Kad se proljeće rasproljeći,
najljepše je u travu leći,
gdje vjetar vlati miluje,
i slušati bubice kako zuje,
Kako sunce dukate kuje
pa sit od neba kao od hljeba,
zahvalan zemlji na postelji
i, uljuljan ljubaznom travom -
zaspati mirno s rukom pod glavom!
Opet sam listala moju staru bilježnicu i našla ovu pjesmicu.
Znam da je nisam ja sastavila, a nisam napisala ko je pjesnik bio,
pa pustimo sad taj detalj i uživajmo u travi ležati i bubamare mariti!
Znate li šta to znači: BUBAMARE MARITI ?
Na jednoj dječjoj kazeti od sastava koji se zove "Stričeki i gljive", a to su vam oni koji pjevaju "Letovanić selo ...u njemu su cure ko rumene jabuke",.
osim Letovanić pjesme ima još zgodnih dječjih pjesmica, a među njima i jedna u kojoj se pjeva "Kako nitko nezna koliko je lijepo u travi se izležavati i bubamare mariti". Dok sam dečke vozala svugdi di je tribalo po gradu, često smo slušali tu kazetu i pjevali te pjesmice. (nažalost nema te pjesmice na jubito). Umjesto pjesmice evo jedne lijepe sličice.
Od tada uvijek kad legnem u travu tražim bubamare koje hoću mariti. A to oće reć da ih neću ZA-NE-MARITI, nego ću ih tražiti i gledati, i mariti, i paziti.
Dok smo bili djeca, često bi uzeli bubamaru i stavili je na prst i onda bi joj šapnuli: "Bubamaro, bubamaro,poleti i pokaži mi na koju stranu svita ću se udati?"
I onda bi bubamarica digla svoja mala krilca i poletila na neku stranu svita i mi bi znale da ćemo se tamo udati. Hahahaha! A jesmo i mi berlavice, svašta virovale?! I molim te, najbitnije životno pitanje: "Di ću se udat?"
Ajme meni, ako bi bubamara poletila na krivu stranu svita! Odma traži drugu i ponavljaj postupak dok god ne poleti tamo di ja oću!
Znate li koje je ovo cviće? Pa ko ne bi zna? MARGARITELE! BILE KA SNIG!
Lipe naše zapostavljene margaritele. Nekada ih je bilo u svakome vrtlu i bile su obavezne u buketima, a sa crvenim garifulima su se odlično ljubile.
Otkad se pojavija Gerber, margaritela je pomalo nestajala iz cvjetne ponude . Ali još se može naći po nekim vrtlima, a ja sam je pronašla na Visu kod moje suside i lipo san dobila rasad i sad se više ne mogu obranit od pustih margaritela, jer to se širi ko ludo. Moran ih čupat, reducirat, dilit...a niko ih neće, jerbo više nisu moderne! A meni su baš drage naše dobre stare margaritele!
Zaželila san se moga vrtla na Visu! Sad je tamo počeja praznik poljskog cvića! Sve bude puno onih malih divljih nevenića (na prvim slikama), i sve to miriše da ti se sve zamanta i nema druge nego leć usrid sve te lipote i uživat! I baš me brige jeli proliće počelo 20.03. ili 21.03. !!!
Moje proliće poćne kad odem tamo di mi cvate cviće moje!
o svemu pomalo,
nečega puno, nečega malo,
nekomu previše, nekomu premalo,
a meni dovoljno.
O FOTOGRAFIJAMA
Sve fotografije objavljene na blogu
moje su autorsko djelo,
osim ako nije drugačije navedeno.
Vrijeme sadašnje i vrijeme prošlo
Možda su oba u vremenu budućem,
A buduće vrijeme u prošlom sadržano.
Ako je sve vrijeme vječno prisutno
Sve je vrijeme neiskupljivo,
Što moglo je biti jest apstrakcija
Koja ostaje trajnom mogućnošću
Samo u svijetu razmišljanja.
Što moglo je biti i što je bilo
Pokazuje istom kraju,vječno sadašnjem.
U sjećanju odjekuju koraci
Kroz prolaz, kojim nismo krenuli
Prema vratima, što ih nikad ne otvorismoo
T.S. Eliot
"Znam koliko toga ne trebam
da bi bio sretan."
/Woofman - Apallachian Trail/
"Toliko je bilo u životu stvari
kojih sam se bojao -
a nije trebalo.
Trebalo je živjeti"
/Ivo Andrić/
(...) da ostanemo ovo što smo.
Sutra. I uvijek.
Djeca. Ne veliki, ne odrasli.
Da se ne zavlačimo svako u svoju ljusku,
da jedno drugom ne dopustimo
da budemo ono što nismo,
da ne gledamo vučijim očima
i da se uvijek prepoznamo
kada se sretnemo.
/Tišine - Meša Selimović/