KADA HORIZONT IZGUBI BOJE
Stihove govori Zrinko Kapetanić.
O, Hrvatska, opet na stupu krivnje visiš,
tuđinskim prstom nepravde pribijena,
zbog rana koje dva desetljeća vidaš,
zato što si gorjela, zato što si rušena.
I dok oporavljaš se od bolnih udaraca,
u otvorenu si ranu opet ubodena.
Imenom svojim užasnuto zagrli dijete,
u ranama dubokim zibaj me i poj
pjesmu veličanstvenih hrvatskih junaka,
koji za tvoja polja stali su pred pakleni stroj,
bez bojazni za svoj život, uzdignuta čela,
uz Šenoine stihove… ˝Budi svoj! Budi svoj!˝
Pokopala si ih u petnaest tisuća rana
i četiristo bijelih, malenih ranica.
Oplakala si ih krvavim suzama
diljem svojih šuma, brijega i ravnica.
Za tebe su pali, tebi su se dali
da bi u tvojoj slobodi mirno počivali.
Domovino moja, kad bi mogli znati
da su te danas zbog njih razderali
od Osijeka do Imotskog. I ne kane stati.
Dušu tvoju hoće. Još bi te slamali!
U bolnim, živim ranama tužitelji muče
i one koji su na tvojim branicima pali.
Nisu slijepi, a ipak ne žele vidjeti
da na tvome tlu gorjele su kuće.
U nekima su bila upaljena svjetla,
dijete je uživalo pokraj peći vruće.
A onda je sklopilo oči i zaspalo
na drvenome podu sobice goruće.
Da li je moguće, Zemljo moja lijepa,
krvlju natopljena, tugom izmorena;
je li stvarno moguće da su tvoja djeca
slatkim zovom pomirenja opet prevarena?
Što šapću tjelesa u tvojoj utrobi,
sad kad im ni pogibija nije oproštena?
Pa da su i sami na se digli ruke,
dobri Bog im slabost ne bi uzeo za zlo.
Zlaćanim je poljanama krv njihova tekla.
Danas ih je licemjerje još jedanput smaklo.
Dva puta osuđeni, dva puta ubijeni…
a nikada tvoje nisu napustili tlo.
Croatio nujna, dome moj najdraži;
o, livadice, šumarci, modro more moje,
ugasle su danas zvijezde iznad nas.
Zemljice mila, zašto horizont nema boje?
Samo danas oprosti mi nagnuće,
jer od sutra glas ću dići za obraze tvoje.
Za pokojne, udovice, neutješne roditelje,
glas ću dići cijedeći ga iz srca puna plača.
Ljubazno ću pitati dokle će Hrvati
trpjeti krivicu i pod kaljačom osvajača.
Zar blagonakloni narod, koji tuđe ne dira,
miroljubivost i popustljivost ponosom plaća?
Domovino mučna, trudna moja grudo,
tuđin bi te najradije vidio u blatu.
Ako je Europa moja nova obitelj,
odsad ne vjerujem ni majci ni bratu,
jer bestidno se poigravaju s tobom…
otimaju ti pobjedu… dali bi je tatu.
Ali ne tuguj, Zemljo moja, najljepša od svih,
jer bilo ih je, sada ih ima, i uvijek će biti
lupeža koji lažu: ˝… tvoji djecu jedu˝,
ali vrijedan narod vazda tobom će se dičiti,
i stupati uz Šenoine stihove: ˝Budi svoj!˝
Oni zovu se Hrvati – pošten narod, ponositi.
Slavica Juhas
#hrvatska #poezija
Post je objavljen 24.05.2021. u 12:04 sati.