Obiđi, sine, Zemlju – ne štedi truda,
i vidi od čega su sazdane međe.
Mnoge crne čizme gazile su tuda
da porobe narod, da otmu nasljeđe.
Križima je opasana rodna ti gruda!
Zbog njih nikada ne sklapaj obje vjeđe!
Budan! i čistoga srca svijet ljubi…
na cesti, pri radu, u svojoj kući;
al međe domovine iz vida ne gubi,
jer vrag pritajen i u miru čuči.
Spaziš li ga, naprijed! Na uho mu zatrubi
da je Hrvat blage ćudi, al ne da se tući.
Zlom cipele izuj, noge mu operi,
ko najboljeg prijatelja ti ga ugosti.
Njegovu pakost Božjim laktom mjeri.
Ne sudi, jer zlobnik vapi u slabosti.
Al grdi li Hrvatsku, umah se priberi!
Istinom brani križeve, tu među od kosti.
Nije Hrvat učen da mrzi i urliče,
da bijesni i proklinje, da se sveti.
Za ljepšu budućnost on napreže mišiće;
za ljubav i za mir nepravdu će otrpjeti.
Al kad mu Zemlju dirnu, ne uzmiče!
Na njenoj je međi spreman i umrijeti.
Golubinjak, sine, pod svaki križ stavi
i golubove imenima s križeva nazovi,
pa rastegni konop crven-bijeli-plavi,
da na njega slete bijeli golubovi.
Neka glasnici mira stražare na zastavi,
ispod koje počivaju hrvatski sinovi.
Ne kuni, sine, i ničemu se ne čudi.
Nemoj mladi život cjepkati pitanjima.
Razumnog čovjeka objašnjenje izludi,
jer počinje istinom, a završava lažima.
Ne slušaj, sine, što govore ljudi,
već priče duša na međi s križevima.
Sjetan čovjek besjedi o krasnoj obitelji,
o velikoj, radišnoj, složnoj porodici
koja se često okupljala o nedjelji
da zahvali Bogu za obilje u žitnici.
On i njegov brat, kum i mnogi prijatelji
za među su se dali slavonskoj ravnici.
A mladić plave kose i smeđih očiju
s dragom se mazio ispod golema bora.
Nakon što bi utonuli u žar, u magiju,
budila ih je čarobna, tihana zora.
Danas ona jeca, oslonjena na piniju,
a on lebdi duž granice Jadranskoga mora.
Dražesna djevojčica igrala se s bratom,
smijala se kad bi malac nespretno pao,
a onda bi iznenađen, umazan blatom,
na jednoj nozi skakutao i sestru zabavljao.
Njihova su imena ispisana zlatom!!!
Zbog njih se i golub mira kolebao.
Ipak neće na križeve gavrani ni vrane,
nego slavuj, gardelin i bijeli golubići.
Ako sukob uvjerenja nikad ne prestane,
svatko je slobodan svojim putem ići,
jer nove će pjesme odsad biti pjevane!
Hrvatska se svojim junacima diči!
Vidjet ćeš, sine, na koraku vremena,
zbog križeva bit će bezbroj punih čaša.
Pjesmom će se hvaliti junačka imena,
uz sopile, gajde, uz pjesme tamburaša.
Digni čelo, sine, ali spusti se na koljena...
zahvali im, pa grleno zapjevaj Lijepa Naša…!
KADA HORIZONT IZGUBI BOJE
Stihove govori Zrinko Kapetanić.
O, Hrvatska, opet na stupu krivnje visiš,
tuđinskim prstom nepravde pribijena,
zbog rana koje dva desetljeća vidaš,
zato što si gorjela, zato što si rušena.
I dok oporavljaš se od bolnih udaraca,
u otvorenu si ranu opet ubodena.
Imenom svojim užasnuto zagrli dijete,
u ranama dubokim zibaj me i poj
pjesmu veličanstvenih hrvatskih junaka,
koji za tvoja polja stali su pred pakleni stroj,
bez bojazni za svoj život, uzdignuta čela,
uz Šenoine stihove… ˝Budi svoj! Budi svoj!˝
Pokopala si ih u petnaest tisuća rana
i četiristo bijelih, malenih ranica.
Oplakala si ih krvavim suzama
diljem svojih šuma, brijega i ravnica.
Za tebe su pali, tebi su se dali
da bi u tvojoj slobodi mirno počivali.
Domovino moja, kad bi mogli znati
da su te danas zbog njih razderali
od Osijeka do Imotskog. I ne kane stati.
Dušu tvoju hoće. Još bi te slamali!
U bolnim, živim ranama tužitelji muče
i one koji su na tvojim branicima pali.
Nisu slijepi, a ipak ne žele vidjeti
da na tvome tlu gorjele su kuće.
U nekima su bila upaljena svjetla,
dijete je uživalo pokraj peći vruće.
A onda je sklopilo oči i zaspalo
na drvenome podu sobice goruće.
Da li je moguće, Zemljo moja lijepa,
krvlju natopljena, tugom izmorena;
je li stvarno moguće da su tvoja djeca
slatkim zovom pomirenja opet prevarena?
Što šapću tjelesa u tvojoj utrobi,
sad kad im ni pogibija nije oproštena?
Pa da su i sami na se digli ruke,
dobri Bog im slabost ne bi uzeo za zlo.
Zlaćanim je poljanama krv njihova tekla.
Danas ih je licemjerje još jedanput smaklo.
Dva puta osuđeni, dva puta ubijeni…
a nikada tvoje nisu napustili tlo.
Croatio nujna, dome moj najdraži;
o, livadice, šumarci, modro more moje,
ugasle su danas zvijezde iznad nas.
Zemljice mila, zašto horizont nema boje?
Samo danas oprosti mi nagnuće,
jer od sutra glas ću dići za obraze tvoje.
Za pokojne, udovice, neutješne roditelje,
glas ću dići cijedeći ga iz srca puna plača.
Ljubazno ću pitati dokle će Hrvati
trpjeti krivicu i pod kaljačom osvajača.
Zar blagonakloni narod, koji tuđe ne dira,
miroljubivost i popustljivost ponosom plaća?
Domovino mučna, trudna moja grudo,
tuđin bi te najradije vidio u blatu.
Ako je Europa moja nova obitelj,
odsad ne vjerujem ni majci ni bratu,
jer bestidno se poigravaju s tobom…
otimaju ti pobjedu… dali bi je tatu.
Ali ne tuguj, Zemljo moja, najljepša od svih,
jer bilo ih je, sada ih ima, i uvijek će biti
lupeža koji lažu: ˝… tvoji djecu jedu˝,
ali vrijedan narod vazda tobom će se dičiti,
i stupati uz Šenoine stihove: ˝Budi svoj!˝
Oni zovu se Hrvati – pošten narod, ponositi.
U HRVATSKOJ SUZI
Stihove govori gospodin Zrinko Kapetanić.
Ja mogu i hoću svakom otkucaju srca
narediti da se sjeća, da ne zaboravi
patnju domovine, koja i danas grca,
lica uronjena u premiloj nam zastavi.
Neutješno nariče, vaj, srce joj se kida,
kad vidi da na humcima ugasle su svijeće,
a ponos se sakrio između četiri zida,
pa nam sad i maćeha grobljima šeće.
Obriši suze, Kroacijo, zemljo moja mučna,
obnovljenom snagom Dunav zaustavi,
samo dok svijet čuje da iz bivanja žućna
branitelje Hrvat časti i slobodu slavi.
Podaj nam ruku, Hrvatska, ljubljena mati,
obiđimo zajedno svaki grob junaka,
s trnjem u duši da kriknu svi Hrvati:
Neka im hrvatska zemlja bude laka!!!
Kleknimo, prislonimo lišca na grobove njine,
poslušajmo vapaj nesretnog nam roda:
˝Naše kosti počivaju u suzi Domovine,
ali gdje su hrvatski ponos i sloboda?!˝
Ja mogu, i hoću!, kunem vam se čašću,
do zadnjega dana pamtit ću žrtvu vašu!
I čuvat ću Hrvatsku, od vas danom vlašću!
Bit ću vaš dah, vaš glas za Lijepu Našu.
Ja živim vaš san, uzdignuta čela, odvažno.
Ja sam vaše htijenje, s krunicom oko vrata.
Kroz vaš duh koračam, gazim zlo i lažno!,
jer budućnost gradim na žrtvi Hrvata.
Nepravdu otrpim za nazubljena mraka,
u bezglasju, u suzi razgovaram s vama.
Do svitanja zurim u domaju punu raka,
i u ogroman križ, koji lebdi nad nama.
Jutrom misli utihnu, sve bučniji je svijet,
loše vijesti pljuskaju me, i grebu, i bodu,
al u srce za vas spustim svježi cvijet,
i uz hrvatske suze... udahnem slobodu!
Duše u stroju, različita zrcala,
na nogostupu zamrznute sudbine.
Ponosna je majka davno zajecala,
i nije prestala sve ove godine.
Bio si plamičak njezinoga mraka,
dok tvoj mladi život nisu ugasili.
Otada udiše tek krpice zraka...
negdje izvan nje i nju su pogubili.
Hladnoj cigli tepa, dok prašinu briše...
sve što si bio sada blijeda je boja,
koja i daljinama ponosno miriše
imenom dječaka, momka, heroja.
Aleja duhova, buket uspomena,
crveni zid - sablasna, otužna soba,
na kojoj su glavna vrata zatvorena.
Ona koja vode do tvojega groba.
Kroz hladnu ulicu jecaj odjekuje...
to očajna majka pred bedemom grca,
pred nizom svijeća koja u zraku bruje -
Ne dajte zaboravu junačka srca!
Neutješna majko, čuj jeku pokliča
i skini rubac koji ponos krije.
Živjet će tvoj sin u kipu Meštrovića...
˝dok nam mrtve grob pokrije,
dok nam živo srce bije˝!
I ime, i slika, i stih...
Sve je ništa.
Ja sam život.
Ja sam bila u tragu,
i bit ću poslije njega.
Bezimena.
Svako se jutro budim gdje me nema,
jer nije duša tamo gdje je tijelo.
Ni kad je jurilo za savršenstvom,
dalje od tebe nije me odnijelo.
Je li moguće da si tu (a nisi),
i ovaj svijet da je moj (a nije)?
Što sam nam učinila, ne pitam se više.
Kad se dobro osjećam, ne postoje grijesi.
Što srce upamti, lako se izbriše
ako prošlost ne vidiš tamo gdje sad jesi.
Ljekovito je otkriti ranjivost
onomu koji ne ranjava.
Vrijedim li samo koliko me hvališ,
tada sam doista vrijedna žaljenja.
Hoćeš li me voljeti?
Mada se dajem tebi,
ali pripadam sebi?
Oprosti mi ako te vrijeđa
što moj život ne ovisi o tvome.
Možeš li preboljeti moju jakost?
Voli me.
Potajice, noću, kad srce prožme treptaj,
tajanstvenoj daljini šalješ obilje oćuta.
Zaslijepi me mrežasti mjesečev sjaj
i k tebi hitam, mrklim mrakom ogrnuta.
A voljela sam te! Predano. Strpljivo. Snažno.
Maštala sam da sam dnevnik koji nosiš u duši,
da u mene zapisuješ sve što ti je važno,
da za bijeli list se primiš kada svijet te ruši.
Tamo gdje se zastave
drže pod jastucima,
a jezici za zubima,
tamo nema slobode.
Tužnoga li dana
kada ´kulturnjak´
postane prostak.
Ne srdi se, lijepi moj suputniče,
ne žali zbog propuštenih
zajedničkih putovanja,
jer karte kupiti nismo mogli.
Ali, znaj,
po svim tračnicama ovoga svijeta,
sa mnom se trucka i naš kutak...
u kojemu se sanja.
A snovi su kockice
u mozaiku stvarnosti.
Ja sam otok.
Tajanstven. Samotan. I tih.
Ti si obala.
Razvedena. Privlačna. I opasna.
Ne volim te, ni u snu. Ne trebam te.
Odurna je i sama pomisao
da me dodirneš, jer zjenice pamte
da se svatko o tebe obrisao.
Sama sam ispod svoje kože. Sama.
Sama, sretna i sigurna.
Hodam sredinom kolnika.
Korak naprijed, i trk natrag.
Nekoliko koraka u prometni trak,
i strah od nepoznate, dublje smrti.
Beznadna potraga za mirom
dovodi me do spoznaje
da nije gotovo
ni kad se meso pretvori u prah,
jer - kosti dugo traju.
(Ljubav se sporo raspada.)
Pamtiš li?
Prije no što se dostojanstveno povukoh
i prije no što postadoh kamena,
očovječih te.
Ti si i dalje kopao po smeću.
Iznevjerio si me.
Umirao si sporo,
u mojim očima.
Ja volim, ali tihim glasom,
vjetrove i morsku zvijezdu,
mrklinu gorja, sjaj na suzi…
al i duha u svom gnijezdu.
Kako ćemo si pri ponovnom susretu
pogledati u oči,
znajući kolike smo boli nanijeli?
Bjesniš jer ne znaš kakav je tko,
dok ti se predstavljaju
onakvima kakvi nisu.
A kakvi smo mi?
Gdje si? Iza zavjese.
Gdje sam ja? S druge strane.
Ni za ljubav nemamo hrabrosti.
Možda je i ne bismo okusili,
ali ovako, nikada nećemo znati.
Pobjeda nezadovoljniku
pruža zadovoljstvo,
nakratko.
Fanfare brzo utihnu,
a sve bliža i sve jača je
grmljavina neke nove
bezvezne hlepnje.
Ne bacajte ruže na smeđi lijes
(čini se ko da igrate pikado).
Ne gađajte trnjem pohabani dres
jer staro je tijelo već prešlo u mlado.
Čekam da anđeli vrata otvore,
a dotad za vas pjevam iz sveg grla.
Dignite pogled, pogledajte gore…
Prijatelji, rode, nisam umrla!
Pitaš li se ikada
je li najbolji i najsretniji?
Ne traži od mene
da vazda svijetlim i grijem.
Tvoje potrebe me gase...
a put je dugačak.
Sutra će riječi, koje nisu moje,
letjeti
i golicati maštu raznim nebesima.
Netko će oćutjeti da naslućuje
pokoju suzu. I pitat će se.
Drugi će gonetati jesu li slova
samo igračke razmaženog derišta.
Treći će utišati vlastite misli,
i bit će mi zahvalni.
Netko se igra s nama.
Netko povlači poteze,
a ruka je nevidljiva.
Da, ništa se ne događa bez razloga.
Tu smo. S razlogom.
Nama nepoznatim.
Ne osvrćem se. Ne pratim sjećanja.
Nemam volje za vraćanja.
Ovaj život je dragocjen,
što god ti o njemu mislio.
Svako iskustvo
vrijedno je nove borice.
(Mnogi su zaspali
glatkoga lica.)
Svako mjesto gdje je bila vlas,
vrijedno je poštovanja.
(Mnogi su zaspali
sa šiškama na čelu.)
Vrijedim li samo koliko me hvališ,
tada sam doista vrijedna žaljenja.
Hoćeš li me voljeti?
Mada se dajem tebi,
ali pripadam sebi?
Oprosti mi ako te vrijeđa
što moj život ne ovisi o tvome.
Možeš li preboljeti moju jakost?
Voli me.
Snovi su najživlji dijelovi stvarnosti.
Oni što nariču, dok besvijest grca,
kojima se duša rastapa i cijepa,
ne čuju ništa doli plač svog srca,
ne čuju šapat: O, smrti, kako si lijepa.
Veliki su umišljeni,
mali su ratoborni,
a oni srednje veličine,
zadovoljni su.
Ta krajnosti se glođu!
Ako šest dana jedan vodi igru,
sedmoga dana traži suigrača.
Ponesi me u srcu,
al ne daj da bolim.
Ponesi me u očima,
al ne daj da pečem.
Ponesi me u duši,
da te u njoj volim,
da pretvorim se u krv
i kroz vene ti potečem.
U životnoj igri obzirni odustaju.
I pobjeđuju.
A voljela sam te! Predano.
Strpljivo. Snažno.
Maštala sam da sam dnevnik
koji nosiš u duši,
da u mene zapisuješ
sve što ti je važno,
da za bijeli list se primiš
kada svijet te ruši.
Nisam tražila puno,
tek poneku misao
koju u javnosti nećeš
i ne smiješ izreći.
Sve tajne, koje si do tada
u mene zapisao,
sa mnom će umrijeti,
sa mnom u grob leći.
Tipično za samopouzdane -
dok padaju crtkaju planove
za opstanak
i razmatraju buduće dosege.
Daj da vidim što si odjenula,
i reći ću ti tko si.
Daj da čujem što slušaš,
i reći ću ti s kim si.
Daj da vidim s kime si,
i reći ću ti što radiš.
Daj da vidim što radiš,
i reći ću ti tko sam,
tužitelj ili branitelj.
Ne bi li bilo besmisleno
žaliti za onima koje sam napustila?
Sve putem namjerno gubim
kako bih uvijek imala sebe.
Zato me i ne vole,
jer volim sebe.
Zato ja odlazim
kada oni dolaze.
I sve je u redu.
Nitko nikome ne fali.
Sada mogu voljeti
bezuvjetnom ljubavlju...
a i ne moram.
Slobodna sam voljeti
jer ništa ne tražim za uzvrat.
Ljubavi imam na pretek.
I kada osjećam da me napušta,
ko djetešce razigrana,
kao žena uzbuđena,
izlazim na put
kojim će se vratiti.
Dopuštaš da biraju umjesto tebe.
Ugledaj se u njih i uspjet ćeš
protutnjiti nepopljuvanim putom,
ali na tom ćeš putu izgubiti
nešto vrjednije od pohvale i tapšanja.
Sebe.
Zato ja ne trpim nikoga za leđima.
Ni ispred sebe.
Šutljivcem se postaje kada shvatiš
da više nema smisla govoriti.
Zato gnječim bose noge pod sobom...
da otputujem kamo Ja! hoću
i da progovorim kada Ja! hoću.
Nepovjerljiva sam.
Koga slatkorječivi obmanjuju?
Med i mlijeko? Koješta!
Ohrabrimo se,
dopišimo riječ vino.
I neka pjesma bude molitva.
Što ikome znače laži na papiru,
ulaštene strofe, milijunta pjesan?
Dijete tmurnih razmišljanja
zove se Trauma.
Knjiškome mulcu i naputci pozljeđuju uši,
savjeti ga zaglušuju kao zvijeri ričeće.
Dok vojnici straha ratobore mu u duši,
ni ovu pjesmu nesretnik razumjeti neće.
Ja nisam tvoj ludi, nedosanjani san,
ni za koga nisam ni poželjna zbilja.
Ja samo u se spuštam prazan dlan
i promišljanjima tumaram bez cilja.
Je li moguće da si tu (a nisi),
i ovaj svijet da je moj (a nije)?