gustirna

DANAŠNJI DAN

Danas je Dan žena. I ja sam danas žena, zašto onda ne osjećam ovaj dan kao svoj dan? Zašto nisam slavljenički raspoložena? Zašto ne cijenim ovaj dan, moj dan? Zašto osjećam da današnji Dan žena izgleda upravo ovako?



Možda je to samo moj osjećaj? Nadam se da je tako. Nadam se da žene diljem svijeta slave svoj dan, kao što to zaslužuju.
Žene su ženstvene. Žene su jake. Žene su žene.Žene su lijepe. - reče neko u pjesmi.



Nisam žena od parola. Nisam žena koja se busa o prsa i viče - "Ja to mogu! Ja to znam!" Ima toliko toga što ne znam i ne mogu, ali sam voljna saznati, naučiti, pa ću tada možda i moći.
Znam da nisam manje vrijedna. Znam da bi mogla kad bi htjela. Znam da ima stvari koje ne bi ni htjela, a ni mogla.
Ne dam se gazit. Ni od muškarca, ni od žena, ni od bivših šefova, a ni od budućih-ako ih bude. Ne trpim nasilje. Ne trpim izjavu: "Ja sam bog tvoj i nemaš drugih bogova osim mene!"
Volim vozit auto i držat volan u svojim rukama. Pustim i da me drugi voze, treba se koji put i odmorit, gledat krajolik kojim prolazimo...uživat.
Danas nisam samo žena, danas sam i majka. Hoće li se netko od njih sjetiti? Da li mi je stalo? Prošle godine, mlađi je otišao vani i vratio se s bombonjerom "Merci". Bilo mi je drago. I njemu. Počastili smo se.
Kako je bilo davno prije?
Sjećam se i tulipana i ruža, i sindikalnih ručkova, i šteke "Lorda" kao savršenog dara za curu pušačicu.
Sjećam se moje muke kad sam skužila da je iz buketa za mamu ispao jedan tulipan, dok sam žurila na "trogirski" , gore na Sukoišansku, kroz Slavićevu ulicu, a padala je kišica, i bija je mrak. Tražila san izgubljeni tulipan, zakasnila na autobus i nisan ga našla. Mama se obradovala i na 2 crvena tulipana u celofanu. I ja sam bila sretna.
Najljepše sjećanje na 8.mart ili ožujak - kako vam drago, je sjećanje na mamin smješak kad bi primila poklon ili buketić ljubičica iz našeg vrta, ili otvorila čestitku koju bi joj naslikali u školi.
Iskopala sam neku moju staru teku iz osnovne škole i unutra našla ovu pjesmicu.

"Majka je moja sunce u zori
Majka je moja lahor u gori
Blagost i nježnost stalno mi pruža
Majka je moja najljepša ruža
Veselje moje oči su njene
Brinem u času kad zasjene."

Nisam ja ovo sama izmislila, prepisala sam odnekud.

Ipak, imam jednu koju sam sama napisala prije nekoliko godina. Na kraju jednog ljeta kad smo preuređivali stan u Splitu, bija je rusvaj, a taman smo došli sa Visa. Otišli smo kod moje mame. Bila sam umorna, pa sam legla i malo zaspala u njenoj sobi. Iako kuća i soba više nisu iste kao iz vremena mog djetinjstva, ostao je namještaj, sitnice, mirisi.
Evo što sam napisala tog 9. rujna 2004.

" U maminoj sobi...
Toplo je...
Miriše na ditinjstvo...
Slike po zidovima...
Lovački psi i patke -
moj goblen ... za tatu
Volim ga...moj je
Nekada davno, a kao jučer...
Gledam dalje.... mama i tata
Nasmijani, sretni, mladi....
Još toliko toga, tih sitnica...
A svaka svoju priču priča...
I bilo je lipo opet zaspati
u maminoj sobi...."



Možda ipak i nije sve kao na početku priče?
Žene su žene.
Žene su majke.
Žene su kćerke.
Žene su ženstvene.
Ruže su crvene.



SRETAN VAM 8. MART !!