(Ne)Bitno

18.04.2021., nedjelja

Crtica o licu pod maskom i bez nje

Hoćeš-nećeš maske su postale dio svakodnevice. Onako osobno, ja uporno i optimistično vjerujem da ćemo ih se jednoga dana ipak riješiti. No, prepuštam to vremenu...

Nešto drugo iskrsnulo mi je kao, hmm, zanimljivost.
Naime, kod ljudi koje znam, maska mi ne predstavlja problem. Njihova lica znam ili ih, zbog ovoga ili onoga, nisam primorana stalno gledati pokrivena. Oni su mi obitelj, prijatelji, znanci, kolege i ostali. Njihov identitet mi je potpun i poznat.

Zatim slijede osobe koje mi se uljudno jave, pozdrave me i zarade bod. Zašto? Prepoznale su me, a ja njih nisam, barem ne na prvu loptu. Ali neka, ipak se priberem, prisjetim, pozdravim i nakratko porazgovaramo. Unatoč mome kiksu, drago mi je što je tako. Nema toga covid-a koji će ubiti želju za kontaktom, ma kako pesimistični mi bili.

Otkrila sam i treću situaciju. Nedavno smo na poslu dobili novu kolegicu. Mlada je, zgodna, obrazovana, kulturna i sve što uz to ide. Ono što je na njoj posebno su oči, za koje je malo reći da su lijepe. I sve je dobro, djevojka se uhodala i postala "naša." I što sad? Neki dan srela sam ju u situaciji u kojoj nije bila obvezna maska. Poprilično sam se zbunila i u mislila počela lamentirati sama sa sobom: "Ček´malo, znam te oči, ali uz njih ne ide to lice... Ili ide... Kako ti uopće znaš koje lice "ide" uz što..."

Kolegica je i bez maske oku ugodna. Ne samo estetski, nego i svojom osobnošću. Uostalom, svi znamo onih xyz i nešto izreka o očima i pogledima koji govore. S onakvim očima nije ni moglo biti drugačije, ali ja sam ju zamišljala sasvim drugačijom.
Zanimljive stvari nam se događaju. Poljuljane su nam percepcije i očito je da na njima treba poraditi i stvoriti neke nove pristupe.
Do pojave pandemije mi je bilo jednostavno pogledati nove osobe nemaskirane i procijeniti ih. Doduše, znalo se događati da je i takav pogled ponekad završio pogreškom u procjeni.
Postalo je očito da moram malo poraditi na svojim percepcijama i očekivanjima. Vjerojatno će sve to odvesti u smjeru nekih novih normi ponašanja. Znamo da je rukovanje nastalo iz potrebe da pokažeš putniku namjerniku kako nemaš namjeru potegnuti oružje.
Danas, ništa od rukovanja.
Danas, ne vidim fizionomiju i mimiku lica nepoznate osobe.
Bit će teško, ali morat ćemo se snaći.

Oznake: ljudi i pristupi

- 23:10 - Komentari (10) - Isprintaj - #

11.04.2021., nedjelja

I ne tako sjetna pjesma

Imam ja glazbicu za svaku priliku.
Sve u svoje vrijeme i u svoju svrhu.
Kad me treba podići, kad sam online
i ne smiju me ometati riječi,
kad mi treba skratiti dosadne kućanske posliće,
kad mi se pjevuši, kad mi se ne pjevuši i još puno toga.

Zadnjih dana uživam u ovome:

Nemam više što dodati, osim pozdrava.

- 00:11 - Komentari (10) - Isprintaj - #

06.04.2021., utorak

Sasvim nenadani zapis o nesnalaženju u vlastitom ormaru

Kad prilike natjeraju i moraš ubiti sat i pol vremena u gradu jednoga iznenadno snježnog i ledenog travanjskog dana, tada isto tako iznenadno i neočekivano sjedneš popiti kavu.
Naravno, na jednu od onih terasa koje prolaze kao takve zahvaljujući domišljatoj strukturi koja propuhuje sa svih strana.
Živjele Mjere!
I tako, nas 3-4 unutar te konstrukcije pijucka svatko svoj napitak u eskimskim uvjetima.
Ulaze još dva gosta, očito umirovljenici, vrlo nezadovoljni. Ne toliko samim lošim vremenom, koliko postupkom svojih boljih polovica: Obojici je jako pokvarilo dan to što su im supruge pospremile zimsku garderobu, a oni nisu mogli pronaći što kapu, što rukavice…
A kada napišem vrlo nezadovoljni, onda je to doista bilo vrlo na kvadrat ili čak na kub… Iskritizirali su ih na pasja kola.
Njihova poanta: nije u redu što su pospremile. I tu nije bilo mjesta diskusiji. Presuda je pala. Krive su.

Malo me iznenadiše. Dečki su mlađi penzići, ali ne treba puno računati i otkriti njihovu približnu dob. Ja sam nešto mlađa od njih, poznajem hrpu ljudi njihove dobi, a fleksibilnijih shvaćanja … Zatim, urbana sredina… No, dobro, čovjek se brzo navikne na luksuzno-patrijarhalni tretman. Valjda su ih njihove ženice tako i tretirale, a i oni njih na svoj način.

I tako ja počeh dumati o muškarcima koji se ne snalaze u vlastitom ormaru. A i o ženama … (Moram nekako prekratiti sat i pol hladnoće na „terasi.“)
Da se razumijemo, glasam za to da u obiteljskom životu trebamo „služiti“ jedni drugima - i trećima. Ali neka to bude služenje iz ljubavi, koje bi trebalo biti nagrađeno na isti način. Ako žena kuha, pere, sprema odjeću svih ukućana, okreči sobu, popravi vodokotlić (da, da…), ona to radi zato što joj nije teško, zato što je to dio zajedničkog života, a ne zato što muškarca doživljava kao šefa, zato što je to pod mus i još k tome očekuje kritiku ili disciplinsku mjeru.
(Otkaz neće dobiti, zna se zašto!)

I obratno, ako muškarac velemajstorski smontira cjelokupan namještaj, pokosi travnjak, opere suđe, opegla hrpetinu rublja, on to ne radi zato da bi mu njegova babetina s viklerima i u šlafroku zvocala svaki idući put kada to iz opravdanog razloga ne uradi.

Slažem se da postoje područja u kojima je svatko od nas trapav i nesposoban, ali postoje i stvari koje se trebaju naučiti do sedme godine života. A ako se i ne nauče, ne treba biti nečovjek onome tko ih radi umjesto tebe.

Oznake: ljubav i dužnosti

- 17:04 - Komentari (9) - Isprintaj - #

03.04.2021., subota

Radoholičari vs. Marljivi

Kada netko za sebe ustvrdi da je radoholičar, postajem sumnjičava. Takav ili ne zna što je to zapravo ili je doista to što tvrdi. Možda još uvijek u nekoj kolektivnoj svijesti zvuči prepotentno reći: „Ja sam marljiv/vrijedan“ pa ljudima djeluje simpatičnije ako se okarakteriziraju kao radoholičari.
Nisu oni bez vraga nazvani upravo ovim imenom. Kako je alkoholizam ovisnost i poremećaj, isto važi i za radoholičarstvo.

Pravi radoholičar nije samo marljiv, njega pokreće neiscrpna energija s ciljem da se neki posao napravi u kratkom roku, efikasno i besprijekorno. Osim toga, on očekuje da i njegova okolina bespogovorno sudjeluje u poslu baš tada kada on to smatra potrebnim i u trajanju koje on odredi kao takvo. Ne zanima ga mogu li njegovi bližnji ispuniti ove kriterije, ne obazire se na primjedbe. Ako ga netko ipak iznevjeri i izbjegne posao prema njegovim uvjetima, tada ga radoholičar stavlja na svoju osobnu crnu listu ljenjivaca. Kad bolje razmislim, zapravo su svi i inače na crnoj listi jer radoholičar sebe uzima kao mjerilo.

Zapravo i je teško biti po volji takvim osobama jer njihova mjerila nisu prema kroju običnih smrtnika. Oni svojim atomskim pogonom daleko nadmašuju rezultate svih ostalih, no motivacija im je drugačija. O, da, i oni se osjećaju dobro kada je posao obavljen, ali je to kratkoga vijeka. Ovim svojim tempom i zahtjevima, oni popunjavaju neke praznine koje bi se trebale popuniti ljepšim materijalom.

Onaj koji je „samo“ vrijedan nema šanse u usporedbi s ovisnikom o poslu. Naravno, ako priznaje njegove kriterije kao važeće. Marljivac također zna što treba obaviti, zna planirati, zna se ponekad i ubiti od posla, ali zna kada treba stati ili se odmoriti. On cijeni sebe i druge ljude. Marljivac ne postavlja letvicu previsoko. Fleksibilan je. Ako ima energije, radit će dok može i dobro će procijeniti svoje snage. U trenutku kada se osjeti umornim ili demotiviranim, pametno će taktizirati, kako bi sačuvao energiju za nastavak. Taj nastavak će tada biti uspješniji. Vrijedna osoba zna svoj posao, ali čuva zdravlje, izbjegava sagorijevanje. Najčešće zato jer ga je doživio i poznaje njegove posljedice.

Oznake: radoholičari

- 00:09 - Komentari (9) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

<	travanj, 2021					>
P	U	S	Č	P	S	N
			1	2	3	4
5	6	7	8	9	10	11
12	13	14	15	16	17	18
19	20	21	22	23	24	25
26	27	28	29	30