Marketing
LASTAVICE S KOZJAKA
Baš mi je lipo! Sama samcata. Kavica na livu ruku. Tri tenora pivaju samo za mene. Pala je odluka za novi post!
Ala gušta! (srk,srk) - Ovako bi prije Mornaru počela pisat pisma. Na pisanju pisama sam ispekla zanat. Počelo sa prijateljicom, pa brat, pa vojnik, pa Mornar...i ekola - Blog! Kad smo moja zagrebačka prija i ja počele izmjenjivat pisma prije 30 godina, njen tata je komentirao: "Pa vas dvije ne pišete pisma, vi pišete romane!" - Tokom vremena uspila san donekle skratit svoja životna prepričavanja, ipak još uvik znam rastegnit priču ko u stara dobra vrimena.
Ili, recimo - pomorci.
Kad pomorcu pišeš pismo, to pismo mora biti dugo, opširno, duhovito, osjećajno, slikovito.
Nekad davno nije bilo interneta i emajla i pisma su putovala i po mjesec dana. Pa kad bi stigla pošta na brod i još dobiješ debelo pismo. Ko sritniji od njih! Stigle novosti od kuće, ima materijala za čitanje!! Pitajte prirodnog, on to zna iz prve ruke. I dan danas izvadi neko pismo iz bunkera, pa čita kroniku obiteljskih događanja od prije 25 godina. Uživala sam u pisanju i primanju pisama. Moran priznat da mi fali onaj osjećaj kad napokon dobiješ kuvertu sa plavo-crvenim rubom sa egzotičnim poštanskim markicama, pa otvoriš i čitaš bez daha, šuškajući ispisanim listovima. Pa čitaš opet, i opet........
Ala-la- odlutala sam od prvobitno zamišljene teme!
O čemu san ono tila pisat? Aha! Došlo je vrime da jedan izlet napokon ispliva na površinu.
I opet nikako da skrenem na njega, nego sam se raspisala o pismima.
Moj zadnji izlet sa odabranom planinarskom ekipom bio je prije 4 tjedna. One nedilje kad se igrala odlučujuća rukometna utakmica, kada smo osvojili srebro!
Dok je bilo friško, nisan imala špurijus za pisanje o izletu i obrađene slike sam spremila sa strane do trenutka kad mi uleti ona spontana inspiracija, onaj osjećaj kada nešto radite od gušta, a ne zato šta morate. Čim imam osjećaj da nešto moram obaviti, nekako mi se gubi onaj istinski gušt, inspiracija me napušta i postajem prazna. Kako sam ja ovaj blog otvorila čisto zbog gušta, mojih i ne samo mojih, tako sam odlučila da ću postove pisat samo kad mi je gušt, jer tada ćemo guštati svi. Istini na volju, osjeća se razlika kad nešto radimo pod "nus", ili kad to radimo po gušt!
Te nedilje, 27.01.2008. odlučili smo propješačit turu grebenom Kozjaka. Odredili smo rotu od crkvice sv.Jure (iznad Solina) do crkvice sv.Luke (iznad Kaštel Gomilice). Penjanje smo započeli sa sjeverne strane Kozjaka. Autima smo došli do polja Blaca, točnije ispod brda Tureta. Taj predio je bio dobro čuvan za vrime 2.svj. rata. Talijani su tu imali utvrđene položaje jer su imali pregled na puteve koji su vodili preko Kozjaka i Blaca prema Zagori. Kao nijemi svjedoci dočekale su nas "zlokobne oči prošlosti"
Za polje Blaca malo ljudi zna. Uglavnom svi znaju za pustinju Blaca na Braču, pa ima još neko mjesto Blaca na Mljetu, ali za Blaca iznad Solina, iza Kozjaka, malo svita zna. Iz tog kraja mnogi Solinjani su se spustili u Solin, gdje su većinom radili u tvornicama cementa. Postoje tri zaseoka: Čerine, Katići i Žižići. Pa ako poznate nekoga s takvim prezimenima, budite sigurni da porijeklo vuče sa Blaca iza Kozjaka. Opširnije o Blacima pisat ću jednom drugom prilikom.
"Limene konje" smo ostavili kod jednog bunkera u preuređenju (?) i krenuli put sv. Jure. Dobar put, većim djelom asfaltiran. Sa sv. Jure puca pogled na Splitski akvatorij, Kaštelanski zaljev, pa livo prema Dubcima - sve ko na dlanu.
Ptičja perspektiva otvara neke sasvim nove poglede na poznate nam krajeve, mjesta, ulice...
Brzo smo ogladnili od proučavanja plana Splita, Solina, Kaštela. Vidi, vidi, tamo je moja zgrada, a tamo živi Stipe, eno Emezzeta, Barbarinac, Donja Kaštela i Trogir su još bili u jutarnjoj izmaglici. Nakon što smo olakšali ruksake i dobro se i srčano zagrijali, nastavili smo sa osvajanjem zacrtane rote. Hodati grebenom Kozjaka je zanimljivo jer se osjećaš kao da si stalno iznad neke provalije, a dole promatraš život, ostatke prirode koju još nisu pojeli tupinolomi.
Iako s jedne strane gledamo eksploatiranu prirodu, jedan od rijetkih proizvodnih procesa naše privrede, ipak osjećamo prirodu oko nas, kamen, ogoljenu makiju, zamjećujemo sitne tragove životinja koje se muvaju istim tim Kozjačkim stazama, kao i tragove onih koje nadlijeću u potrazi za plijenom u kamenjaru i šikari.
Osjećamo se kao ptice - lastavice koje bi se svaki čas mogle spustiti dole do mora.
"Sve ptičice iz gore, sve ptičice iz gore - spustile se na more..."
Dok hodamo iznad meni bliskog kraja, opet davim ekipu nekim samo mojim pričama iz prošlog stoljeća. E, kad sam ja prošla sve ovo sa pasima, pa brala šparoge, pa kad smo išli putevima Solinske karavane, preko Piramide, Škrabutine, sve do na Blaca di je bilo općenarodno veselje....i blablablabla...davdavdavdav...
Dosta je bilo brbljanja! Triba se požurit! Pravac Sv. Luka!
PO-ZVI-ZDI-ĆU!! Ovo nije vezano za izlet nego za pisanje posta! Lipo mi ide, zalipi 2-3 slike i onda zamrzne! Već ga treći put moran gasit, ristartat i ponovo sve započinjat. Naravno da spremin obavljeno, ali već mi pije živce na
slamčicu....
Na dobrom smo putu! Idemo brže, brže...još koja slikica (prije nego mi opet ovaj lude zamrzne).
I stigli smo do crkvice sv. Luke!!!! Bilo nam je super! Tu smo se raspametili, ka šta se vidi iz priloženog!
Pogotovo smo bili sritni i zadovoljni kad smo bacili pogled natrag i vidili put koji smo prošli od jutros! A još se triba i vratit do auta.
Imali smo veliko i zadovoljstvo i čast napojiti žednog junaka koji se uspeo do sv. Luke s južne strane, iz pravca Kaštel Gomilice. Momak s kojim je došao zaboravio je ponit vode, a zna se kako pas ožedni dok trče po prirodi, a troke kad se penje na planinu! I još od ovakve race!
Moran ga povezat sa mojon omiljenom knjigom, pa makar mi sad opet sve zamrzlo! Ka šta i je! 
I kako to već biva, na kraju svakog izleta, slijedi presing povratka. Gazili smo sjevernim putem prema Blacima, prigazili smo Blaca i napokon došli do naših autića.
Usput san ja opet zableušila nekin svojin starin putevima, pa me ekipa još morala i čekat. Krenuli smo hitro put Klisa, na Megdan (predio Klisa kod tvrđave) i u istoimenom kafiću odgledali poznati, već opjevani rukometni megdan!!
Dragi moji! Meni je već svega dosta! Hvala vam na strpljenju i volji, vi koji ste sve ovo pročitali i odgledali do kraja!
Svaka vam čast!
Sutra me čeka moj prvi uspon na Biokovo, predio Bukovac i već je počelo sve radit u meni. Lagana nervoza, već dugo nisan gazila po planini, a sad napokon me dopalo Biokovo! Držite fige da nan ne pada kiša. Sve drugo može, samo neka kiše ne bude!! 
P.S. Ka šta možete primjetit, pisanje posta sam počela u 18.05. , a završila u 21.15 h. Zaključak: Ja nisan normalna!
Post je objavljen 01.03.2008. u 18:05 sati.