(Ne)Bitno

13.05.2021., četvrtak

Starci i računalo

Kad su nam internet i računala postali relativno pristupačni, znala sam da sam desetljećima očekivala upravo to. U neka davna sporija vremena muziku smo slušali i budibogsnama svakako snimali na drljavim kasetofonima i kasetama koje su se ufrkavale. Svoja srednjoškolska i fakultetska znanja tražili smo i iskopavali u dubinama knjižnica, prepisivali dok nam se nisu ukočile ruke i tipkali svoje umotvorine na jednako drljavim Olympia strojevima. U to doba ovakva blagodat činila se jedino pravednom. Znali smo mi tada za računala, ali smo mislili da se neće tako skoro tržišno približiti našim džepovima...

Što drugo nego zahvaliti svima koji su nam omogućili da se riješimo tih pretpotopnih načina stjecanja znanja i uživanja u glazbi, filmovima i inome. Makar se neki od tih svih zvali i Bill Gates, … bože moj … Geek ostaje geek, osobito u poznim godinama. yes

I tako bi računalo, ono koje smo očekivali i ono o kojem smo morali puno toga naučiti. I učimo i danas. Potom bijahu nove generacije koje su to sve učile paralelno s hodanjem i govorom.

Moji rođeni potomci, a i oni povjereni mi u školi, gledaju nas roditelje i učitelje blago sažaljivo i ne kuže da zapravo nemaju potrebe. Mi si od moderne tehnologije uzmemo „aman-taman“ koliko nam treba. Nema pritiska bivanja na ovoj ili onoj mreži. Kao u dobro opskrbljenom centru: uzmemo si ono što nam u danom trenutku treba.
Ako ne želim primirisati laptopu ili telefonu nekoliko dana, tako će i biti. Zamislite, nastavit ću postojati!

Stvari kratko i jasno stoje ovako: naši mozgovi su baždareni na drugačije postojanje. Naše tvorničke postavke su traženje i put. Nama su bitni i proces i cilj.
Default mladih mozgova je utemeljen na što kraćem putu do cilja. Njima su bitni što brži i efikasniji klikovi.
Eh, sad, što je od toga bolje ili nije, ako uopće je, ne bih elaborirala. Svako vrijeme ima svoj pečat. Možda se nama starcima ne sviđa takva brzina, ali tko smo mi da sudimo? Na kraju, moramo naći načina opstati zajedno u miru. Ne poludjeti od njihove brzine, a oni od naše sporosti.

- 18:09 - Komentari (18) - Isprintaj - #

06.05.2021., četvrtak

Kako preživjeti kao introvert

Zašto da se lažemo, svi smo mi sebi glavni junaci. Svatko na svoj osobiti način. Čest slučaj je da smo pri tome i egoistični: automatski očekujemo da ostali misle i doživljavaju svijet na isti ili barem sličan način kao i mi. Takav stav može rezultirati dosta nezgodnim situacijama ako sami sebi ne osvijestimo tko smo, što smo i zašto smo takvi kakvi smo.

U nekim ranijim godinama, riješivši se svoje dječje i mladalačke egocentričnosti, ponosno sam usvajala osnovne principe tolerancije i empatičnosti, jer, gle čuda, otkrih sebe kao čistokrvnu empaticu i introverticu. No dobro, to sam zapravo oduvijek i slutila, ali do nekih spoznaja najčešće se dolazi spoticanjem i metodom pokušaja i pogrešaka. U početku mi se svidjelo biti to što po defaultu i jesam, jer to zvuči tako fino, profinjeno i plemenito. Preciznije, biti empat, dok je s introvertnošću već škakljivo.
Introverte ljudi oduvijek gledaju onako malo poprijeko - onako da bi im od tog postraničnog pogleda mogle zaštekati okice.
Ima tu tisuće pitanja i zamjerki: zašto šutimo, tulimo i mulimo, zašto smo tako asocijalni i volimo se povući u neki kutak, kad već ne možemo u mišju rupu i zašto zaboga ne uživamo u druženju, tulumu i team buildingu, kad su se domaćini i šefovi već toliko potrudili? Ćitaj, dovukli jelo piće i dovoljan broj ekstroverta da zapale atmosferu.

Tko god je pročitao barem nešto o introvertima i ekstrovertima zna da se I. hrani osamom, a umire u mnoštvu, a E. se napaja obiljem ljudi i minglanjem, a umire ako je lišen toga.
Umjesto teoretiziranja, eto vam jednog stvarnog priloga iz mog života:

E. u poslovnom okruženju uhvati I. za rukav, zaustavi ju u hodniku i doista dobronamjerno započne priču o nečemu bitnom za posao.
I. strpljivo sluša problem i već u glavi sprema repliku kojom će pripomoći rješavanju situacije, ali E. ne zaustavlja bujicu riječi.
I. shvaća da E. niti ne želi čuti bilo kakvo rješenje problema, ona samo želi intenzivan socijalni kontakt, bolje rečeno socijalno zadovoljavanje potrebe da ju se sluša, sluša i sluša...
I. , ako je uporna, uspijeva uhvatiti trenutak kada E. hvata zrak i u tom uskom procjepu izgovara svoje mišljenje, brzinom svjetlosti, jer zna da se procjep zatvara jako brzo.
I. je izgovorila svoje, ali E. će u najboljem slučaju samo ispustiti jedan užurbani „Da, ali čuj ovo…“, a I. počinje osjećati slabost i iscrpljenost, dok njezina lijeva ili desna noga već hvata odstupnicu.

U fazi kada je I. još nebaždarena i neiskusna, trpjet će ovakve tirade dosta dugo i izlaziti iz njih kao ižmikana krpa. Srećom, ima nade. Introverti u svojoj osami borave s njima najdražom osobom, njima samima. (Ovo naravno, ako u okruženju nema u ponudi drugih introverta. Da ne pomislite kako smo mi obično egoistično smeće.) U takvim situacijama dosta čitaju, slušaju, gledaju – sve ono što se nudi iz starih ili novih izvora informacija. Kao jedna ugodna i korisna posljedica takvog „školovanja“ i treninga javlja se imunitet na neke dječje bolesti introvertnosti.
Naime, počinjemo se više brinuti za sebe i ne žrtvujemo se više toliko da bismo zadovoljili neke norme i očekivanja o tome kako treba biti herojski društven, trpjeti ono što nam šteti, kao i neistinite glasine o tome da smo čudaci.
Dobar trening rezultirat će stavom da nas više nije briga ako nas drugi smatraju čudacima, jer mi to nismo.

Javlja nam se nagon za samoočuvanjem i postaje nam lako reći NE… i ŽURIM, ČEKA POSAO…, ČUJEMO SE JOŠ … I to bez imalo grižnje savjesti. One iste, koja nas je grizla na nekim ranijim razinama. Iskreno, ovi gornji izgovori posuđeni su iz repertorara ekstroverta, ali ih smatram jako korisnima i blagotvornima.
Moguće je postati naučeni ekstrovert ili otkriti takav dio sebe, a sve u cilju očuvanja svoje introvertne osobnosti. Pravi mali začarani krug.

Oznake: introverti

- 23:58 - Komentari (13) - Isprintaj - #

18.04.2021., nedjelja

Crtica o licu pod maskom i bez nje

Hoćeš-nećeš maske su postale dio svakodnevice. Onako osobno, ja uporno i optimistično vjerujem da ćemo ih se jednoga dana ipak riješiti. No, prepuštam to vremenu...

Nešto drugo iskrsnulo mi je kao, hmm, zanimljivost.
Naime, kod ljudi koje znam, maska mi ne predstavlja problem. Njihova lica znam ili ih, zbog ovoga ili onoga, nisam primorana stalno gledati pokrivena. Oni su mi obitelj, prijatelji, znanci, kolege i ostali. Njihov identitet mi je potpun i poznat.

Zatim slijede osobe koje mi se uljudno jave, pozdrave me i zarade bod. Zašto? Prepoznale su me, a ja njih nisam, barem ne na prvu loptu. Ali neka, ipak se priberem, prisjetim, pozdravim i nakratko porazgovaramo. Unatoč mome kiksu, drago mi je što je tako. Nema toga covid-a koji će ubiti želju za kontaktom, ma kako pesimistični mi bili.

Otkrila sam i treću situaciju. Nedavno smo na poslu dobili novu kolegicu. Mlada je, zgodna, obrazovana, kulturna i sve što uz to ide. Ono što je na njoj posebno su oči, za koje je malo reći da su lijepe. I sve je dobro, djevojka se uhodala i postala "naša." I što sad? Neki dan srela sam ju u situaciji u kojoj nije bila obvezna maska. Poprilično sam se zbunila i u mislila počela lamentirati sama sa sobom: "Ček´malo, znam te oči, ali uz njih ne ide to lice... Ili ide... Kako ti uopće znaš koje lice "ide" uz što..."

Kolegica je i bez maske oku ugodna. Ne samo estetski, nego i svojom osobnošću. Uostalom, svi znamo onih xyz i nešto izreka o očima i pogledima koji govore. S onakvim očima nije ni moglo biti drugačije, ali ja sam ju zamišljala sasvim drugačijom.
Zanimljive stvari nam se događaju. Poljuljane su nam percepcije i očito je da na njima treba poraditi i stvoriti neke nove pristupe.
Do pojave pandemije mi je bilo jednostavno pogledati nove osobe nemaskirane i procijeniti ih. Doduše, znalo se događati da je i takav pogled ponekad završio pogreškom u procjeni.
Postalo je očito da moram malo poraditi na svojim percepcijama i očekivanjima. Vjerojatno će sve to odvesti u smjeru nekih novih normi ponašanja. Znamo da je rukovanje nastalo iz potrebe da pokažeš putniku namjerniku kako nemaš namjeru potegnuti oružje.
Danas, ništa od rukovanja.
Danas, ne vidim fizionomiju i mimiku lica nepoznate osobe.
Bit će teško, ali morat ćemo se snaći.

Oznake: ljudi i pristupi

- 23:10 - Komentari (10) - Isprintaj - #

11.04.2021., nedjelja

I ne tako sjetna pjesma

Imam ja glazbicu za svaku priliku.
Sve u svoje vrijeme i u svoju svrhu.
Kad me treba podići, kad sam online
i ne smiju me ometati riječi,
kad mi treba skratiti dosadne kućanske posliće,
kad mi se pjevuši, kad mi se ne pjevuši i još puno toga.

Zadnjih dana uživam u ovome:

Nemam više što dodati, osim pozdrava.

- 00:11 - Komentari (10) - Isprintaj - #

06.04.2021., utorak

Sasvim nenadani zapis o nesnalaženju u vlastitom ormaru

Kad prilike natjeraju i moraš ubiti sat i pol vremena u gradu jednoga iznenadno snježnog i ledenog travanjskog dana, tada isto tako iznenadno i neočekivano sjedneš popiti kavu.
Naravno, na jednu od onih terasa koje prolaze kao takve zahvaljujući domišljatoj strukturi koja propuhuje sa svih strana.
Živjele Mjere!
I tako, nas 3-4 unutar te konstrukcije pijucka svatko svoj napitak u eskimskim uvjetima.
Ulaze još dva gosta, očito umirovljenici, vrlo nezadovoljni. Ne toliko samim lošim vremenom, koliko postupkom svojih boljih polovica: Obojici je jako pokvarilo dan to što su im supruge pospremile zimsku garderobu, a oni nisu mogli pronaći što kapu, što rukavice…
A kada napišem vrlo nezadovoljni, onda je to doista bilo vrlo na kvadrat ili čak na kub… Iskritizirali su ih na pasja kola.
Njihova poanta: nije u redu što su pospremile. I tu nije bilo mjesta diskusiji. Presuda je pala. Krive su.

Malo me iznenadiše. Dečki su mlađi penzići, ali ne treba puno računati i otkriti njihovu približnu dob. Ja sam nešto mlađa od njih, poznajem hrpu ljudi njihove dobi, a fleksibilnijih shvaćanja … Zatim, urbana sredina… No, dobro, čovjek se brzo navikne na luksuzno-patrijarhalni tretman. Valjda su ih njihove ženice tako i tretirale, a i oni njih na svoj način.

I tako ja počeh dumati o muškarcima koji se ne snalaze u vlastitom ormaru. A i o ženama … (Moram nekako prekratiti sat i pol hladnoće na „terasi.“)
Da se razumijemo, glasam za to da u obiteljskom životu trebamo „služiti“ jedni drugima - i trećima. Ali neka to bude služenje iz ljubavi, koje bi trebalo biti nagrađeno na isti način. Ako žena kuha, pere, sprema odjeću svih ukućana, okreči sobu, popravi vodokotlić (da, da…), ona to radi zato što joj nije teško, zato što je to dio zajedničkog života, a ne zato što muškarca doživljava kao šefa, zato što je to pod mus i još k tome očekuje kritiku ili disciplinsku mjeru.
(Otkaz neće dobiti, zna se zašto!)

I obratno, ako muškarac velemajstorski smontira cjelokupan namještaj, pokosi travnjak, opere suđe, opegla hrpetinu rublja, on to ne radi zato da bi mu njegova babetina s viklerima i u šlafroku zvocala svaki idući put kada to iz opravdanog razloga ne uradi.

Slažem se da postoje područja u kojima je svatko od nas trapav i nesposoban, ali postoje i stvari koje se trebaju naučiti do sedme godine života. A ako se i ne nauče, ne treba biti nečovjek onome tko ih radi umjesto tebe.

Oznake: ljubav i dužnosti

- 17:04 - Komentari (9) - Isprintaj - #

03.04.2021., subota

Radoholičari vs. Marljivi

Kada netko za sebe ustvrdi da je radoholičar, postajem sumnjičava. Takav ili ne zna što je to zapravo ili je doista to što tvrdi. Možda još uvijek u nekoj kolektivnoj svijesti zvuči prepotentno reći: „Ja sam marljiv/vrijedan“ pa ljudima djeluje simpatičnije ako se okarakteriziraju kao radoholičari.
Nisu oni bez vraga nazvani upravo ovim imenom. Kako je alkoholizam ovisnost i poremećaj, isto važi i za radoholičarstvo.

Pravi radoholičar nije samo marljiv, njega pokreće neiscrpna energija s ciljem da se neki posao napravi u kratkom roku, efikasno i besprijekorno. Osim toga, on očekuje da i njegova okolina bespogovorno sudjeluje u poslu baš tada kada on to smatra potrebnim i u trajanju koje on odredi kao takvo. Ne zanima ga mogu li njegovi bližnji ispuniti ove kriterije, ne obazire se na primjedbe. Ako ga netko ipak iznevjeri i izbjegne posao prema njegovim uvjetima, tada ga radoholičar stavlja na svoju osobnu crnu listu ljenjivaca. Kad bolje razmislim, zapravo su svi i inače na crnoj listi jer radoholičar sebe uzima kao mjerilo.

Zapravo i je teško biti po volji takvim osobama jer njihova mjerila nisu prema kroju običnih smrtnika. Oni svojim atomskim pogonom daleko nadmašuju rezultate svih ostalih, no motivacija im je drugačija. O, da, i oni se osjećaju dobro kada je posao obavljen, ali je to kratkoga vijeka. Ovim svojim tempom i zahtjevima, oni popunjavaju neke praznine koje bi se trebale popuniti ljepšim materijalom.

Onaj koji je „samo“ vrijedan nema šanse u usporedbi s ovisnikom o poslu. Naravno, ako priznaje njegove kriterije kao važeće. Marljivac također zna što treba obaviti, zna planirati, zna se ponekad i ubiti od posla, ali zna kada treba stati ili se odmoriti. On cijeni sebe i druge ljude. Marljivac ne postavlja letvicu previsoko. Fleksibilan je. Ako ima energije, radit će dok može i dobro će procijeniti svoje snage. U trenutku kada se osjeti umornim ili demotiviranim, pametno će taktizirati, kako bi sačuvao energiju za nastavak. Taj nastavak će tada biti uspješniji. Vrijedna osoba zna svoj posao, ali čuva zdravlje, izbjegava sagorijevanje. Najčešće zato jer ga je doživio i poznaje njegove posljedice.

Oznake: radoholičari

- 00:09 - Komentari (9) - Isprintaj - #

28.03.2021., nedjelja

Ljudi vole pripadati

To je lijepo i poželjno, da.
Oduvijek to želimo. Svi. Još od dana kad smo bili klinci u vrtiću ili u dvorištu.
U školi, u srednjoj školi...
Na faksu nešto manje, rekla bih.
Onda na poslu, ako smo imali sreće zaposliti se. I tako dalje...

Nema ničega lošega u tome. Napokon, čovjek je društveno biće.
Ipak, ponekad mi se čini da je to društveno biće još uvijek na nižim razinama, onim vrtićkim ili školskim.
Što sve radimo i ne radimo ne bismo li nekamo pripadali!? Gadno je biti izdvojen iz skupine pa onda pognemo glavu, progutamo principe i samopoštovanje i, eto nas, pripadamo. Uzelo nas, uvuklo, usisalo, posvojilo i naplatilo svoju cijenu.

Tako da odrasli, sredovječni pa i još stariji prihvaćaju pravila igre koja od njih prave ovčice ili obične robote. Tužno je to. Da se razumijemo, ne treba biti niti buntovnik koji sagori i strada, ali osnovnog ljudskog dostojanstva nikada previše.

Tako se izbjegne ponašanje protiv svog prirodnog određenja. Ne događa ti se da slušaš tuđa naklapanja i u sebi vrištiš protiv njih, a onda ipak za njih digneš ruku. Izbjegavaš praviti od sebe veću budalu i idiota nego što to zaista jesi. Ne dolaziš u nepriliku da tvoji postupci djeluju smiješno, paradoksalno i farsično. Ne zaspiš uvečer u krevetu s gorčinom u želucu.
Ili uopće ne zaspiš.

Sve ja to shvaćam jer kao što rekoh, teško je biti individualac. Ipak, drago mi je kada god se pojavi netko tko ima petlju biti svoj. Njih treba gledati, oponašati ih i onda im zahvaliti. Zato što su nas naučili ili podsjetili ili vratili kada smo iskočili iz tračnica.
Tako su naučili i nas uraditi isto za neke druge drage individualce. I vidi čuda, pripadamo!

Hvala!

Oznake: pripadanje skupini

- 21:28 - Komentari (10) - Isprintaj - #

23.03.2021., utorak

O strpljenju

Što?
Nekoliko čvrstih osoba na mom životnom putu reklo mi je kako sam izuzetno strpljiva osoba.
Prije prvog takvog komplimenta (hmmm?) imala sam neku maglovitu svijest o tome da je moje strpljenje bitno veće od prosjeka.
A onda ipak, jesam li ja baš tako iznimno strpljiva ili samo strpljenje nije baš onakvo kakvim ga ljudi zamišljaju?
Stoga mislim da je red proanalizirati i raskrinkati ovu neobičnu osobinu. Barem na svom primjeru.

Kada? Kako?
Strpljenje su mi usadili roditelji. U to se mogu zakleti i potpisati bilo kada i bilo gdje. Znači, imam dobre temelje. Naučena sam da ništa ne dolazi preko noći niti na način koji bi meni potpuno odgovarao. Istovremeno, isti ti moji dragi roditelji su me naučili i da ne budem naivka koja će zbog strpljenja trpjeti kojekakve budalaštine. Zato mi je posebna misterija činjenica da sam tijekom života često davala nekim ljudima i prilikama previše vremena i šansi.
Bit će da je to nešto na što se ne može potpuno utjecati odgojem. Moguće je također da sam pretjeranu izdržljivost na bedastoće pokupila i iz brojnih izvora kojima sam bila izložena: knjige, mediji, drugi ljudi... Po modelu: ako je to tako opisano i na kraju balade nagrađeno, tako treba i napraviti.
Svi koji su strpljivi, a nisu nagrađeni i koji su to debelo platili, shvatit će me. Zato često strpljivci relativno brzo dođu u dodir s poslovicom "Dobar i budala su braća." Logično, ako si strpljiv, dobar si. A prema navedenoj poslovici često i budala.

Zašto? Gdje?
Vremenom strpljivci shvate da je ova kvaliteta neprocjenjiva u savladavanju kojekakvih životnih vještina i prepreka, u školovanju i u preživljavanju svakodnevnih situacija.
Na primjer, uz strpljenje ćemo lakše čekati u redovima, isplesti džemper, ispuniti nepregledne tablice ili ispisati brojne stranice ili dočekati da se digne tijesto za kiflice. Međutim u komunikaciji s ljudima ... teško. Ako ti za nekoga treba tona strpljenja, onda je ta(j) tvrd orah i totalno je imun na takav pristup.
Jedini izuzetak su djeca. Njima trebamo štošta pokazati i pojasniti, usmjeravati ih i podizati kada posrnu. U većini slučajeva strpljenje s djecom rezultira nagradom.

Što ako?
Što ako i kada strpljivac poludi? Ne treba nas zamišljati kao staložene ljude koji u sebi nemaju nikakvu iskru nestrpljenja. Povući ću paralelu s lijepim ljudima: ujutro, nakon buđenja i oni su ružnjikavi.
Takvi smo i mi kada izgubimo strpljenje. Baždareni smo na visoki stupanj skale, ali svatko ima svoju granicu. Kad nas netko digne do visokog broja na skali i ne pokaže pozitivnu reakciju, bolje da ga nema...Ja osobno ne tučem wink

, ali ne mogu jamčiti za druge naughty

... Mene i meni slične vidjet ćete kako rezignirano napuštamo mjesto "zločina" i najvjerojatnije imamo verbalne izljeve krajnjeg negodovanja. (Ovo interpretirajte po svom nahođenju.)

Nakon žutih minuta relativno brzo se vraćamo u normalu, ali proživljena situacija i osoba neće nam se više ponoviti.

Oznake: strpljivost

- 16:58 - Komentari (9) - Isprintaj - #

17.03.2021., srijeda

Kad je predobro da bi bilo istinito

Kada naiđe nešto ili netko pre- pre- pre-… dobar… sladak …. umiljat… uslužan, preporučam oprez. Prvenstveno samoj sebi jer, iako sam odavno već shvatila neke stvari, ipak se povremeno dogodi da me malo ponese nečija slatkorječivost.
Ali samo malo.
Ne znam kako je kod vas, ali moja uobičajena reakcija na svaku vrstu pretjeranosti je nelagoda i blaga jeza, osjećaj da nešto ne valja, da je cipela ili prevelika ili pretijesna.
Figurativno rečeno, naravno.

Neću sad o pretjerivanjima nižeg ranga, poput onih u trgovini, gdje trgovac napriča sve i svašta o nekakvoj bofl robi. Odmah se ograđujem, o trgovcima mislim sve najbolje, a osobito o onima koji mi uspiju prodati ono što nisam namjeravala kupiti. Ja sam naime jako principijelan kupac: držim se svog spiska tj. plana kupovine i odolijevam kao neosvojiva tvrđava. Ako mi unatoč tome uspiju prodati nešto neplanirano, onda takvima ide moj naklon i poštovanje.
Zapravo sam imala na umu osobe koje „prodaju“ sebe, tj. svoje, uglavnom prenapuhane, kvalitete, ne bi li ostvarile neku korist za sebe. To su prave male hodajuće osobne reklamne agencije sa dobro razrađenom strategijom marketinga.
Susretnu vas, pozdrave s nekoliko medenih riječi (srce, ljubavi, draga … nastaviti niz po želji), cmoknu vas (prije pandemije, a po svoj prilici i poslije), obave „intervju“ iz kojeg doznaju gdje ste, što ste, kako ste i zašto ste. Potom brzinom munje procijene možete li im biti od kakve koristi i obećaju neku uslugicu koju eto baš oni mogu obaviti i napravit će vam to jer ste vi stari prijatelji. Na primjer, ugovaranje nekog termina negdje, a bez čekanja. Čvrsto to obećaju, ali vidi vraga, danas baš žure, ali svakako se morate javiti sutra, idući tjedan i sl. Sredit će vam to.
Kraj ove priče može imati alternative:
1. Daju vam košaricu kada nazovete, a u obliku hladnjikave zauzetosti, odnosno baš se nešto ispriječilo i usluga više nije moguća. U prijevodu, shvatili su da su se zaletjeli i da im vi zapravo niste zanimljivi i potencijalno korisni.
2. Obave vam uslugu i smatraju da ste im potpisali doživotnu obavezu. U dogledno vrijeme traže od vas nešto što je višestruko vrjednije ili gotovo nemoguće za izvesti, ali vi se osjećate dužnim i tako to ide…

Lukavci prefrigani znaju da ljudi uglavnom pozitivno reagiraju na ono što zvuči pozitivno i obećavajuće. Tvorci lažnog dojma i prodavači magle.

S druge strane, često sam doživjela da će se neka osoba koja na prvi pogled djeluje hladnije i rezerviranije, u pravoj (ne)prilici iskazati upravo kao netko tko je spreman pomoći. Jasno, ne treba generalizirati i pomisliti da je svatko tko je ljubazan ujedno i prijetvoran. Ili da je svaka prividno hladna osoba pravi požrtvovni samaritanac. Treba samo moći prepoznati nijanse u pristupu. Nije to lako savladiva vještina, ona stoji vremena, truda, energije i iskustva.

Jedina situacija u kojoj vjerujem nečemu što je toliko dobro da je divljenja vrijedno je ona u kojoj sam sama napravila nešto predobro. Ali to je onda nešto moje, to mi nitko ne prodaje niti umotava u šareni papir. Tome mogu i smijem nasjesti jer je moje i bezopasno je.

Oznake: nijanse u komunikaciji

- 00:21 - Komentari (11) - Isprintaj - #

02.03.2021., utorak

NE! (Tajna veza između bataka, trojanskih konja i kaktusa)

Zamislimo dosadnog člana obitelji: Za vrijeme objeda nudi vam ili možda čak trpa u vaš tanjur komad mesa koji se onako statistički smatra najboljim.
Vi ne volite taj statistički komad. Kako se obraniti jer, znamo, osoba koja vam je u stanju nešto ubaciti u tanjur (a nije vam mama, čak i ona je to prestala raditi) je tvrd orah?
Za ovakav potez potrebne su određene vojno-strateške vještine. Ne bojte se, ne pretjerane, samo osnovne. Kontraobavještajac u vama zna da je ujak/strina/šogor itd. teško odbaciva lopta, stoga se treba unaprijed pripremiti.

Vi znate da će vam batak doskakutati prema tanjuru (a volite krilca). Ako batak počne kretanje bez najave, budite brži od njega, tj. strica – s batkom: istovremeno glasno recite (ali bez vikanja) „Ja ne volim batake. Obožavam krilca. Ako nema krila, može i bijelo meso.“ Istovremeno stavite dlan iznad tanjura, neka lebdi kao leteći tanjur iznad Area 51 ili kao kad isprobavate je li ulje u tavici dovoljno vruće.
Tetak naravno zna najbolje i pokušat će nešto poput „Ali batak ti je super.“
Ne dajte se smesti. Neka vaš leteći tanjur i dalje lebdi i ometa pristup porculanskom tanjuru, a vi ujaka pogledajte pogledom iz kojeg se može čitati: „Nisam li bila dovoljno jasna. Mene si našao…?“
I poanta je jasna te neću nastavljati dalje i neću nabrajati sve članove šire obitelji. Tko razumije, shvatit će. Tko ne, ubraja su u kategoriju batkotrpača. njami

Malo sam karikirala. Međutim, sličnih situacija sam se i nagledala i proživjela. Ono što je karikaturno su pokušaji tretiranja odraslih osoba poput djece ili maloumnika. Nevjerojatni su porivi nametanja svojih mišljenja, stavova i bataka drugim ljudima bez ikakve stvarne potrebe. Osim želje za moći. Jer...

... ni bataci nisu ono kakvima se čine. Često su to kamuflirani trojanski konji. Obično se priča o njima nastavlja rečenicom: "Ja sam tebe hranio batacima, a ti meni ovako."

Problem nastaje ako se ne znamo obraniti. Ponekad smo takvi zato što smo odgajani da budemo pristojni. Ah, mama i ah, tata, u mnogo čemu ste ispravili generacijske pogreške svojih roditelja i ja to znam, ali niste mogli znati da će život vaše djece biti obilježen malo žešćom borbom za opstanak nego ste ju vi poznavali.

Zato nemojte zamjerati svojim roditeljima, jer ja odavno ne zamjeram svojima. Na koncu, nisu me mogli naučiti baš svemu. Nešto su morali ostaviti i meni da prebacim preko leđa. Uostalom, već sad sam svjedok da će se i moja sad već odrasla djeca morati pozabaviti mojim krivim Drinama.

Bilo kako bilo, lijepo je biti pristojan. Nije lijepo dopustiti da te vlastita pristojnost upropasti. Zato odvikavanje može može i boljeti, ali izvedivo je. Neki ljudi ne zaslužuju našu pristojnost i strpljivost. Možda malo lutamo i neko vrijeme im dajemo tu svoju uljudnost jer drugačije i ne znamo. Ali kad postane gusto i kad se počnemo osjećati loše, relativno lako ćemo se isključiti iz moda finoće i pristojnosti i pokazati onaj poznati drugi obraz. Ne za primiti pljusku, nego za pokazati dostojanstvo.

Tako mijenjamo omjer snaga. Nametljivci i manipulatori su nas do tada smatrali lakim plijenom, a promjenom stila igre smo ih zbunili. U nekim trenutcima svojeg preobražaja iz mimoze u kaktus, doživjela sam i izjavu „Ako je dosad šutjela, nije morala ni sada progovoriti.“
N- da. Sorry, progovorila sam.

Oznake: manipuliranje, nametanje neželjenog

- 19:57 - Komentari (12) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

<	svibanj, 2021
P	U	S	Č	P	S	N
					1	2
3	4	5	6	7	8	9
10	11	12	13	14	15	16
17	18	19	20	21	22	23
24	25	26	27	28	29	30
31