Marketing
Ljudi vole pripadati
To je lijepo i poželjno, da.
Oduvijek to želimo. Svi. Još od dana kad smo bili klinci u vrtiću ili u dvorištu.
U školi, u srednjoj školi...
Na faksu nešto manje, rekla bih.
Onda na poslu, ako smo imali sreće zaposliti se. I tako dalje...
Nema ničega lošega u tome. Napokon, čovjek je društveno biće.
Ipak, ponekad mi se čini da je to društveno biće još uvijek na nižim razinama, onim vrtićkim ili školskim.
Što sve radimo i ne radimo ne bismo li nekamo pripadali!? Gadno je biti izdvojen iz skupine pa onda pognemo glavu, progutamo principe i samopoštovanje i, eto nas, pripadamo. Uzelo nas, uvuklo, usisalo, posvojilo i naplatilo svoju cijenu.
Tako da odrasli, sredovječni pa i još stariji prihvaćaju pravila igre koja od njih prave ovčice ili obične robote. Tužno je to. Da se razumijemo, ne treba biti niti buntovnik koji sagori i strada, ali osnovnog ljudskog dostojanstva nikada previše.
Tako se izbjegne ponašanje protiv svog prirodnog određenja. Ne događa ti se da slušaš tuđa naklapanja i u sebi vrištiš protiv njih, a onda ipak za njih digneš ruku. Izbjegavaš praviti od sebe veću budalu i idiota nego što to zaista jesi. Ne dolaziš u nepriliku da tvoji postupci djeluju smiješno, paradoksalno i farsično. Ne zaspiš uvečer u krevetu s gorčinom u želucu.
Ili uopće ne zaspiš.
Sve ja to shvaćam jer kao što rekoh, teško je biti individualac. Ipak, drago mi je kada god se pojavi netko tko ima petlju biti svoj. Njih treba gledati, oponašati ih i onda im zahvaliti. Zato što su nas naučili ili podsjetili ili vratili kada smo iskočili iz tračnica.
Tako su naučili i nas uraditi isto za neke druge drage individualce. I vidi čuda, pripadamo!
Hvala!
Post je objavljen 28.03.2021. u 21:28 sati.