To je lijepo i poželjno, da. Oduvijek to želimo. Svi. Još od dana kad smo bili klinci u vrtiću ili u dvorištu. U školi, u srednjoj školi... Na faksu nešto manje, rekla bih. Onda na poslu, ako smo imali sreće zaposliti se. I tako dalje... Nema ničega lošega u tome. Napokon, čovjek je društveno biće. Ipak, ponekad mi se čini da je to društveno biće još uvijek na nižim razinama, onim vrtićkim ili školskim. Što sve radimo i ne radimo ne bismo li nekamo pripadali!? Gadno je biti izdvojen iz skupine pa onda pognemo glavu, progutamo principe i samopoštovanje i, eto nas, pripadamo. Uzelo nas, uvuklo, usisalo, posvojilo i naplatilo svoju cijenu. Tako da odrasli, sredovječni pa i još stariji prihvaćaju pravila igre koja od njih prave ovčice ili obične robote. Tužno je to. Da se razumijemo, ne treba biti niti buntovnik koji sagori i strada, ali osnovnog ljudskog dostojanstva nikada previše. Tako se izbjegne ponašanje protiv svog prirodnog određenja. Ne događa ti se da slušaš tuđa naklapanja i u sebi vrištiš protiv njih, a onda ipak za njih digneš ruku. Izbjegavaš praviti od sebe veću budalu i idiota nego što to zaista jesi. Ne dolaziš u nepriliku da tvoji postupci djeluju smiješno, paradoksalno i farsično. Ne zaspiš uvečer u krevetu s gorčinom u želucu. Ili uopće ne zaspiš. Sve ja to shvaćam jer kao što rekoh, teško je biti individualac. Ipak, drago mi je kada god se pojavi netko tko ima petlju biti svoj. Njih treba gledati, oponašati ih i onda im zahvaliti. Zato što su nas naučili ili podsjetili ili vratili kada smo iskočili iz tračnica. Tako su naučili i nas uraditi isto za neke druge drage individualce. I vidi čuda, pripadamo! Hvala! Oznake: pripadanje skupini |
Što? Nekoliko čvrstih osoba na mom životnom putu reklo mi je kako sam izuzetno strpljiva osoba. Prije prvog takvog komplimenta (hmmm?) imala sam neku maglovitu svijest o tome da je moje strpljenje bitno veće od prosjeka. A onda ipak, jesam li ja baš tako iznimno strpljiva ili samo strpljenje nije baš onakvo kakvim ga ljudi zamišljaju? Stoga mislim da je red proanalizirati i raskrinkati ovu neobičnu osobinu. Barem na svom primjeru. Kada? Kako? Strpljenje su mi usadili roditelji. U to se mogu zakleti i potpisati bilo kada i bilo gdje. Znači, imam dobre temelje. Naučena sam da ništa ne dolazi preko noći niti na način koji bi meni potpuno odgovarao. Istovremeno, isti ti moji dragi roditelji su me naučili i da ne budem naivka koja će zbog strpljenja trpjeti kojekakve budalaštine. Zato mi je posebna misterija činjenica da sam tijekom života često davala nekim ljudima i prilikama previše vremena i šansi. Bit će da je to nešto na što se ne može potpuno utjecati odgojem. Moguće je također da sam pretjeranu izdržljivost na bedastoće pokupila i iz brojnih izvora kojima sam bila izložena: knjige, mediji, drugi ljudi... Po modelu: ako je to tako opisano i na kraju balade nagrađeno, tako treba i napraviti. Svi koji su strpljivi, a nisu nagrađeni i koji su to debelo platili, shvatit će me. Zato često strpljivci relativno brzo dođu u dodir s poslovicom "Dobar i budala su braća." Logično, ako si strpljiv, dobar si. A prema navedenoj poslovici često i budala. Zašto? Gdje? Vremenom strpljivci shvate da je ova kvaliteta neprocjenjiva u savladavanju kojekakvih životnih vještina i prepreka, u školovanju i u preživljavanju svakodnevnih situacija. Na primjer, uz strpljenje ćemo lakše čekati u redovima, isplesti džemper, ispuniti nepregledne tablice ili ispisati brojne stranice ili dočekati da se digne tijesto za kiflice. Međutim u komunikaciji s ljudima ... teško. Ako ti za nekoga treba tona strpljenja, onda je ta(j) tvrd orah i totalno je imun na takav pristup. Jedini izuzetak su djeca. Njima trebamo štošta pokazati i pojasniti, usmjeravati ih i podizati kada posrnu. U većini slučajeva strpljenje s djecom rezultira nagradom. Što ako? Što ako i kada strpljivac poludi? Ne treba nas zamišljati kao staložene ljude koji u sebi nemaju nikakvu iskru nestrpljenja. Povući ću paralelu s lijepim ljudima: ujutro, nakon buđenja i oni su ružnjikavi. Takvi smo i mi kada izgubimo strpljenje. Baždareni smo na visoki stupanj skale, ali svatko ima svoju granicu. Kad nas netko digne do visokog broja na skali i ne pokaže pozitivnu reakciju, bolje da ga nema...Ja osobno ne tučem , ali ne mogu jamčiti za druge ... Mene i meni slične vidjet ćete kako rezignirano napuštamo mjesto "zločina" i najvjerojatnije imamo verbalne izljeve krajnjeg negodovanja. (Ovo interpretirajte po svom nahođenju.) Nakon žutih minuta relativno brzo se vraćamo u normalu, ali proživljena situacija i osoba neće nam se više ponoviti. Oznake: strpljivost |
Kada naiđe nešto ili netko pre- pre- pre-… dobar… sladak …. umiljat… uslužan, preporučam oprez. Prvenstveno samoj sebi jer, iako sam odavno već shvatila neke stvari, ipak se povremeno dogodi da me malo ponese nečija slatkorječivost. Ali samo malo. Ne znam kako je kod vas, ali moja uobičajena reakcija na svaku vrstu pretjeranosti je nelagoda i blaga jeza, osjećaj da nešto ne valja, da je cipela ili prevelika ili pretijesna. Figurativno rečeno, naravno. Neću sad o pretjerivanjima nižeg ranga, poput onih u trgovini, gdje trgovac napriča sve i svašta o nekakvoj bofl robi. Odmah se ograđujem, o trgovcima mislim sve najbolje, a osobito o onima koji mi uspiju prodati ono što nisam namjeravala kupiti. Ja sam naime jako principijelan kupac: držim se svog spiska tj. plana kupovine i odolijevam kao neosvojiva tvrđava. Ako mi unatoč tome uspiju prodati nešto neplanirano, onda takvima ide moj naklon i poštovanje. Zapravo sam imala na umu osobe koje „prodaju“ sebe, tj. svoje, uglavnom prenapuhane, kvalitete, ne bi li ostvarile neku korist za sebe. To su prave male hodajuće osobne reklamne agencije sa dobro razrađenom strategijom marketinga. Susretnu vas, pozdrave s nekoliko medenih riječi (srce, ljubavi, draga … nastaviti niz po želji), cmoknu vas (prije pandemije, a po svoj prilici i poslije), obave „intervju“ iz kojeg doznaju gdje ste, što ste, kako ste i zašto ste. Potom brzinom munje procijene možete li im biti od kakve koristi i obećaju neku uslugicu koju eto baš oni mogu obaviti i napravit će vam to jer ste vi stari prijatelji. Na primjer, ugovaranje nekog termina negdje, a bez čekanja. Čvrsto to obećaju, ali vidi vraga, danas baš žure, ali svakako se morate javiti sutra, idući tjedan i sl. Sredit će vam to. Kraj ove priče može imati alternative: 1. Daju vam košaricu kada nazovete, a u obliku hladnjikave zauzetosti, odnosno baš se nešto ispriječilo i usluga više nije moguća. U prijevodu, shvatili su da su se zaletjeli i da im vi zapravo niste zanimljivi i potencijalno korisni. 2. Obave vam uslugu i smatraju da ste im potpisali doživotnu obavezu. U dogledno vrijeme traže od vas nešto što je višestruko vrjednije ili gotovo nemoguće za izvesti, ali vi se osjećate dužnim i tako to ide… Lukavci prefrigani znaju da ljudi uglavnom pozitivno reagiraju na ono što zvuči pozitivno i obećavajuće. Tvorci lažnog dojma i prodavači magle. S druge strane, često sam doživjela da će se neka osoba koja na prvi pogled djeluje hladnije i rezerviranije, u pravoj (ne)prilici iskazati upravo kao netko tko je spreman pomoći. Jasno, ne treba generalizirati i pomisliti da je svatko tko je ljubazan ujedno i prijetvoran. Ili da je svaka prividno hladna osoba pravi požrtvovni samaritanac. Treba samo moći prepoznati nijanse u pristupu. Nije to lako savladiva vještina, ona stoji vremena, truda, energije i iskustva. Jedina situacija u kojoj vjerujem nečemu što je toliko dobro da je divljenja vrijedno je ona u kojoj sam sama napravila nešto predobro. Ali to je onda nešto moje, to mi nitko ne prodaje niti umotava u šareni papir. Tome mogu i smijem nasjesti jer je moje i bezopasno je. Oznake: nijanse u komunikaciji |
Zamislimo dosadnog člana obitelji: Za vrijeme objeda nudi vam ili možda čak trpa u vaš tanjur komad mesa koji se onako statistički smatra najboljim. Vi ne volite taj statistički komad. Kako se obraniti jer, znamo, osoba koja vam je u stanju nešto ubaciti u tanjur (a nije vam mama, čak i ona je to prestala raditi) je tvrd orah? Za ovakav potez potrebne su određene vojno-strateške vještine. Ne bojte se, ne pretjerane, samo osnovne. Kontraobavještajac u vama zna da je ujak/strina/šogor itd. teško odbaciva lopta, stoga se treba unaprijed pripremiti. Vi znate da će vam batak doskakutati prema tanjuru (a volite krilca). Ako batak počne kretanje bez najave, budite brži od njega, tj. strica – s batkom: istovremeno glasno recite (ali bez vikanja) „Ja ne volim batake. Obožavam krilca. Ako nema krila, može i bijelo meso.“ Istovremeno stavite dlan iznad tanjura, neka lebdi kao leteći tanjur iznad Area 51 ili kao kad isprobavate je li ulje u tavici dovoljno vruće. Tetak naravno zna najbolje i pokušat će nešto poput „Ali batak ti je super.“ Ne dajte se smesti. Neka vaš leteći tanjur i dalje lebdi i ometa pristup porculanskom tanjuru, a vi ujaka pogledajte pogledom iz kojeg se može čitati: „Nisam li bila dovoljno jasna. Mene si našao…?“ I poanta je jasna te neću nastavljati dalje i neću nabrajati sve članove šire obitelji. Tko razumije, shvatit će. Tko ne, ubraja su u kategoriju batkotrpača. Malo sam karikirala. Međutim, sličnih situacija sam se i nagledala i proživjela. Ono što je karikaturno su pokušaji tretiranja odraslih osoba poput djece ili maloumnika. Nevjerojatni su porivi nametanja svojih mišljenja, stavova i bataka drugim ljudima bez ikakve stvarne potrebe. Osim želje za moći. Jer... ... ni bataci nisu ono kakvima se čine. Često su to kamuflirani trojanski konji. Obično se priča o njima nastavlja rečenicom: "Ja sam tebe hranio batacima, a ti meni ovako." Problem nastaje ako se ne znamo obraniti. Ponekad smo takvi zato što smo odgajani da budemo pristojni. Ah, mama i ah, tata, u mnogo čemu ste ispravili generacijske pogreške svojih roditelja i ja to znam, ali niste mogli znati da će život vaše djece biti obilježen malo žešćom borbom za opstanak nego ste ju vi poznavali. Zato nemojte zamjerati svojim roditeljima, jer ja odavno ne zamjeram svojima. Na koncu, nisu me mogli naučiti baš svemu. Nešto su morali ostaviti i meni da prebacim preko leđa. Uostalom, već sad sam svjedok da će se i moja sad već odrasla djeca morati pozabaviti mojim krivim Drinama. Bilo kako bilo, lijepo je biti pristojan. Nije lijepo dopustiti da te vlastita pristojnost upropasti. Zato odvikavanje može može i boljeti, ali izvedivo je. Neki ljudi ne zaslužuju našu pristojnost i strpljivost. Možda malo lutamo i neko vrijeme im dajemo tu svoju uljudnost jer drugačije i ne znamo. Ali kad postane gusto i kad se počnemo osjećati loše, relativno lako ćemo se isključiti iz moda finoće i pristojnosti i pokazati onaj poznati drugi obraz. Ne za primiti pljusku, nego za pokazati dostojanstvo. Tako mijenjamo omjer snaga. Nametljivci i manipulatori su nas do tada smatrali lakim plijenom, a promjenom stila igre smo ih zbunili. U nekim trenutcima svojeg preobražaja iz mimoze u kaktus, doživjela sam i izjavu „Ako je dosad šutjela, nije morala ni sada progovoriti.“ N- da. Sorry, progovorila sam. Oznake: manipuliranje, nametanje neželjenog |