Kada naiđe nešto ili netko pre- pre- pre-… dobar… sladak …. umiljat… uslužan, preporučam oprez. Prvenstveno samoj sebi jer, iako sam odavno već shvatila neke stvari, ipak se povremeno dogodi da me malo ponese nečija slatkorječivost.
Ali samo malo.
Ne znam kako je kod vas, ali moja uobičajena reakcija na svaku vrstu pretjeranosti je nelagoda i blaga jeza, osjećaj da nešto ne valja, da je cipela ili prevelika ili pretijesna.
Figurativno rečeno, naravno.
Neću sad o pretjerivanjima nižeg ranga, poput onih u trgovini, gdje trgovac napriča sve i svašta o nekakvoj bofl robi. Odmah se ograđujem, o trgovcima mislim sve najbolje, a osobito o onima koji mi uspiju prodati ono što nisam namjeravala kupiti. Ja sam naime jako principijelan kupac: držim se svog spiska tj. plana kupovine i odolijevam kao neosvojiva tvrđava. Ako mi unatoč tome uspiju prodati nešto neplanirano, onda takvima ide moj naklon i poštovanje.
Zapravo sam imala na umu osobe koje „prodaju“ sebe, tj. svoje, uglavnom prenapuhane, kvalitete, ne bi li ostvarile neku korist za sebe. To su prave male hodajuće osobne reklamne agencije sa dobro razrađenom strategijom marketinga.
Susretnu vas, pozdrave s nekoliko medenih riječi (srce, ljubavi, draga … nastaviti niz po želji), cmoknu vas (prije pandemije, a po svoj prilici i poslije), obave „intervju“ iz kojeg doznaju gdje ste, što ste, kako ste i zašto ste. Potom brzinom munje procijene možete li im biti od kakve koristi i obećaju neku uslugicu koju eto baš oni mogu obaviti i napravit će vam to jer ste vi stari prijatelji. Na primjer, ugovaranje nekog termina negdje, a bez čekanja. Čvrsto to obećaju, ali vidi vraga, danas baš žure, ali svakako se morate javiti sutra, idući tjedan i sl. Sredit će vam to.
Kraj ove priče može imati alternative:
1. Daju vam košaricu kada nazovete, a u obliku hladnjikave zauzetosti, odnosno baš se nešto ispriječilo i usluga više nije moguća. U prijevodu, shvatili su da su se zaletjeli i da im vi zapravo niste zanimljivi i potencijalno korisni.
2. Obave vam uslugu i smatraju da ste im potpisali doživotnu obavezu. U dogledno vrijeme traže od vas nešto što je višestruko vrjednije ili gotovo nemoguće za izvesti, ali vi se osjećate dužnim i tako to ide…
Lukavci prefrigani znaju da ljudi uglavnom pozitivno reagiraju na ono što zvuči pozitivno i obećavajuće. Tvorci lažnog dojma i prodavači magle.
S druge strane, često sam doživjela da će se neka osoba koja na prvi pogled djeluje hladnije i rezerviranije, u pravoj (ne)prilici iskazati upravo kao netko tko je spreman pomoći. Jasno, ne treba generalizirati i pomisliti da je svatko tko je ljubazan ujedno i prijetvoran. Ili da je svaka prividno hladna osoba pravi požrtvovni samaritanac. Treba samo moći prepoznati nijanse u pristupu. Nije to lako savladiva vještina, ona stoji vremena, truda, energije i iskustva.
Jedina situacija u kojoj vjerujem nečemu što je toliko dobro da je divljenja vrijedno je ona u kojoj sam sama napravila nešto predobro. Ali to je onda nešto moje, to mi nitko ne prodaje niti umotava u šareni papir. Tome mogu i smijem nasjesti jer je moje i bezopasno je.
Post je objavljen 17.03.2021. u 00:21 sati.