Vjerujem da su mnogi ponekad pomislili kako bi bilo lijepo proživjeti malo života na svjetioniku.
Na lanterni.
Negdje nasred mora, na hridima i rtovima otoka i kopna, tamo gdje opasnosti vrebaju za brodove koji ploviti moraju.
Biti netko ko pali svjetlo u mraku, svjetlo sigurnosti, svjetlo spasa.
Priznajem da ja jesam, nekada pomišljala kako bi mi baš odgovaralo živjeti na svjetioniku. Bilo je to u doba mladosti kad su
takve ideje bile plod romantičnih razmišljanja, pa i nekih razočaravajućih iskustava kada bi se najradije maknula od svih i svega i živila svoj život tamo gdje je najljepše, blizu mora.
Prošle su godine, a svjetionici su ostali tamo negdje na pučini, na hridima, sve dalji i dalji...tek tu i tamo zasvjetlucalo bi svjetlo u mraku.
Ploveći prema Visu, često bi pred ulazak u luku pogledom pozdravljala impozantni svjetionik Stončica, smješten na sjeveroistočnom rtu Stončica. Nikad mi nije palo na pamet da ću jednom imati priliku popeti se u njegov toranj i dotaknuti to oko koje svijetli u mraku.
/skenirana fotografija - nepoznat autor/
Dogodilo se. Upoznala sam Anu - mladu ženu svjetioničara upravo tog svjetionika. Škola za aromaterapeute otvorila mi je mnoge puteve, pa tako i taj put do poznatog viškog svjetionika.
/sken razglednice - foto Grahovac/
Ugodna čakula u podnožju svjetionika, obilazak unutrašnjosti stare kamene zgrade, popeti se onim kamenim zavojitim stepeništem do vrha tornja, do staklene kupole u kojoj je smještena ogromna "lampadina"...obuhvatiti pogledom morski put koji osvjetljava to svjetlo u mraku...zahvaliti Ani i Ići što su nam pružili taj jedinstven doživljaj.
Većina fotografija koje sam tom prilikom uslikala je vrlo loše kvalitete i nisu baš prikladne za objavu.
Tražeći po internetu neke podatke o svjetioniku Stončica, pronašla sam mnoge fotografije svjetionika, a među njima i nekoliko koje je uslikala sama Ana - koja se vrlo uspješno bavi i fotografijom. Radije ću vam prikazati par njenih fotografija koje sam našla u Galeriji Badrov -skupna izložba Svjetionici
o svemu pomalo,
nečega puno, nečega malo,
nekomu previše, nekomu premalo,
a meni dovoljno.
O FOTOGRAFIJAMA
Sve fotografije objavljene na blogu
moje su autorsko djelo,
osim ako nije drugačije navedeno.
Vrijeme sadašnje i vrijeme prošlo
Možda su oba u vremenu budućem,
A buduće vrijeme u prošlom sadržano.
Ako je sve vrijeme vječno prisutno
Sve je vrijeme neiskupljivo,
Što moglo je biti jest apstrakcija
Koja ostaje trajnom mogućnošću
Samo u svijetu razmišljanja.
Što moglo je biti i što je bilo
Pokazuje istom kraju,vječno sadašnjem.
U sjećanju odjekuju koraci
Kroz prolaz, kojim nismo krenuli
Prema vratima, što ih nikad ne otvorismoo
T.S. Eliot
"Znam koliko toga ne trebam
da bi bio sretan."
/Woofman - Apallachian Trail/
"Toliko je bilo u životu stvari
kojih sam se bojao -
a nije trebalo.
Trebalo je živjeti"
/Ivo Andrić/
(...) da ostanemo ovo što smo.
Sutra. I uvijek.
Djeca. Ne veliki, ne odrasli.
Da se ne zavlačimo svako u svoju ljusku,
da jedno drugom ne dopustimo
da budemo ono što nismo,
da ne gledamo vučijim očima
i da se uvijek prepoznamo
kada se sretnemo.
/Tišine - Meša Selimović/