braču, pa ima još neko mjesto Blaca na Mljetu, ali za Blaca iznad Solina, iza Kozjaka, malo svita zna. Iz tog kraja mnogi Solinjani su se spustili u Solin, gdje su većinom radili u tvornicama cementa. Postoje tri zaseoka: Čerine, Katići i Žižići. Pa ako poznate nekoga s takvim prezimenima, budite sigurni da porijeklo vuče sa Blaca iza Kozjaka. Opširnije o Blacima pisat ću jednom drugom prilikom.
"Limene konje" smo ostavili kod jednog bunkera u preuređenju (?) i krenuli put sv. Jure. Dobar put, većim djelom asfaltiran. Sa sv. Jure puca pogled na Splitski akvatorij, Kaštelanski zaljev, pa livo prema Dubcima - sve ko na dlanu.
Ptičja perspektiva otvara neke sasvim nove poglede na poznate nam krajeve, mjesta, ulice...

Brzo smo ogladnili od proučavanja plana Splita, Solina, Kaštela. Vidi, vidi, tamo je moja zgrada, a tamo živi Stipe, eno Emezzeta, Barbarinac, Donja Kaštela i Trogir su još bili u jutarnjoj izmaglici. Nakon što smo olakšali ruksake i dobro se i srčano zagrijali, nastavili smo sa osvajanjem zacrtane rote. Hodati grebenom Kozjaka je zanimljivo jer se osjećaš kao da si stalno iznad neke provalije, a dole promatraš život, ostatke prirode koju još nisu pojeli tupinolomi.

Iako s jedne strane gledamo eksploatiranu prirodu, jedan od rijetkih proizvodnih procesa naše privrede, ipak osjećamo prirodu oko nas, kamen, ogoljenu makiju, zamjećujemo sitne tragove životinja koje se muvaju istim tim Kozjačkim stazama, kao i tragove onih koje nadlijeću u potrazi za plijenom u kamenjaru i šikari.
Osjećamo se kao ptice - lastavice koje bi se svaki čas mogle spustiti dole do mora.
"Sve ptičice iz gore, sve ptičice iz gore - spustile se na more..."

Dok hodamo iznad meni bliskog kraja, opet davim ekipu nekim samo mojim pričama iz prošlog stoljeća. E, kad sam ja prošla sve ovo sa pasima, pa brala šparoge, pa kad smo išli putevima Solinske karavane, preko Piramide, Škrabutine, sve do na Blaca di je bilo općenarodno veselje....i blablablabla...davdavdavdav...

Dosta je bilo brbljanja! Triba se požurit! Pravac Sv. Luka!

PO-ZVI-ZDI-ĆU!! Ovo nije vezano za izlet nego za pisanje posta! Lipo mi ide, zalipi 2-3 slike i onda zamrzne! Već ga treći put moran gasit, ristartat i ponovo sve započinjat. Naravno da spremin obavljeno, ali već mi pije živce na
slamčicu....

Na dobrom smo putu! Idemo brže, brže...još koja slikica (prije nego mi opet ovaj lude zamrzne).
I stigli smo do crkvice sv. Luke!!!! Bilo nam je super! Tu smo se raspametili, ka šta se vidi iz priloženog!

Pogotovo smo bili sritni i zadovoljni kad smo bacili pogled natrag i vidili put koji smo prošli od jutros! A još se triba i vratit do auta.

Imali smo veliko i zadovoljstvo i čast napojiti žednog junaka koji se uspeo do sv. Luke s južne strane, iz pravca Kaštel Gomilice. Momak s kojim je došao zaboravio je ponit vode, a zna se kako pas ožedni dok trče po prirodi, a troke kad se penje na planinu! I još od ovakve race!

Moran ga povezat sa mojon omiljenom knjigom, pa makar mi sad opet sve zamrzlo! Ka šta i je!

I kako to već biva, na kraju svakog izleta, slijedi presing povratka. Gazili smo sjevernim putem prema Blacima, prigazili smo Blaca i napokon došli do naših autića.

Usput san ja opet zableušila nekin svojin starin putevima, pa me ekipa još morala i čekat. Krenuli smo hitro put Klisa, na Megdan (predio Klisa kod tvrđave) i u istoimenom kafiću odgledali poznati, već opjevani rukometni megdan!!

Dragi moji! Meni je već svega dosta! Hvala vam na strpljenju i volji, vi koji ste sve ovo pročitali i odgledali do kraja!
Svaka vam čast!
Sutra me čeka moj prvi uspon na Biokovo, predio Bukovac i već je počelo sve radit u meni. Lagana nervoza, već dugo nisan gazila po planini, a sad napokon me dopalo Biokovo! Držite fige da nan ne pada kiša. Sve drugo može, samo neka kiše ne bude!!

P.S. Ka šta možete primjetit, pisanje posta sam počela u 18.05. , a završila u 21.15 h. Zaključak: Ja nisan normalna!

- 18:05 - Komentari (42) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

<	ožujak, 2008					>
P	U	S	Č	P	S	N
					1	2
3	4	5	6	7	8	9
10	11	12	13	14	15	16
17	18	19	20	21	22	23
24	25	26	27	28	29	30
31

Veljača 2017 (1)
Siječanj 2017 (1)
Prosinac 2016 (2)
Prosinac 2015 (1)
Travanj 2015 (1)
Studeni 2014 (1)
Rujan 2014 (1)
Lipanj 2014 (2)
Svibanj 2014 (1)
Travanj 2014 (1)
Veljača 2014 (1)
Siječanj 2014 (2)
Studeni 2013 (1)
Listopad 2013 (2)
Rujan 2013 (3)
Kolovoz 2013 (1)
Srpanj 2013 (3)
Lipanj 2013 (2)
Svibanj 2013 (3)
Travanj 2013 (3)
Ožujak 2013 (1)
Veljača 2013 (3)
Siječanj 2013 (4)
Prosinac 2012 (2)
Studeni 2012 (3)
Listopad 2012 (5)
Rujan 2012 (3)
Srpanj 2012 (3)
Lipanj 2012 (5)
Svibanj 2012 (10)
Travanj 2012 (2)
Ožujak 2012 (2)
Veljača 2012 (5)
Siječanj 2012 (4)
Prosinac 2011 (3)
Studeni 2011 (3)
Listopad 2011 (2)
Rujan 2011 (2)
Kolovoz 2011 (1)
Srpanj 2011 (2)
Lipanj 2011 (1)
Svibanj 2011 (2)
Travanj 2011 (3)
Ožujak 2011 (3)
Veljača 2011 (3)
Siječanj 2011 (2)
Prosinac 2010 (4)
Studeni 2010 (6)

Opis bloga

o svemu pomalo,
nečega puno, nečega malo,
nekomu previše, nekomu premalo,
a meni dovoljno.

O FOTOGRAFIJAMA
Sve fotografije objavljene na blogu
moje su autorsko djelo,
osim ako nije drugačije navedeno.

Vrijeme sadašnje i vrijeme prošlo
Možda su oba u vremenu budućem,
A buduće vrijeme u prošlom sadržano.
Ako je sve vrijeme vječno prisutno
Sve je vrijeme neiskupljivo,
Što moglo je biti jest apstrakcija
Koja ostaje trajnom mogućnošću
Samo u svijetu razmišljanja.
Što moglo je biti i što je bilo
Pokazuje istom kraju,vječno sadašnjem.
U sjećanju odjekuju koraci
Kroz prolaz, kojim nismo krenuli
Prema vratima, što ih nikad ne otvorismoo

T.S. Eliot

"Znam koliko toga ne trebam
da bi bio sretan."
/Woofman - Apallachian Trail/

"Toliko je bilo u životu stvari
kojih sam se bojao -
a nije trebalo.
Trebalo je živjeti"
/Ivo Andrić/

(...) da ostanemo ovo što smo.
Sutra. I uvijek.
Djeca. Ne veliki, ne odrasli.
Da se ne zavlačimo svako u svoju ljusku,
da jedno drugom ne dopustimo
da budemo ono što nismo,
da ne gledamo vučijim očima
i da se uvijek prepoznamo
kada se sretnemo.
/Tišine - Meša Selimović/

Linkovi

Blog.hr
Blog servis

BLOGO-DRUŠTVO
Z'BRDA-Z'DOLA

barakokula
primakka
marčelina
pismoanđelu
brod u boci
žuborić
Dona
carla bruni
Shelly Kelly
čiovka
dalmacija moja inspiracija
Suncokreta2
fra gavun
Tixi
Sapunerija
Modesti Blejz
kamena kućica na škoju
Geomir
neverin
katrida
londra
umorno oko
mare
Marina kuharica
starosjedilac
so far away
Rusalka
Zvrk
suncokretica
nihonkichigai
morska zvijezda
More snova
Ježica
Filipinka
Dordora2
Odmak
promatram-razmišljam
cvrčak
fulvus
Azra
Dulibin svijet
Bugenvilija
Big Blue
Mladen
Šumarka
gogoo
švabica
Ely
chablis
Valcer
borut
wind
ljelja
Alkion
alexxl
tessa
neptunka
živjeti svoj život
oceana
vajrapani
Baobab
Dinaja
Tražeći sebe
malo ti malo ja
tarantulica
amaterka
modri odsjaj
pjaceta
Toxfox
vidrin smijeh
crna kraljicaž
Istra blog
NYC blog
Nisa
tarampana
blogdogg
čuvarica pinkleca
Yulunga

Blog o blogu

FOTO LISTA
Foto natječaj
Foto tvornica snova
maslina Oliva
fotokulise
Galeb
Zagrebancije
Haringe
fotografske priče
fotografska odiseja
WanderingsOfLight
Krešo fotoblog
Fotografi svih zemalja
FOTO KLIK

Fotoklub Čakovec

SVEGA PO MALO

DHMZ prognoza
Norveška prognoza

Reciklaža tekstila 3r

RECIKLIST

MALI ZELENI BIŠEVO

RE FOTO

AROMATERAPIJA - S.POŠTIĆ

BILJOTEKA

AROMATERRA - blog
AROMATERRA - web

SadaOvdje

Silvijin BIO VRT

mileram

kutak za korisno

DRAGODID - Suhozidna gradnja

ZA BISTROOKE

UMIJEĆE CHIJA - L'Art du Chi
TAI CHI CHUAN - UNUTARNJI PUT

Poruke iz šume

Priroda i društvo
Nove stranice

Cviće moje

Leptiri

Miroslav Mika Antić

Preko ruba znanosti

Spektar

Andro Damjanić-meštar CB fotografije
Retrospektiva Andre Damjanića 01.01.2011.
Majstori fotografije
Foto klub Split
Klupska izložba 2011.
Fotozine
Fotosofia
Fotoimota-galerije
Fotoakademija Split
Stjepan Tafra blog

INFO ZONA

kolumna Nisan te tila

Bobine e-Ćakule

Anin portal
Dalmatinske sličice

Bilježnica Robija K.
STVARI
Rusulica
DA SAM OLOVKA

Moj otok Vis
Vis-Kut
Vis-a-vis
Učenička zadruga ISSA - O.Š. VIS
Mitovi i legende otoka Visa
Viške zgode i nezgode
HPD Mosor - Vis u 8 koraka , Irina Stajčić

SOLIN
TROGIR
E-KAŠTELA
MAŠOGRAD

e-novine

Ričnik splitsko-dalmatinski

007javascript:%20void(0);

Slušaonice, Gledaonice

više strane,manje domaće

ima i video i svašta još

PLAYING FOR CHANGE

Bacila sam radio kroz prozor i sad slušam online

KL eurodom
Radio Split
HR 1
HR 2
HR 3