Zašto da se lažemo, svi smo mi sebi glavni junaci. Svatko na svoj osobiti način. Čest slučaj je da smo pri tome i egoistični: automatski očekujemo da ostali misle i doživljavaju svijet na isti ili barem sličan način kao i mi. Takav stav može rezultirati dosta nezgodnim situacijama ako sami sebi ne osvijestimo tko smo, što smo i zašto smo takvi kakvi smo.
U nekim ranijim godinama, riješivši se svoje dječje i mladalačke egocentričnosti, ponosno sam usvajala osnovne principe tolerancije i empatičnosti, jer, gle čuda, otkrih sebe kao čistokrvnu empaticu i introverticu. No dobro, to sam zapravo oduvijek i slutila, ali do nekih spoznaja najčešće se dolazi spoticanjem i metodom pokušaja i pogrešaka. U početku mi se svidjelo biti to što po defaultu i jesam, jer to zvuči tako fino, profinjeno i plemenito. Preciznije, biti empat, dok je s introvertnošću već škakljivo.
Introverte ljudi oduvijek gledaju onako malo poprijeko - onako da bi im od tog postraničnog pogleda mogle zaštekati okice.
Ima tu tisuće pitanja i zamjerki: zašto šutimo, tulimo i mulimo, zašto smo tako asocijalni i volimo se povući u neki kutak, kad već ne možemo u mišju rupu i zašto zaboga ne uživamo u druženju, tulumu i team buildingu, kad su se domaćini i šefovi već toliko potrudili? Ćitaj, dovukli jelo piće i dovoljan broj ekstroverta da zapale atmosferu.
Tko god je pročitao barem nešto o introvertima i ekstrovertima zna da se I. hrani osamom, a umire u mnoštvu, a E. se napaja obiljem ljudi i minglanjem, a umire ako je lišen toga.
Umjesto teoretiziranja, eto vam jednog stvarnog priloga iz mog života:
E. u poslovnom okruženju uhvati I. za rukav, zaustavi ju u hodniku i doista dobronamjerno započne priču o nečemu bitnom za posao.
I. strpljivo sluša problem i već u glavi sprema repliku kojom će pripomoći rješavanju situacije, ali E. ne zaustavlja bujicu riječi.
I. shvaća da E. niti ne želi čuti bilo kakvo rješenje problema, ona samo želi intenzivan socijalni kontakt, bolje rečeno socijalno zadovoljavanje potrebe da ju se sluša, sluša i sluša...
I. , ako je uporna, uspijeva uhvatiti trenutak kada E. hvata zrak i u tom uskom procjepu izgovara svoje mišljenje, brzinom svjetlosti, jer zna da se procjep zatvara jako brzo.
I. je izgovorila svoje, ali E. će u najboljem slučaju samo ispustiti jedan užurbani „Da, ali čuj ovo…“, a I. počinje osjećati slabost i iscrpljenost, dok njezina lijeva ili desna noga već hvata odstupnicu.
U fazi kada je I. još nebaždarena i neiskusna, trpjet će ovakve tirade dosta dugo i izlaziti iz njih kao ižmikana krpa. Srećom, ima nade. Introverti u svojoj osami borave s njima najdražom osobom, njima samima. (Ovo naravno, ako u okruženju nema u ponudi drugih introverta. Da ne pomislite kako smo mi obično egoistično smeće.) U takvim situacijama dosta čitaju, slušaju, gledaju – sve ono što se nudi iz starih ili novih izvora informacija. Kao jedna ugodna i korisna posljedica takvog „školovanja“ i treninga javlja se imunitet na neke dječje bolesti introvertnosti.
Naime, počinjemo se više brinuti za sebe i ne žrtvujemo se više toliko da bismo zadovoljili neke norme i očekivanja o tome kako treba biti herojski društven, trpjeti ono što nam šteti, kao i neistinite glasine o tome da smo čudaci.
Dobar trening rezultirat će stavom da nas više nije briga ako nas drugi smatraju čudacima, jer mi to nismo.
Javlja nam se nagon za samoočuvanjem i postaje nam lako reći NE… i ŽURIM, ČEKA POSAO…, ČUJEMO SE JOŠ … I to bez imalo grižnje savjesti. One iste, koja nas je grizla na nekim ranijim razinama. Iskreno, ovi gornji izgovori posuđeni su iz repertorara ekstroverta, ali ih smatram jako korisnima i blagotvornima.
Moguće je postati naučeni ekstrovert ili otkriti takav dio sebe, a sve u cilju očuvanja svoje introvertne osobnosti. Pravi mali začarani krug.
Post je objavljen 06.05.2021. u 23:58 sati.